U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
– A ona će da skita svud…
Kose nečešljane, smijući se, opijena,
halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, sjetne riječi šapučući,
noćas, o ponoći, do divana moga dođe.
Na uho mi tužno šapne:
“Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad’ zaljubljenom nude takvo noćno vino,
ako u njem’ ne uživa, ljubavi je izdajica.
Idi Zahide ! Ne prigovaraj pijancima,
jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.
što god nam j On toči, ispili smo,
bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina
i raščupan uvojak drage,
kajanja su mnogog,
pa i Hafiza ismijanog!
Taškent 1942.-1944.
1.
Usnut rastužena,
ustat zaljubljena,
ljepotu vidjet u maku.
nekakva je sila
danas ulazila
u tvoje svetište, mraku!
S mangalom dvorak,
tvoj dim je gorak
i jablan ti je visok…
Šeherezada
iz vrta sada
ide… Takav je Istok!
S groznih trgova u Lenjingradu.
ili s blaženih Letinih polja,
jesi li ti poslao zahladu,
okitio jablanom ogradu,
i azijskih luči milijardu
razlio iznad mojih bolja?
3.
Kad bi mi se opet vratilo:
ta užarena noć i mučenje
(kao Azije u snu bunilo),
Halimino slavujsko pjevanje,
i biblijskih narcisa cvjetanje,
i nevidljivo blagoslivljanje
kao vjetrić bi zemljom šumilo.
4.
I u sjećanju, dnu kovčega išarana:
sveznajućih usta sijeda smješkanja,
plemeniti nabor nadgrobnog turbana
i carski patuljak – bokor mogranja.
5.
Treće proljeće čekam daleko
od Lenjingrada.
Treće? I ono, čini mi se,
bit će posljednje.
Al’ nikad neću zaboraviti
do časa smrti,
kako zvuk vode bje utješan
u sjeni granja.
Breskva procvala, a dim ljubica
sve mirisniji.
Tko smije reći da sam ovdje
ja u tuđini?!
6.
Sedamsto ne bjeh tu godina
ovdje, a sve je kao prije…
Ista se božja milost lije
s tih neporecivih visina.
Sve istih zvijezda kor će sjati,
sve isto nebo svoda crna,
i vjetar isto nosi zrna,
i istu pjesmu pjeva mati.
Moj azijski je dom još trajan,
potrebe nema strahovati…
Još ću doći. Ogrado, cvati,
neka je prepun bazen sjajan.
7.
Pojava lune
Od sedefa i ahata,
od zadimljenoga stakla,
ukoso lebdjeti nagnata,
tako je čudnom postala –
kao da “Mjesečeva sonata”
ispred nas je na put stala.
8.
Kao u trpezariji – klupe, sto, prozor
s ogromnom srebrnastom lunom.
Kavu pijemo i crno vino,
muzikom smo zaneseni…
Svejedno…
I procvala je grančica nad zidom.
I u tome je bilo oštre slasti,
neponovljiva neka slatkoća.
Besmrtnih ruža, i suhoga grožđa
domovina nam utočište dala.
Jedan maleni cvet
još ni progovorio nije
a već je znao sve tajne Sunca
i sve sto zemlja krije.
Jedan maleni cvet
još nije ni prohodo
a vec je umeo sam da se hrani
svetlošću, vazduhom i vodom.
Jedan maleni cvet
na zna da čita i piše,
al’ zna šta je život,šta je cvet,
i miriše, miriše.
Ostavite me ovdje dobri moji prijatelji
da sam tražio ne bih pronašao ovo mjesto
koje otkrih slučajno.
Ostavite me ovdje među ovim kamenjem
još jendim kamenom da dogradim Kuću robova
Zvuk tam-tama da me prenese preko rijeke Gambije
i Konga.
a gore prkeo Nigera do zemlje dogana;
mlade sinjarke pjesmom da me uspavljuju
i uspavan da sanjam mladost neprolaznu.
U plavima očima crnoputih sinjarki
da sviće plavetnilo moje otadžbine.
A kada tam-tam domami ivernaž
pjesma kiša da bude pjesma sveopćeg rađanja
A ja – kamen podignut na Kuću robova
i ošamućen od visine,
da uronim u tu pjesmu i nestanem od miline.
nekada sam znao? Pričao? priču
kao da je sve o biću
rečeno u jednom sroku
a evo me, dvojim
pred djetetom
koje uči prvo slovo:
ovo je uho, ovo ruka, ovo kosa,
ovo ovdje jagodice,
mladež ispod oka
ali
gdje je
duša?
zgranut stojim:
šta bi ono htjelo?
da uprem kažiprst u sjenku?
ili da zašutim i spustim ga
niz tijelo?
Kad Čovjek, istjeran iz Raja,
Za časak zasta pokraj vrata,
Svaki ga prizor bivšeg sjaja
Nagna klet’ kob što mu je data.
Al’ iduć kroz daleke kraje,
Nauči snosit grijeh svoj prijek;
Tad drugo vrijeme ču mu vaje,
U radu svome nađe lijek.
Tako će, gospo, sa mnom biti,
Ne smijem vidjet čar vaš, jao:
Dok krzman, uz vas, neću kriti,
Uzdišem zbog sveg’ što sam znao.
Mudriji bit će bijeg moj taj
Od napasti što vreba samo;
Ne mogu gledat u svoj raj
Bez želje da ne živim tamo.
Sedamnaest već leta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al’ kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.
Izreka, da se dlaka prije ćudi
menja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.
O jao, kad će onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljeta
iz dugih muka i ognja se selim?
Hoću li ikad vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidet baš koliko želim?
Volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi,
Ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma,
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Ja znam šta bi htela mi
reći u ovaj tren –
ne reci! Gle tamo gde tone u sen
ribnjak, gle kako se u trku splela
oblaka crnih sjajna stada –
ne reci! Loša je noć ova sada.
Znam, u duši ti huji i seva,
žeže je pitanja onih plam
na koja odgovor moram da dam.
Ne pitaj! Na usni još ti okleva
reč što može očaj da zada –
ne reci je! Loša je noć ova sada.
Sutra mi reci – sutra sve se
promeniti može što dušu sad tre,
prelako možda će postati sve
što srce sad ne može da podnese,
što je sad preteško breme jada –
ne pitaj! Loša je noć ova sada.