Category Archives: Poezija k'o fol

1. POGLAVLJE  / Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode

Ne zna se kako i kada je odlučeno da se udahne ovozemni  život Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Sada , njenim  dugogodišnjim persistiranjem ,  shvatamo da joj je ime i postanje  bilo zapisano u Svetim knjigama. Jer sve što mora da bude , rodi  se  sa Božijim znanjem , milošću i pomoću.

Neuki bi rekli da je mojim rođenjem sve odlučeno. Ne bih rekao da je tako. Trebalo da se desi mnogo toga da bi se sve uvezlo u jednu nit , koja je tkala životne priče koja su vodile ka Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.

Da je bilo koja čestica na tom putu , bilo koji dah bio disharmoničan  sa onim što je usud bilježio , došlo bi do poremećaju u konstelaciji zvijezda ,  i putanje ka postanju galerije bi se zatvorile. Zbog toga , bez imalo nadobudnosti mogu da kažem da je putu od mog rođenja do Galerija moralo da se ljubavlju  i budnom  paskom zvijezda, anđela i neba izveze i ispreplete mnogo  puteva i staza , ljubavi i susreta , da bih postao ovo što jesam i ovakav kakav jesam; i kao takav dobio  prelijepo mjesto za dom mojih uspomena i slika.

Neke slike , boje i emocije i dešavanja su  snagom ljepote i svrhishodnosti postojanja  izborile mjesto u dunjalučkom životu i  svjetlosti . Sada je lako zaključiti da je sve  neumitno vodilo Galeriji Zemlja Božije Milosti. No ,Bajke nikad ne nastaju tek tako. Mora se mnogo toga upariti i raspariti da bi se stvorila i rodila nova cjelina.

Moraju se roditi i proživiti neke bajke kojima je određen kraći vijek trajanja, da bi se na kraju sve zaokružilo u neku novu ,cjelovitiju bajku, tragediju ili komediju. A svi ti detalji čine život svakog čovjeka onakvim kakav jeste.

Mi smo glavni protagonisti u našim životima . Usud nam dozvoljava da se izborimo sa preprekama na putu samo ako slijedimo naputke sa neba. Kad god  smetnemu sa uma da imamo prava izbora , pravo na dobro i zlo, vraćamo se korak dva unazad , pa sve ponovo kreće. Mnogo skretanja sa puta i zaostajanja može u jednom trenu sva nadanja  odvesti na sasvim suprotnu , ne baš željenu stranu .

Pređeni put do Galerije , je jako dug  , mnogo toga je zateftereno u čitabe sjećanja i poslagano bojama emocija. Ono što se zna i što je objelodanjeno , jasno je k'o dan. Nešto od pređašnjeg živi u mutnijim  brzacima Modre rijeke , čeka da se oni razbistre i uplove u  mirnije vode sjećanja. Ono što se  ne smije   znati  kao da se nije ni desilo i zakantačeno je u između hipofize i malog mozga, u dubini bespuća moždanog prostranstva.

Bajka teče kao nesređeni , blještavi  kaleidoskop  koji izbacuje samo jasne , vrlo koloritne slike , ne mareći za hronologiju . Hronologija je stvorena za neuke hadume , iskompleksirane prepisivače ,  vehte “filozofe” i ljude koji jako usporeno misle , a krasi ih  neshvatljiva praznoća , kojom ne razumiju ni sami sebe.

  Mjesečeva bajka

Gledam i nijemim ;

Jedna krhka ljepota drži moju sliku u rukama, nonšalantno , sa zejtin osmjehom na licu , bez jasno izrazenih emocija,  sa naučenim šarmom voditeljice ;  miluje je dugim. savršeno oblikovanim , savremno njegovanim  prstima, nježno se igra sa njenim rubovima, kao da prebire po mojim uspomenama.

A ne zna , kako me te boje i njeni dodiri bole. Kao da mi nježne ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od sebe zateže u nedefinisani bol.

Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća raznobojnih , nježnih velova klize ljepoti jedne  Krhke ruže koja odavno sni i  boli.  Otimaju se   sjećanja , ali ih ne dam.

Neke slike se tek tako ,  same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi  rode i žive u vremenu  kojeg sve manje preostaje , ali postoje i opstaju u sjećanju , u bojama , u ehu budućih vremena ukoliko one , svojim postojanjem . kao dar sa neba  zarobe oko posmatrača.

A bilo je to    nedugo  iza ponoći  na Badnju veče ljeta  Gospodnjeg hiljadudevetstotinaosamdesetčetvrte.

Daleka prošlost?

Smiješna odrednica . Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti , kao da je tek par sekundi prohujalo od pretakanja nestvarnog sna u boje.

Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što se mila Luce saglasila  da ode na uzvišeno mjesto .

Ona  je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo . umorna ležala  na bijelom ležaju dosanjanih snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena vazdušastim jastucima ,mirisima i dodirima presvučenih   bojama istinske ljubavi.

Pomogao sam joj  da se presvuče u anteriju otkinute od dnevnog , prozračnog neba i da joj raspletem ruse  kose, nestašno se igrajući  sa njenom djevičanski raskošnom ljepotom; iako vrijeme za igru , po “moralistima”  nije bilo najprimjernije. A opet , u njenom pogledu slutim silnu ljubav i zahvalnost i  potvrdu  : uvijek je vrijeme za ljubav i milovanje.

Bože mili, kako je samo lijepa – misli on. On za sebe nema želja. Sve su uslišene.- Molim te, samo još ovaj jedan jedini put te molim, Gospode  moj Milostivi  , podari joj mirnu smrt bez boli.

Kamin je ugodno pucketao.

Poželjela je da joj čitam stihove. I čitao sam  joj i čitao, i čitao…

Noć je tako čista i blaga ,sa ogromnim sjajnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš na naš biljurni , mrazom išarani prozor, slaveći ljubav . Ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera. A možda je jednostavno bio faciniran mirnoćom, sa kojom je Smrt , u uglu, tiho i nenametljivo, u fotelji pokraj pucketave vatre sjedila i čekala . Da Smrt je bila očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.

Malena  je  zamolila  da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak  srebrenih borova na padinama Trebevića. Najezda  svježeg , hladnog  vazduha  probudio je dubok uzdah, donio sladunjavo gorki  miris borovih iglica, škripu snijega koja je odavala uplašeno srce nejake srne, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći . Nevinost nikad ne nauče igru zla.

Raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost , koja se u pramenovima svjetlucavih iskrica  slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu i prelijepom  nebu kojem  ona , željna mira,  uskoro mora poći.

Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti , koja niže  niske bisrenih kristala, koji su se nesakriveni , i nekako prkosno  ,a ipak i stidljivo  krili u mojim zjenicama. Toliko ih je bilo da su čitav krajolik  svjetlošću i tugom obojile.

No, kristale suza nikada neću pustiti. Zaleđene su na Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjeseca, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije pogledom i mišlju obuhvatio.

Prelijepa je ova noć; ona mnije. Čini joj se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče neumitna Modra rijeka, dok prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne,  iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.

Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja. Mjesečina se zaplela u njene kose , nestvarno tvoreći oreol čednosti oko anđeoskog lika  , što postaje sve pozračniji.

–U meni straha ni – nijemi ona , svjesna  da njeno vrijeme tek treba da počne; napokon će otići našoj Malenoj. – Zbog ovog blesavog djeteta , mog vjernog sapatnika , već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.

Vidim ,opijena nestvarnom slikom,  malo je zadrhtala. Nije to od hladnoće, ni od straha, već od rastanka.

-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad zaplakao.  Nikada ne bih progovorila sa tobom! A bilo nam je … bilo  je tako nestvarno … I zista bilo nam je llijepo …

Kao da su je te riječi ohrabrile,  tiho je  usnila, više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je pred konačni smiraj spavala.

Uh , koliko je bila umorna Bože moj Milostivi.

Muzika je sama lelujala, ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin. Nismo to mi izgovarali, ni Smrt , ni ja. Neko je slavio Gospoda i prizivao njegovu Milost .

Ljubio sam  joj ruke. Cjelovima kvasio usne , želeći joj dati  godina svojih. Milovao kosu, koja je sve manje iskrila, glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale, govorio da je volim, da je ona moja malena , da je duša duše moje , koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

Luce je postajala još prozračnije, skoro da tu svjetlost nisam mogao podnijeti. Sklupčao sam se pored nje  na pod , držeći je za ruku.

Postajala je svetlost, Bolero u valovima gudi i nadolazi , spajajući iskon i prolaznost , ljubav i bol , dodir i strast . pripremajući joj , uz pomoć zviježđa i Mjeseca, nebeske pute , olakšavajući  jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali njoj uglavnom bolnom putu. ( Zvjezdice njene sestrice ,  su bile previše tužne i sakrile su se , bojeću se usuda , da svojom nespretnošću nešto ne promijene u nebeskom  rasporedu . )

Njene prelijepe azurne oči  u snu se smješe, srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj  damar pamte:

Malena  je zaspala…

Dvadeset četiri sata je spavala….

Koliko li je bila umorna…

Više se nije probudila…

više se nije  …

više se…

više…

A tada , tišina! Muzika nijemi , snijeg se smiješi , srce laneta  veselo slavi život , ovaj put u ovoj bajci nema mjesta zlu.  

I odjednom , ne znam kako, njena ruka u mojoj kosi, njena ruka na mome licu, njena ruka na mojim usnama , njena ruka u mome srcu, njeni snovi u mojoj duši.

Ona je još bila tu,  ustanem , kleknem na koljena , ljubim je . Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim  slutim riječi:

-Ljubavi moja, oprosti mi.

Nije ih uspjela do kraja otvoriti,samo  mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…

Klonulu  ljepotu , ljubav moju ,  na odar od ljiljana bijelih  sam prenio…,

sam prenio…

prenio…

Ruke na grudi položio …

grudi  položio

položio…

Crveni pupoljak đule međ ruke upleo …

međ ruke upleo…

upleo…

 U čelo je poljubio ..

u usne je poljubio …

poljubio…

 i nikada nisam zaplakao.

Nisam se usudio!

Ona zaista ne bi progovorila sa mnom.

A prelijepi život ne da ti da staneš ili se predaš. Ne bi imalo smisla. Tko  bi o ljubavi prelijepe  priče pričao i slikao?

Tako vam je to na priliku. Nekima na nepriliku. Kad ne znaš šta ćeš ,  klekneš i moliš. Iskreno . I vidiš , više osjetiš nestvarnu nebesku ljepotu kako se smješi i obećanje daje:

– Biće još radovanja u očima tvojim , maleni  moj..

**

Vrijeme samo što nije sadašnje.

Prelijepa promatračica  jedna; mlada i vesela, nadobudnom crvenilom urešena  insanka ,  puna života i budućnosti pita me:

– ” Koliko košta ova Mjesečeva bajka , lijepa je ?”

Postiđen , zbunjeno  spustim glavu i promrljam :

“Nije za prodaju,…zabunom , zaboravili smo pristaviti cijenu, a ‘vako na brzinu ne možemo joj procijeniti vrijednost .”

Mnogi će se pitati – otkud to da  Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće  u pravu.

A opet možda i neće, jer  gdje i kad god treba ,  tu začaranu   svjetlošću ,  ledom , krvlju i bolom  okovanu rijeku  vide , vode i njome  brode i kroz vrijeme ka vječnosti  hode Mak, Meša, Pjevač , Indexi i ovaj okamenjeni svjedok , koji je bojama i suzama zaledio i oplemenio u prizoru  Mjesečeve bajke.

**

Slika Mjesečeva bajka se više ne  nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti. Isuviše je boljela sjećanja , a i galerist se umorio objašnjavajući zašto nije natandario cijenu.

U Galeriji se ne nalazi  ni slika Ona spava,  zato što …, ma nije važno! Jednostavno , ona nije tu .

Kraj prvog dijela