Vesna Parun – Muzika u brdima

I brda su rasla …

Zarobila sam neki glas u vrtu.
Bila je trešnja. Imala sam sve.
Prvo se čuo zov a onda sve bijelo od
latica postade. I jeku možeš vidjeti:
luk svjetlosti nad očima, kao uspavanka.
Koliko koračaja do tebe, moja sudbino.

I u čekanju se neprestano mijenjamo.

Već smo bili zatvorili prozore. Kad eto
jedno proljeće zaputilo se izvoru
(i tebe oči tvoje da me vole).

I osjetih da i ja izvirem odnekud. Da tečem.
A sve je promijenjeno, i sama ljubav,
kao južni vjetar iznenada na brijegu

I eto: lovac silazi proplankom. Postadoh
isto što i on, ne mogu drukčije

a livada je široka.

I lovac. I izvor. I vjetar. I trešnja. I brdo.


												

Artur Rembo – Bal obješenih

 

 

Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

Gospodar Beelzebub za kravatu vije
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po čelu starom čizmom bije,
Uz pesmu božićnu s njima igru veze.

A pajaci na to sapliću ruke lahke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje grlile su ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.

Ura, o igrači lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovao!

O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tijela otpire!
Ničeg što im smeta i čega se stide.
Snijeg im na lobanje stavio šešire.

Pod gavranom – kapom za naprsle glave –
S mršave se čupe parče mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.

Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! – ko orgulje gubilište viče.
Iz plavkastih šuma vučji odjek luta,
Crven se pakao horizontom miče…

Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kičme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!

Oh! evo gde usred mrtvačkog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skače,
Zanijet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jače,

Grči pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pjevanjem kostura.

Kraj crnih vješala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

 

Miroslav Antić – Dosadna pesma

 

Toliko mi je dosadno

da ne znam šta ću.

 

Kad izlazim iz škole

nakrivim kapu na levo oko

i pobijem se sa trojicom

bar da me vide devojčice.

 

Devojčice su smešna stvorenja

dugonoge,

okrugle,

pegave ili kratkovide,

mnogo lažu i ogovaraju

i pišu ljubavna pisma

koja mi stave pod klupu.

 

Meni je sve to dosadno.

 

Ipak pročitam pisma,

najlepše reči prepišem

– ako mi nekad zatreba,

a od onog što ostane

napravim papirne lađe,

napravim ptice,

slanike,

žabe,

 

 


												

Vladimir Solovjov *** Beskrilni duše

Beskrilni duše, zemljom opterećen,

ti zabavljaš sebe, bivši Bože…

Tek snom jedinim – opet, krilat, krećeš

uvis iz zemnih briga što se množe.

 

Nejasna lučo u blistanju znanom,

jedva si čujni odjek harmonije –

sveta pređašnjeg neugasiv zanos

unosiš opet pred dušu što snije.

 

Tek snom jedinim – al budan, za bdenja,

čekaćeš mučno ko pre da se splete,

ponovni blesak svetlih snoviđenja,

ponovni odjek harmonije svete.


												

Jim Morison – Jahači kroz oluju

 

Jahači kroz oluju
U toj kući smo rođeni,
u ovaj svet bačeni
Kao pas bez koske
i glumac bez role
Jahači kroz oluju

Ubica je na drumu
Njegov mozak podrhtava
poput žabe
Uzmi dug odmor
i pusti decu nek’ se igraju
Ako povezeš tog čoveka
Divna familija će umreti, jer
Ubica je na drumu

Mala, voli svog čoveka
Uzmi ga za ruku
i nateraj da shvati
Da svet zavisi od tebe
I da ćemo živeti večno
Moraš voleti svog čoveka

Jahači kroz oluju…


												

T.S.Eliot – Oči koje poslijednji put u očima vidjeh

 

 

Oči koje poslijednji put u očima vidjeh

Na rastanku poslijednjem

Ovdje u snu kraljevstva smrti

Zlatna vizija opet se pojavljuje

i vidimo oči ali ne i suze

To je moja zla kob

 

To je moja zla kob

Što oči više vidjeti neću

Oči odlučne

Oči koje vidjet neću sem

Na kapiji smrti drugog kraljevstva

Gdje,kao i ovdje,

Oči požive kratno

Pa i suze brzo minužI rugaju nam se.


												

Umihana Čuvidina – Čamdži Mujo i lijepa Uma





“Vino piju age Sarajlije,

vino piju Zašavicu biju,

ranjenici mladi podvikuju.

Svaki veli: ‘Jallah moja majko’,

Čamdži Mujo: ‘Jallah moja Ummo!’

Čamdži Mujo družini govori:

‘Ah, družino, moja braćo draga!

Kada meni suđen danak dođe,

suđen danak i umrli sahat,

ufat'te mi konja lastavicu,

i na konju zelenu dolamu!

U dolami, u džepu desnome,

u njemu je prsten i jabuka,

u zadžepku mrko ogledalo,

podajte ga mojoj Umihani,

nek’ se ogleda, a mene ne gleda,

nek’ se udaje, a mene ne čeka!

A ja ću se junak oženiti,

crnom zemljom i zelenom travom.

Ako bude roda gospodskoga,

žalit će me tri godine dana;

Ako bude roda hojratskoga,

neće žalit’ ni tri b'jela dana!’

To izusti, pa dušicu ispusti,

i umrije žalosna mu majka!

Ufatiše konja lastavicu,

i na konju zelenu dolamu.

Kad su došli šeher Sarajevu,

uzimaju prsten i jabuku,

dadoše ga dilber Umihani.

Desila se roda gospodskoga,

žalila ga tri godine dana:

Za godinu lice ne umila,

a za drugu se ne nasmijala,

a za treću kosu ne oplela.

Kad nastala četvrta godina,

rusu kosu rukom odrezala,

pa je šalje daji na kapiju.

Dajo joj je kosu pozlatio,

dajinica biserom okitila,

pa je meće gradu na kapiju:

‘Ova kosa u devletu rasla,

u golemu jadu odrezana:

Il’ je majka ukopala sina,

il’ sestrica brata jedinoga?

Il’ djevojka svoga suđenika?

Nit’ je majka ukopala sina,

ni sestrica brata jedinoga,

već djevojka svoga suđenika,

što ga neće steći dovijeka!’

Govori joj ostarjela majka:

‘Što ti žališ tuđina junaka,

Nije ti ga majčica rodila?’

‘Luda ti si, moja mila majko!

Da si mi ga i triput rodila,

ja ga ne bih ovol'ko žalila,

ko što žalim tuđina junaka,

ja ga neću steći dovijeka!’ “

(Umihana Čuvidina, prva bosanskohercegovačka pjesnikinja muslimanka ,Sarajka koja se zbog velike ljubavi i žalosti za poginulim vjerenikom nije htjela udati za drugoga, nije bila upisana u sarajevske sidžile (službene registre), pa se zbog toga pretpostavlja da je bila rođena 1794. godine na Hridu, jer zvaničnog podatka nema. Njen vjerenik Sarajlija Mujo Čamdži, bajraktar, prema historiografima, poginuo je 1813. godine kod Loznice, u vojsci Ali-paše Derendelije, za vrijeme Prvog srpskog ustanka na Balkanu.

U pjesmi “Čamdži Mujo i lijepa Uma”, Umihana je opjevala vlastitu tragediju.)

Li Tai-Po – Pijem sam na mjesečini

 

Sred cvijeća pehar, vina pun,
pijem sam – nikog da ga podijelimo.
Čašu dižem, blistavi mjesec pozivam,
s mojom sjenom nas je troje.
Mjesec, premda ne pije i ne razumije,
a sjena glupo slijedi moje pete,
budimo prijatelji, bar za jedan tren,
veseli i bezbrižni, dok proljeće traje.
Ja pjevam, mjesec se klati,
ja plešem, sjena se izvrće.
Dok sam budan, slavimo zajedno,
kad se opijem, mi se razdvajamo.
Vječno vezani, nismo uvijek bliski,
do novog susreta, oblacima s druge strane.

Hafiz Širaz – Žena

 

Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene
nema umilnog lica drage voljene žene.
Bez opojna pića, bez dobrog starog vina
ni proljeće ne vrijedi, ni njegova milina.

I nebo je pusto i sva je bašta pusta
ako nema poljupca s toplih rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
nego gledati dragu kad se u licu zari.

I kad se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
a ne brati poljupce, ne milovat’ joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
ako nema ljubavi, sta mogu da ti pruže.

I sva svjetlost uma pa i mudrost sama
bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama.
Divna je ljepota pjesme, ruže i vina,
no, kad nema žene sve je to praznina.