Daily Archives: 31. Jula 2026.

Autor

Hajro Šabanadžović

XV Dio

U susret Badnjaku 1984.

Ponedeljak 13. avgust 1973.

Sjećanja

Kada se Dobri one srijede 13 avgusta vratio domu srca svoga jedinom, ja sam se izgubila u naletima sreće. Kada sam ga vidjela da leži podno šadrvana vrištala sam i skala od sreće. Neki ludi smijeh , nega nerazumna groznica me uhvatila . Skakala sam i smijala se. Gledala u nebo i zahvaljivala se.

Razum se potpuno ugasio. Gutala sam kapi kiše želeći da me podmlade. Došao mi Maleni moj. Vratio se. Htjedoh da zaplešem s njim. Pružih ruke prema njemu , on se ne osvrće na nju. Bio je ležerno oslonjen na šadrvan, malo bočno , ruku opruženih uz tijelo, blago povijenih nogu; skoro fetalni položaj.

Vodopadi kiše su među nama. Primakoh mu se licu i vidjeh da spava. Kiša mu se slijevala sa kose poput suza djeteta koga su povrijedili i koje sustižu jedna drugu, tvoreći neprekidni niz potoćića. Umor i bolni grč su se ocrtavali na prelijepom, još uvijek djetinjem licu.

Nisam bila tužna. Sreća me nije napuštala. Znala sam da mu neće biti ništa. Ja Luce Malena ću izliječiti svoje maleno dijete, ljubav jedinu moju. Zna kako. Ljubavlju I nagošću toplog ženskog tijela, uz nago,pothlađeno djetinje tijelo.

Sabrah se , skupih snagu , podigoh ga. Jedva. Ne znam kako , ali ću ga odvuć sa ovog kijamet. Osjetim da drhti. Čini se da je malo teži nego prije dvije godine. On kao da je osjetio da sam tu i da ga želim odvesti u sigurnost , na toplo. Privije se uz mene i poče da korača. Polako , umorno, nesvjesno, poklizujući.

Uvedoh ga u kuću i nekako ga povalih na trosjed, koji je carovao dnevnom sobom zadnju godinu dana. Otrčah u banju i pripremih toplu kupku. Zna se pjenušavi miris djevičanskih ljubičica. Njegov omiljeni. Iako je to i moj omiljeni miris , ponekad sam bila ljubomorna što je bio i njegov. Često sam se pitala koliko je mirisnih ljubićica brao i mirisao na svojim lutanjima. Pređašnjim , sadašnjim i budućim.

Vratila sam se u dnevnu sobu. Vidim – on gleda u mene malo mutnim pogledom. Oči mu se polako bistre i javljaju se iskrice. Pa se gase. Pa se opet jave i jačaju. Na kraju mu se pogled izbistri. Svjetlost prodre u njih. Prepozano me je. Blagi osmjeh se preli preko usana , zahvati lice i  pogled zasja ljubav. Čista , nepomućena , blistava ljubav.

-Dobar veče ljubavi moja jedina . reče pokušavajući da ustane.

Sila teže ga povuče nazad. Nisam se uplašila. Znala sam da će sve biti u redu Samo nek je on meni došao. Sve će ova Luce srediti. Ima u meni toliko ljubavi da bi vas dunjaluk mogla grijati. Odvedem ga do banje, posadim na tabure.

On se smješka i gleda u mene. Nadoknađuje izgubljene godine. ne pokušava da me dodirne. Znam šta misli. Nije čist. Uprljali ga prostor i vrijeme izbivanja.

Polako i nježno, ko bebicu svučem ga. Prvo prsluk. Zatim kravatu. Vidi molim te . Promjena. Nije više leptir mašna. Da li to znači da misli da je odrastao. Potom košulja i potkošulja Otkopčavam kaiš i polako svlačim pantalone.

On se smješka i kaže :

-Deže vu?

Šutim. Stid me je ovog djeteta. Nikad ga nisam svlačila , a da je bio svjestan. Na pločicama leži svučena odjeća. Ostao je u kratkim gačicama. Miran je , ne miče se . Samo me uporno gleda i smješka se. Čini se da uživa u mojim mukama. Znam , zasigurno znam, osjeća da me je stid i da ne znam kako da mu skinem gačice.

Sebi dajem predah , polako skupljam garderobu sa pločica i još sporije je slažem u korpu za veš . Onu istu u koju je on prije dvije godine odlagao moj veš. Malo se osjehnem. Stid me poče prolaziti. Pomislim nek pukne što puknut mora i okrenem se ka njemu.

A on u kadi . Lagano zavaljen, opušten u ne prestaje da se smješka. Gleda u mene i uživa. Takav vam je on. Voli da se igra. Zahvalna sam mu što me spasio neugodne situacije i dok mu prilazim , poput bljeska se jave prizori od prije tačno dvije godine.**

Dođem sa službe predveče , prvi put poslije njegovog privođenja. Bilo je kasno predvečerje. Tražim ključ – vrata se otvaraju. On stoji obučen ko princ neki. Sav u modrom plišu. Pantalone i prsluk . Ispod , košulja bijela, okrugli okovratnik. Još mu samo krila anđela trebaju. Dobro je vidjeti malo svjetlosti poslije napornog dana.

Ne znam kako je nabavio odjeću. Dvije patrole postavila oko kuće dok sam bila na poslu. Ne znam zašto. Nije bio lupež, a ništa vrijedno nisam držala tu na osami, u kućici u cvijeću. Osiguranje nije primjetilo nikakve sumnjive kretnje, ni izlaske iz kuće.

Prima me za ruku polako uvodi u hodnik, zatvara vrata, uspinje se na vrhove prstiju, kapu mi skida, malo me saginje, pa me u vrh čela, tamo gdje se sa kosom spaja, ljubi. Tren miriše i ponovo poljubac blagi spušta. Sutradan je od nekud neku šćemlijicu zboksao, da me ne saginje , a da me lakše u čelo ljubi.
Uzima mi tašnu, na stolić je zajedno sa kapom spušta. Službeni kožni mantil polako skida i na vješalicu kači . Nikad mi nije dao da odmah štikle skinem. I odmah me iz hodnika u kupaonicu vodio.

Ništa ne priča, zna da umorna sam, šuti , samo bi me ka kupatilu skrenuo. Toliko sam umorna da nemam snage da se za bilo šta bunim. Naporan je moj posao. A ja sam ga krvnički radila. Velik je moj grad i puno posla za jednu jedinu nadzornicu.

Kada je pripremnjena. Voda onako kako ja volim. Miris ljubičica, malčice hladnija od sobne tempererature sa puno pjene. Odnekud donio roskasti kožni tabure. Znam da nije moj i pored kade ga stavio. Na njega me posjeda , kosu raspetljava.

Bilo je to vrijeme punđi i šnala. Lagano prstima prolazi kroz nju i mrsi je. Meni ugodno, napetost zaposlene žene malo popušta, ja se dadilji , Malom princu, prepuštam. Nekako mu vjerujem . Čula ja, da ga Frka Frkica tako zove, a i učini mi se da mu pristaje.

Bluzu mi raskopčava polako i usporeno, ne želi da me dodirne. Osjetim u vrat , mi dva lahaorac poljubca, sa jedne i druge strane spušta. Ja se sledim. Odakle mu pravo da sve to radi? A opet ugodno mi i nježno , koža se od miline ježi. Ne pravi on nikakve nagle pokrete , da me ne bi preplašio.

Bluza je pala sa strane.Bočno dugme malene suknjice moje, ono jedino otkopčava i suknju hvata prije nego padne. Tak tada mi štikle skida i pored kade odlaže. Zatim jednostavno u jednom potezu, ne znam kako ,ni meni to ponekad ne uspijeva, mi mrežaste najlonke skida i pored suknje polaže.

Stopla moja, niko ne bi rekao, začudo jako su mala, uzima u ruku i polako prste masira. Jedan po jedan, miluje i u vrh ljubi. Pa onda nokat i na kraju članke. I masira i ljubi, sve do jednoga i opet još jednom. Joj rahatluka nono moja. Osjećaj da se sav umor među prste spušta i polako povlači.

Napetosti skoro da nema. Sad sam ja u maloj bikini kombinaciji; grudnjaku i uskim gaćicama. Čipkasta svila boje svjetlucave brilijant ruže i stidim se, pokrivam golotinju rukama. Kršna žena se stidi djetata. On se pravi da je u poslu. Okreće glavu od te blistave golotinje, od moje ljepote. Čini mi se da se malo zarumenio.

Uzima bluzu, suknju i čarape , polako otvara poklopac košare i jedno po jedno na dno slaže. Dovoljno je to vremena da skinem preostale krpice i u vodu, u svježinu. koja me mami uđem i zaronim. On zna da sam u vodi do grla . Okreće se, uzima krpice intime koje sam na brzinu skinula i u košaru odlaže. “

**

Prilazim mu , privučem tabure , sjednem, naginjem se i u čelo ga ljubim, tamo gdje se sa kosom spaja. Tiho , nježno kao da je bebica. Primam ga za za ruke. Prvo lijevu , okrećem joj dlan , na lice ga polažem , pa na usne . Ljubim ga u ruku. Tiho , nježno kao da je bebica.. Dižem je ka mome čelu , dodirujem ga njome, pa je vraćam usnama i tako još jednom. Zatim prinosim njegovu desnu ruku mome licu. Milujem je njime, okrećem dlan, usnama ruku dodirujem . Tiho , nježno kao da je bebica.

Otkako sam ga privela … otkako sam ga privela…bljeska mi u umu. Taj bljesak sada odgurujem . Ima vremena. Znam vratiće se misli.

Počeh se ustajati da se okrenem njegovim nogama. Ali on me povuče u kadu.Voda se izli. Krcata sam je i raskošna oblinama. U tren i ja sam naga. Zagrlio me čvrsto , muški, da ga ne otjeram.

Naše se usne spojiše. Titravo , grčevito . Kao u bića koja se spremaju zaplakati, pa im se usne počinju trzati i grčiti. Nismo ih mogli odvojiti. Kao da smo se bojali – ako se razdvojimo da će san nestati.

Ipak dah je presudio. Kad je kiseonik ponestao i nismo mogli disati morali smo se odvojiti. Poslije smo se malo pipkali, gurkali. Ovlaš ljubili, u oči neoprekidno gledali. Tiu glad za dodirima, pogledima i poljbcima nikada više neće moći utoliti. Znala sam to. Tako nam suđeno. Da se volimo i rastajemo.

Odjednom grč mu preleti preko lica, Zabrinuto ga pogledah. On se malo nasmješi:

-Oprosti mila , malo sam ti umoran. Nije išlo dobro zadnjih godinu dana. Nešto je krenulo po zlu. Nije meni ništa. Fizički sam dobro. Um mi je dobar.Ali me san neki safato , samo bih spavao.

Otrijeznih se. Zaboravih da je je bez svijesti spavao po najvećem prolomu. Očajnička radost ponovog susreta me smutila. Shvatih – prvi put ga vidim svjesnog a bespomoćnog. Izletih iz kade. Nije me stid.

-U ljubavi ženska nagost je toliko lijepa i čedna… i ja se nje ne stidim…

Izađe i on. Usporeno, gubeći dah. Gola i vlažna odvedem ga do našeg bračnog kreveta. Rekoh mu.

-Sačekaj ljubavi , samo tren. Idem nam donijeti odjeću . Odmah ću ja.

Potražim duboko zapretenu, onu savršenu anteriju boje nevinosti ljubičica , za koju sam mislila da mi više nikad neće milovati tijelo. Navučem je na osvježenu nagost. Iz sehare izvadim odjeću Malog princa od prije dvije godine. Savršeno čistu, besprijekorno ispeglanu i obojenu mirisom moga tijela .

Dok sam se vratila , on se samo naslonio i zaspao tvrdim snom. Neka ga neka spava. ova žena više nije preplašena žena, Malena Luca pizdunka. Ona je voljena žena. Žena od soli i bola.  Žena koja voli. Bezuslovno i djetinje iskreno.

Šta ću(?) i ja se svukoh i legoh pored njega. Nježno ga zagrlih i prislonih na grudi. i gledam ga. Više nije u grču. San je dubok . Ponekad ga prekine neki drhtaj i uzdah,pa nastavi mirno spavati. Vremenom , moje ga je tijelo grijalo i umirivalo. Drhtaji su postajali sve rjeđi. da bi se oko ponoći u potpunosti umirili.

Gledam ga. prelijep je. I čedan. Možda me ta njegova djetinja blagost osvojila? Ne znam. I nisam dala da mi ga privedu. Nikada ja to ne bih sebi , niti ikome drugom , pogotovo njemu učinila.

-Na ljuljački koja se sama ljulja, dvoje djece spava i možda mriju … i ja se zaljubljujem u njih.

Tog dana smo se povezali za čitav život. Sve se odvijalo strahovito brzo. Ostaloj djeci sam pomogla da ih moji u svitanje bezbjedno prebace u mahale, kućama. Ja sam sa Dobrim ostala da se pobrinemo za Frku Frkicu.

On je na rukama prenio u kuću , na krevet. Meni omogućio da je operem i presvuče, Sve mi je pripremio. Peškire,lavore, toplu vodu u ibriku, gazu, spužvu , odjeću , l onda se diskretno povukao.

Nije želio da pogledom skrnavi tijelo mile prijateljice, iako je to tijelo , bez odjeće imao u rukama , mazio , milovao i ljubio. Njegov pojam časnosti i ljepote nagog ženskog tijela.

Poslije smo sjedili na verandi i pričao je sa mnom kao da se oduvijek znamo.Vjerovao mi je. Pričao je o onome što ga tišti . O zloj kobi njegove dvije najmilije djevojčice. Prelijepih Marija Magdalena. Nikad nisam bila ljubomorna na nijih,

Pritisla ga tuga i nemoć. I sam je bio dijete. Ispovjedao se , kao da pričom traži naći rješenje. Ne, nije on tražio ni savjet, ni pomoć, samo je molio da imam razumjevanje za ta prekrasna bića.

I kad je Kosara , krvava , prljava u ritama dječije pidžame se medvjedićima, banula i onesvjestila se na njegovim rukama, shvatila sam koliko duboka i uzvišena može biti djetinja ljubav.

On je uvijek znao šta da radi. One su uvijek znale da mu se mogu obratiti za pomoć. Zato sam ih zavoljela i pomagala koliko sam mogla.

No, mene je opčinla njegova dobrota, časnost i nevinost u ophođenju prema Marijama. Bilo je to neke iskonske , nezemaljske , bezuslovne , nematerijalne ljubavi. Ljubavi radi same ljubavi. Vrlo iskrene i požrtvovane ljubavi.

To me toliko dojmilo i okupiralo da nisam prestajala misliti o tim dešavanjima. Kažem zaljubila sam se u tu djecu i kao kobac sam ih počela pratiti da im se nešto ne dogodi.

Ali od sudbine se ne može pobjeći. Kosara je naprečac umrla. Dobri se slomio.Boljelo ga je što je otišla i što svom anđelu nije mogao pomoći. Frka Frkica mu je pokušala pomoći. Nije joj bilo teško. Oduvijek ga je voljala. Ali njima dvoma nije bilo suđeno. Ne tada. Ono poslije je bio samo tihi huk prošlih vremena.

Sudba u vidu zlih ljudi se opet umješala. Razdvojili su ih. On više nije imao vjere ni u šta , osim u Boga jedinog. Međutim bio je dijete. Nedovoljno upućen u svoje vjerovanje. i slomio se i počeo gubiti. Odvojio se od mahale i mahalskih drugarica i drugova. Odvojio se od “konzilije”.

Roditelje nije previše interesovao.Voljeli su ga, dali mu sve što roditelji mogu pružiti. Bio je odrastao i oduvijek je bio nezavisan. Znao se snaći i bespogovorno  su mu vjerovali. Znali su da ne može učiniti ništa loše. To je bilo dostatno da ga puste da živi svoj život.

Ja ga nisam poznavala toliko dobro. Znala sam o njemu kroz njegov odnos prema svojim drugarima i djevojčicama. A on se odvojio od njih. Počeo je zalaziti u “popularne ” i kafane gdje se skupljalo društvo sumnjivog miljea – polusvijeta. Sve ih je znao . Poštovao ih je i oni su njega poštovali. Tada je čast bila na prvom mjestu. I svi su imali svoj kodeks poštenja. Njega su ostavljali na miru i nisu ga uvlačili u svoje “poslove”.

Žene su ga voljele , jer je bio dobar, pošten, pristojan i gospodin par ekselans, vrlo široke ruke. Nikad nije bio sklon alkoholu. Povremeno par čašica cokcujućeg kurvoazije radi društva. Namjenski par čaša ohlađene graševine sa nekom grlicom u osami četiri zida. Uvijek u kasnijim noćnim satima. Preko dana nikad. I nikad nije pio sam.

Imao je pametnijeg posla. Volio je bezgranično. Navsegda, O ljubavi snivao i pisao. I slikao.  Pisao i zapisano u slike prenosio.  Svaki dan. Svaki tren života. To ga je smirivalo I spašavalo od pogibelji. Odvajalo od realnog svijeta.

Sada skoro nije izbijao iz kafana. jedino kada se trebalo presvući, toaletu obnoviti ili sa nekom djevojčiicom se u osamu povući. Oči su mu postajale umornije i vodnjikavije. Sve sam ja to Luce Malena sa tugom iz prikrajka pratila.

Nikom nije nedostajao. Svi su bili zabavljeni samim sobom. Život uvijek ide naprijed. A Dobri je, očevidno sve više zaostajao.

Nisam mogla da se petljam. Ne mogu ja liječiti slomljena srca, jer moje je slomljeno. Ne mogu ja spasiti nikoga, jer sebe ne mogu spasiti. A onda me je jedan dan ispred supa sačekala Frka Frkica.. Kad je vidjela da izlazim , zaletjela se u mene kao dijete koje vidi mamu poslije mjeseci otmice. Zagrlila me čvrsto i počela grčevito da plače. Jedva sam je razumjela:

-Molim te pomozi mu. Ubiće se. Slomile su ga tri Marije Magdalene. Ne snalazi se. Skršen je. Gubi se. Molim te Luce pomozi mi.

Zagrlila sam je , odvela do auta, i ubacila je na suvozačevo sjedište. Sjela , dala joj maramicu. Nije pomagalo suze su same išle. samo je ponavljala:

-Spasi ga Luce molim te. Samo ga ti možeš spasiti. Tebe će poslušati šta god da ga savjetuješ. Ti ga jedina nisi nikad iznevjerila.

Frka Frkica je bila očajna. Imala je malu bebu i plašila se susreta sa Dobrim. Udala se da bi ga zaštitila. Plakala je i nije se smirivala.

-Molim te Lucija pomozi mu. Nikad vas više neću iznevjeriti. Ni Boga Milostivog, ni tebe, ni njega. Samo mi ga spasi.

– Hoću , ali samo ako se ovog trena smiriš.

Pogleda me u nevjerici i naglo prestade sa plačom i zapomaganjem.

-Hvala ti Lucija Malena. Znala sam da me nećeš iznevjeriti, moje  dobro dijete.

Nasmijah se od srca. Malena, skoro dijete Frka Frkica ženi dvadest pet centi i trideset kila plusa, petnaest godina u šteku pride, kaže meni – moje dobro dijete.

Pomilujem je po glavi. Kažem joj da će se sve srediti i da se više ne brine. Smiri se . Osmjeh joj se nabaci na nježno lice. Voljela sam to njeno veselo lice. Bez obzira što je život nije štedio, bila je izuzetno vesela, smjerna i pozitivna djevojčica. Ljubav prema Dobrom je čitav život držala, činila plemenitom, uzvišenom i čestitom.

Odvedoj je kući , gore iznad Sedrnika. Dopratih je do kapije. Zvala me da uđem. Nisam mogla .Imala sam nekog neodložnog posla . Obećah joj da ću navratiti čim nešto uradim za Dobrog. Odlazeći , krajičkom oka vidjeh trešnju staru i ljuljačku koja se sama njiše.

Ne znam da li su sunce i blagi vjetar igrom svjetla i sjenki previli privid , ali je vidjeh dječaka kako u krilu drži djevojčicu , a ljuljačka se sama ljulja. Stresem glavom da odagnam viziju. Nisam više pizdunka. Postala sam sanjarka.

-I meni se Luce malena ta slika često priviđa. Kao da su trešnja i ljuljačka odlučile  da tu scenu zadrže dok mi živimo.

Tih dana sam bila u nekoj gužvi i skoro zaboravih na Frku i Dobrog. Onda se sjetih da je u stanici milicije Lugavina komadir Eso Mraković, milicajac koji je volio mahalaše , Dobrog posebno. Govorio bi:

-Oni su dobri , zato što ga poštuju i cijene njegovu dobrotu.

Nazvah ga. Rekoh mu u čemu je problem. Odgovori mi:

-Izvini mi šefice, ali se ti ne brini za njega. Neće se njemu ništa desiti. Viđam ga ponekad u Starom satu. I ja ponekad tamo navratim, i radi službe i radi družbe. Popijemu jednu dvije i podsjetimo se nestvarnih vremena..

-U redu je to Eso. Ali moram da se lično uvjerim. Obećala sam onoj zlaznoj djevojčici Frki Frkici ako se sjećaš.

-Kako da ne! Milo dijete. Nadam se da je bolje sreće i da je dobro.

-Dura. Ali se brine za Dobrog.

Dobro uradićemo nešto, obeća mi Eso. Nakon par dana eto poziva.

-Eso na telefonu. Imaš li malo vremena . Dobri je kod mene u kancelariji.

Odmah se uputim u Lugavinu. Čak upalim rotaciona svjetla, uključim sirenu i dam gas. Svi se sklanjaju. Od Fisa do Lugavine je šest minuta brže policijske vožnje. Stigla sam za tri I po minuta..

Kad me ugledaše , u stanici svi popadaše sa svojih stolica. Kojim dobrom strašna Luca dolazi kod njih? Užurbaše se klanjajući i pozdravljajući. Odmahijem rukom , otpozdravljajući i uletim u Esinu sobu.

Njih dvojica sjede zavaljeni u fotelje. Eso je volio komoditet i o svom trošku opremio komandirsku sobz.Iako ni jedan ne pije preko dana, Ispred njih tri čokanja o,5 dcl. Meka meraklijska šljiva 33 grada. Garant. Znam i da je onaj treći čokanj meni nijećen. Ne zna da li da se ljutim ili smijem.Mahalš i Gorštak! Kombinacija snova i posebna prilika.

Bez dobar dan il pomozi bog Eso grunu:

-Evo ti ga šefice tvoj je. Vodi ga samo da se kucnemo. Nikad nismo zajedno nazdravili.A bila su prelijepa vremena.

U tom momentu sam znala da ovo neće izaći na dobro. Na brzinu digoh svoj čokanj, kucnuh njihove , liznuh malo spustih čokanj i hladno ali odrešito i užurbano rekoh:

-Hvala Eso. Hajdemo Dobri.

Dobri i ja izađosmo iz stanice, Već me poćela panika hvatati, ali sam još uvijek mirna i pribrana. Otvorih zadnja vrata desna vrata službenog automobila i ozbiljnim , oprobanim policijskim glasom rekoh :

-Upadaj Dobri.

Sutra su Stari sat , milicijska stanica Lugavina i po čaršije bubali:

-Luce privela Dobrog. Šta joj bi?

Deba se sa Bjelava svako malo podrignuo . Čulo se do Starog sata i Logavine , da bi se urlik se zaledioo na Ćaršiji:

-Luce bonička, pazi se dobro. Moš ograjisati.

Bila sam bijesna ko ranjena lavica, okružena hijenama.

I nisam ga uošte privela. Samo sam htjela pokušati pomoći Frki Frkici. a i njemu. Zašto da ne? Zaslužio je. Eso ga je samoincjativno pozvao na piće u po bijela dana da meni olakša. Znao je da ću ga potražiti. On ga je prvi sreo i zadržao dok ja ne dođem.

Oneraspoložila sam se zbog toga što je prvi susret , poslije dugo vremena djelovao isprazno i sirovo. Bila sam ljuta na sebe i na njega. Na sebe, jer nisam mogla poreći činjenicu da je nesvrstani i neupućeni posmatrač moga pomisliti da privodim Dobrog. Na njega jer se samo , bez riječi “nevino” smješkao , kao da ga čitava situacija zabavlja.

To me činilo nervoznom i napetom. Ipak blagost i nevinost smješka u njegovim očima me podsjetila na nešto čega ne želim da se sjećam. Nešto što sam potisnula toliko duboko u nutrinu , da sam to skoro zaboravila.

Taj nestašni, razoružavajući pogled je imao onaj mili baksuz , moj Dodo. Doduše , njegov pogled je bio boje vedrog neba , a ovaj je bio nalik dubini oceana koga noćna tama i zviježđe grle.

Ne razmišljajući , pokušavajući odbaciti poređenja i vraćanje u nešto što ne želim, nisam ni primjetila kuda vozim. Tek kada smo došli na Vrelo Bosne , na zemljani put koji vodi meni znanoj livadi, zaustavila sam automobil. Isključila motor i slomila se. Polegla sam na volan i razvalila plakati ko godina. Ako znate kako to izgleda. Sirena je pod težinom moje glave počela vrištati. Ja sam samo jecala, pa sam pustila da sirena vrišti mjesto mene. Izgubila sam se. I više se ne ničega sjećam.

Svijest , ali ne i misao mi se polako vraćala. Podsvjesno razaznajem šum Modre rijele i osjećam treperavi hlad stare trešnje. Iste one na kojoj sam se nekada njihala do nebe i zvijezda , dok mi se od sreće ne bi zanebesalo. Zanebesalo. Tada bi me Dodo uzeo u narućje i prebacio na ćebe boje duge. Stavio mi glavu u krilo , milovao po licu i pričao o ljubavi.

Osjetim ćebe pod sobom . Toplina mi kaže da je moje. I znam da mi je glava položena u nečije krilo, Neka ruka mi miluje lice. I čujem riječi:

-Ljubav je sve što imamo. Milost darovana od Neba.

Glas jasan ,umirujući i nježan. Ali nije Dodin. Sličan je, ali jednu oktavu niži. Naslutih o kome se radi. Htjedoh se naljutiti. Odakle mu pravo da me ušuška u krilo. Odakle mu pravo da me miluje po licu. Odakle mu pravo da mi priča o ljubavi. Odakle…

A onda shavtim da mi se našo kad sam nestajala. Da me izvukao iz auta i položio na moje ćebe iz gepeka. Da me stavio u krilo da bi mi obrisao suze i šminku koja se razlila poput pijavica. Da je pričao o Božijoj ljubavi koja daje hrabrost da živomo i volimo.

I znala sam da me gleda onim blagim jagnjećim pogledom, koji vam se upija u dušu i smiruje je. Pogledom punom topline i plemenitosti koji vas zbunjuje , koji vas plaši jer ga ne poznajete I niste naviknuti na plemenitost.. Uče vas da se bojite nepoznatih. I to s pravom. Ali ovaj mi nije nepoznat i ja se njega ne plašim.

lajaviica:

-Aha, kako ne. A što ti to srce titra i strah te šta se može desiti.Jesi li ga zbog toga  ovog zamlatu.privela.

Dobrica.

-Opet ti i tvoje bezobraštine. Da ga je privela bio bi u zindanu.

-Joj, jesi naivna ko serijska udovica. Prevrnula je nebo i zamlju da ga pronađeš i privede.I sada pizdi.

-Šut’, ne laj pogančerko! Zar vidiš  bona da ga je dovela pored Modre rijeke , na livadu ljubavi,  a ne u apsanu.

-O tome ti govorm naivko jedna. U apsani joj ne bi mogao ništa nažao ućiniti, a ovdje – šta ga znam. Plašim se i da mislim.

– Ih, da joj ovo dijete , ovo maksumče nešto učini. Tebi su te tvoje nastrane fantazije mozak isčašile. Zaveži više.

-Kad je tako , što ga ne opauči? Šta je ima balo maziti i o ljubavi tupiti?

-Kako ćeš ba slatko dijete dirati. Božiji je stvor.

-Vas dvije ste iste i uvijek iste izvlakuše rabite. Ljutne vas ono, ljutne vas ovo – odakle mu pravo ovo , odakle mu pravo ono, i zveknule bi ga, i naučile pameti. Ali dijete je lijepo i umiljato, slatko i dobro.

-Ti si ljuborna na nju . Krivo ti što ga ti ne moš “privesti!, Skontala sam ja to odavno. I zato uduni više. Bez veze trućiš.

-Kako hoćete. Neću više ni je'ne. Dobro je deba kuisao – pazi Luce ograjisaćeš. Ja ću vam prevesti: Kad vas Dobri podobri , ili po mahalski zvekne, nemojte mene u pomoć zvati.

I ode bezobraznica prema rijeci, skide odjeću prije nego uđe u nju. I zaroni. Ne pojavi se više, ostavivši ove dvije blentače zabezeknute.

Dobrica samo prošapta:

-Ja budaletina majko mila. Moram za njom. Svašta blesi može pasti u njenu nerazumnu glavicu.

Sudbina , ona ista , sa druge strane strane rijeke, iz prikrajka se smješka i potvrđuje nešto što već zna:

-Budaletina. Aha , kako da ne!