Jednom neznano kad
umoran od traganja
otišao sam pred tvoju kuću
trošno posivjelo zadanje
sunce je od njega skretalo sjaj
činilo se da nikog u njemu ni
u lijevom uglu jedao okno
razbijen zvjezdanim otiskom
tužan i neopran
poderana zavjesa visi i leprša
njišući se tuguje i tiho poji
vrati se mila domu svom
stajao sam satima i zurio
prišao je jedan policajajc
rekao da se sklonim
izazivam sablazan
još samo minut
molio sam ja
tuga nekad i zakon gane
ostao sam do večeri i zurio
ostao sam do ponoći i zurio
ostao sam do jutra i zirio
ostao bih do vječnosti i zurio
i zureći u kam bih se pretvorio
ali
prilazili su policajci
jedan po jedna dva po dva
govorili izazivam sablazan
još samo minut
molio sam ja
tuga nekad i zakon gane
zurio sam petnaest dana i noći
samo sam zurio
upijao svaku prašku na razbijenom prozoru
znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti
samo sam zurio
upijao svaki pokret i vapaj pobucane zavjese
znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti
samo sam zurio
upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče
samo sam zurio
ostao bih do vječnosti i zurio
klanjajući se sobi djetinjstva tvoga
moleći se krhotinama zvjezdanog otiska
i dalje zureći samo sam poželio
vrati mi se jedina moja
nisi se vratila
nebo ima prednost
a ja još uvijek zurim
i samo zurim
policajcima je postalo dosadno
više ne izazivam sablazan
i samo zurim
okamenjena gromada zuri
u razbijene prozore moga srca
tražim zvjezdani otisak poslijednjeg plesa
u kojem još uvijek živiš ti ljubavi moja.