Od kada smo  se probudili jedna  misao nam se vrzma po glavi:

-“Ništa se ne može sakriti; ni mudrost, ni glupost, ni zvjerstvo , ni laž. Čak ni ljubav. A zvjezda nam – ni  ono.  Tako nebo odredilo.”

Poznata nam ta misao i znamo da je naša, ali žao nam je napustiti.

Pogledamo kroz prozor ,a nad Sarajevom se nadvila proljetna svježina. Otvorimo prozor da je malo pustime među snene zidove. Prvo ugledamo Trebević,  koji se kao neki sudrug sjedinio sa Mahalama. Sa Bjelava se pogled pruža ka Bjelašnici i Igmanu, koji  se zaštitnički nakrilili nad svojim čedom.

Dok se pluća pune blagosatima jutra ,pri molitvi uvijek pmislimo na svoju Zemlju i svoj Grad.

” Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti.

-Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. U termosici da ne izvjetri ili se pomiješa sa surogat vazduhom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.

-Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova”…

Kad god se pomenu snovi ,padnu nam na pamet nježne  grlice, ljubavi naše koje su odlepršale. Neka nas tuga safata i težina nas pritišće. Molimo se da su dobro i da im je život poklonio ono što mi nismo mogli ili nismo znali.

Znao je Deba i pametnu lupiti, ili dvije.

-Dvoje, muško i žensko se najprije  nađu , pa se onda poslije ne nađu; a život odi dalje.

-Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti ili imentovati. Mere vam se o glavu slomiti.

A mi nismo pazili. Mislili smo ljubav može sve podnijeti. Neizmjernost naših duša, nije se mogla boriti sa skučenom stvarnošću, jer mi smo pokušali živjeti sevdah. 

– Sevdah se samo može osjetiti i živjeti, ali prvenstveno oni koji imaju srce i dušu.

Reći će vam sevdah je: ljubav, čežnja,strast, neko će dodati zanos i  i ushićenje, “mudriji” vođenje ljubavi . Malo njih zaljubljenost i bliskost.

Grci su poetici dali ime patos.

Sevdah je sve to, i poetika i patos , i bol , i tuga , i jad i čemer, i pjesma i ples , i haremski i haramski, bolero i balada ,harmonika i gitara, daire i kastanjete. Pride i neizostavno ruke. Ruke ljubavi i dvije i dvije. Lijeve i desne . Lakše se ljubav prihvata i daje.

Sevdah je riječ za tragedije i komedije.

Sevdah  je,  nikad do kraja ispričana priča o životu. Sevdah traje prije, za vrijeme i poslije fizičkog kraja života.

Ta riječ koja se živi ,  je samo Bosancima od neba poklonjena.

Bili smo premladi da shvatimo da sevdah nije samo vino piju nano age sarajlije, crven fesić joj mamo mamice i Kiseljak kiseljak, kiseljačke djevojčice.

U kutku srca imali smo sjećanje na pretke i mislili smo da će nas sreća i njihova  neuništivosti uvijek štititi.

-Bogumili su Pravovjernici, (babuni, patareni, bogomili) hrišćanska vjerska frakcija koja se odvojila od Vatikana. Osuđujući Rim za paganstvo, bogaćenje na račun naroda i pripadnost đavolu po proročanstvu Jovana jevanđeliste. Za patarene su vatikanske crkve bile heretičke i sklonište antihristu, izazvali su njegov bijes. Naši preci su svoje upotište nalazili u Hristovu nauku odbacujući Savletova/Pvaletova  i Vatikanska , antihrišćanska,  bulažnjenja.

Naš život je sve više počinjao ličiti na:

-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS .ba.

To  što je život je sve više ličio na behar, na koji pada snijeg nije nas zabrinjavalo.

Počele su nas pritisakti  žute dunje:

-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS  HABITUS SCIENTIE  ET  ASTRIS

med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama;smrt neminovna

Laički: rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde  sude.

Jedna grlica je postala anđeo,drugu je usud skršio, mi smo bili zbunjeni i zatečeni i samo smo još više pomahnitali. Tako smo krili našu tugu. Tuga je orosila krila grlice  koje su se svijale oko nas zajedno sa nama učeći se ljubavi. Rosa se pretvorila u bujice koje prijetile da odnesu krhke ptice.

I šta su one mogle učiniti?

Pogledati nas sa tugom , diće iznad nas ,napraviti oproštajni trepet  i odlepršati. Mi bi smo samo slegnuli ramenima, ne smijući gledati u Nebo . Tamo Svjetlosti ima koja suze zaziva.

-Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost.

Svaka naša molitva priziva Svjetlost.

Svaka naša suza rastužuje Svjetlost. 

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću.

Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti.

Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti  toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Sada, vječitim sanjarima , sa svakom grlicom koja leprša u nebo,  snovi postaju sjajniji i bolniji.

Vjerujte nam i  mi smo Božja djeca.

Ljudi rade i griješe.

Mi se trudimo da budemo što jasniji i da imamo što manje grešaka.

Znamo, ne može se sve predvidjeti.Potkrade se neka greška ili komentar ,koji se može dvojako tumačiti i može povrijediti ili rastužiti ljude koje ne želimo povrijediti

Iz dubine srca  se izvinjavamo svim onim vjernicima koji iskreno i pošteno ispovjedaju čistu vjeru našeg zajedničkih praočeva Abrahama(Ibrahima ) ,kao što su to činili i Mojsije (Musa a.), Isus (Isa ) i Muhamed a.s.

Nijednog momenta nam nije palo na pamet da povrijedimo njihova osjećanja i vjerovanje.

Svi zapisi  koji dođu iz naših pera a koji se odnose na religiju  je prvenstveno obračun sa  religijskom oligarhijom svih religija. Jer te pučanske krvopije, zaradi ličnih interesa,a u svrhu sticanja vlasti i moći, su skrenuli sa pravog i jedinog Božjeg puta i duboko ogrezli u sve ono što je samo po sebi suprotnost korjenima istinskog vjerovanja u Boga Jedinog.

To su  oni koji sebe deklarišu kao „mojsijevci, isusovci,muhamedanci,budisti..“ koji svojim djelom i naukom odbacuju ili zanemaruju pravu i iskrenu Abrahamovu (Ibrahimovu) vjeru.I vjerozakone Božijih pomazanika koji su ga naslijedili

Ako uporedimo riječi i djela Abrahama, Mojsija,Isusa,Muhameda  i riječi i djela njihovih tzv.sljadbenika, uočićemo nepromostivu razliku,totalno mimoilaženje.

Zašto?U ime čega?

U ime tužnog i bijednog ponavljanja historije; ne one istorije za koju stari latini kažu da je učiteljica života, nego historija krvi i bola.

Historia est magistra vitae.Kakva oridinarna glupost?!

Kako,kad i koga je to istorija  naučila? Da je učiteljica života ,zar bi se se svako malo historija ponavljala?Ne samo tužna i bijedna već užasnija,krvoločnija,katastrofalnija i  tragičnija.

E’ da ,historija bi mogla biti učiteljica života ,ali samo pod uslovom da smogne hrabrosti ,znanja i umijeća da se oslobodi balasti svih onih Mojsijevih,Isusovih,Muhamedovih sveštenika koji svjesno u ime ovozemaljske moći ,slave i bogatstva iskrivljiju i zanemaruju osnove pravog Božjeg  učenja.

Mi okušavamo progovoriti  u ime svih onih koji to nisu,ne mogu i neće moći učiniti jer im nije dozvoljeno ili su jednostavno pobijeni.

Zapravo, sva naše pisanja je  molba da se  zamisle svi oni kojima je Jedan Jedini Vječni Milosrdni Bog u srcu.Od njih oprost molimo.

Dugo se ne dodirnusmo. A ostadoh ti dužan sam bar jedan lahorac . Ne znam , da li će poletjeti tvojoj duši smjernoj ili će biti pohranjen u seharu nedosanjanih snova .

A možda jednog dana umiven i obučen u ljepotu tvojih anterija boje nevinosti zaleprša Bosnom zemljom Božije milosti.

No , … ća se mere… tko da zna …

Suđaje je najlakše okriviti za sve, dok Oceant tišine i ljubavi “mirno” sni.

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Davno to bješe kad si rukom u ruci sa mnom blaženim , odvojenim stranama hipi klupe , hodila ovim dunjalukom …

Ne možemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , milovanu i isprošenu.

Možemo zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud!

Usud !

A vrlo često sve je tkano u onom nepostojećem JEDNOM kada …!

Ugh… kada bi blo …

Ali nije Innocence , iako su , lijepim , anđeoskom gordošću bojenim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvaraili.

A počesto nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali . Ili smo jednostavno suviše bliski sa oblacima.

Zaboravimo da imamo moći da zaboravimo ( Ono ko fol! ) da imamo korijene . Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Nije važno ako posrnemo i srce nam se skrši i prospe na tisuću ledenih kristalića i ako zaboli do suza . Naše je i čisto . Opraviće se . Ili neće . Ali zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki i malograđanski budne kadije kažu da su riječi “Volim te zauvik” precijenjene.

Nisu ! Ni slučajno !

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju i mirišu mirijade stećaka epitafom svjedočeći : Voljela je i bila voljena … volio je i voljen bio ! I svaki stećak ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna , smjernosti mila , što su ti lahorcem milovane i mršene kose, za čijom svilenom bojom tragah na divanu i serdžadi gdje si molitve nebu pojila i polagala..

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko dugo.

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i koja ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav živi vječno , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

U našem zaboravu da nismo vječni i grešni , ne slijedeći damare , opstaje opsesija da se Ona , žena od krvi i mesa može posjedovati. A iluzije su najveće , ledene sante potonuća i opstanka života i istinske ljubavi.

Mnogo je susretanja i nesusretanja u kojima se prava ljubav rodi , a akteri se , ne Usudom , već svojim kauzalnim izborima nikad ( više ) ne sretnu.

Tako je to Nevinosti moja i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi.

XXXXXXXXXXXX

XXXXX

…

Oprosti mi Neznanko na slobodi da tebi prvoj pokažem neke od riječi bajke ( u nastanku ) koja ima radni naslov :

JEDNOM kada…

Mnogo je susretanja i nesusretanja u kojima se prava ljubav rodi , a akteri se , ne Usudom , već svojim kauzalnim izborima nikad ( više ) ne sretnu.

Sretno mlada Damo .

Četrdeset devet  poslije nastanka  pjesme Lidije Kemal je odlepršao poput pahulje bijele.

Koga će čekati?

1966. godine Montenova je Lidija napustilla Sarajevo da se nikad više ne vrati u njega.

Sjećam se tog vremena s kraja šezdeset pete i proljeća godine poslije. Jedan golobradi mladić, skoro dječak sa jedva izraženim ožiljkom na preklopu desne strane brade i vrata je dolazio u moju ulicu. Moja ulica nosi ime jedinog mladobosanca koji nije skinut sa popisa nepoželjnih nosioca imena ulica.

Još uvijek kao da gledam njene valovite guste plave, skoro riđe ,kose koja je padala preko ramena. Narod bi rekao ruse kose curo imaš, daješ li ih ti. Kemi ih je dala na kratko , a on je pretvorio u vječnost. U modi su bile kovrđe, mnogo kovrđi. Čini mi se da je tada Monteno nosio tarzanku. Tatrzan nikad nije bio , osim po emocijama. Lidijina kosa je uokvirivala okruglo lijepo lica posuto sitnim pjegicama , koje kao da su isticale živahne modrozelene oči, u čijim se dubinama Kemal zasigurno gubio.

Zamislite Širli Meklein sa nijansu-dvije svjetlije kose. Dobro i oblo građena, naginjala je punoći. Visinom, Kemi idealna partnerka. Lidijia je bila očeva ljubimica i on, samo što nije postao kapetan, je bio veoma strog po pitanju momaka.

Moja ulica se dodiruje na dva mjesta sa ulicom u kojo je Lidija živjela. Više gornje tačke Monteno je uvijek stajao u društvu sa mojom vrlo blaženom komšinicom Antonijom K. Ona je bila i glavna kurirka u bajci – tu na kapiji noći. Lidijina majka, teta Ruža kako smo je mi zvali, je bila drugi posrednik ljubavi – tu nadomaku grada.

Preko puta Lidijine zgrade, koju smo mi zvali oficirska stanovala su Braća Vukašinović;Milić i Vukas i sestra im Mara sa roditeljima. Malo više Mojsije i još više ovo blebetalo.

Monteno je bio strpljiv i u društvu čestite Antonije je satima znao čekati i osluškivati  odlazak Lidijinog oca na posao. Volio bih da je zbog Montenove strpljivosti ime Lidijine ulice, kasnije krajem devedesetih preinačeno u Čekaluša, ali nije.Raniji naziv je bio na listi onih koje su nepodobne u novom rasporedu snaga.

Kada bi tata otišao na posao, slijedećeg trenutka ste mogli vidjeti  kako dvoje djece držeči se za ruke bježe uz Sumbul Avde, kroz Himzarinu , preko Višnjika, pored kuće Meše Selimovića, pored nage kamene sarajevske afrodite, iznad bolnice do onih ledina, bašči, đardina i tratina na kojima je poslije izgrađeno naselje Breka.

Tu na domaku grada,u osami pomalo smotani Monteno bere ljubučice, bagreme, jorgovane, ruže,zumbule…ovisno o stađunima i poklanja ih Lidiji koja veze vjenćiće. Jedan za njega,druga dva za mamu i sebe.Ocu šipak,normalno. Rjeđe je brao poljsko cvijeće jer je ono ostavljalo mirise koji ne odgovaraju mirisu cvijeća kojim je oficirski stan, ponajviše Keminom zaslugom obilovao.

Monteno je tih dana zbog Lidije učio svirati gitaru;uz gitaru ide i stih i rima.

Uobičajeni razgovor djece koja se vole,a koja skoro da pojma nemaju o mnogo toga; završavali su na brzinu kradenim poljubcima. Lidijia je na dar dobiljala poneki nevješti stih. Tada bi se Kemo crvenio ko boliglava, ona se smijala, mazno izvijala i bockala ga:

“To ti o meni.”

“Ja kome ću , bonićko.”

Kemi oko srca toplo, rumen zalazećeg sunce mu se na lice smjestio. Dan za danom voljelo se dvoje mladih. Ona je svirala klavir , a Monteno bi njegove zvuke slušao pod prozorima njenim.

Pa opet bijeg. Pa cvijeće, pa poljubci, sad vičniji, nježniji i duži, što milovanje zovu. Pa duša , pa gitara, nekad poslije i klavir , pa pola stoljeća pjevanja do neba.

Romeo Monteki nalikuje onom Kemal Monteno i oba su italijanskog porijekla. Lidija se rimuje sa Julija. Lidijinog oca smo zvali kaput,jer smo ga viđali u šinjelu tokom cijele godine. Prezime Kapuleti je nalik na kaput.

Tata je saznao za ljubav. Uvijek ima dežurnih ažbaha i dušmana. Ljubav se nije dala i bol samo tužna bol  ženska i muška je trajala sedamdeset i dva dana i nije nikad prestala.

Izgledalo je da je sve stalo u jednu pjesmu,možda  i u mnogim od mnoštva Keminog. Zlobnici kažu da su ga te prve ljubavi iznevjerile. Ni to nije tačno.

Lidija je morala napustiti grad, time i Mointena. Bilo je to jedne noći kad hiljadu pahulja pada i sa njima se gasi svaka Kemina nada.

Bila je oficirska kći na ivici maloljetstva. Oficiri su morali trčati za službom, tata za kapetanskim činom. Bila su to vremena kada su djeca morala slušati roditelja. Uz to tata nije volio da njegovoj princezi neko u osami  pjeva, ‘nako za svoju dušu.

Mnogi su ubijeđeni da je Lidija bila Kemina prva ljubav. To jednostavno ne može biti istina. Njegova prva ljubav je bilo Sarajevo – ljubavi moja, to uopšte ne znači da i Lidija nije bila prva.

Iduće godine , tu u centru grada, zbio se sudbonosnbi susret . Hladnoću rastanka hiljadu pahulja bijelih pelijeva u toplinu jedne noći u decembru. Decembar zauvijek ostaje u Keminom srcu.

Sarajevo nikad ne ostavlja svoju djecu.

Mnoga djeca ga napuštaju i zaboravljaju blagodati, život i ljubavi koje im je poklonio. Ti nisu dostojni velelepnog dvora , Grada čednosti. Neki shvate pogrešku, u tujini im se srce slomi pa se vrate slomljenih krila. Ima i onih koji se stide svog bijega. Ne treba se stidjeti svoje trenutne slabosti.

Kemale Monteno ti nikad nisi napustio svoj grad, nisi ni mogao, tvoj grad te nikad puštao nije, a ti ga nisi mogao izbaciti iz srca. Neko će pomisliti da si ti od onih o koje se Grad čednosti ogriješio, ali nisi.

Evo molimo te ; Mak, Meša, Pjevač, Indexi, Sarajevo i sva njegova iskrena  dejca:

“Monteno oprosti nam. Bio je to nesporazum. Ti si jedan od onih Kamenih spavača – Skamenjenih svjedoka da je u Bosni i Sarajevu uvijek vladala ljubav, a samo tren, malo duži je bio rat.

Četrdesetdva mjeseca ubijana su njihova djeca, nemilice, neštedimice na očigled onog zlog svijeta. Ti ga nisi htio ostaviti samog. Što bi reko Davorin Popović:  

“Šta bi bilo sa mojim Sarajevom da sam ja otišao. “

Ti si mislio isto. I mnogi od nas.

Božja milost i čednost njemu mile djece ostaviše Bosnu i Sarajevo u životu.

Neki ljudi, oni zli odoše iz Grada čednosti. I neka su. Nastaniše u bližim i daljim predvorjima. Tako je i trebalo da bude. Ovi Leheba rod i prijetelji se vratiše. Bolje da nisu. Dovedoše svu silu onih kojim su Bosna i Bog strani, Grad čednosti još straniji. Dakle dođoše oni koji sa Bosancima i Sarajlijama nemaju dodirnih tačaka. Ti počeše širiti kužni bazd zla sličnog onome od koje se Palata branila, odbranila i na kraju  abortirala.

E’ da znaš, ti mediokretiti Te ,a ne tvoje Sarajevo, otjeraše i skoro sve ti oteše. Nisi jedini. I mnogi drugi su  nastradali na isti način kao ti.

Onih koji zlo rade o vakat će proći, i oni se o svom zlu i jadu se zabavili.

I Lidija, i Branka i sve one divne žene zaljubljene u ljubav i tvoju gitaru i pjesme uvijek ste u srcima našim.

Doviđenja Monteno,

Sršćemo se opet.”

P.S.

Nadam se da mi nećeš zamjeriti ovu indiskreciju.

I još se nadam da će mi oprost dati Jedna noć iz decembra i dama iz te pjesme.

Dama koju je naš Monteno volio, uz gitaru, vino i kamin, pjesme snio i ljubav vodio.

 Lidija

Tu, na kapiji u noci

mi smo poceli tu

tu, na domaku grada

mi smo trazili mjesto

Sva si drhtala ti

vjetar je ljuljao noc

cesta bila je prazna

rijeci smo gubili mi

Ref.

A vjetar sad nam

njise i ruke

u svijetu mi smo

sami sad

Lidija, ako sutra ime

zaboravis moje

sanjaces one dane

kad smo lutali sami

Svaki suncani dan

koji doneses ti

meni znacice zivot

novi zivot za nas

Iz Arhiva

BY ADMIN15. JANUARA 2016.GRAD ČEDNOSTI, LJUBAV

Ona spava

Svjetlost

Ljubav je , ah samo ljubav

Dobri je e svakim danom pronalazi u riječima svojim , prošlim i sadašnjim , snivajući snove nedosanjane i ( možno ) buduće. Žalom nedodira rode se riječi , iskrene i nježne , što pomalo sjetu dišu . Riječi potraže slike , slike muziku i eto nepretencioznog poklona za njegovu milu Djevu.

Jednom davno , u vremenima kada je Čednost bila sluškinja neba , Anđeli krhkih kristalnih krila lebdjeli Sarajevskim mahalama i krvlju se rosila nježna ljubavna pisma , Dobri je napisao svojoj čarobnoj prijateljici jedno pomalo tužno pismenije .

Nažalost . čast ili um mu zabraniše da joj ga da. Srce nevjerno i izdajničko se samo tišinom povuklo i sa tugom plesala oproštajni tango ljubavi .

I dan danas se bori mišlju da li je pogriješio? Ne neslanjem pisma , dakako .

U sjećanju duši njenoj blaženoj dade joj ime Innocence , bježeći od njenog krsnog imena Kosara . Bješe djevojka prijatelja njegovog , a i intuitivno ( valjda ) sluteći i poistovjećujući njenu sudbu sa zlom kobi Kosare , davno izgubljene pretkinje .

Pismo je sačuvano u sehari plemenite boli i ono glasi:

“Innocence, ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onon nepostojećen i bolnon – samo JEDNOM !

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas .

A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona ,krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveće blentovije klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila . A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav živi vječno , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Dopisano

Kosara je naprečac usnila i pretvorila se u svjetlost , nepunih mjesec dana prije nego je zlatnu zavjetnu bukagijicu stavila na prelijepi klavir prst i pošla u novi život obavijena bijelim velovima lepršave čednosti .

Ugh … Ona je svoje brige preboljela i nalazi se na nekom mjestu gdje nema boli .

A on , neupućen i smjeran , pita se da li se tamo negdje u tom nebeskom đardinu ono neostvareno JEDNOM postaje ostvareno Zauvijek.

Počivaj u miru Malena , milo djetešce .

Alelujah !

*

*