Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa – Zapis u 10. Poglavlja
Poglavlje 1.
Uvod
Vikont Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Mon , slikar i aristokrata.
Najveći slikar među aristokratama. Moguće? Najveći aristokrata među slikarima. Vjerovatno!
Po mnogima – jedan od najvećih slikara svjetske likovne umjetnosti. Vrlo dojmljivo.
Malo buni kako se pravilno piše njegovo ime. Genije je u pitanju, ne smije se griješiti na osnovnim stvarima.
Tuluz Lotrek ili Tuluz-Lotrek ?
I pronađemo odgovor. Tuluz-Lotrek.
Sa tim imenom se rodila magija jednog slikarstva koje svojom jasno izoštrenom poetikom plijeni dunjaluk već treći vijek uzastopice.
A tko mu bijaše taj čovjek , ili čovječuljak kako obavještavaju učenike i ljubitelje umjetnosti?.
Tužni gegavi smotanko ili raskalašni veseli čovječuljak?
Teško je sa ove distance biti jasan i određen , pričajući knjiški razmljivo i na osnovu nasumično odabrane građe i ličnih implikacija i opservaciuja. Moraju se pretražiti mnogi izvori , zaroniti u mnoge sehare koje skrivaju tajne o velikim ljudima, ali i u djela koja je ruka tog umjentika izbojila.
Srećom, njegova ostavština je bogata i raznovrsne. I veoma slavna i neponovljiva. A uvijek ima onih koji žele da se uklope u neki mit. I oni pišu. Pišu svašta, i istinu , i senzacije i tračeve. Ne prezaju ni od laži i podmetanja.
Treba pronaći prave riječi i napisati vjerodostojan zapis o slikaru , o kojem je iznešeno obilje podataka, vrlo često kontraveznih i neutemeljenih.
Mnogi se slažu da o Tuluz: Lotreku najiskrenije govori njegovo djelo.
Kažu ima mnogo zagubljenih radova. Zagubili se u vrelim Monmartskim apstinskim noćima , kad je čovječuljak zemljotresom kosio prijatelje. jednog po jednog. Svi veći za glavu i po od njega i za istu visinu manji od njegovog genija. Izuze dvojice, trojice.
Rekoše , ima mnogo bespovratno mnogo izgubljenih slika. Izgubile ih mnoge žene koje su voljele malenog slikara, ili se bar družile sa njim i češale se o njegovu opičenu slavu. Nisu ih imale vremena skloniti , jer dolazi im slikar posjetu. Smotane u rolu, zapale bi u neki čošak i eto fešte malim miševima.
Pa šta ako su redom bile prostituke? Dobro – i poneka pralja – prostitutka. Ili igračica i pjevačica. Možda i one „potajne“ prostitutke. One su bar znale pravu razliku između ljubavi i podavanja za novac. I nepogrešivo su znale u ljudima prepoznati tugu i dobrotu. Ali i zlo.
A to je sve što je maleni genije trebao. U svijetu koji je jako surov prema ljudima koji imaju bilo kakav vidljivi biljeg Tuluz-Lotrek je tražio svoje mjesto , i samo malo topline i ljubavi.
I našao je Monmartr . Raj za umjetnike , avanturiste, boeme , posrnule ljude – ljude koji žele pobjeći od okrutne stvarnosti. Normalno , u sve to se savršeno uklapa polusvijet. To je i njihov milje. Nad Monmartom dominira čuvena prelijepa bazilika Sakre Ker , kao svjetlosni čuvar koji bdije nad čitavom okolicom i Parizom.
Vrlo kontrastno i simbolično . Bjelina i sveta tišina Sakre Kera, nasuprot polutami užurbanog Monmartra.
To je postao svijet snova i života jednog hendikepiranog čovječuljka, koji nije ima djetinstvo. Čovjeka koji je iz agonije lomova, groznica i bolova preko noći postao čovjek sa dječijim nogicama. Vrijeme će pokazati da fizički nedostaci nikad ne utiču na veličino sjenke koju čovjek ostavlja za sobom.
Poglavlje 2.
Biografija
Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa je rođen, 24. novembar 1864. u Albiju, nadomak Tuluza. Rođenjem je postao pripradnik stare aristokratske porodice koja porijklo vodi od Karla Velikog.
Jedini sin grofa Alfonsa i grofice Adele de Tuluz-Lotrek imao je sve predispozicije da postane uvaženi posjetilac salona najčuvenijih i nasjlavnijih imena francuske ariastokratije i visokog društva.
Blisko krvno srodstvo supružnika, djece brata i sestre je poremetila porodične planove. Da li su se uzeli zbog mladalačkih zanosa i svrabeža , ili su ih natjerali radi očuvanja nasljedstva pod istim krovom nije poznato? Z
Međutim , zakoni genetike su neumoljivi. Umjesto da pojača i stvori što čistiju aristokratsku krv i sačuva porodično bogatstvo na okupu, taj neuko skovani plan se kao mora nadvio na živote čitave porodice. Prvorođeni sin Anri Mari Rejmon se rodio sa svim mogućim incestuoznim bolestima i manama.
Tri godine poslije mu se rađa brat , ali ubrzo, sa samo godinu dana umire. Tuluz – Loterek ga se ne sjeća i nikad ga nije pominjao,. Iako mu je majka pričala o njemu , nije se osjećao vezanim . Više je bio začuđen činjenicom da je imao brata , koji se nije udostojio da ga bolje upozna.
Dijete je svo djetinjsto probolovalo sve moguće infekcije i groznice, zbog izraženo oslabljenog iumuniteta. Pubertetske godine odrastanja , 12 i 13 godina dodale su svoje osobne biljege sa trajnim posljedicama. U tim kliunim i osjetljivim godinama dogodile su se nesreće koje će Anrija Tuluz-Lotreka obilježiti za čitav život. Skoro iz čista mira lomi prvo lijevu , potom desnu nogu (kuk) Neko bi rekao Usud. Možda? Ali to je bilo sasvim logično . Uzročno posljednična veza rodoskvrnuća.
Genetske mane, nemogućnost pravilnog zarastanja, možda i neadekvatni tretrmani čine da se mladi grof razvija kako to nalažu osnovni fiziološki principi, osim u nogama. One prestaju da rastu . Budući veliki umjentik postaje mali čovječuljak sa zakržljalim i nepravilnim dječijim nogama.
U potrazi za lijekom , još kao osmogodišnjaka ,Adele Zoe Tapije de Seleran njegova , pokazaće se dugovječna mati ga je dovela u Pariz. Grad svjetlosti mu se dopao. Bila je to ljubav na drugi pogled, ali ostaće jedina ljubav koja mu je podarila svoju milost, bezuslovno. Skoro. Morao je osvojiti svoju svjetlosnu ljubavnicu. Ona mu je pokazala put kako da to učini. No , otom potom.
U Parizu je već od prije živio njegov otac Alfonsa Šarl Kont de Tuluz-Lotrek -Monfe Poslovi. Odvojenost od porodice po smrti njegovog mlađeg sina se refletovala i na sudbimu Nasljendika , koji ipak plesom suđaja neće biti nasljendik. Možda bijeg od obaveza, raskalašan aristokratski život, bračna dosada ili jednostavno nezainteresovanost za porodicu su učinili da ga sin nikada ne upozna na način kako to , obično , sinovi upoznaju očeve. A ako ikome , Anriju je trebala potpuna emocionalna podrška i prisutnost oca. Imalo je slomljeno dijete totalnu finansijsku skrb i na osnovu nje i ostale pogodnosti dostojne plemićke porodice . Ali novac ke vrlo čestoproklet i ne može nadoknaditi nedostatka osjećanja potrebnih malenom , ranjivom biću.
Njegova majka je vodila usamljenički život. Crkva , klupica za molitvu u spavaćoj sobi. Dosadni , bezgrešni život koji bi ponekad zaiskrio odlaskom u kazališće.
Grof Alfonso je bio markantan čovjek pun života. Englezi bi rekli: pravi dendi. Ona skoro besprizorna i uspravna i ponosna do dosade. Ah, ti aristokrati. Puni sebe , hladni i bešćutni. Supružničke sobe su bile odvojene, kao i supružnički odnosi.
Škola je Anriju već prvih dana dovela doživotnog prijatelja Moris Žoajana, koji će postati bitan faktor u njegovom budućem životu.
Mati i sin su živjeli na bulevaru Malerb u velikom stanu , u raskoši. Okolo aleja kestenova i promenada aristokracije .c Ali ipak to je iugledalo tako sićušno i siroomašnu prema njihovom zamku u Albiju. Život mu se odvijao po majčinim zamislima. Crkva i molitva su bili u prvom planu. Čak je imao pričešće. Igrom slučaja nedugo poslije pričešća počele su glavobolje i groznice.
-„Glavobolja,a ? Neveljala gadna glavobolja?
Porodični doktor se glasno, nesuvislo i bešćutno ,smijao u svoju četvrtastu bradu , misleći da su to pubertetske bubice razmaženog aristrokratčića.
Poslije su se i doktori i porodica hvatali za glavu. Nisu znali šta je djetetu. Groznice i glavobolje su se smjenjivale . Razmaci između glavobolja bili su sve kraći. U tim razmacima liječenje po banjama, bolnicama, sanatorijumima, širom francuske. Nema pomoći.
„Ozdravio“ je nakon dvije godine. I onda je pao. Bezazlrn pad ,u kućnoj biblioteci. Lijeva noga je kvrcnula kao suha grančica.Mjeseci oporavaka , nezarastanja, i napokon poboljšanje. Hod sa štakama. Nada i radost. Aha ! Eh, kad bi život išao tako jednostavnim tokom.
I kamenćić , veličine graška , kažu poznavaoci, se našao na putu jedne od štaka. Novi pad i samo jednan užasni vrišteći krik :
-MAMA!
Dvije godine bolova, doktorskih namještanja, izazvanih lomova, novih bolova, jauka , vrištanja do iznemoglosti. Majka je otupjela, sleđena, shvatila je majčinskim instiktom da njeno milo dijete neće neće nikad ozdraviti.
Ipak nakom dvije godine Riri se probudio bez bolova i temperature . Kao da je došao sebi. Ubrzo je skinut gips sa obje noge. Bilo mu je bolje. Uputio se na stranu ozdravljenja. Za svo vrijeme bolesti,groznica i lomaova skoro da nije rastao.
Tada je već imao četrnaest godina . I odjednom počeo je rasti. Nesrećama nikad kraja. Rastao je gotrnjom polovinom tijela. Grudi, ramena, su poprinmali konture odrasle muške osobe, ali noge su ostajale krhke, pune ožiljake ,dječije.Lice mu se izobličilo. Usne su mu odebljale obojene nezdravim skarletnim crvenilom, nos bezlična mesnata izraslina sa velikim nozdrvama. Oči si mu krasile naočale velike dioptrije jer mu se vid raspidno pogoršao.
Kada je ocu saopštio da će prohodati Anri je dobio čutljivu reakciju svoga oca grofa Alfonsa de Tuluz-Lotreka:
„Otac ga nije čuo.Ko je taj stranac? Taj odvratni bradati kepec koji se smiješi na njega iza svog smiješnog cvikera? Ne, to ne može da bude njegov sin! Njegov sin, njegov jedinac, poslijednji od njegove loze!
Iskrivljene noge i patkoliko geganje pri hodu su specifikum , koji je Anri morao kao težak krst nositi čitavog života. Propali su planovi grofa Alfonsa za Anrijevu vojničku karijeru , dobru ženidbu i produžetku loze.
Tu se završava biografija grofa Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa i počinje život i uspon slikara Tuluz Lotreka , visokog 150 centimetara.