Hvala Nebu na lijepom danu
dvi tri riči
kao kapljica rose
Nadu nose
zimski dani već snježe
pitaju
a gdje si ti
Hvala Nebu na lijepom danu
dvi tri riči
kao kapljica rose
Nadu nose
zimski dani već snježe
pitaju
a gdje si ti
Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene vec se rdjom zute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotnicke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oci. Noc je. Topla. Plava.
Tako je tesko kada stvari sute
i kad se mijesa proslost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oci.
Nitko mi nece u posjete doci,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga zena.
Naslonim glavu na krilo samoci
i slusam zvizduk vlakova u noci.
— O, gdje si sada, gdje si, Bezimena?
Haljina modra i plave oči.
Lagao sam dragoj jedne noći.
Draga pitala:”Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć se grije.”
Odgovorih dragoj:”Netko sa visine
cvjetovima bijelim pokriva daljine.
Postelju spremi peć se grije,
bez tebe u srcu mećava vije.”
Ej krčmaru, krčag puni i podaj ga svima sada:
Sprva držah ljubav lakom, ali potom eto jada!
Dah mošusa koji lahor kovrdžama njenim ote!
Sa vranih joj uvojaka krvlju vriju mnoga srca.
Što je spokoj i sigurnost na postaji duša naših?
Svakog trena zvoni klepka: tovar prti i nosi ga!
Ako hoće glavni mag, sag molitven pit će vina
Da putnik ka cilju višnjem svoj putokaz čvrsti ima.
Mrkla noć i strah od vala, mučni snovi – o vrtlogu
Put je naš, a lak je teret kukavica sa obala.
Ja sa staze sebeljublja putu srama se obratih,
Pa kako ću čuvat tajnu rad koje se skuplja družba?
Ako želiš da je s tobom, ne skrivaj se, o Hafize:
Kadgod tebe sjaj ozari, oprosti se od svijeta,
Autor
Hajro Šabanadžoviž
Pogled kroz staklo
Vali
Suton i vali
Ah,to proljeće
Svijetlost
Svileno ljeto
Ponoć je
već odavno minula
pogled kroz rasuto staklo
u srcu uvijek suton je
muzike mladosti tvoje
miris prošlog proljeća
srećnih dana bjega
jedan čovjek je sam
sa olovkom u ruci kleči
pisaća mašina se kvari
nešto bilježi
rječ mu bježi
čini se o ljubavi pjeva
maslinova svjetiljka
kao vodopad njenih suza
blješti sjećanjem
slomljeni ram
njemu je drug
zato ne primjećuje
da ni slova više nema
sve je otišlo bespuću
sa djevojčicom bezgrešnom
eh svjetlosti moja
prolaze svilena ljeta