pomjerio bi se stol
ako sutra na njega
ne položim ruku?
pod tuđim tijelom
klonula bi stolica?
pošla bi za mnom vjerna svita
sva slova iz knjiga?
pred drugim okom
prhnuo bi put nebesa
beli anđeo sa zida?
prije bi se rasprsla
nego tuđi pikavac primila
pepeljara?
od olovke bi ostala tačka?
od prazne hartije flor?
a nož kojim sam rezala hljeb
i otvarala pisma
uzelo bi u zube ludo pseto
i nosalo tamo-amo
uzduž sobe tamo-amo
gdje sam vijek prohodala?
1989.
postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji
ali se ja prema gradu ne pomjeram
znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli
živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke
i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:
sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?
i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?
1989.
dalmatinska iglica
samo na to čeka:
da je strgneš sa korijenjem
položiš u kovčeg
i zabrodiš s njome
put novoga svijeta
grafija kranjska
dinarska večernica
i ovaj dičak bosanski
o istome sanjaju
dok ih lome vjetrovi:
u limenki u prozoru dvadesetog kata
zemljica je blagorodna
i plodna terasa
s one strane oceana
bi mlječika crnogorska žuće cvala
da je hraniš svako jutro
vodicom iz tetrapaka!
hrvatski ljutić
i kotrljan srpski
horvatov vrisak
i kukurijek srpski
− sve sitno bilje skrovitih staništa
isto u snu mrmori i ište:
da se slijepi
kao pasje grožđe
za nogavicu moreplovca
cipela kakva da ih prenese
do staklenika iza sedam gora
kamo davno stiže samo
grki pelin
on jedini sretnik
od našega kova
2003.
Zbirka Šta šutim
I Dio Strah
Poglavlje – Spomen na djetinjstvo
III
****
nije bila nedelja
ni očevim okom čuvan
prvi dodir koljena i vode
ne mareći dokle se pruža obala
odakle vreba vir
pocikujući
u talas sama zađoh
na tren
ne bi stroga glasa sa obale
da ojača da strah ječim strahom otre
ne bi ruke snažne
sa nožica da istrijebi pijavice
vir u se unese cik i tren
što potom nješe
uludo bješe otimanje vodi
od vedrih predvečerja
mjesto našeg grlatog zbora
bio je
spomenik
igrom ruku prepletenih
činili smo ne znajući
svjež vijenac nad mramorom
i klesom
pred zimu rekošežda skupimo cvijeće
i postrojene povedoše nas
svelano
na počast na spomenik
u kamen gord i slavljen
razbiše s enaše skrivalice
rasuvši latice
strašljivi
okrenusmo se
u trku
što dalje od svetilišta trga
i motrena igrališta
Mnijemo , svi ljudi su od iste pramajke i praoca rođeni, a opet svi su tako različiti u svojoj bitnosti i još više u svojoj nebitnosti.
Kažu – stvar genetike.
Da, da!
Atavizam predaka obilježava svaki korak.
Zagovarajući sveobuvatnost pouke vanvremenske priče o Kainu (Kabil) i Abelu (Habil) nema se mnogo toga dodati.
Oduvijek ostoje dobri i loši ljudi.
U svim vremenima persistiraju plemeniti i zli ljudi.
Zapravo podjela je jednostavnija :
Imaju ljudi i neljudi.
A bivaju i izrodi i abortusi tame.
Bogobojazni i pogan.
Iskonska priča o žitu i kukolju.
Javna fizička golotinja je postala skoro ništa.
Trenutak bijede koja se ne mora ponoviti. Opetovanje ili ne opetovanje je samo stanje duha.
Duhovna giolotinja je uglavnom očitija i trajnija. Reklo bi se konstanta individualne bijede i siromaštva duha.
Sve počinje sa rječju.
Ima starinska narodna izreka:
Progovori i reći će ti se ko si i šta si!
Dodajemo : I kako živiš!
Po govoru je lako razlučiti ljude od onih koji to nisu .Ili onih koji su manje vrijedni časti – biti čovjek.
Bogobojazan ,iskren , čist, plemenit i uzvišen govor i djelo Nebo sa blagonaklonošću gleda i prima. I uslišava ga.
Pogan,primitivan,ružan , zao i ružan govor i nedjelo Nebo je žigosalo kao nečist i prokletstvo. I odbacuje ga.
Kakva duša , takva riječ.
Sve je u parovima.
Bogatstvo i siromaštvo!Dobrota i zlo!
I još nešto:
Bog Milostivi je u Svojoj uzvišenosti i ljubavi ostavio čovjeku slobodu izbora i kretanja.
-Ići pravim putem ili skretati .
Što bi poete rekle:
-Dobrota ili kretenizam.
Meni je lako, jer mi nije dato pravo izbora.
Uz pomoć Boga,predaka i svih onih koje su mi poklanjale bezuslovnu ljubav , nevinost , plemenitost i milost , meni je u duši, u srcu,u damaru , u iskonu zapisana lijepa ,umilna i iskrena riječ.
Za sve nesporazume :
-Izvinjavam se.
-Oprost molim.
Bog je milostiv.
Hvala Gospodu.
Amin!
877* U tami su misli sporije i ne vide se. Zato više bole. I dunjaluk i ljude.
878* Aferim po aferim i eto belaja. A od belaja do pržuna samo korak nas dijeli.
879*Kad baksuzluk hoće , on hoće. Ne mereš ga zaustaviti – samo krene. Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ljudske živote i darmar totalitaris pravi.
880*Mnogi misle da im se posrećilo. Tako se samo činilo. Pa se uzobijeste . A onda im se nije posrećilo. Dapače . Zakon parova.
881* Ća se mere? Ko stinu jami i prti , garantovano je tegari do smrti. U začaranom krugu života sve ima svoje zato. Jer: -ON je gori , a mi smo doli. I to je to.
882*Šutnja u ljubavi je rijetko znak odobravanja. Najčešće nosi bol.
Ah to proljeće
Lebdeće ruže
Ah , ta magična žena
Osmi mart je kompleksan i veoma svet pojam i opomena bešćutnom svijetu , izgubljenom u neprestanim izlivima mržnje i nasilja. Ali i tanani i vječni stećak nježnom , ali veoma hrabrom i presvjetlom liku i djelu svake žene.
Nije naše da učimo druge koje implikacije i tragiku nosi taj dan . To se milošću otaca uči , nauči , slavi ili zaboravi , sjeća u dobrim dušama ili zakopa u tabula raze umovima neukih i neosjetljivih.
Naše je da saosjećamo sa ljepot anđelima i da im darivamo ljubav , milost i zahvalnost za svaki dan koji provedemo na dunjaluku . I poklanjamo osam krvavih karanfila .
Ah da , i svjedočimo o uzvišenoj i jedinstvenoj ljepoti divnih bića, koje u molitvi , skrušenosti i tlapnji rađaše nevinu djecu ovom dunajluku.
Davno rekoše : Žena je mirisna ruža !
Mi širimo pojam i kažemo : Žena je najmirisaviji, najnježniji i najuzvišeniji nebeski cvijet.
I kakvim god mi cvijetom željeli potvoriti našu ženu , ona se boji i miriše onako kako je naše blesavo i nestašno srce ljubavlju miluje u njenim očima.
Pramajka , baka , majka, sestra,voljena žena , kćerka, unuka … nam čitav život ulijevaju milost i ljubav , učeći nas kako se postaje milostiv čovjek, biće koje zna da voli i da prašta.
Što više tih milodarja prihvatimo , usvojimo i naučimo – šanse da budemo ljudi dostojni Božanske milosti i stvaranja su veće .Ako nas kojim slučajem povrijede praštamo im , jer znamo da smo negdje pogriješili i nanijeli im bol.
Ako tokom života uspijemo usrećiti bar jednu ženu ,koja nam rodoslovljem nije data u radovanje, ako zavirimo u nutrinu njenu , prepoznamo njenu iskonsku nit, shvatićemo bol svih žena svijeta i svetost svih onih dana , ne samo 8.marta , koje su one krvlju ,hrabrošću i ljubavlju izborile za potonje naraštaje.
Muškarci su kao djeca , ili barem leptiri. Vole cvijeće i opojne mirise kojima ih privlače . Leptiri nemaju vremena da nauče istinu ., jer život je kratka , kak bi rekel filozofi i fataljisti.
Poneko dijete se pretvori u Malog princa i shvati da je miris jedne jedine ruže ,utkane u vlastitom srcu , ponekad opojniji i iskreniji od bokora, koji opija i mami , ali ipak ne može priuštiti čaroliju one , srcem obasjane ruže.. Neko se prevari i avaj …Tada , uglavnom , kasno je za sve – i za ljubav i za sreću i za tugu …
Ali blentovije razigranih srca glume hrabrost i čini se da nisu naučili lekciju.A jesu! Samo se prave jakim .U njima ostane toliko ljubavi da je moraju poklanjati i drugom cvijeću.
Kad god vidim suze , tugu ili bol na ženskom licu dobijem poriv da kleknem , dodirnem joj haljinke i izustim :
-Oprosti mi svoj bol mili Anđelu, bio sam neuk i sačuvaj tajnu ljubavi naše…
Mnijem , njeno srce bi zeru zacijelilo, mnoge rane bi nestale…a ljubav i nada našim srcima pjevaju:
-Nikad , nikad , ne reci za ljubav i sreću kasno je…,il” nešto slično , baš o nama lično.
Osmi mart je jedini dan kada poklanjam cvijeće . Osam mirisnih karamfila i sebe hudog , ustreptalog i opijenog ljepotom i mirisima ŽENE , najljepšeg cvijeta srca moga.
Odakle ti vrijeme za tugu , pored toliko prekrasnog cvijeća na dunjaluku , frajeru jedan srećni , govorili bi moji mahalaši. i sjetno dodali:
-Dvoje se nađe , pa se onda ne nađe!
A – bilo je to vrijeme ruža…
na trideset i neki
moj
rođendan
(dok san spremala kolače)
zazvoni zvono
na vratima
U žurbi
otvorih vrata
Tebi
U rukama si ima
najveće breme ljubavi
koje ikad vidjeh
s osmjehon na licu
i onin ludastin
iskricama u očima
pružio si
breme ljubavi meni
na poklon
srce se uzlupalo od veselja
ruke malo uzdrhtale
pa ga
nespretno prihvatih
i umalo mi iskliznu iz ruku
tvoje ruke prihvatiše moje
a breme ljubavi
ostade među nama
pozvah te da uđeš
na rođendansku tortu
okrenuh da te propustin
na se prsti ne mogaše
razdvojiti
breme ljubavi zaljepilo nan ruke
pa se sve vragolasto smijucka
nismo se previše bunili
jer nam dozvoli
da rastavimo
povremeno
jednu ruku
kako bi pomilovali
jedno drugo
od tog dana
skupa smo
hodali
jeli
spavali
u nekoj noći
snivajući
ušuškana tvojom jubavi
zoron osjetin teret
na grudima
breme ljubavi
ležalo je na mojim prsima
čvrsto me ogrlilo oko vrata
a
ruku tvoji nije bilo
tek
ožiljci po mojim prstima ostadoše
Imam jednu priju
Neda se zove,
gori iza Klisa
prema Sinju i Rudi
di je polje veliko i plodno
Zoron ranon , sa prvin jutarnjin zvonon
sa crkve
i cvrkuton ptica,
moja se prija diže
jer vridne ruke
ne mogu mirovat,
Bogu pomoli i posla uvati,
ili u polju.
ili oko blaga,
ili kruve peć za pazar
nikad se prija ne žali,
bilo lito i žega,
ili zima mrazi,
uvik joj osmih na licu
pa kad se javi kroz smješak pita
” šta je s vama kako ste
jeste li svi dobro
kako si spavala”
i razvezemo priču biće
oko po ure u šali i
dnevnim događanjima
prije dvi tri godine
u žaru posla
prija slomi nogu
Pitan je ” kako je draga moja”
Veli ona
“dobro, fala Bogu proće i ovo
kako si ti”
A bilo ružno vrime
minjalo nakišu
bole zglobovi , trnu, gnjave
al diš kukat priji
Ona nogu lomi i jopet jon dobro
Rekupertala se prija , s ton nogon,
prošlo biće i godinu dana
kad jedno jutro
digla se prija ka i uvik
na uranku
oko blaga
spremat za pazar
a,
bila jaka zima i
sledila vodu
u priši
sklizne prija na komad leda
i opet slomi nogu
ovaj put drugu
E ljudi moji žene,
ko stina jaka
ma kad bolje promislin
kažen ja njoj
“Znaš šta
lani slomila jednu nogu
ove godine drugu,
fala Bogu sad si mirna
nemaš više nogu za lomit”
a prija se smije
poslali priju u toplice
nogu rehabilitirati,
na moru
A tu priču
O buvelu , šeširu i plivanju
ću ispričati drugi put…