Vrlo često sjećanja navru,
ne dijeleći snove i javu.
A opet…
Vremeni što nedostaje
teško je uspomene dozvati
jer bole
i kriju se
put
pustih tratina naših susreta
što obilaze i miluju
požutjele sjene naših đardina
zaleđenih
tišinom nestalog ptičijeg poja
prekrivenih
presahlim žuborom šedervana
cvijeće pognulo glavu
mjesec okrenuo lice
i plovi bez svojih Anđela
zviježđe šuti
snove njine sakriva od zlih
moje srce djevojčku bol
navsegda ćuti
kleknem
molim:
Bože Jedini oprosti mi
toliko ljubavi u meni ima
a nikog osim anđela da je primi
Eh , mile Ljepote moje
neizmjerno vas volim
navsegda