Nije meni ničeg žao…

 

Nije meni žao tango ostaviti
već je meni žao Sarajevo ne ljubiti

Nije meni žao snove ostaviti
već je meni žao Modrom rijekom ne ploviti

Nije meni žao dunjaluk ostaviti
već je meni žao ko će Bosnom snitti

Nije meni žao mrijeti
već je meni žao Krhku ružu ostaviti

Bleki – Ti si jedina

 

sjećaš se šake dukata
bacio sam ih na trg  robova
da skinem okove
ljubavi moje
uvijek brojim vrijeme
nikada nije bilo druge
jer iskreno je čistije
od pet mjeseci šutnje
od dana kad smo se upoznali
božur pada sa balkona
saksija se nikad ne razbije
ne razmišljaj uzmi
a nikada nije bilo sumnje ti …
stari jedrenjak bonacom plovi
nisi razmaženo derište
ako oceane zaronimo
jer  ti si jedina
a odlazim

Bleki – Ne dam

 

Cvijetak – krhka ruža ti si

ne pas

na svetištu laži

zastala si vrištiš

niko ne vidi tvoje jecaje

ne volim bogomolje

tamo moja lubav na lomači gori

spaljuju je bogohulnici

koji tebe rastakaju

hoće da te od mene

iskrenog odvedu

vrati se

prekrasne snove sniti

Bleki – Tebe slikam

 

Tebe slikam
tebe volim
Znam Te mila
ne govori mi
molim Te
tko si
zar se ne vidiš
srce imaš
da me čuješ
djetinje slike moje
govore sve riječi
koje nemam
kalendarima pogubih na putima
moći
pokušavajući da usnijem
ljepotu
raskoš tvoju
nemam slova
možda se nisu ni rodila
a opet boje su od Neba date
imam ih koliko ljubavi u srcu
nikad ne pogriješe
koliko god ti
valera
sjenki
velova
strasti čežnje imala
duša nevina će naći
jedan dašak boje više

Maksumče ne zna varati
Je T ‘ aime
mon amour

Bleki – Ne stigoh joj reći

 

Duša šapuće

magle će proći

uvijek prolaze

 

Maleni

polako ne hiti

zamisli

plovi čamac

Modrom rijekom

 

pruža se crvena rućica

nježna stidljiva

čista mirisna

ljubičicama djevičanskim nalik

 

lagano

svilenim pokretom je primi

dahom

zarad časti

ne usnama

dotakni

 

vrhove prstića boje ljubavi

dok dašak  im poklanjaš

gledaj tu Ženu

rubinovu nježnost

u oči

 

da blagost iskrenost osjeti

da se ne uplaši

tada joj reci

Anđelu mili

ne plaši se

maglu sam otjerao

 

primi me za ruku

dozvoli

laganim koracima

tangom krenimo u šetnju

kroz sokoke tvoje duše

ja ti nudim iskrenost svoje

a pokušamo stići

cvijetnim đardinma naših snova

 

I još joj reci

Ne žurimo Mila

nježno  ćemo

ruku pod ruku oditi

šarenim stazama koji Udes poklanja

nada a sve bude kao san

u kojem milost ljubav sni

 

Ne rekoh joj ništa

ni srce moja

samo ode

nada

nisam tužan

ne umijem suzu kriti

 

a volim do iskona

Bleki – Malena moja

 

Jutros pada snijeg

Malena moja

ja sam kao i uvijek sjetan

jedno prelijepo davno bjelasanje

hiljadu pahulja nježnih

mi tebe odnese

jednu mladost plavetnu

i snenu

koja me i sada boli

i blista

kao šareni proljetni dan

behara i milosti pun

koji zauvijek

muziku

slike

riječ

ljubav

u sebi nosi

i onda ne budi tužan a zboriš

hvala ti ljubavi  moja Malena

Nije srcu da bude tužno

 

Nije srcu da bude tužno
hoće da pleše i voli
pjesme ljubavne da pjeva
ljubav labuđu da vodi
dođi mila dođi ljubavi
pruži mi ruku
lijeva u desnoj
desna u lijevoij
plešimo
i okret
tijelo uz tijelo
i okret
tijelo na tijelo
i okret
plešimo
dah uz dah
damar uz damar
nježnom  ljepotom ogrni me
pustimo
strast ogoljenu da vlada
grli me  noćas
vrelinom raspameti
nek zvijezde utihnu od čežnje
nek mjesec skrije pogled ljubomorni
nek maglice zanijeme od stida
jer nije srcu da bude tužno
ma koliko ti daleko bila

Ima to jedno predivno dijete

 

    

Ima to jedno predivno dijete

milošću nebeskom dodirnuto

neke svoje snove sni

 

Ima ta jedna djevojčica

čedna kao anđeoska duša

neke svoje patnje krije

 

Ima ta jedna Princeza

sasvim zvjezdastija od svih

neke svoje grijehe otkupljuje

 

Ima ta jedna Malena

nebeskom svjetlošću obasjana

u mojim mislima (ona) grijeha nema

Sjena mala na obali Modre krvave rijeke kleči

 

Majka Srebrenička  Krvava Drina   sjene male na dnu bregova  Val smrti

 

Te i tih godine bogate smrću
i mnogih nestajanja
sjena mala sasvim nježna
na izvoru očaja
na obali modre rijeke krvave
kleči u nijemoj molitvi.

Gledajući krvavu rijeku
boli što lagano plovi
ka ušću beskraja
gdje nestašno sunce
po iskonskom običaju žuti
nestašno se smješka
snove vidi

jedna majka moli nebo
vrati mi bar jednog sina.

Krvava rijeka bijesno huči
prolazi ne daje odgovora
sjene sin nije u ovoj rijeci
među deset hiljada preklanih
možda je u nekoj drugoj.

Te i tih godine bogate smrću
i mnogih nestajanja
sjena mala sasvim nježna
na izvoru očaja
na obali modre rijeke krvave
kleči u nijemoj molitvi.

Krvava rijeka bijesno huči
prolazi ne daje odgovora
sjene sin nije u ovoj rijeci
među deset hiljada preklanih
možda je u nekoj drugoj

a možda…

ne naće nikako ne može
modra rijeka više jade liti
radi vragolastog mjeseca
što iskonski plavi
mora diže
snova ispunjava
ostaviće nadu majci bolnoj
možda nebo vrati njoj sina.

Poslije te i poslije tih godina
bogatih smrću i mnogih nestajanja
sjena mala sasvim nježna
na izvoru očaja
ba obali modre rijeke krvave
sleđena je u vječnoj molitvi.

jedna majka moli nebo
vrati mi bar jednog sina.

krvava rijeka tiho klizi

valova smrti se stidi
prolazi odgovore nije dala sve
pazi sjenu malu da ne probudi
okamenjenu gromadu boli da ne rasani
u snovima što je sinove našla
pa zajedno ka nebu hode.