Bleki – Očaj

 

A onda  i odjednom

niotkud

iz sabaha kao ezan 

kao iskon i postanje

krik djeteta kome razdiru utrobicu

trgaju nezreli pupoljčić

koga deru

koga siluju

koga ubijaju

kome srce kidaju

kome dušu čupaju

čiju nevinost na konfete sjeckaju

i u ledene gromade bucaju

 

Grči se dijete vrišti i doziva

boli Bože Mili

kako to samo boli

Bože Jedini  pomozi mi

 

pomozite molim vas

skinite čudovište sa mene

joj mamo  mamice mila

dođi pomozi  majko mila

 

boli me majko moja

šta mi to radi

a sam samo dijete

hoće li iko da mi pomogne

samo mi je  deset Dijaninih godina

boli me mili

koliko me samo boli dragi moji

pomozite

hoće li neko da mi pomogne

 

Mali Princ se nježno spusti pored nje

čvrsto je zagrli

 

vi vidite

dvoje djece u fetalnom polažaju

ranjivi blizanci

tuga vas obuzima

on je nijem

ni suze nema

ona ih ima za dvoje

za petoro

za devetero

za svu nevinu djecu kojoj utrobu kidaju

kojima monstrumi motornim pilama

mesarskim palama i macolama

drvosječkim sjekirama i šakama

nevinost na parčiće režu

 

Bolna djevojčica

suze krvave lije

grči se ko da padavicu ima

nastavlja da vrišti

a pomoći nema

 

Frkine suze anđela traže

grlice više nema

prepuštena je očaju

krhkoj ruci dječaka

 

njih dvoje tonu

mračni bezdan bola je sve bliži

mrak nemoći je sve bliže

zavodljiv i smirujući

znaju zlo se sprema

 

on je samo čvršće stisnu

tiho zbori

plači djetešce

ja sam tu

plači mila

sve će biti u redu

samo mi dođi

i daj isplači se djevojčice mala

 

možda izađe na dobro

ovaj put ništa

ne kazuju anđeli

a sudba 

sa suzama u očima

okreće glavu

 






												

Bleki – Pala jedna zvijezda sjajna

Pala jedna

zvijezda sjajna

zvijezda  sjajna

nenadana

na moje grudi

puna žara

nježna snena

razigrana

srce moje zapalila

misli moje uspavala

meni čednom

svoju svjetlost poklanjala

poklanjala al i krala

divna tijela mirisava

mojom ženom da je zovem

ona ipak nije dala

ni sad ne znam šta se zbilo

pa je sunce njeno mene ostavilo

ali je ipak vjerna bila

svoju ljubav meni ostavila






												

Jutro sa Blekijem – Žena okupana mirisom jasmina








Zamislite

vrućina je

godišnje doba nije bitno

gorite

u vama vrelina,

ništa ne pomaže.

ni lubenica

ni vrtni hladnjak

ili dječiji  tuš

ni hladni voćni kup sa kockicama leda

ni čokolada prelivena šlagom

obojen čežnjom.

A bome ni šadrvan ,

jer ruke su prazne.

A onda ,

niotkud

stvori se prelijepa

Ona

u cvatu

u mirisu jasmina

Žena

a Djevojčica

Krhka ruža

a Princeza ,

moja jube .

Obajedne  rajski mir i tišina.

a ime joj  miriše na iskon 

ne smijem ga izgovoriti

nebo da ne naljutim

Njen rukohvat 

Ocean dubok kao nebo

uzburka nježnost

probudi Nadu

Imam osjećaj da mi ispod

nogu teku bistre rijeke

vjerovatno modre

balkanske

bosanske

pogled u nježne oči

srce obuzme milost

blagost ganuća do suza

sve žestine nestanu

ostaje samo jedna pomisao

uzvišena ljubav

Tišina  i sni

talasanje

i pitanje

kome pripadam


												

Dva su cvijeta prelijepa

Ljubav i fantazija

Rezultat slika za Bosna zemlja Božije milosti

Čaša od kristala , jantara i žada

*

 

Dva su cvijeta

prelijepa

jedan od srca

krvlju rumeni

 

Dva su cvijeta

bezbrižna

drugi od bježanja

trnjem posvećeni

 

Jedan cvijet

kreposni

od nježnosti

tišine koju sni

 

Drugi cvijet

nevjerni

od lutanja

prazna brda prelama

 

vremenom

doletjeće cvjetak od lutanja

srce plavetnih suza

isplakati odru zlatnih ljiljana


































												

Vrišteća kraljice boli / Za sve djevojčice što mrenjem ljubavi kroče

 

 Nestvarni krajolik

 

 

Pjesma  Melankolija  Strast  Lakoća

Mjačina duša Djetinje radosti Umor Rastanak Mrtva priroda

 

Vrišteća kraljice boli

 

Vrišteća kraljica boli

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu

Lirik pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka da – nikad luđakinja

Donekle – valjda.

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da

 

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje

– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene

gutat i blatit

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

 

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Što u jadu pada

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči.

 

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

 

In momoriam  jednoj anteriji – jednoj nevinosti,

Poetesi što umire u bolu usamljenosti.

 










												

U Mariji rodi se glas









U Mariji

u slomljenom srcu

neočekivano rodi se glas





u jadu vremena

u jadu jada

u jadu sjemena

u jadu pada

u bolu ljubavnice i prijateljice

golubice i grlice

princeze dobrote i milosti

rodi se glas





Rodi se glas

vrišteće kraljice boli

rodi se jecaj

rodi se krik

kao pahulja bijelih kristalni let

ah da Marija

Frkice mila

i pad je let





Kad bi Marija pustila glas

kad bi pjevala

o Dobrom čovjeku svom

ptice bi ušutjele i plakale

drveće je stiskalo lišće

rijeke su prestale da šume

more se nije talasalo

toliko ljubavi i tuge

utkanih u safirnu čistoću jecaja

u brilijantnoj jasnoći bola

ledilo je ljude

i nebo

takvo nešto nikad nisu čuli





u Mariji Magdalene rodi se glas…


												

Bleki – Ništa od uspomena

Kad um ne propušta sjećanja

znači da imate sunčanicu

ili vas je groznica strefila

a možda samo uspomene bole.





Kad um ne propušta sjećanja

to se dvoje za ruke više ne drže

ni cjelovi uzavrelim usnama

po tijelima ne klize





Kad um ne propušta sjećanja

jedna zvijezdica je ugasla

ona najsjajnija djetinje ljubavi

ono dvoje što su se rastali





Kad um ne propušta sjećanja

nebo kiši i tužno je

još jedna ljepota ugasla je

i dva srca su slomljena


												

Bleki – Milost

 

Jednom smo bili malo čudni
žali ona mene
ograjisaću ko žuti
ako  činim greške

nasmiješim se milom djetetu
ne ide to tako
putevi kojima hodimo
su čudni sve do jednom

nenadano miris cvijeća nas dotakne
Milosti ni svjesni nismo  kao sjenke
poletimo u okrilje sreće
Usud nikad ne govori kad i zašto


















												

Jutro sa Blekijem – Kulise

 

Zastor iznenada pade
presahle su gorke ulice
skršenih srdaca.

Nestadoše darovi
mladenci plešu
svoj poslijednji tango.

Nju su prodali
velovi su pali
nenadano.

Scena  je pozorišna
meštar kulisa zagledan u damu
spotakne se o uže i leti.

Takvi su vam ljubavnici
mrzovoljna publika
zanijemi zaprepašteno.

Predstava se ne prekida
aplauz molim slavimo smrt.

Jedno biće je nestalo
dva  bića ubijena
zlo se cereka  ide dalje.