Otgnuti fragment – Recept za otklanjanje umora

Moj povratak sa posla

Počelo je nekako umorno.

Dođem  sa službe predveče tog prvog povratka sa posla, poslije njegovog privođenja. Tražim ključ, vrata se otvaraju.

On  stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu ispod košulja bijela, okrugli okovratnik.Još mu samo krila anđela trebaju.Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež,a ništa vrijedno nisam držala tu na osami,u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Kasnije je odnekud neku šćemlijicu zbokso, da me ne saginje ,a da me  lakše u čelo ljubi.

Uzima mi tašnu, na stolić je ,  zajedno sa kapom spušta, službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu vješa.Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , vodi me do kupatila. Toliko umorna da nemam snage da se bunim.Naporan je moj posao.A ja sam ga krvnički radila.Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim.Miris ljubičica, malčice toplija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio ljubičasti , svijetliji,  kožni  tabure.Znam da moj nije i pored kade ga stavio.

Na njega me posjeda , kosu raspetljava.Bilo je to vrijeme punđi i šnala.Lagano prstima prolazi kroz nju   i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene  malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem .Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove,a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i sporo, ne želi da me dodirne.Osjetim u vrat , mi dva poljubca , lahorac , sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi. A opet ugodno mi i nježno.Ne pravi on nikakve nagle pokrete ,da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.

Bočno dugme malene suknjice moje,ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i odlaže .

Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su  mala, uzima u ruku i polako prstima masira. Jedan po jedan ,miluje  i ljubi u udubljenje među njima.Pa onda nokat  i na kraju članke.

I masira i ljubi, sve do jednoga i opet  još jednom.Joj rahatluka mati moja.Osjećaj da se sav umor među prste slio i  da se polako povlači.

Napetosti skoro da i nema.

Sad sam ja u maloj  bikini kombinaciji, grudnjaku i uskim  gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se , pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave  golotinje, od moje ljepote.Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da  skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me  mami i da uđem i zaronim.  On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime i u košaru slaže.

I tako svaki dan tih prvih trinaest dana koliko je proboravio kod mene.I uvijek bi me neki novi obuvni predmeti pored kade čekali.Njegovi pokloni.Ništa posebno.Papuče,vrlo jednostavne, udobne i ravne.One malo veselije i vezenije počeše  izranjati poslije sedmog dana.

Jednom sam ga upitala zašto okreće glavu od golotinje koju je gledao, milovao i imao ,on  se trzno, na trenutak zamislio pa  kaže:

– Nagost  žene u  ljubavi je tako čista, blistava i nevina da je se čovjek ne može nagledati ni nauživati.Golišavost mimo toga, razodjevenost iz drugih razloga je meni strana i stvarno me  srami. Golotinja samo radi golotinje, je nepristojna i vulgarna.Ja se nje stidim i crvenim. Ne radi golotinje, koja je uvijek lijepa i čista.Već radi žene koja sebe prezire i blati.Čednost svoju na smetljište pohotljivih gadova baca.

Vjerovala sam mu. Te riječi su bile tako nevine i iskrene , kao i njegov zaljublljeni odnos prema ljepoti  golog ženskog tijela.

Na tren izađe pa se vrati, unoseći za sobom slabašan zvuk orgulja  Bahove tokate i fuge u D- molu, moju omiljenu. Kasnije sam saznala da je on više volio onu u C- duru.Kaže više mu na nježnost neba miriše, a ova tugu priziva.

Ja sam u kadi ,on sjedne na tabure i znatiželjno mi lice pogledava.Moje tijelo kao da ne postoji.Prima me za vlažnu ruku, onu bliže njemu i prste mi ljubi  i prvi put;od kada sam ušla u kuću; progovara:

– Dobro došla kući, mila moja.

Ja zinem, kako te riječi same od sebe tako jednostavno lebde.Tada nisam njegova mila bila, ali se ne bunim, mnogo je nježnosti i nepatvorenosti u svemo ovom što čini i u riječima samim. Šta sam mogla,  ja mu uzvraćam.

– Bolje te našla, mili moj.

***

Tako vam to ide mile moje.

Još samo treba naći takvog blentoviju. Skoro da su izumrli.

Zapis o Vesni , miloj Cigančici

 

Cignaska noć

 

Sarajevska Gorica – ciganska mahala

 

Radost i ples

 

Anđeo ljubavi

 

Čarolija

Danas smo malo nježniji  i sneniji, ako je to ikako moguće.

 

Jedno dijete , dobrota i čednost mila, Cigančica prelijepa,Anđeo ljubavi nas u srce dirnula.

 

Poslala nam pjesmu, kaže poslušajte je, danas je nama Ciganima naš dan, a u njemu se skriva i mog najdraŽeg rođendan.

Mi ga po svom običaju slavimo duže od onih koji nisu Cigani. Četiri dana.A mere i sedam.

 

Kako nećemo mila djevojčice.Namah.

 

Odavno je mjerkamo , ali ne možemo ništa  pristaviti bez njene pomoći.

 

A pjesma opet, kaže; onako u prenesenom smislu:

Pogledajte malo kroz prozor.

Nemojte da vam  sada suze poteknu od miline .

Trebaće vem kasnije.

 

Lijep dan , prošlogodišnji je i ovogodišnji.

Plav i sunčan ,proljeće šareni i  bjelasa, miriše na milost i ljubav.

 

Zamislite  slobodan vam je dan, onaj jedan  od vikenda koji ste

propustili ,jer ste bili zabrinuti i umorni.

Po običaju ,zbog gluposti.

 

Ugledajte se na Cigane, po modernom Rome.

 

Oni još uvijek žale što su im uzeli čerge. I konje.

Kažu kompenzirali im.

 

Aha. I opet AHA.

 

Dali im moderno ime i dan u svjetskom kalendaru.

I oteli im sve.

 

A oni nisu ništa tražili. Samo slobodu i ljubav.

I livade cvijetne, ljubičice , janje, ruže ,pa i oskoruše.

Što da ne. Čak i divlje.

 

Bagremi i lipe cvijetaju. Putevi vode u slobodu.

Jure konji černjoglavi,letu mange letu štuke.

A mali cigančići pažljivo gledaju šta štuke rade i uče se.

A štuke? E, pa one su izmislile  štukanje,zar ne?

 

Joj Bože milostivi  koliko imaš puteva , a sve ih treba preći

 

Jorgovani mirišu.

Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.

Vi u hladu trešnje koja je tek probeharala .

U daljini klopara karavan kola,.Poneka karoca.

Konji veselo ržu, zemlja sneno drhti .

U vazduhu se osjeća ljubav.

Muzika razgaljuje srce. To dobri ljudi putima svojim hode.

 

A u vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki cvijet.

Vaša ljubav.

 

Vi ste opijeni i raznježeni.

 

Shavatate , sve slavi Gospoda svoga.

I priroda i muzika i ova čerga , što u lutanju će svom jednog dana

doseći,nebeske pute i širine.

 

Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova, Jedinom Milostivom.

 

Zavirite  sada u nutrinu svoju.

Šta  čekate?

Sada možete one suze pustiti.

 

Što bi poete rekle.

 

-Alelujah

 

U prevodu:

???

 

Ma, šta je danas sa tim prevodiocem?

Gdje se dao?

Ah ,oprostite, eno ga,  sakrio se ispod stola i plače.

Neće da ga vide. Muškarčine ne plaču.

 

A tebi Cigančice mila,velika hvala za ovaj današnji lijepokaz i

uspomene što sa suzama naviru.

I sretan ti i berićetan ovaj dan, praznik , svi dani i u njima  mnogo,

mnogo ljubavi.

I tvome divnom narodu.

 

 






												

Oni jašu – Sjećanja – Ljiljanu / Bijahu to prelijepa, nevina vremena

https://youtu.be/ptQg8EyPtzw

Djevojka purpurnih snova

 

Usnula ljubav

 

Nada

 

Prazan halvat odraz u prozoru

 

Našoj braći Ciganima i ostalim Romima sretnu i berićetnu Vasilicu od srca želimo.

Povodom blagdana osjetili smo se ponukanim da i mi damo svoj udio u četvorodnevnom feštanju.

 

( Crtica iz romana  Oni jašu a Mojsije harmonike baca)

(Bilo je to vrijeme ruža…kad smo prvo cvijeće brali  . Bio je to svijet  stvoren radi nas…  Eh ti Indexi , uvijek rovare po malom mozgu.)

Jedared uzeo Mojsije  go'šnji. Uzela Zlata pola godišnjeg. Ona nešto malo starija bila, a on pripravnik . Mislili se malo osamiti, da Mojsije pošteno odradi pripravničke ispite. Hejbet njih . I šta ti mi znamo , jošten nešto svašta raditi. Možda mu je to je'no te isto. Ali samo ono što je ljucki i što priliči, kao na primjer  kada golubica i golub ostanu sami na osami, a nešto ih zasvrbi. Tada oni nisu krivi za svoja djela i  što perje leti na sve strane. Jok, nipošto. Krivi preci što su ih take rodili. Čista genetika , a bome i priroda.

Dobar plan, ali imo jednu falinku. ( Mahalsku.)

Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni. Ona Herci.

Herco Omi, Oma Kosi, Kosa Frki.

Frka Debi, Deba Baška Baši, Baška Baša onoj svojoj najnovijoj  raspušćenici , ona – ja kome će nego  Lenjem.

Ovom bilo mrsko dalje vehtu novost širiti. Samo uzo megafon, stao na vrh zidina Bijele oliti žute tabije , ća ga on znan ,  njemu sve boje iste . Nije bio daltonista. Jok.  Nego mu lenjo bilo misliti koja je boja koje boje ;  rokno topom i kuiso:

– Biće vino piju age sarajlije , mezetluke  Zlata sprema . Biče dobrog svježeg  mesa, garant . Vakog  i nakog. I roštiljanja, vakog i nakog. Kod Mojsija na dnu Bjelava.

A’ mahala ko mahala. Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju. Dođoše skoro svi.

Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku i mezetluke se da lahko  srediti.

Jedino Dobrog niđe . Jazuk .  Još jedna falinka . (Lutajuća i nevjerna.)

U to doba Dobri nešto sa nekom Vesnom  iz jedne od Avdinih ulica  , na drugom parnom  broju ,  podno Gorice , se finio i šaretio.  Djevojka aman ciganka , čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata. I gitaru dobro prebirala i još štošta vezla.

Prvi dan Dobri ne dođe. Neko uvaljo ublehe mahali . Nije bio sa Vesnom iako je kreno njoj.  Jadna Vesna ,  magla joj um safatala . Ali po baksuzluku umjesto nje  slučajno sreo Ljilju sa Marin dvora i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj  i svoj ahbaba  Ibre Piljka   i njegove vesele jatagan  čerge.

Kad peh hoće on se ne da zaustaviti, samo se lomata i mreže plete oko pehli insana. A taki vam je Dobri sa ljepot ženama bio . Peh do peha. Baksuz pa baksuz , da većeg na dunjaluku nije bilo. Pođe onoj , smota ga ova. Ode od ove uhvati ga ona. Ma , nije kreno a potonja ga jami . Joj  pehli insana i belejli žena oko njega , ljudi mili. Za nevjerovat.

Cigani ko i mahalaši , samo im treba razlog za slavlje. Nekada ni on. Namah zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio. Nikad se ne zna, koji ih belaj sutra , neštedimice  iz zasjede , mere zaskočiti i satrati .

Ehej romalen – tara'buka mali od tarabuka  ; došo Ljiljin mili i dragi u švrakin čergeraj, slavnu Jatagan ma'lu , pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj. Tandaranje vako i nako se razgodilo na sedam dana.

Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić.  Kroz mali pendžer im hranu i tekućine doturaju, da ne pobjegnu. Prisnila im se ciganska svadbu. Ibro i njegovi se vesele  i provode . Kako ne bi , samo bo'ca fali  da se ugovori belaj svadba. Joj , opšti takeraj.

A zaključani ? Djeca, ko djeca . Mila i draga , a prelijepa . Falinka treća.  ( Nevjernička . Srdašca im nježna i milosna al nevjerna. ) U  halvatiću se  ne  dosađuju. Ne pada im na pamet . Sve i da nisu mislili, igraju se grlica.

Šesti dan blagdana , slavlje i slavljenici malo posustali. Zaboravili šta slave . Poneko se baildiso , a poneko i nije. Oni što su se baildisali , ti se ubebali , drijemaju i ništa ne znaju i ništa ne mogu. Oni  drugi, šta će, nego gradivo obnavljat. Ma kakvi školsko ! Nego ono što ga cigani uz ćemane  i ples najviše vole. Znali i oni onu latinsku: Ponavljanje je majka svih znanja. 

Daklen ,  šestog dana neznanja ko i šta s kim , anđelak mili , jedna prelijepa , ljuborodna  mala cigančica ključ od halvata ukrala i rođaki  Ljilji kroz  penđer  proturila.

Ljilja u nedoumici: za tijelo i ten  bolje se igrati grlica, za dušu ,  istina i sloboda melem. Srcem dobrim misli ,  takariš danas tijelo, duša je preča, a tijelo je lako nadolmiti. Uglavnom. Zna i njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija. I još istinu  zna ; njima nije suđeno. Već nauk vidjelice naučila.

Oni kroz prozor,  u prvi taksi ,  pravac Bjelave  . Tek tada , zajednički, ono ko iskreno , skontali da su mogli odavno kroz prozor noge se igrati. Sada ih mrzilo  bježat kroz vrata , zbog ukradenih ključeva, da anđelak ne nagraiše. I prave se da ne znaju , šta im je pamet smutilo.

Namjeravali obići njegovu obiteljsku kuću; prazna zvjera , nema mu staraca i oni na morju ko Mojsijevi .  Valja im jastuke, šiltete i dušeke prozračiti i presložiti.  Rekli mu roditelji svaki čas . Nema mu druge . Baš su pehli insani , uvaljuju se u novi takarli belaj .

Skoro depresivno ( ono ko fol ) se pogledaju , smješkaju i  sliježu ramenima :
– A ća mu ga mereš. Roditelji se moraju slušati, sad pa sad …

A ponekad zaborave da Suđaja pomno prati onu mahalsku pamet:
– Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu .
I pravedno sudi. E neka im. Hoće oni pametovati.

Eh, Umo  , prelijepa Umeja , gdje si sad ?

( Tako je Ljiljani po rođenju upisano ime.)

 


















												

Kod nas u Bosni…

Kod nas u Bosni Zemlji Božije Milosti i Sarajevu Gradu čednosti sve je umilnije i plemenitije , bremenito od Božćije Milosti i Ljubavi ljubavi još od Ezela vakta.

Nebo je čistije, cvijeće mirisavije,  ptice lepršavije , rijeke   modrije, sunce  sjajnije, mjesec  blistaviji, maglice svjetlucavije, duše prozračnije.

Tek koliko u Bosni prelijepih žena blaženog srca ima, um da stane. Koliko nevinosti i snenosti Bosna ima , nutrina da se razigra  i pleše  kao dašak mjeseca ; što u izmaglici purpur sunca, na počinak kreće. Svaka žena je ruža, modra rijeka, kristalni izvor , koji se sanja, i kada kiša lije i snijeg leprša . Njene su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti njene duše, njene su ruke lagana krila anđela što miluju djetinje lice , tijelo ne hoda već treperi i titra i muškarac se u njihovoj nježnosti gubi.

Svaki je Bosanac Bošnjak , Bogumil i pjesnik, jer ga  preuzvišena ljubav prema Bogu Jedinom i ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao , na lijepe riječi i milost upućuje. Bosancu su riječi kao snovi koje sanja, kao žena koju voli. Svaka je riječ ljepša od one prethodne, pa slijedeća i tako redom dok ne poteku ko potoci što u  rijeke, jezera, mora svoju ljubav prelijevaju.

Iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav.I čestitost i iskon Kamenih spavača.

I hajd ‘ ne zaljubi se u tu Božju ljepotu i milost.

Hvala Gospode milosti i ljubavi pun.

Amin za vjeke vjekova.

Alelujah.

Valer – Poklon za praznične dane

Mjačina duša  Očeva duša   Djeca u zagrljaju

Usamljene bjeline  Sreća Krug ljubavi Muzika ljubavi

Snaga ljubavi  Božija milost Nebo vjernosti Nebo ljubavi

Danas je Subota 7. Januar / Siječanj 2022.

Blagdan je.

Dio svjetskog pučanstva slavi rođenje Isusa Hrista,pomazanika Ja jesam Jedinoga.

Božić je.

Blagdanski praznici su snježni.Nadamo se dobroj i mirnoj godini.

ortodoksnim hriščanima  želimo sretan Božić.

Mir Božji Hristos se rodi.

Vrijeme je malo kaharli ,a malo  mutno i ponegdje svijetlo.Snijega ima,dovoljno, na okolnim planinama i neočišćenim kolovozima.Neka ,tako nekako i treba da bude.Što bi stari rekli vakat mu.

Neki od vas imaju više slobodnih dana i slavlje koje su započeli sinoć u ponoć.

Dežurni užurbano završavaju posljednje  radnje, da klisnu sa posla da se pridruže slavlju.Napokon svi  imate slobodne  dane i uživate u svetosti svog  toplog doma.

Napolju je neko zakukao;Sneg je opet Snežana.Mi na prozor,kad ono ništa.Napolju bajati snijeg.

Opet nas je neki mahalaš izdigao snijegom u svome srcu.Valjda mu dojadile petarde nevaspitane djece još gorih roditelja.Onih kojima je asvalt strano tijelo.

A onih grlica milih, što sniježe naše srce ili čine svjetlost u našoj duši je jako mnogo.Mnogo više od nas hablečina koji se blesiramo. One su drugi razlog zašto smo pisali smo o  svjetlosti i bojama. Iako su odsutne  ,  svjetle plamom božićnih ukrasa.

Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave, to nam govori da smo sretni ljudi. Samo srećnici sanjaju boje.Kada ih zapitate kakve su te boje većina će slegnuti ramenima.Neki će biti zbunjeni,a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:

Valeri.

Jesu puno rekli,svaka im čast.

Neki ljudi se nisu ni u putu susreli sa tom rječju . Neke je život vodio stazama gdje je značenje te riječi suvišno.Obično u tom svijetu postoje samo nijanse kiča i šunda.U medijima se prelijevaju besmislice ,naručena i podmetnuta slova ; njima je glavna lova.

Svaki dan postaje isti;dosadan , slijep i tmuran. Vidite ljude,šeću ulicama,na lica im nema osmjeha ni radosti.Samo neke smrknute i zabrinute sjene trepere na licima  bićima koja nekud žure.Nemaju ti oni, mili naši, vremena za svjetlost i boju.

Ali ipak…

Jedan umoran čovjek,jedna teška žena sa dva cekera u ruci u sumrak se kući vraćaju. Imaju kuluk koji je tanko plaćen i nepodnošljiv. Na vratima ih čeka djetence i mazno se privija uz njihove skute. Sumnorni dan svakodnevnice biva obojen svjetlošću i bojama.U zakutku ulaznih vrata iskre boje. Sutra je blagdan. Za dijete,nadu i Božiju Ljubav i Milost se živi i vijedi muku tegariti.

Jedno  injem orošeno biće, na raskršću, pored ohrndanih gelendera,  promrzlo stoji, i minute ko časove broji.U ruci mu cvjetak,u duši snenost, u srcu je ljubav; čeka dragu koja se upravo pojavljuje. Kosa joj leprša, osmjeh joj maglu razmiče i ona se u zagrljaju smiruje , dok poljubce dragom daruje.Znaju On bdije nad njima. Njima se čini da je sve svjetlost i boja.

Dva bića pored tople vatre sjede,drže se za ruke i jedno drugom smežurana lica dodiruju.Oni su godinama sami. Oh , imaju djecu, ali ih put u tujinske zemlje odnio. Neka , nek su samo živa i zdrava. Ponekad se i jave. Oni imaju uspomene da ih hrane i griju.Puno je u njima svjetlosti i boja, dovoljno za više života.

Sve je izmješano i posuto bojama i svjetlošću. I duše  djeteta, oce i majke; dječaka i djevojčice i brižnih staraca naprosto lebde uronjene u svijetove svojih iluzija. Nad njima leprša Ljubav i Milost Ja jesam Jedinoga.

Alelujah!

Jedan čovjek koji pisaću mašinu za drugu ima,uzima Blekijev pojmovnik i traži stranicu na kojoj je podvučena riječ:

Valer

-nijansa, najtananija nijansa u umjetnosti, sredstvo za modeliranje forme (svjetlost, boja); valer je sve; i sjena i svjetlo čak i boja gdje tama nosi (postaje) kontrast;

-ljudi valer obično vežu za boje, međutim on se kao izraz i forma udomaćio u svim umjetnostima,

-valer pomaže da se pokažu promjene na površini slike,opisa, sklupturi definiše nevidljive udaljenosti i pukotine .

-valer određuje kvalitet prizora prigušujući grubost izraženih tvorevina;on je objedinitelj ekspresija i impresija, kompletan nadrealizam i sva umjetnbost vrvi od pojma valer i njegove  upotrebe,

-od valera i u vizuelnom i u poetskim smislu zavisi sve:on više nije samo mjera svjetlosti, on je sitna skoro neuočljiva razlika u tonalitetu, boja, muzike, poetike; jedva primjetno nijansiranje bilo likovnog bilo poetskog izraza

-valeri oslikava nečiji život;što ih je više to je život bio vredniji življenja

-valeri su nevidljivi djelići Harmonije Božanskog stvaranja.

P.S.

I molimo vas, danas nemojte dopustiti da  dnevni mediji ,u ove nježne blagdanske dane banu u svetost vašeg doma ,među vaše boje, svjetlosti i valere.

Oni bi vam unjeli krv kojim neljudi rijeke i mora boje.Ili bi vam dočarali kolone izgladnjele dječice što umiru od gladi. Oni nikad nemaju vremena za  život i ljubav.Tamo gdje su oni   smrt je iskupljenje i olakšanje.

O tim sumornim nijansama  pišemo svakodnevno.

Ali kao što reče Krstitelj Isusa Hrista : to je jecajući  vapaj  izgubljenog u pustinji zla.

Pismo – Mili naši

 

Ljubav i rastanak Svijet snova   Mladost i prirodaKrug ljubavi Muzika stara Plavo i crveno poljsko cvijeće

Svijet krugova  Zaleđeno blago Savršena ljubav

 

Mili naši,

evo stiže Vam pismo iz ovoga,donjega takarli sveta,

nikoga ne bi pomiljali ,osim onih iz naših ljeta.

Ljeta hiljadu devestotina šezdeset osme i još okolne neke ,

kada sve bilo je tako puno ljubavi ,milosti,snova i muzike.

 

Pregršti boja rasulo se u mirisna cvijeća

sada nam osta samo pokoja tanka svijeća

jer u đepu ne nađosmo  od kopejke više

novac  posta težak teret i stalno snježe kiše.

 

Mili naši,vi znate

hteli ste da  date

život je još lijep

čovjek je slijep.

 

Ostalo nije bilo do vas

vjerujte  ni ič od nas

šta se tu iole može

bijedu neuki množe.

 

Kundera je zapisao „Nepodnošljiva lakoća živeljenja“.

Đenis je plakala Ljetne stađune.

Bitlsi su poruku slali : Ljubav je sve što želimo

Dorsi su izveli „ Nepodnošljivu lakoću sviranja“ da bi im djevojčice palile vatru.

Indexi su pokonili „Nepodnošljivu plemenitost muzike“ , negdje na kraju u zatišju.

Mi smo živjeli „  Laganu bremenitost ljubavi“.

Zajednička crta ; svi smo  djeca cvijeće i ljubavi.

Ne po godinama i fizičkoj pripadnosti, već po srcu.

 

Peas brother,peas.

Selam sister,selam.

Hvala vam na muzici i ljudskosti.

Blagdan je. Nama je svajki dan blgadan.

Znate nas, a nema vas .

Nestali su vas.

Hvala vam i čestiti vam snovi.

Slutimo da tamo negdje  slavite Stvoritelja i ljubav.

Make love , no war.

Alelujah!

I Amin!

 

Mili naši,

Vidimo vas u prelijapim poljima cvijeća,obasjani ljubavlju i milošću.

Tamo vlada vječna blagost i mir.

Vi,Kundera,Dorsi,Indexi i mi.

Normalno i još neki.

Istovjetni sni.

Svi smo imali zajedničku viziju.

Svjetlost i Ljubav.

Svi smo voljeli  cvijeće.

Svi smo voljeli najljepši cvjetak.

Ženu

Lotos Milosti .

Neke se nestali zajedno sa vama.

Neke su odustale od snova.

Tako neuki kažu,ali nisu u pravu.

Ne može se pobjeći od milosti i ljubavi, sve da hoćeš.

 

Neki su pjevali do groba.

Nisu se oni umorili.

Ne može se čovjjek umoriti od muzike, koja milost i ljubav priziva.

Nego se to grob ,  ponekad,neprimjetno prišulja.

I šta će slabašni čovjek!?

Nema izbora.

Prileći mora.

 

Svi zajedno snivali o ljubavi i lotosu, i poslije groba.

Znali smo,  to nam niko  ne može oteti.

Imali smo samo Jednog , ali jako Moćnog zaštitnika.

Njegovo ime je   Svjetlost.

Sve ljepote su njegovo djelo.

Mi smo te ljepote upijali i slavili.

Muziku,cvijeće i najljepši cvijetak ponekad krali i sakrivali ( i još svašta nešta…) .

 

Milostiv je On,možda i previše.

Oprostiće.

Mudri zna,samo smo dijelili darove koje nam je u srca usadio.

Dobri smo mi.

Bar tako mislimo.

U svakom slučaju,nismo rđavi.

No, nikad se ne zna.

 

Mili naši.

Mi  još   hodimo   prelijepim stazama i putanjama koje ste vi proprtili.

Muzika naša ,koju smo dijelili nije ljepša.

Ostala je kao i uvek  prije, modro zelena i prelijepa.

Samo  jedan njen  dio je nijansu plemenitija i prefinjeniji.

Za to ste krivi vi i Indexi.

Učitelji i savršeni učenici.

 

O ljubavima prošlim,sadašnjim i budućim još uvijek pjevamo i snijemo.

Malo smo umorniji,klecaviji i svjetliji.

Čini nam se i prozračniji,jer bolje vidimo  nutrinu, srce i dušu.

Nekako nam je lakše odvojiti misli i sjećanja i podjeliti sa drugima.

 

Sve nas je manje.

Sve smo ranjiviji.

Ne znamo da li ćemo uspijeti prenijeti sve snove i ljubavi koje u sebi nosimo.

Grehota je da dunjaluk ne primi naš testament u cjelosti.

 

Vi ovo sve i onako znate.

Bdjeli  ste nad nama.

Čuvajte nam naše  mirisne grlice.

Krhke su one ,ali lepršave.

Mogle bi odlepršati.

Mnoge smo umorili i rastužili.

Nismo htjeli ,ali desi se.

Neka se mole za nas i Nadu da se sretnemo.

Mili naši,

Halelujah!

I Amin.