U postelji još pored mene bdije,
Pokriven mrakom kao brod u luci,
Tvoj život u kom uplašeno bije
I moje srce, kao sat na ruci.
Sa prijestolja se na nas Sljeme ruši
I stiže sve do groblja iznad grada,
A kiša kupa bol u mojoj duši
I skuplja se kraj posljednjih arkada.
Ti ne znaš kamo, gubeći se, ide
Taj put na kome nema putokaza,
I tvoje oči zamagljene vide
U kapi kiše krhotinu mraza,
Krhotinu mraza.
Još kao pseto uza me je nada,
S njom i ja vičem da ćemo se sresti,
No Sava gasi svjetla moga grada
I ostavlja me samoga na cesti.
Ja ništa ne znam o svome životu,
Ni tko me vodi, ni što da se radi,
I pamtim samo neku anegdotu
O ljubavi, i nevolji, i nadi.
Moj um od snova, slova i papira,
Još čuva tvoje slogove i rime.
A ti, kad čuješ zvuke glasovira
Hoćeš li znati, hoćeš li znati kako mi je ime?