Turska / Oprečne informacije o Erdoganu: Traži azil u Njemačkoj?

Vojska otvorila vatru na okupljene građane u blizini

Pozivajući se na američke vojne izvore, NBC javlja da se turski predsjednik Erdogan nalazi u avionu.

Erdoganov avion je odbio da sleti u Istajnbul, a NBC javlja kako Erdogan pokušava dobiti azil  u Njemačkoj.

Istovremeno, turski  CNN je  objavio Erdoganovu izjavu u kojoj  on kaže kako je udar čin manje grupe unutar vojske, te kako će vlada prevazići ovu situaciju.

 Podsjetimo, večeras je u Ankari i Istanbulu vojska izvšila nekoliko udara na glavne vladine objekte, radio-televiziju i mostove u Istalbulu, a svjetske agencije pišu da je u Turskoj izvršen vojni udar.

 

Situacija u Turskoj je  i dalje nejasna i konfuzna.

Vojska trvdi da je preuzela vlast.

Turski predsjednik  turski predsjednik Recep Erdogana i premijer Yildirim tvrde da se dio vojske otgao kontroli i pokušao izvesti državni udar.

Svjedoci tvrde da je pogođena zgrada obavještajne službe, u kojoj se po nekim izvorima kriju turski predsjednik i premijer. Ugrada gori.

Na ulicama su tenkovi . U svim većim gradovima vojska je tenkovima blokirala aerodrome.

 

 

 

Srebrenica – Dva fotosa na čast i slavu  Vatikana, Zapada, UN  i Holandskog bataljona

 

Holandski veterani tuže državu zbog Srebrenice-

 

Reč je o 12 holandskih veterana koji su bili deo UN-ovih mirovnih snaga i zadatak im je bio da štitite enklavu od napredovanja, kako se navodi, pripadnika Vojske Republike Srpske koje je rezultiralo teškim zločinima

Bivši holandski UN-ovi mirovnjaci tuže svoju državu zbog štete koja im je, kako smatraju, nanešena razmeštajem u Srebrenici pre više od 20 godina.

Advokati holandskih veterana su za holandsku novinsku agenciju ANP rekli da su oni tamo poslati “nemoguću misiju”.

Reč je o 12 holandskih veterana koji su bili deo UN-ovih mirovnih snaga i zadatak im je bio da štitite enklavu od napredovanja, kako se navodi, pripadnika Vojske Republike Srpske koje je rezultiralo teškim zločinima.

Tvrde takođe da holandski mirovnjaci nisu dovoljno obeštećeni za “psihološku i financijsku štetu koja im je nanesena”, prenela je Hina.

(Izvor : Telegraf.rs / Tanjug)

 

****

Komantar

 

Morbidan je i vrlo truo  taj monstruozni  Zapad.

Zato nas nikad novim , čudovišnijim zamislima ne može iznenaditi.

Četiri su godine u debelom hladu uživali tih dvanaest bijednika ( ne znamo kako  drugačije da ih nazovemo) , zajedno sa svojim kompanjonima iz bataljona i primali veliku nadoknadu sa grbače    jednog   “naroda koji je trebao nestati” po naumu Vatikana i zapada, a u sprezi sa henocidnim tvorevinama,  sa istoka Srbije , sa zapada Hrvatske.

I kada je balkanski kasapin , i kada su  nemani , čudovišta, manijaci i zle horde srbalja od grmalja i SANU akademije pobila 12 00o Bižijih miljenika, ti bjednici , te kukavice i izrodi nisu prstom mrdnuli da spriječe masakr i genocid  nevinih i golorukih ljudi.

Morbidni zapadni um može svašta zaboraviti jer u njemu ljudskosti nema još od Rima starog.

Ali zaboraviti ono juče što se desilo , ono kad su neljudi i zombiji bili to Holandezima i njihovom bataljonu ,Nebo nikad neće oprostiti i vrlo topli, vreli ima doček sprema.

 

 

 

 

 

Fena

Predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić kaže da nije razumio cijelu hajku u vezi sa 11. julom i Srebrenicom, da u njoj nije ni učestvovao, niti joj doprinio, i poručio da će nastaviti sa odgovornom politikom i neće dozvoliti da Srbiju uvuku u svađe

Vučić je na konferenciji za novinare rekao da će Srbija poštovati druge narode, ali da nikome neće dozvoltiti da gazi Srbiju i srpski narod, prenosi Tanjug.

“Srbija nije otirač nikada bila, pogotovo ne danas. Bit će sve snažnija i jača, ekonomski, otvorenija prema svijetu, komšijama i prijateljima i samo će prijateljstva da gradi”, rekao je Vučić.

On je istaknuo da Srbija nikome ne prijeti i da ne želi da se svađa, ali da on zna kome Srbija smeta.

Srbija je prije dvije godine bila na ivici ambisa i mnogi su očekivali da će nastaviti da pada, rekao je Vučić i primijetio da je to pozadina pokušaja uvlačenja Srbije u blato svađa i sukoba.

“Apsolutno niko od nas, ali je nekome trebalo da konstruiše priču kako bi nas uvukao u sukobe na Balkanu, upravo zbog naših uspjeha”, rekao je Vučić.

Srbija će nastaviti sa svojom ozbiljnom, odgovornom politikom, koja podrazumijeva isključivanje svađa i horskih odgovora kojim se možda dobijaju poeni na domaćoj političkoj sceni, ali Srbiji ne donose ništa, rekao je Vučić.

Vučić je rekao da je Srbija, od prošlogodišnjih događaja u Srebrenici, upućivala samo poruke mira.

“U skladu sa arapskom poslovicom – kad vas neko gađa kamenjem, možete da pravite zidove ili mostove. Mi smo kao vlada pravili mostove”, rekao je Vučić.

Dodao je da Srbija poštovala poruku iz Srebrenice da ne dolaze u Potočare.

“Ako vam smeta to što ćemo da stavimo cvijet, položimo vijenac, mi nećemo doći”, rekao je Vučić, naglasivši da niko nikada nije rekao da misli da novcem može da oda poštovanje.

Podsjetio je da predstoji niz različitih godišnjica, poručivši da je ponosan što je predsjednik vlade zemlje koja poštuje i tuđe žrtve, ali umije i da otvoreno govori o zločinima koji su počinjeni nad Srbima.

****

 

Da ste gospodin , obratili bi smo vam se sam Gospodine,

ovako smo prisiljeni obratiti vam se sa

metiljavi SANU guslaru

 

Niko  pametan takve nikad ne bi zvao u Srebrenicu ni u Bosnu , ali se vašom genocidnom logikom svako malo Bosni metiljate.

Malo je reći da ste licemjer  ili napuhani vukoderinjaš. Ali svakako jeste lažov i licemjer.

Lažov :

Svijetu i svom narodu lažete i mažete oči da se u Bosni  i Srebrenici nije desio genoocid.

Svijet se jasno izjasnio : U Bosni i Srebrenici se dogodio najčudovišniji hgenocid koji su načinile monstrozne krature logike i uma vrlo slične vašoj. Uostalom vaš ratni angažman govori u prilog tome.

Svome narodu  i svijetu objašnjavate da steda ste sada ” moćni i jaki Beogradski pašaluk i da je Kosovo još uvijek srpski.

Pogledajte videa sorto mefistička , možda vam  mali mozak  ( velikog evidentno nemate)  snimi neku iskricu lakoće tkanja gluposti i neljudskosti.

Vidao poručuje:

Aleksandar Ličić je lažov i licemjer neskriveni mrzitelj Bosne. Ono što ste snivali i Bosni  snili i  klali  do nestajanja jednog naroda, je propali guslarski san.

Naum nije uspio  i sada ste postali ” demokrate”.

Vaši učitelji i pogančerske vođe  ili trunu u  guslarskoj crnici ili u Hagu.

Ne može nam niko zamjeriti na riječima.

Mi smo blagi i učtivi.

Kulturni i pristojni.

Tražio si , sinja , neljudska kukavice 100 nevinih  Bosanaca ( muslimana )  za jednog srpskog koljača.

 

Mi ne tražimo 120 000 srba za  pobijene srebreničane.

Mi ne tražimo 20 000 000 miliona susjeda za pobijene i poklane Bosance.

 

Mi samo tražimo da nas ubice ne dohvaćaju svojim ćenifarskim ustima i da ne skrnave naša mazarja i naša sjećanja.

Da , još  tražimo da poganluke soja svoga na smetljište života odlažete , što dalje od ljudskosti naše.

Tako vam stvari u Bosni stoje genocidna gospodo.

 

“Ustanite muslimani, ubijajte kršćane i njihove sluge u njihovim gradovima i njihovim državama. Postavljajte eksplozive pod njihova auta, u njihove kuće i urede… Ubijajte ih snajperima i prigušivačima, ubijajte ih pa makar i nožem i nemojte da pravite razliku između vojnika i civila…’, poručuje terorista na snimku.

Novi ISIL-ov video pušten u javnost zgrozio je Amerikance, prenosi Daily Mail.

Naime, u njemu se prijeti stanovnicima San Francisca i Las Vegasa, a preko slika Golden Gatea i Las Vegas Stripa ide glas naratora koji slavi Omara Mateena, koji je ranije ovog mjeseca u noćnom klubu u Orlandu ubio 49 ljudi.

Terorista koji prijeti govori na bosanskom jeziku.

Vjeruje se kako je video sniman u Mosulu, no američke lokacije su autentične, tvrde stručnjaci.

***

Nije drogirano čudovište na slici Bosanac .

On je bezbožni  monstrumkao , koji kao  svi njegovi manijakalni saborci uopšte pojma nemaju šta rade.

Oni ne vjeruju o Boga Milostivog Gospodara svijetova. Njima je đavo / šejtan drug i zavodnik.

Oni su maloumni plaćenici petro-dolara , a da i nisu svjesni toga.

Oni rad protiv Boižije vjere ,  Islama.

Kuran časni kaže: Ubiti nevinog čovjeka je isto kao ubiti čitav svijet.

A dvoličnjaci se lažno kunu na Allaha.  neka ih do vakta njihovog.

 

A kada Godpodar reče:

Proklete su ruke Lehebove

na njih pžin priziva.

 

 

Poglavlje X Rezime

„Nikad ne bih slikao da su mi noge bile duže.

Radije bih postao hirurg ili džokej nego slikar.“

Možda ?

Možda bi posato hirurg?

Džokej zasigurno ne!

Potomku grofa koji bez ustručavanja  mokri pred  kraljem, nikako ne bi dozvolili da bude džokej.Ne dolikuje mu.

Možda bi postao kliše salonskog  đentlmena po majčinom željama ili svestranog dendija , ženskaroša po očevim naputama .

Nikad ne vrijedi razmišljati šta bi bilo…, jer nije bilo .

Ne može se sada razmišljati da li je CSI Tuluz Lotrek određen zahvaljujući, rodoskrvrnuću , bolesti , majčinim usamljenošću  , očevom arogancijom i odbacivanjem,  groznicama , lomovima bedrenih kostiju koje vode nesnošljivo bolnoj disfunkcijii kukova ili samo spletom hudih životnih okolnosti

Postao je to što je postao. I na njegovu ogromnu sreću , a mere bit i nesreću – živio je u vremenu u kojem je živio. I tu treba staviti graničnu tačku. Normalno i sasvim izvjesno ; u jednom izuzetno usporenom vremenu u kojem je bilo previše novca , umjetnosti , svjetlosti i slave . A to je savršeni  i neodoljivi magnet za pučanstvo svih fela . Bogatih i siromašnih , zdravih i bolesnih , časnih i zlih , vjernika i pagana. I u tom beznađu i opštoj disharmoniji dobra i zla , ljudskosti i izopačenosti stvaraju se amoralni , dekadentni prizori i sustavno gaženje klasičnih ljudskih obrazaca ponašanja.

Pariz postaje najveća i nikad prevaziđena svjetska pozornica kulture , umjetnosti , ali i dekadencije. Nama , putnicima iz budućnosti se čini da su Ajfelov toranj podignut 1889. i trijumfalna kapija , završena 1930. godine činili one krajnje međe jednog zlatnog , samo pariškog , a opet bjelosvjetskog vremena.

Začetnik tih vremena je ( možda ) bio Stendal ( 1783,) . Na marginama i u savremenošću njegovog dijela rasli su divovi svjetske književnosti , nauke  i umjetnosti.  Pobrojaćemo neke nama drage ličnosti , bez  namjere , da nekoga izostavimo ili izdavajamo :

Književnost 

Balzak 1799.,Igo 1802., Biodler 1818.,Flober 1820., Zola 1840.,Malarme 1842.,Verlen 1844.,Anatol Frans 1844.,Gi de Mopasan 1850., Valeri 1871., …

Slikarstvo

Impresionizam i post impresionizam:

Pisaro 1830., Mone 1831., Dega 1834.,Mone 1839.,Pol Sezan 1839 ., Berta Moriso 1841.,Renoar 1841.,Bazile 1941., … Sisli 1839.(Britanac rođen u Parizu), Meri   Casat 1844.(Amerikanka život provela u Parizu u krugu impresionista) , …

Dali smo godine rođenje , ne i smrti , jer istinske veličine nikad ne umiru.

I tada , jedno krhko biće , osuđeno na bol i tavorenje na marginama društva ,  je izuzetno snažnom  voljom i neizmjernom  hrabrošću , i obrazom jačim od đona vojničkih ciokula , uspjelo je da krene u neizvjesnu pustolovinu.  Vrlo nesrazmjernu , zapravo obrnuto proporcionalnu  njegovim fizičkim i  vladajućim društvenim okolnostima.

Uz neprikosnoveni talenat  , Tuluz-Lotrek je  unio je strast ranjenog , gušenog, negiranog  i odbačenog bića, željnog ljubavi ,osjećaja , druženja…

U svojoj pobuni protiv porodice, protiv oca koji ga se stidi i odbacuje , protiv učmalog , malograđanskog i dekadentnog drštva , protiv bolne samoće , protiv Usuda , u stalnoj borbi za malo daha , ne mirenja sa sudbinom , postaje dio , dijelom i vodilja svega onoga od čega je mladim danima zazirao. Stvorio je samo njegovo umjetnički nedostižno bogatsvo.

Jedinstvenost i jednostavnost kolorita, napadnost linija i izbrušenih kontrasta u kojim svjetlost bdije nad tamom , nisu stvorili samo slikarsko / crtačka djela vanserijske živosti , ljepote i umjetnosti. To su objektivni frangmentarni dokumenti o dobu u kojem je slikar  živo.

Slike Tuluz – Lotreka  nisu salonske slike namijenjene   retrogradnim akademskim  uskotračnostima i ukusima malograđanštine. To je umjetnost kritike društva i pobune protiv trivijalnosti i bezosjećajnosti u koje je to društvo potonulo.

I ono najbitnije:

To je umjetnost čovjeka koji je pobijedio svoju bol i samoću ( valjda ) i unatoč predodređenosti za nauspjeh , svojim djelom  sebi  napravio spomenik za sva vremena.

Koristivši vrijeme i život  koji mu je poklonjen , družeći se sa najpoznatijim umjetnicima i ljudima svoga vremena , kao veoma inteligentan i obrazovan sudionik javnog života,  oteo  je maksimum od stvarnosti koja nije bila nimalo blagonakolna prema njemu . I za nevjerovati : tu scenu je i tekako profilirao i određivao.

Apsint , La Fée Verte ili “zelena vila” je Tuluz Lotrekove omiljeno žestoko alkohoholno piče , To piće od pelina , anisa i komorače , sa udjelom alkohola do 74 posto bilo je vrlo popularno u boemskim i mondenskim pariški krugovima. Zbog izuzetne gorčine , jačine i opojnosti , na njega se preko kašike sa šećerom kapala voda , kap po kap da bi se razblažila gorčina pelina i žestina pića. 

Tuluz Lotreku ta jakost nije nije bilo dovoljno . U svom egzibicionizmu , potrebom za izazivanjem sablazni ili da , najvjerovatnije , umanji neprestajuću i razarajuću bol , apsintu je dodavao konjak , još jednu žesticu . Mješanjem ova dva pića dobio koktel koji je nazvao – un tremblement de terre (zemljores).

Kasnije je apsint zabranjjivan kao narkotično sredstvo. Mnogi  u malenom umjetniku vide  i alkoholičara i narkomana. A on je samo živio život punim plućima . Kratki život , kratkog – sakatog čovjeka je bio nalik njegovom piću .

Simbolika ili ne , čitav život Tuluz – Lotreka aristokrate i slikara je bio zemljotres , sa svim svojim efektima i poslijedicama.

Mnogo zemljotresa i ostalih burnih podrhtavanja su morali uzeti svoj  danak.

Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa  poslijednji  od loze Tuluz Lotrek je umro    24.  9. septembar 1901. u  majčinom zamku  Château Malromé nadomak Bordoa.

Godine 2005.,  slika Pralja  malenog slikara na aukciji dostižu astronomske cifru od 22,4 miliona dolara. Jako bogata ostavština , zar ne ?

U umjetničkim krugovima je ostala priča o slikaru-patuljku, nesrećnom  smotanku  ili raskalašnom čovječuljku veselog duha, u zavisnosti kakva osoba prenosi priče, optimista ili pesimista.

Grofica Adela Tuluz –Lotrek  nikad nije mogla da prežali bolest i nesretan život svoga mezimca, koji je uspio da joj za života  pobjegne iz zagrljaja.. U njegovu  sopomen   promoviše umjetnost svoga jedinca. Izdvaja fond i pravi muzej  u Albiju ,  mjestu rođenja velikog umjetnika.  Veliku i nesebičnu  pomoć je imala u Moris Žoajenu , možda jedinim pravim i iskrenim prijeteljem kojeg je Tuluz – Lotrek ikad imao.

KRAJ

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Zapis  u 10. Poglavlja

Poglavlje 1.

Uvod

Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon , slikar i aristokrata.
Najveći slikar među aristokratama. Moguće? Najveći aristokrata među slikarima. Vjerovatno!

Po mnogima – jedan od najvećih slikara  svjetske likovne umjetnosti. Vrlo dojmljivo.

Malo buni kako se pravilno piše njegovo ime. Genije je u pitanju, ne smije se griješiti na osnovnim stvarima.
Tuluz Lotrek ili Tuluz-Lotrek ?
I pronađemo odgovor. Tuluz-Lotrek.

Sa tim imenom se rodila magija jednog slikarstva koje svojom jasno izoštrenom poetikom plijeni dunjaluk već treći vijek uzastopice.

A tko mu bijaše taj čovjek , ili čovječuljak kako obavještavaju učenike i ljubitelje umjetnosti?.
Tužni gegavi smotanko ili raskalašni veseli čovječuljak?

Teško je sa ove distance biti jasan i određen , pričajući knjiški razmljivo i na osnovu nasumično odabrane građe i ličnih implikacija i opservaciuja. Moraju se pretražiti mnogi izvori , zaroniti u mnoge sehare koje skrivaju tajne o velikim ljudima, ali i u djela koja je ruka tog umjentika izbojila.

Srećom, njegova ostavština je bogata i raznovrsne. I veoma slavna i neponovljiva. A uvijek ima onih koji žele da se uklope u neki mit. I oni pišu. Pišu svašta, i istinu , i senzacije i tračeve. Ne prezaju ni od laži i podmetanja.

Treba pronaći prave riječi i napisati vjerodostojan zapis o slikaru , o kojem je iznešeno obilje podataka, vrlo često kontraveznih i neutemeljenih.

Mnogi se slažu da o Tuluz: Lotreku najiskrenije govori njegovo djelo.
Kažu ima mnogo zagubljenih radova. Zagubili se u vrelim Monmartskim apstinskim noćima , kad je čovječuljak zemljotresom kosio prijatelje. jednog po jednog. Svi veći za glavu i po od njega i za istu visinu manji od njegovog genija. Izuze dvojice, trojice.

Rekoše , ima mnogo bespovratno mnogo  izgubljenih slika. Izgubile ih mnoge žene koje su voljele malenog slikara, ili se bar družile sa njim i češale se o njegovu opičenu slavu. Nisu ih imale vremena skloniti , jer dolazi im slikar posjetu. Smotane u rolu, zapale bi u neki čošak i eto fešte malim miševima.

Pa šta ako su redom bile prostituke? Dobro –  i poneka pralja – prostitutka. Ili igračica i pjevačica. Možda i one „potajne“ prostitutke. One su bar znale pravu razliku između ljubavi i podavanja za novac. I nepogrešivo su znale u ljudima prepoznati tugu i dobrotu. Ali i zlo.

A to je sve što je maleni genije trebao. U svijetu koji je jako surov prema ljudima koji imaju bilo kakav vidljivi biljeg Tuluz-Lotrek je tražio svoje mjesto , i samo malo topline i ljubavi.

I našao je Monmartr . Raj za umjetnike , avanturiste, boeme , posrnule ljude – ljude koji žele pobjeći od okrutne stvarnosti. Normalno , u sve to se savršeno uklapa polusvijet. To je i njihov milje. Nad Monmartom dominira čuvena prelijepa bazilika Sakre Ker , kao svjetlosni čuvar koji bdije nad čitavom okolicom i Parizom.

Vrlo kontrastno i simbolično . Bjelina i sveta tišina Sakre Kera, nasuprot polutami užurbanog Monmartra.

To je postao svijet snova i života jednog hendikepiranog čovječuljka, koji nije ima djetinstvo. Čovjeka koji je iz agonije lomova, groznica i bolova preko noći postao čovjek sa dječijim nogicama. Vrijeme će pokazati da fizički nedostaci nikad ne utiču na veličino sjenke koju čovjek ostavlja za sobom.

Poglavlje 2.

Biografija

Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je rođen, 24. novembar 1864. u Albiju, nadomak Tuluza. Rođenjem je postao pripradnik stare aristokratske porodice koja porijklo vodi od Karla Velikog.

Jedini sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz-Lotrek imao je sve predispozicije da postane uvaženi posjetilac salona najčuvenijih i nasjlavnijih imena  francuske ariastokratije i visokog društva.

Blisko krvno srodstvo supružnika, djece brata i sestre je poremetila porodične planove. Da li su se uzeli zbog mladalačkih zanosa  i svrabeža , ili su ih natjerali radi očuvanja nasljedstva pod istim krovom nije poznato? Z

Međutim , zakoni genetike su neumoljivi. Umjesto da pojača i stvori što čistiju aristokratsku krv i sačuva porodično bogatstvo na okupu, taj neuko skovani plan se kao mora nadvio na živote čitave porodice. Prvorođeni sin Anri Mari Rejmon se rodio sa svim mogućim incestuoznim bolestima i manama.

Tri godine poslije mu se rađa brat , ali ubrzo, sa samo godinu dana umire. Tuluz – Loterek ga se ne sjeća i nikad ga nije pominjao,. Iako mu je majka pričala o njemu , nije se osjećao vezanim . Više je bio začuđen činjenicom da je imao brata , koji se nije udostojio da ga bolje upozna.

Dijete je svo djetinjsto probolovalo sve moguće infekcije i groznice, zbog izraženo oslabljenog iumuniteta. Pubertetske godine odrastanja , 12 i 13 godina dodale su svoje osobne biljege sa trajnim posljedicama. U tim kliunim i osjetljivim  godinama dogodile su se nesreće koje će Anrija Tuluz-Lotreka obilježiti za čitav život. Skoro iz čista mira lomi prvo lijevu , potom desnu nogu (kuk) Neko bi rekao Usud. Možda? Ali to je bilo sasvim logično . Uzročno posljednična veza rodoskvrnuća.

Genetske mane, nemogućnost pravilnog zarastanja, možda i neadekvatni tretrmani čine da se mladi grof razvija kako to nalažu osnovni  fiziološki principi, osim u nogama. One prestaju da rastu . Budući veliki umjentik postaje mali čovječuljak sa zakržljalim i nepravilnim dječijim nogama.

U potrazi za lijekom , još kao osmogodišnjaka ,Adele Zoe Tapije de Seleran njegova , pokazaće se dugovječna mati ga je dovela u Pariz.  Grad svjetlosti mu se dopao. Bila je to ljubav na drugi pogled, ali ostaće jedina ljubav koja mu je podarila svoju milost, bezuslovno. Skoro. Morao je osvojiti svoju svjetlosnu  ljubavnicu. Ona mu je pokazala put kako da to učini. No , otom potom.

U Parizu je već od  prije  živio njegov otac Alfonsa  Šarl Kont de Tuluz-Lotrek -Monfe Poslovi. Odvojenost od porodice po smrti njegovog mlađeg sina se refletovala i na sudbimu Nasljendika , koji ipak plesom suđaja neće biti nasljendik.   Možda bijeg od obaveza, raskalašan aristokratski život, bračna dosada ili jednostavno nezainteresovanost za porodicu su učinili da ga sin nikada ne upozna na način kako to  , obično , sinovi upoznaju očeve. A ako ikome , Anriju je trebala potpuna emocionalna podrška i prisutnost oca. Imalo je slomljeno dijete totalnu finansijsku skrb i na osnovu nje i ostale pogodnosti dostojne  plemićke porodice . Ali novac ke vrlo čestoproklet i ne može nadoknaditi nedostatka osjećanja potrebnih malenom , ranjivom biću.

Njegova majka  je vodila usamljenički život. Crkva , klupica za molitvu u spavaćoj sobi. Dosadni , bezgrešni život koji bi ponekad zaiskrio odlaskom u kazališće.

Grof Alfonso je bio markantan čovjek pun života. Englezi bi rekli: pravi dendi. Ona skoro besprizorna i uspravna i ponosna do dosade. Ah, ti aristokrati. Puni sebe , hladni i bešćutni. Supružničke sobe su bile odvojene, kao i supružnički odnosi.

Škola  je Anriju već prvih dana dovela doživotnog prijatelja Moris Žoajana, koji će postati bitan faktor u njegovom budućem životu.

Mati i sin su živjeli na bulevaru Malerb u velikom stanu , u raskoši. Okolo aleja kestenova i promenada aristokracije .c Ali ipak to je iugledalo tako sićušno i siroomašnu prema njihovom zamku u Albiju. Život mu se odvijao po majčinim zamislima. Crkva i molitva su bili u prvom planu. Čak je imao pričešće. Igrom slučaja nedugo poslije pričešća počele su glavobolje i groznice.

-„Glavobolja,a ? Neveljala gadna glavobolja?

Porodični doktor se glasno, nesuvislo i bešćutno ,smijao u svoju četvrtastu bradu , misleći da su to pubertetske bubice razmaženog aristrokratčića.  

Poslije su se i doktori i porodica hvatali za glavu. Nisu znali šta je djetetu. Groznice i glavobolje su se smjenjivale . Razmaci između glavobolja bili su sve kraći. U tim razmacima liječenje po banjama, bolnicama, sanatorijumima, širom francuske. Nema pomoći.

„Ozdravio“ je nakon dvije godine. I onda je pao. Bezazlrn pad ,u kućnoj biblioteci. Lijeva noga je kvrcnula kao suha grančica.Mjeseci oporavaka , nezarastanja, i napokon poboljšanje. Hod sa štakama. Nada i radost. Aha ! Eh, kad bi život išao tako jednostavnim tokom.

I kamenćić , veličine graška , kažu poznavaoci, se našao na putu jedne od štaka. Novi pad i samo jednan užasni vrišteći krik :
-MAMA!

Dvije godine bolova, doktorskih namještanja, izazvanih lomova, novih bolova, jauka , vrištanja do iznemoglosti. Majka je otupjela, sleđena, shvatila je majčinskim instiktom da njeno milo dijete neće neće nikad ozdraviti.

Ipak nakom dvije godine Riri se probudio bez bolova i temperature . Kao da je došao sebi. Ubrzo je skinut gips sa obje noge. Bilo mu je bolje. Uputio se na stranu ozdravljenja. Za svo vrijeme bolesti,groznica i lomaova skoro da nije rastao.
Tada je već imao četrnaest godina . I odjednom počeo je rasti. Nesrećama nikad kraja. Rastao je gotrnjom polovinom tijela. Grudi, ramena, su poprinmali   konture odrasle muške osobe, ali noge su ostajale krhke, pune ožiljake ,dječije.Lice mu se izobličilo. Usne su mu odebljale obojene nezdravim skarletnim crvenilom, nos bezlična mesnata izraslina sa velikim nozdrvama. Oči si mu krasile naočale velike dioptrije jer mu se vid raspidno pogoršao.
Kada je ocu saopštio da će prohodati Anri je dobio čutljivu reakciju svoga oca grofa Alfonsa de Tuluz-Lotreka:
„Otac ga nije čuo.Ko je taj stranac? Taj odvratni bradati kepec koji se smiješi na njega iza svog smiješnog cvikera? Ne, to ne može da bude njegov sin! Njegov sin, njegov jedinac, poslijednji od njegove loze!
Iskrivljene noge i patkoliko geganje pri hodu su specifikum , koji je Anri morao kao težak krst nositi čitavog života. Propali su planovi grofa Alfonsa za Anrijevu vojničku karijeru , dobru ženidbu i produžetku loze.
Tu se završava biografija grofa Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa i počinje život i uspon slikara Tuluz Lotreka , visokog 150 centimetara.

Priča o Sarajevu počinje sa Sarajevskim poljem.

Priča o Bosni zemlji Božije milosti počinje sa Visočkim piramidama.

PRIČA O ILIDŽI

27. 04. 2015.

Na prostranoj ravnici Sarajevskog polja, od strmih padina Igmana i brojnih vrela rijeke Bosne, do njenih pritoka Željeznice, Dobrinje, Miljacke i Zujevine, a okružena velikim lijepo uređenim parkom i čuvenom Velikom alejom, Ilidža je banjsko i klimatološko lječilište, rekreacijski centar i izletište.

Piše: Sanja Šabanadžović, Radiosarajevo.ba

Reljef područja Ilidža različitog je oblika – od tipičnog ravničarskog do brežuljkastog i krškog u području planine Igman koja je prirodno ograničila s jugozapadne strane, s najvišim vrhom (Crni vrh 1499 metara nadmorske visine). Smještena je na 490 metara nadmorske visine, 12 kilometara jugozapadno od centra Sarajeva. Upravo padine planine Igman čine prirodni amfiteatar od Krupca na istoku, preko Hrasnice do Blažuja i Raskršća na zapadu.

U tom međurječju koje obiluje izvorima slatke vode, na površinu zemlje izbijaju i topla vrela, zagrijavana magmom u dubinama zemljine kore, ali ljekovita zbog soli, klorida, kalcij-karbonata i ugljične kiseline.

“Pretpostavlja se da je rimsko naselje na Ilidži nosilo naziv Aquae Sulphurae (Sumporne Toplice) zbog blizine termalnih vrela, ali je to nemoguće sa sigurnošću utvrditi. I riječ ilidže (ilice) na turskom doslovno znači banja ili toplice.

Ovaj dio Sarajevskog polja najstariji je naseljeni dio današnjeg grada.

Na lokaciji poljoprivredne stanice u Butmiru otkriveno je 1893. godine prahistorijsko naselje, najveće neolitsko nalazište na prostoru južnoslavenskih zemalja. Prema radiokarbonskim analizama, život u ovim naseljima trajao je od 5100. do 4500. godine prije naše ere.

Nešto dalje od sumpornih vrela u ravnici živjeli su pripadnici čuvene butmirske kulture, zemljoradničke zajednice kamenog doba čiji se prestanak postojanja veže za najezde ilirskih naroda koji su poznavali metal.

Iliri su stanovali u gradinama na obroncima Igmana, Bjelašnice i Jahorine, a počinju se spuštati u ravnicu u 1. vijeku, kada Rimljani osvajaju Balkan i uspostavljaju trajni mir. Tada započinje prva prava urbanizacija područja Sarajeva”, kazao nam je historičar i arhivist Velid Jerlagić.

Pokraj sumpornog vrela nastaje multietničko naselje domaćih ljudi i isluženih rimskih legionara raznih rasa i religija. To je bila općina Aquae S… (Toplice S…), izgrađena uz cestu Narona (Metković) – Argentaria (Srebrenica) i rijeku Bosnu.

Arheolog J. Kellner otkrio je impresivne nalaze koji govore o luksuzu žitelja ovog mjesta. Prostrane terme i upravne zgrade krasili su mozaici vanredne ljepote koji se danas čuvaju u Zemaljskom muzeju.

“Stari Slaveni naselili su zgarište rimskog naselja poharanog u naletima Gotskih i Avarskih hordi. Iako nisu koristili terme, u 9. stoljeću u Vrutcima grade malu preromaničku crkvu, a u 11. stoljeću i šestoapsidalnu crkvu dalmatinskog tipa u Rogačićima.

Osmanlije tu zatiču naselja Blažuj i Lužani, te stari rimski most preko Bosne koji obnavljaju. Bosanski vezir Rustem-paša na Ilidži gradi karavansaraj i most preko Željeznice na čak 15 lukova, a bogate Sarajlije u okolini grade svoje kule (odžake) i ljetnikovce zbog posebne klime i prirodne ljepote”, dodao je historičar Jerlagić.

Austrougarske vlasti shvatile su vrijednost termalnih izvora i 60 vrela koja čine rijeku Bosnu, pa Ilidža postaje izletište i ljekovita banja (Bad Ilidže).

Gradi se reprezentativni kompleks hotela: Austria, Hungaria i Bosna okružuju jedan od najljepših parkova u Sarajevu, a velika aleja s 3000 sadnica kestena i platana vodi ka nekoliko kilometara udaljenom Vrelu Bosne i Zoološkom vrtu.

Sarajevo je 25. maja 1895. godine spojeno s Ilidžom uskotračnom prugom, kojom je popularni vikend-voz subotom i nedjeljom vozio stanovnike grada na izlet. Uz željezničku stanicu izgrađena je i pošta, dovedeni struja i telegraf, pa se Ilidža počinje formirati kao zaseban gradić.

Poslije Drugog svjetskog rata Ilidža se razvijala kao turističko i lječilišno, ali i industrijsko mjesto, pa je bila jedna od najbogatijih u bivšoj Jugoslaviji, s kontinuitetom naseljenosti od preko 5000 godina. Sa Sarajevom je povezana tramvajskom prugom u januaru 1960. godine, a danas je spojena s gradom i čini njegov nerazdvojan dio.

Polije potpisivanja Daytonskog sporazuma veći dio općine Ilidža ušao je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušla su naseljena mjesta: Gornje Mladice i Kasindo, te dijelovi naseljenih mjesta: Krupac i Sarajevo-dio. Od ovog područja formirana je općina Istočna Ilidža.

Spomenici i znamenitosti

Katolička crkva Uznesenja Marijina na Stupu, Ilidža, historijska građevina

Mezarje Velika drveta (Stari nišani) na Stupu, grobljanska cjelina

Prahistorijsko naselje u Butmiru, arheološko područje

Spomenik borcima NOR-a (Spomen-kosturnica u Velikom parku na Ilidži), graditeljska cjelina

Željeznička stanica Ilidža, historijska građevina

Zildžića kuća, historijska građevina

Navedene znamenitosti su proglašene nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Prilikom opravke Rimskog mosta u osmansko doba, kada je i dobio današnji izgled, korišten je kamen s obližnjih ruševina iz rimskog doba.