Category Archives: Umjetnost

Svijet je sada podjeljen na dvoje:
no put moj i put tvoj sastati se neće.

Neobuhvaćenih daljina
za naš susret u prostranstvima
ipak ima.

Tu li si,
ili na drugom kraju Zemlje,
ili na nekoj planeti
nepoznatoj –
jednako smo daleko jedno od drugoga
kao u mraku između nas prostrtom
ne čuje se
ni zov,
ni zvuk,
ni znak.

Što ako isti zapjenjeni val
i tvoju
i moju obalu
prekrije?

I najmoćnija tvoja želja bespomoćna je danas
ukloniti polegnute prepreke,
a ja –
krila nevidljiva sticati ne mogu
da posljednju stazu preletim
i da ti na večeri tužnoj
budem gutljaj vina
i zalogaj kruha.

Svijet je sada podijeljen na dvoje:
no  put moj i put tvoj sastati se neće.

pB

Kad me gledaš,
kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosežu.
Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.
Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
dotičeš?

Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
mirna počiva.
Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
među tvojim prstima.
Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
buke i bez glasa.
A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
slušana.
Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
zatvoren u tvoje ruke.

Red ne poznaju ni more ni Sunce
Oblicima prosao je sjaj.
Evo tih iznenadnih čopora ljudi,

Tih iznenadnih oblaka ruku i lica
Dugo tlačenih, sada oslobođenih
I glasovi su to, što traže, neznano šta

Osim da srećni budu, a ne znaju kako,
Zamišljajući oblike, a opisati ih ne mogu,
Potražujući red veći nego što mogu da ga obuhvate.

pB

Pravo u magiju Homerovog  mraka
ispod crvenog fenjera od hrama
ja levat  a ona kraljica
žurimo ka ljubičastoj lampi tananoj
umiljatoj  muzici besrama.
Ona stoji preda mnom u svjetlu
pridržavajući parčiće žada
čednosti akrament poprilično načet
a oči oči crne sve dok zora
ne okonča dugu noćnu prazninu.
Tada, kao puž na violini, sklupčam se
dok se njeni poslednji tonovi bibaju
u meni, Habakuku, meštru svih grešnika.
Šopenhauer je mrtav, besramnica
odlaže lautu.

pB

Smiješiti se stalno, da, to treba znati

kada je najbolje ustati od stola,

kad pred nama stoje samo prazni sati

u tom životu nejasnom do bola.

Trebamo znati, ma koliko stoji,

sačuvati ponos, onaj što osta,

i usprkos svemu, prijatelji moji,

zauvijek otići,znati da je dosta.

Pred sudbinom svojom koja sve uze

kad već ništa nemaš, kad sve si dao,

trebalo bi znati skriti svoje suze.

No ja, srce moje, ja to nisam znao.

Zato treba znati napustiti stol

kad je ljubav naša davno pojedena,

ravnodušna lica skriti svoju bol,

zauvijek otići nečujno kao sjena.

I usnama treba reći da se smiju

iza maske jada,  stisnuti zube,

krikovi mržnje u nama da gnjiju,

posljednje riječi onih koji ljube.

Treba znati mirno otići na kraju,

utišati srce sto već umrlo je,

sacuvati obraz ko neki što znaju,

dok jos ponos pao nije

Trebalo je znati,

suviše te volim, ja to nisam znao.

pB

Zauvijek – šta znači? Iz ure

Antikne kaplje voda, a onaj

Sa pijeskom sipi,a  budilica

Moja buba sred sljepoočnica

I budi – još zauvijek  to je –

Kao u kratkom snu, punoga boje,

Mene, tebe, svakog, druže, zove

U iskon, u vječne tegobe nove.

pB

Oči uvijek traže svjetlost

U tamnoj sobi

traže svjetlost svijeće

U noći na modrom nebu

gledaju u mjesec

Ako slučajno neki oblak

svojom sjenom mjesec zakloni

Tad male tačke u oku svoj sjaj

hoće da povežu

sa sjajem neke zvijezde

Gdje god da se nađu

srce i misao čeznu

da im kroz putanje

struji svjetlost

Dženis Lin Džoplin (engl. Janis Lyn Joplin, Port Artur, 19. januar 1943 — Los Anđeles, 4. oktobar 1970)

Dženis je bila nikad prevaziđena  američka rok i bluz pevačica, tekstopisac i muzički aranžer.

Ono što je ona poklonila  muzici , pogotovu roku , malo je muzičara uspjelo to učiniti.

Sa pravom je mnogi smatraju prvom damom svjetskog rok i bluz izraza.

Mi se pridružujemo tim mišljenjima , uz dodatak da čisto sumnjamo da će se takav, glas, senzibilitet i

osjećaj za muziku , tekst i životnu interpretaciju ikada više ponoviti.

Hvala joj .

Počivala u miru do nekih boljih vremena.

Odjednom udar,moćnih krila šum,

nad njom,zbunjenom,neko je žudi

kanđe o bedra , a o vratu kljun

strasno stišće nemoćne joj grudi

Plašljivim prstom kako otjerati

S bedara slabih teret što se daje?

Kako kroz bijeli vihor da ne shvati

bilo tuđeg srca otkucaja.

U tom drhtanju začet je rat, stenje

u padu,oganj,smrt Agamemnonova,

Što otkri joj ta strast,ta žudnja,ta sila,

da li je postala stjecište i izvor

surovosti,nježnosti i snova

uvećan za svaki novi zamah krila

O zveri, ja neću večeras u tami
Da ti svladam telo, večno greha žudno,
Niti poljupcima u beskrajnoj čami
Da ti mrsim tužno masne kose bludno.

Teški san bez snova moje srce traži,
San koji će svako kajanje da zbriše,
San drag tebi posle tvojih crnih laži,
Tebi, što o smrti znaš od mrtvih više.

Jer, Blud rijuć ispod otmenosti moje,
Jalavošću svojom žigosa nas dvoje;
Al’ dok ti u grudma surovim ko kam

Srce je kog zločin ne vredja ni jedan,
Ja bežim, bled, videć les mrtvački ledan:
Bojim se umreću ako legnem sam.