Bleki – Lopov

 

Purpurnom  pijesku se prikrao lopov

Kada se ne sakriva iza oblaka i sunca

Zovu ga varalica puni mjesec

Sanjar

Diže talase i strasti do vrhova uzavrelosti

Mora i djevojka siju okamenjenu  nevinost

Traže ih u jutarnjim dugama snenosti

No one  inkognito pod pravim uglovima poredane

Na mezarjima mojih zaostalih  snova

usnulom mornaru dukate nude

Bleki – Neznanki

Neznanko kako skrenuti pogled
sa tijela neoskrnavljenog
što kao morska pjena
slama dugom obasjana bila moja

Neznanko kako pobjeći zovu predaka
kad jecaj utkan u sedafaste dveri
tvojih neoranih đardina vape
dođi mili beri vrtove nebrane

Neznako kako  tvoje neljubljene zore
pretočiti u krik ne daj me mili
što progoni me od majčine utrobe
jer ti si moja pjesma nad pjesmama

Neznanko kako čedna bez straha čekaš našu noć
da  u meni strašnom i blijedom od čežnje
zaroniš u vijekove neljubljenja
i prospeš mirise krhke ruže

Bleki – A ja

A ti

pitaš me

šta sam radio

ljubavi moja

 

Neki dan sam slavio Praznik ljubavi

tebe u njemu ljubavi moja

tvoje usne na mojim usnama

tvoje usne

usne meke

vlažne od mora

vrele od sunca

pohotne od čednosti

pune neba

blage od snova

usne za ljubljenje mirišu na sreću

ljubičice bijele

 

Juče sam slavio Praznik radosti

sa tobom mila moja

tvoje grudi u mojim rukama

tvoje grudi djevojačke

čvrsta bista ustrptjela

milodarje radovanja

mirišu na strast

pupoljak ruže

grudi milovanja

jorgovan uzdrhtali

mramorni  odraz mojih ruku

 

Poslije ću slaviti Praznik čežnje

tvoje tijelo moje tijelo

tvoje tijelo na mom tijelu

tijelo djevojke

mirisno od čežnje

raskošno od čekanja

podatno od nadanja

rosno od sanjanja

miriše na nevinost

modre ljubičice

tijelo za ubiranje

 

Ali danas slavim Praznik snova

jer tvoje oči na mom licu

tvoje oči mile

nježne od tuge

blage od čekanja

sjajne od boli

snene od suza

zaljubljene do maglica

mirišu na mladosti i more

oči za sanjanje

mene samoćo snova mojih

 

I molim te

samo ne pitaj

a ja

gdje sam tu ja

Bleki – A sjećanja lebde

 

Nakon vremena
i još nekoliko godina
a sjećanja lebde
dani se čine kratkim
sve više nedostaju
dok snovima klize lica
anđeoska i mila
svih onih djevojčica
što srce su mi slamale
a ja mahlukat
samo sam znao voljeti
svim srcem preko glave
ponekad i do kragne
oprostite mi mile
u zahvali mojoj shvatićete
zašto još  uvijek nosim rolke
bjeličaste  i safirne
vezene vašim djetinjim dušama

 

Bleki – Imam čemu da se radujem

 

Ljeto popločano rastankom
miriše na bol
tugo moja

Ne dam nikom
da mi snove krade
dušo moja

Nedam nikom da te dira
imam čemu da se radujem
nado moja

Srce stane pa zapleše
lepšavo kao tvoga oka  suza
milo moje

Tango s tvojom čednošću
klizi uz moje obraze
živote moj

Šapćeš nikad ne prestani sniti
naše dane  i boli me
ljubavi moja

Sjećanja me lome
ali tuge nema
srećo moje

Živim  snove  čežnjom obasjane
jednom imao imaću opet sigurno je
Anđelu bijeli moj

Bleki – Djeca il’ mahalaši neki

 

Tamo neka djeca nestašna

svoje mahalske igre grade

djevojčice nježnim mame

one ne žele iole da slute

šta ti mahalaši žele da rade.

 

Joj tamo neki mahalaši djevojčice zezaju

mamo brižne što svoje djevojčicu traži

mamice u očaj nije ih ni briga što bacaju

đardini znaju da u mahali ih teško naći

osjećaju šta će djevojčice male snaći.

 

Nehaju nikako ni briga mahalaše

možda su i nježni i fini i mili

ali mladost ih tjera da ono rade

možda još i preko nekolikjo puta

mladost ne zna da ljubav je skupa.

 

Nehaju više ni djevojčice mile

što im to neki mahalaši rade

to nešto i preko nelokiko puta

i nije ih briga što ih majke traže

samo se mole da ih što kasnije nađu.

 

I niko nikad znati neće

koliko lipo nam je prelipo bilo

u đardinu Tišina i sni

more momo ubava

traži dom u srcu mom

Bleki – Ubica

  armagedon

U proljeće
neke davne
hiljadu devet stotina i neke
upoznah jedno dijete.

Dijete milo
sneno a i lijepo
od ljubavi razigrano
od čežnje procvjetalo.

U proljeće
neke davne
hiljadu devet stotina i neke
postadoh lopov.

Kradoh tijelo
jošte misli pa i ljubav
i još štošta
mojoj malenoj.

U proljeće
neke davne
hiljadu devet stotina i neke
to je meni malo bilo.

Tad postadoh ja ubica
ja zadavih pa objesih
ljubav svoju
milo moje u svom srcu

U proljeće
neke davne
hiljadu devet stotina i neke
ne znadoh više šta ću.

Džaba meni sav lopovluk
preko nekoliko puta
jošte više ktomu
al se ona nije dala.

U proljeće
neke davne
hiljadu devet stotina i neke
sve je jačom postajala.

Radost rose
svoge tijela
meni hudom
srcu svome poklanjala.

 

 

Bleki – Godinama poslije

 

 

 

Godinama poslije slučajno sretoh istinu

milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam

tad bila si dijete

čujem tvoje misli odnekud veselo lepršaju

nema veze mili moj ni ja o tebi

ti kao dijete malo veće

htio bi sve da znaš

 

mnogo mi nedostaje ta godina mila moja

mnogo mi nedostaješ jedina moja

nikad više sunce i mjesec

ogledat se u nama neće

zvjezdice i maglice

pravit nam smicalice

more i pijesak

biti saučesnici

niti će izgledati i namigivati isto

 

ponekad tek ponekad

u pravo proljeće kada kiši

i život buja ka nama stremi

naslučivao sam jeku

mirise ljetnih dana našeg proljeća

koje smo zagubili

u samo jednom jedinom pismu

 

svako malo osjetim laki titraj

tvoju ruku malu na mom licu

tvoje ruke nježne na mom uzdrhtalom tijelu

malo teže je naći tvoj vrat

ramena grudi plišane mi bježe

 

još teže ono što trebao sam a nisam dobio

uglavnom to mi nije žao

možda bih bio samo jedan od bijednih

od onih koji nevino dijete blate

djevojčice moja

 

boli sve to ljubavi moja

i nedostaje

mnogo mi nedostaješ maglice moja

ni plakat ne mogu

nisi me tome naučila

 

još uvijek se smijem i radujem

oči i osmjeh tvoj još ponizno čuvam

i sve poljubce osjetit mogu

ponekad sjednem i brojim ih

skidam jedan po jedan

umatam ih u celofan od biljura

poležem ih u seharu prošlih dana

na kojoj piše

sačuvano od zaborava

mila moja

Bleki – Tuga ne stanuje ovdje

 

Gdje je radost

tu je tuga

gdje je ljubav

tu je dušman

u sebi mračnjaštvo bludnice nosi

 

jednog sunčanog majskog dana

nebo je tišinu spustilo

misli dunjaluk oluja se sprema

ptice nestale sa safirli neba

cvijeće prestalo da miriše

 

Ezani su preskočili sabah i podnevni vakat

ljudi su zabezeknuti

to se nikad u Gradu desilo nije

 

Sunce ne sija

jedan ga oblak zaklonio

uporno ga u korak prati

ne da oko da proviri

kaže dolje jedno dijete siluju i kolju

nije tebi gledat

 

poslije je kiša padala četrdeset dana i noći

ništa ne pomaže

djecu i dalje siluju i kolju

dani su i dalje prelijepi

tuga se odselila sa dunjaluka

više ne podnosi boli