Dan jedanaesti
Mržnja mržnju rađa.Mržnja mržnje radi. Ne razumijem to.Mržnju treba izbrisati.I Džek trbosjeke,manijake sa lica zemlje pomesti turbo usisivačem i šutnuti kamo pripadaju.
Bol boli rađa.Bol boli radi.Ni to ne razmijem. Bol treba isušiti. Nisam ubica ali uzrok svakog kolektivnog bola treba uništiti.
Taj dvanaesti dan je osvanuo sasvim nakrivo nasađen.Sve je izgledalo čoškasto i krivo.Ti si skoro čitav da čutala.Ja također.Osjećali smo se tjeskobno,mrven ništavno iako nismo,ni ti ni ja ustali na lijevu nogu.
Nad našom plažom,nad našim moram,ispod našeg Sunca,ispog našeg Mjeseca,ispod naših Maglica i zvijezda uvukli su se vjetrovi i kiše.Ne oni blagi,osvježavajući vjetrovi što ljubav i plodnost nose.Ne one umilne i blagorodne kiše što oči suzama sreće vlaže i oživljavaju uspavano.Bili su to neki drugi razorni i neplodni vjetrovi i kiše,što mnoge rastanke nose.
Trajali su tri dana i tri noći .
Četvrti je bio najava povratka svojim domovima.
Na južnom moru,onom našem moru kažu ima prirodni zakon,jednom mjesečno sve se naglavačke okrene.
Ti si imala mnoštvo onog što čarobnim slovi;zalazak sunca u kosi,iskrenost srca,prostranstvo u očima.Poslije tebe ljubav je bila sva čežnja,sva htjenja moja.Orijenta lirici kažu“Tame nastupa,pa opet svjetlo prodre“.I zaista ljubavi na tren,za dan,mjesec, godinu ili dvije,pet,i sedam,čak i dvadeset su stalne izmjene tame i svjetla.Čak i ona dva-tri trena što se decenijama se poštovanjem ui ljubavlju u duši nose.
Sve suze,tuga, i krici u ovoj bajci su iskljčivo upotrebljene kao stilske figure kojom se iskazuje imaginarna poetika bola i patosa.Niko,nikad nas nije vidio da plačemo,ni tada ni nilo kada.Ni tebe ni mene.Ni Pjevača i Indexi.Indexi su se služili sličnim figurama u svojim pjesmama.
Ti : „Suze su sasvim suvišne kad srce plače.“
Ja : „Suze su svim suvišne kad duša plače.“
Snovi mi klize, suze dozivaju i nastavak desetog dijela brišem.
Nema mjesta boli i tuzi u bajci našoj mila, samo bjelina i dječija nevinost, ako smo i zgriješili.