(Zbirka – Šta šutim
Spomen na djetinjstvo)
I
neko je sliku prelio
šakom hladne vode
otekle su duge
šaren-laža licitar
i vrtuljci
nije se vodi dalo samo
glavu ludog mitra skitnice
rijetki časi straha
mrtvom vlati pokojom na sliku preneseni
u nju su se slili
širi se platnom naginje i klati
rascjetala glava mitrova
hoće li ga sveg prekriti
hoće li se oteti
i iznova pohoditi
prva strepnja djetinja.
nekada sam znao? Pričao? priču
kao da je sve o biću
rečeno u jednom sroku
a evo me, dvojim
pred djetetom
koje uči prvo slovo:
ovo je uho, ovo ruka, ovo kosa,
ovo ovdje jagodice,
mladež ispod oka
ali
gdje je
duša?
zgranut stojim:
šta bi ono htjelo?
da uprem kažiprst u sjenku?
ili da zašutim i spustim ga
niz tijelo?
VII
pred njim smo nejaki stajali
i učili
dizali veliki prst
i zrakom opisivali put
koji on otkucava
najprije igrom zanijeti
potom radoznali
kakav će lik ocrtati
neumorno naše kretanje
kao što njega nije načinjela rđa
od našeg dugog učenja ne osta trag
ruke su se odavno
uz tijelo spustile
ali od kucanja njegova
ne odmičemo oči
neojačali jednako očekujući
otkucaj nama namijenjen
naš čas
klanja ti se neprestance
nasmijana glava
-loptica preko noći ispala
iz čarobnjakova rukava
ti si dlan
kojiće joj
zapljeskati
iz mraka
cvijet pored nogu
baciti
dodirnuti je nećeš
tajne sile je u ples pokreću
rumeni joj obraz podaruje glas
učas rasplaču
pako polen
koji čekada se bilje njemu uspne
ona šeta zrakom
slutiš:
njenim korakom
crni prsti igraju
iz tla se pomaljaju
podvlače se pod haljetak
svojim je stazama vodaju
i konac nevidljiv slutiš
kojem je svezana za svod
poskakuje vrbov prutić
ruhom djeve skriven
skloniš li se i zašutiš
-zaklecat će i klonuti
samo dok je okom pratiš
traje njezin hod
otkad vrelo pronađoše
ne sustaju plodne vode
ali ni čedo ne ispliva vriskom
niz vlažna se uda kotrljaju treptji
-prsti oči ušne školjke
jezičak vrpca pupčana ljepljivo koljence
rasuto se sve pod rukama migolji
nad rođaj bih se svoj nadnijela
vješto parčad u čedo sastavljala
ali vodom svejednako kola
i željen čin priječi
plač za plačem
-luče rasparčano
on je nestao prošlog ljeta
ona je nasmrt bolesna
on je sigurno negdje živ
on je promijenio ulicu ona prezime ona državu
njega se jedva sjećam
njen broj pitaj me znam naizust
njima se rodilo treće dijete ali ne znam ime
oni nisu zajedno ali ne znam tko je otišao
a tko ostao
ovaj je broj dobio na kraju nulu i peticu
ta ustanova više ne postoji
ali valjda postoji zgrada i na njoj kućni broj
postoji ali se taj bulevar drugačije zove
nije važno ne križaj ništa
upiši uredno sve
kao za spomenar
svakog januara pažljivo crnim tušem
prepisane stranice
na kojima se prva i posljednja ljubav
dodiruju blago vrhovima slova
kratka povijest mijena
i stalnosti kvačice na kraju prezimena
mali lični putopis u lijevom džepu košulje
2003.
za dugih šetnji-vježbalica
mimohodu se privuklo tijelo
nije drhtaj pred osamom
koja čeka svaki moj koračaj na trg
i sagnuto
i stidno
za svaki korak čuva ovo čelo
po misao – veselicu
nije strepnja ni pred njinim očuvanjem
od uličnog pristaništa
tek po dubokom izdisaju
kad ostaje za mnomzvonjava tržna
grgorenje bijedno oponašanje vode i plač
drhtaj razgori –
-kad smorenu povuče me sebi kameni sprud
čeka li me iznova
tužni mimohod tržni
ili će časak jedan iscijediti za me trg
od kužnih me voda očistiti i ukoniti
šta će sa mnom trg?
Nikad te ne otimam zemlji
šta bih s tobom i umjela
do među svoje zidine
pod svoj krov
da zanoćim s tobom kraj uzglavlja
nećeš dočekati
plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima
pa da se iz tmine u gorostas razviješ
da se katice u čeljust gladni rastvore
snenu da me takneš
dah utihneš
nikada !
imaš svoje cvjetokružje
i svoj sit plijen
od zova tvoga priljepna
otimam se vješto uklanjam
i bježim
pomjerio bi se stol
ako sutra na njega
ne položim ruku?
pod tuđim tijelom
klonula bi stolica?
pošla bi za mnom vjerna svita
sva slova iz knjiga?
pred drugim okom
prhnuo bi put nebesa
beli anđeo sa zida?
prije bi se rasprsla
nego tuđi pikavac primila
pepeljara?
od olovke bi ostala tačka?
od prazne hartije flor?
a nož kojim sam rezala hljeb
i otvarala pisma
uzelo bi u zube ludo pseto
i nosalo tamo-amo
uzduž sobe tamo-amo
gdje sam vijek prohodala?
1989.
postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji
ali se ja prema gradu ne pomjeram
znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli
živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke
i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:
sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?
i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?
1989.