Red ne poznaju ni more ni Sunce
Oblicima prosao je sjaj.
Evo tih iznenadnih čopora ljudi,
Tih iznenadnih oblaka ruku i lica
Dugo tlačenih, sada oslobođenih
I glasovi su to, što traže, neznano šta
Osim da srećni budu, a ne znaju kako,
Zamišljajući oblike, a opisati ih ne mogu,
Potražujući red veći nego što mogu da ga obuhvate.
pB
Pravo u magiju Homerovog mraka
ispod crvenog fenjera od hrama
ja levat a ona kraljica
žurimo ka ljubičastoj lampi tananoj
umiljatoj muzici besrama.
Ona stoji preda mnom u svjetlu
pridržavajući parčiće žada
čednosti akrament poprilično načet
a oči oči crne sve dok zora
ne okonča dugu noćnu prazninu.
Tada, kao puž na violini, sklupčam se
dok se njeni poslednji tonovi bibaju
u meni, Habakuku, meštru svih grešnika.
Šopenhauer je mrtav, besramnica
odlaže lautu.
pB
Smiješiti se stalno, da, to treba znati
kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tom životu nejasnom do bola.
Trebamo znati, ma koliko stoji,
sačuvati ponos, onaj što osta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otići,znati da je dosta.
Pred sudbinom svojom koja sve uze
kad već ništa nemaš, kad sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.
Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav naša davno pojedena,
ravnodušna lica skriti svoju bol,
zauvijek otići nečujno kao sjena.
I usnama treba reći da se smiju
iza maske jada, stisnuti zube,
krikovi mržnje u nama da gnjiju,
posljednje riječi onih koji ljube.
Treba znati mirno otići na kraju,
utišati srce sto već umrlo je,
sacuvati obraz ko neki što znaju,
dok jos ponos pao nije
Trebalo je znati,
suviše te volim, ja to nisam znao.
pB
Zauvijek – šta znači? Iz ure
Antikne kaplje voda, a onaj
Sa pijeskom sipi,a budilica
Moja buba sred sljepoočnica
I budi – još zauvijek to je –
Kao u kratkom snu, punoga boje,
Mene, tebe, svakog, druže, zove
U iskon, u vječne tegobe nove.
pB
Oči uvijek traže svjetlost
U tamnoj sobi
traže svjetlost svijeće
U noći na modrom nebu
gledaju u mjesec
Ako slučajno neki oblak
svojom sjenom mjesec zakloni
Tad male tačke u oku svoj sjaj
hoće da povežu
sa sjajem neke zvijezde
Gdje god da se nađu
srce i misao čeznu
da im kroz putanje
struji svjetlost
Dženis Lin Džoplin (engl. Janis Lyn Joplin, Port Artur, 19. januar 1943 — Los Anđeles, 4. oktobar 1970)
Dženis je bila nikad prevaziđena američka rok i bluz pevačica, tekstopisac i muzički aranžer.
Ono što je ona poklonila muzici , pogotovu roku , malo je muzičara uspjelo to učiniti.
Sa pravom je mnogi smatraju prvom damom svjetskog rok i bluz izraza.
Mi se pridružujemo tim mišljenjima , uz dodatak da čisto sumnjamo da će se takav, glas, senzibilitet i
osjećaj za muziku , tekst i životnu interpretaciju ikada više ponoviti.
Hvala joj .
Počivala u miru do nekih boljih vremena.
Odjednom udar,moćnih krila šum,
nad njom,zbunjenom,neko je žudi
kanđe o bedra , a o vratu kljun
strasno stišće nemoćne joj grudi
Plašljivim prstom kako otjerati
S bedara slabih teret što se daje?
Kako kroz bijeli vihor da ne shvati
bilo tuđeg srca otkucaja.
U tom drhtanju začet je rat, stenje
u padu,oganj,smrt Agamemnonova,
Što otkri joj ta strast,ta žudnja,ta sila,
da li je postala stjecište i izvor
surovosti,nježnosti i snova
uvećan za svaki novi zamah krila
O zveri, ja neću večeras u tami
Da ti svladam telo, večno greha žudno,
Niti poljupcima u beskrajnoj čami
Da ti mrsim tužno masne kose bludno.
Teški san bez snova moje srce traži,
San koji će svako kajanje da zbriše,
San drag tebi posle tvojih crnih laži,
Tebi, što o smrti znaš od mrtvih više.
Jer, Blud rijuć ispod otmenosti moje,
Jalavošću svojom žigosa nas dvoje;
Al’ dok ti u grudma surovim ko kam
Srce je kog zločin ne vredja ni jedan,
Ja bežim, bled, videć les mrtvački ledan:
Bojim se umreću ako legnem sam.
Kruh mi oduzmi, ako hoceš,
vazduh mi oduzmi, ali
ne oduzimaj mi svoj smijeh.
Ne uzimaj mi ružu,
koplje koje bacaš,
vodu koja naglo
izvire u tvojoj radosti,
nenadani talas
srebrni što te rađa.
Borba je moja teška
vraćam se umorna oka
ponekad zato što vidjeh
zemlju što se ne mjenja,
ali kad uđe tvoj smijeh,
popne se u nebo tražeći me,
otvara mi širom
sva vrata života.
pB
Jesen pozna. Nebo se otvorilo,
po šumama – promaja tišine.
Na obali, rusalka oborila
bolnu glavu, tu da otpočine.
Svoje pruge magla nisko nosi,
ko potka su u tršćaku sada.
Po zelenoj i dugačkoj kosi,
uz šuštanje, žuto lišće pada.
Kroz daleke proplanke dok bježi,
mjesec šuška i vidi sve više –
zapletena u zelenoj mreži,
niti spava ona, niti diše.
Mir bez daha – čarolijom sine.
Neizreciv bol se smiri njen.
A na svijet se, skovan od svježine,
to izlio zvonko-plavi tren.