I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.
I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.
Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka…
Evo trideset ljeta kako pratim sjenku za tvojim nogama
Vjeran kao crno pašče koje se vrti oko tvojih peta
Skriva se u podne za tvoje uspravno tijelo
I izlazi da igra sa ukošenim suncem po tratinama
Svjetlosnom žicom iz lampe oblači te i raste ako su niske
Kako ti voliš da čitaš večerom sobi sukladno raspoloženju
Samo tada uznosim se do stropa
I gubim se u pokretanju tvoje ruke koja okrece strane
Evo trideset godina kako je moja misao sjenka tvoje misli
Uzalud sam govorio i ponavljao vjeruje se
Ne znam kakvoj čudnoj otmjenosti sa moje strane
Sve što je crno nije sjena govore mi
Uzima se i ostavlja od onog što sam govorio
I da mi dozvole da te volim oni su podmetnuli
Stvarnost tela jedne statue
Simbol ukrašen kamenom Otadžbine
A kada prislanjaju nož za sječenje papira
U nježne zglobove mojih knjiga
Ne shvataju ni malo zašto ja vičem
Oni ne vide da krvarim tvojom krvlju
I pitam se šta li njima moje pjevanje znači
Ako za svaku riječ koja se prelama u mom glasu
Oni ne znaju da je to harmonija tvoga grla
Ako ne vide oko moga duha tvoje ruke
Bar jednom ću ovdje da govoriti iz svoje duše
Čovek je izgubljena partija karata
Crveno i crno slugu kraljeva i kraljica
Ali između lebdećih boja ima praznina a i prstiju koji bacaju
Tijelo moje sačinjeno je od dvijee nepoznanice koje nisam birao
I vidim sa užasom da se na mojim rukama pojavljuju bakarne pjene godina
Koje ce žigosati ruke mog oca o kom necu pricati ništa
Od koga nemam ništa osim načina na koji da obaram glavu
Zato što nije čuo dobro na desno uho i evo gde i ja takode
Od svoje majke imam obris ušiju
I način rasta kose
Ali duša u svemu tome je duša
Bijaše to jedna duša neugladena skitničava i još bezoblična
Duša slijepa koja čuje samo zlo kad se priča o svjetlosti
Duša nikla neznano odakle
Iz nekog pretka u nesreći vremena
Iz nekog ujaka besmislenog i ludog koji nije živio
Ili samo iz one strašne sramote moje majke kada sam izšao na svijet
Jedva duša tek nagoveštaj duše rđavo uobličena dlakava duša
Kakva se gubi bez žaljenja na bojnom polju ili u sudarima sa železnicama
Jedna sirota duša koja nije znala šta da čini sama sebi
Nošena strujom današnjeg vremena
Nikako ne od vrste Hamleta jedva kose Ofelije
Bosonoga u moru bez pisma u njoj
Loptica na japanskom bilijaru koju besposleni gost valjuta u nekoj kafanici
I ti pogodak u ”nulu” ili ”stotinu”
Što je u stvari jedno isto
Duša u garderobi gde pijani gost ne može više da nađe svoju tačku
Duša za jedno vece maskenbala sutra ce se baciti krinka
Duša razdvojena sa kojom se ne može izaći pred svijet
I teška da nosi otrov i mora stalno da se zaustavlja
Nikada ne razumjeh zašto si vodiš brigu o mojoj duši
Lopatama se mogu zgrtati takve kao što je moja
Ali šta kaže onaj koji prvi put vidi rađanje drugog
Čudom hirurgije
Šta reče moja duša kada si je ti izvadila iz njene košuljice
Kad saznah u tvojim rukama da sam ljudsko biće
Kad prestah da se pretvaram i da se izrugujem što postadoh takav na dodir tvoje ruke
Uzmite te knjige moje duše otvorite ih gdje god bilo
Slomite ih da bi im bolje shvatili
Miris i tajnu
Pokidajte grubim prstima strane
Izgužvajte iscepajte ih
I iz svih će te zadržati samo jedno
Jedan jedini šapat jedan jedini pjev
Jedan pogled koji ništa ne ogrničava
Jedno veliko hvala koje se mrmlja
Tu sreću kao neku dolinu
Djete – Boga moje obožavanje
Beskrajno Ave u molitvama
Moju beskonačnu nesanicu
Moje cvjetanje moje prosijavanje
O savjesti moja o ludosti moja
Moj mjesecu maju melodijo moja
Moj raju moj požaru
Moj univerzumu Elza živote moj
Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća.
Postoji takva sudbina
da sve što o njoj nije promjenljivo, nije čvrsto
Postoji takva ljubav
da se svet završava tamo gde želiš da postaviš
stopu
Postoji takvo uživanje
da usta žene izgledaju kao da je stid samo
pitanje pola
Postoji takva kosa, falsifikovana meteorom,
da je to sigurno sotona koji je u njoj pravio
razdiok
Postoji takva samoća
da samo jednim okom vidiš jedino so
Postoji takva zima
da daviš golubove i tako griješ svoja krila
Postoji takva težina
da između onih što padaju ti si onaj koji je već pao
Postoji takva tišina
da je moraš izgovoriti: ti, bas ti
pB
…Posetio sam opet
Taj kutak zemlje gde sam proveo,
Ko izgnanik, dve kratke godine.
Već deset leta prođe od tog doba
I mnogo se promenilo u mome
Životu: opštem zakonu pokoran,
I sam sam se izmenio. Al ovde
Obuzimaju sećanja me živo;
I čini mi se: još sam sinoć luto
Kroz te šumarke.
Gle, doma progonstva
Gde živeo sam s jednom dadom mojom.
Starice više nema, iza zida
Ne čujem više korake joj teške,
Kad nadgleda ujutru kuću. Evo
Šumovitog huma gde sam često
Sedeo nepokretan, gledajući
Na jezero i sećao se s tugom
Obala dugih, drugih talasa
Kroz njive zlatne i zelena polja
Ono se, plavo, pružilo široko,
A po njegovim tajanstvenim vodama
Vozi se ribar, vukući za sobom
Ubogu mrežu. Na obali strmoj
Seoca raštrkana; tamo dalje
Vetrenjača naherena, na vetru,
Okreće jedva krila –
A na međi
Imanja dedova, na onom mestu
U goru put gde stoje – dva zajedno – treći
Podalje malo. Kad sam jaho tuda
Po mesečini, šumom poznatom
Zdravili su me njini vrtovi.
Tim putem sad sam prošao i opet
Video sam ih. Tu su s šumom starim.
Al oko postarelog korenja,
Gde nekad sve je bilo pusto, golo,
Sada je nikla mlada šumica,
Zelena porodica; kao čeljad
Pod njenu senku žbunje tiska se.
A njihov drugar tužni stoji sam,
Ko stari momak, oko njega sve je
Ko i pre pusto.
Zdravo, naraštaju
Mladi i nepoznati! Neću ja
Tvoj moćni, pozni uzrast videti,
Kad moje poznanike prestigneš
I zakloniš im staru, sedu glavu
Od oka prolaznika. Al, unuk moj,
Nek čuje on šum vaših pozdrava,
Kad s drugarske se vraća sedeljke,
Pun misli veselih i prijatnih,
Kada po pomrčini prođe pored vas
I pomisli na mene.
I ovde, na ničijoj zemlji,
ulaziš mi u san kao u dvore
koje si napustio tek juče.
Ulaziš kroz zatvorene kapije
i kroz pore,
kao da si od moga sna u dugom putu
pogubio ključe.
Ulaziš u zaključane prostore
sluha i vida,
provućes se ispod očnih kapaka
kao mesečeva zraka,
kao lopov preskočiš
snu preko zida.
U zemlju ničiju
sklizneš po jave i nejave samom šavu,
probudiš ponoć uspavanu,
suza ukapaš u kladence,
negde digneš,
negde spustiš bolu branu,
i tek te jutro odnese na svom splavu.
Autor : Vedad Šabanadžović
PRVO
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?
DRUGO
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
TREĆE
Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?
ČETVRTO
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’
Prvi?
PETO
U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?
Svijet je sada podjeljen na dvoje:
no put moj i put tvoj sastati se neće.
Neobuhvaćenih daljina
za naš susret u prostranstvima
ipak ima.
Tu li si,
ili na drugom kraju Zemlje,
ili na nekoj planeti
nepoznatoj –
jednako smo daleko jedno od drugoga
kao u mraku između nas prostrtom
ne čuje se
ni zov,
ni zvuk,
ni znak.
Što ako isti zapjenjeni val
i tvoju
i moju obalu
prekrije?
I najmoćnija tvoja želja bespomoćna je danas
ukloniti polegnute prepreke,
a ja –
krila nevidljiva sticati ne mogu
da posljednju stazu preletim
i da ti na večeri tužnoj
budem gutljaj vina
i zalogaj kruha.
Svijet je sada podijeljen na dvoje:
no put moj i put tvoj sastati se neće.
pB
Kad me gledaš,
kad uza me, bez pokreta, sjedeći, blago se nagibaš;
kada pružaš svoje dvije ruke, tako umilna, jer želiš,
jer bi eto htjela dotaći, da, moje lice.
Tvoje dvije ruke, kao iz sna,
koje me kao neka sjena dosežu.
Gledam ti lice. Dah nježnosti izbio je iz tebe
poput svjetlosti u crtama tvog lica.
Kako lijepa izgledaš! Izgledaš više djetinjasta.
I gledaš me.
I smiješiš mi se.
Što li tražiš kada me, pružajući ruke, nijema,
dotičeš?
Osjećam žar sjene, dima što živahan stiže.
Kakva ljepota, dušo moja! Nastamba, u zanosu,
mirna počiva.
Ti šutiš a ja osjećam svoje lice, zbunjeno, blago,
među tvojim prstima.
Nešto moliš. Pretvaraš se u djevojčicu koja moli.
Nešto tražiš. Prelama se neki glas koji ne postoji
i koji nešto ište.
Zakašnjela ljubav. Ljubav u prstima koja kuca bez
buke i bez glasa.
A ja te gledam u oči, gledam i čujem te.
Čujem dušu posve tihu, djetinjastu, koja pjeva
slušana.
Ljubav kao cjelov. Ljubav u prstima koju slušam
zatvoren u tvoje ruke.