Daily Archives: 21. Aprila 2023.

Da zna Deba šta se desilo reko bi:

–  Eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.

—

Mojsija kavonoz  boli, poplavio i vas otekao. On je  derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi i ode i još brže se vrati. Bijesno za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube. I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku pogledava. U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i sto dva'eset  basa.

Gdje nađe harmoniku od šest registara i sto dvadeset basa zamislio se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu kažu mu da je poslijednja u Evropi, pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju ,mogli bi joj šta svojom zloćom nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.

Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu  ukočeni i kao uhabljeni meiti stoje i ni mukajet. Uši ih bole , ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se  nikad ne događa. Znaju  takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.

Frka još vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On se ne brani,  samo je  u vrh čela ljubi i govori.

-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu,  ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence.

Papaga'j načisto posto, nema druge neki debil  od prisutnih zaključi i pita:

– Hoćel’  ta milja ?

Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom vrelom ofureni,  slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:

– Hoćel’  ta milja.

Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da tuče Dobrog  i nekako drugačije vrišti. Kao dijete koje se rađa. Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. U ruke je ljubi.

Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Tako i ovaj put. Klimne potvrdno glavom , odlazi do trešnje, uzima gitaru , vraća se do Frke i nježno, sasvim lagano , njenu malenu  dječiju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete,  a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi.

Nijemim pokretom moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga. Muško si , snađi se!

Zatim se Frki naklanja, ona prestaje da vrišti . Ne shvata šta mu to sve znači?  Ne čini joj se da bajaco postaje on , jer nikad klovn nije bio . Koliko ona zna.. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci, on ne zna da svira,  niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću.  Ni sam ne shvata zašto .Crna košulja, srni prsluk , crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečinu upija i svjetluca.

Ove večeri  , večeri vrištećeg bola je obukao crninu i crno, i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je.

A nije. Samo to niko nije znao. Skoro. Poput Malog  tugujućeg princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo osjeća,  da je njemu  na tren darovana. On se spusti se na koljeno. Uh, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška. Traži bolji stav i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj , da je u srce i oči može gledati.

U oči razgoraćene i uplakane je gleda, pogledom blagim miluje .  Ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže. Znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa, treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se,  kao da otkucava treću uru.

Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Joj,  natakarenih budala.  Istovremeno, Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki ko potoćić srca što krvari, počeše da klize, i malo po malo jačaju.

Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna , a tužna. Ta muzika čak nema gitare zvuk. To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove,  jedna  preko druge,  da se u sred svakog akorda susretnu. Jedna violina uleće među njih.

Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  i violinom , prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni tango ; mrven zemaljski više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju. Znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje uslišavaju.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen, kao da se pita ; otkad je to on propojio.

Dođi i plači malena moja

ništa se ne brini

ja sam tu kraj tebe

dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavit

jastuk od snova.

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

u morno čedo slomljeno.

ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

kose joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih jad odagnati.

skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

spij morno dijete  spij

milo moje je usnilo.

možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

iz umorne duge

o suze što  iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo

ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba

u baštama ljepšim od đula sijaju

zaspala djeca i o ljubavi snivaju

za ruke male se drže cjelove biju

bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije

i spavaju i  spavaju i miruju

dok  ljubav daruju i miluju

i spavaju i miruju i spavaju

i snivaju ljubičice snivaju

i miluju snove miluju

i  snivaju ljubav snivaju

umorna miruju i miruju.

djeca ljubavi zamiru.

nježno lagano umiru

Harfe

pianissimo.

srce moje maleno spije

poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

i miluju i miluju

i miruju i miruju

i spavaju i spavaju

i sanjaju i sanjaju

i umiru i umiru

Bože mili

ta djeca umiru

Orgulje.

pianissimo immpossibile

duša moja malena mrije

ne dam je nek sa mojom snije.

Ljubav moja spije

bešumno diše

dok   snove snije

ja ću joj doći

u san ljetne  noći

bez bola

sa ljubavlju

Sunčice moja malena.

Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala.

Dobri , kad  htjede da je spusti ,  ona se tiho iskra i samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.

Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše.

Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.

Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.