Sve slomljene, nezgrapne stvari,
predmeti trošni, stari,
plač deteta nekog kraj puta,
ta škripa kola što smeta,
i teški korak orača
što gaca po zimskoj bari,
tvoj lik mi vređaju koji
k'o ruža sred srca mog cveta.
Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;
da mi je da ih sagradim sve iznova
usred leta,
da zemlja i nebo i voda –
k'o zlatan kovčeg se žari
za moj san o tvom liku
koji k'o ruža sred srca mog cveta.
Danas je srijeda 4. Maj / Svibanj 2025. godine računato po prvim naslijendicima Jevanđelja.
Nijete nam , da je do danaske okruglo 154 dana provelo suđeni tren svoga bivstvovanja i nestalo noseći oceane sjećanja i snova sa sobom . I mnogo neispunjenih želja i neproživljenih dana.
I mnogo tragike , umiranja i boli.
Preostalih 211 molimo da budu još nježniji , ali i obzirniji.
Znamo , nemaju moć brisati imena . Zapisana u ljepoti njihovog 24-satnog trajanja.
Možda su dani zato krhki i kratkoročni i vrlo prozračni , kao i duše onih koji bezpogovorno odlaze.
Oh , neki bi se i bunili , ali uglavnom nemaju kad. Oni koji imaju osvom jadu i belaju se zabave.
Tegobno je danima nositi tolike živote na plećima i praviti se da ništa ne znaju. A dani su mnogo empatičniji i časniji od svih ljudi na ovom dunjaluku.
I od onih prozračnih i onih prodate duše.
Što bi poete rekle:
Dani ko dani,
uvijek blistavi i sjajni ,
nekom ljubav ,radost nose
Nekom bol , tugu i more prinose.
U prevodu:
-Nemojte se previše brinuti. La vita è bello , a nikad neće biti što ne mere biti.
zima si prolepršala
u zidu zatvorena
nedirana tvojim zvjerkanjem
znala sam mjesta za slobodan kret
skučenog leta
mora da si svih minulih časova
smišljala iznenadni izlazak iz zida
i potonje slijetanje
nije ni mene zavelo kruženje
kojim ispunjah klijet
znam d a je zazvonilo za povlečenje hladnoće
za koji čas izleći češ se
pripravna
i prozore i sve dveri
raskririla sam širom
za dugo izbivanje pripravila sve
korakni samo iz zida izmili
ni krila neće stići raširiti
već ću ti pobeći
Kao što plačljivi vjetar noću žuri,
tako moja želja tebi juri,
pa se moja čežnja za tobom budi.
O, ti kojom bolujem,
šta znaš ti o meni?
Polako gasnu ova kasna svjetla,
dolaze dugi i besani sati.
Noć ima tvoje lice,
a vjetar koji o ljubavi sni
smješka se kao i ti.
pB
Duša mi je zamađijan zamak,
memljiv, gord i pustih odaja.
(Vidiš oči kako su mi krupne?
Ali bez sjaja, ali bez sjaja.)
Odjekuju opustele sobe,
zure kroz zidove sumorne
u daljinu dva mračna prozora.
(Vidiš kako su mi oči umorne?)
Večno ovde vampiri kruže,
miris memle i vlaga po stenju,
sablasti lete po mraku
i uklete čete stenju.
(Samo katkad u tajne noćne sate
te tužne oči počnu da gore.)
Bela žena po dvorima luta
i smeje se kroz prozore.
Svu noć je zemlja plakala
suha i ispucana kao prepečena pogača,
svu noć su puhali pustinjski vjetrovi,
i pijeskom zasipali pukotine.
Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje,
a ipak nije uspio da se smiri.
Samo je nebo ostalo spokojno i prazno
kao da se ništa ne dešava
kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć je zemlja urlikala.
Možda su to bile žedne zvijeri koje
lutaju kroz savane i šume
umirući pore presahlih izvora vode.
Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja
i lišćem liže suhu zemlju.
Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno
kao da nikome nije potrebna kiša
kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć se zemlja grčila.
Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu
kao što se čeka novorođenće
zgrčeno u majčinoj utrobi.
Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se
zateklo,i ljudi i drv4će i zvijeri.
Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja.
A kada je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje,
(crveni cvjetovi i požari,požari u gradu)
procjetali su flanboajeni.
Danas je Utorak 3.Jun/Lipanj 2025. godine. Neuki misle , dan ko dan , jedna sasvim običan utorak . A nije tako . Ni slučajno. Danas je poseban dan , Jedna suncem okupana subota . Kao i svaki , nemjerljivi dan vašeg prelijepog života . Radujete se , jer …
U okviru svake subote uvaljuju nam matematiku. Nismo baš ludi , a ni pošicni za tom naukom . Imamo preča posla. Recimo mijesiti.
Nako , iz čista mira nam bubnu: 153. dana , cirka ba fajrontisala.
Mi u belaju , treba nam skontati koliko dana do kraja godine , na priliku i nekom nepriliku , treba da se ispertla.
Kanafa sa čvorovima na sušenju, abakusu pukao softer , ruke nam zaposlene , u tijestu. Ako znate šta je to?
Ako ne znate ko vam kriv. Propuštate život.
Onda se sjetismo da smo išli u više razrede osnovne , čak i u četiri razreda srednje . Sa promjenjivim uspjehom , ali uvijek sa rukama u tijestu .
Ah, ta prelijepa slobodna i romantičarska vremena , u kojima nam se ruke nisu micala iz tijesta. To gradivo nam išlo od ruke , a bome i od drugih ekstremiteta i čula. Tada nije bila oskudica germe. Jok. A nije nam ni trebala . Sve mjere se svodile na banku germe. Tijesto pod našim rukama se najbolje dizalo i spuštalo . Ma ,pihtijalo i bibalo ko svako tijesto okupano i obljubljeno povjetarcima , ali i orkanima ljubavi.
Eh , bilo je to vrijeme ruža.
Eto , valjda vam to bude dovoljno da prokužite šta znači “ruke u tijestu”.
Dakle po jednostavnoj računici kojoj su nas učili u školi, da je 2 plus dva jednako 4 , i da je 4 minus dva jednako dva, sasvim lako izračunasmo da je do kraja godine ostalo nadolazećih predivnih 212 dana. Što bi jedan znalac ljudske duše poetski objasnio :
Dva plus dva jednako pet , ah kako to divno zvuči.
Mi dodajemo , tako se sumornoj sadašnjici dodaje metafizički oreol irealne onostranosti.
Kad je već tako , danima se mora malo umiljavati. Tak’ su ljudi , uvlače se jedni drugima za siću ili nizašta. Tek da budu zapaženi . Kao moraju pokazati svoju nemoć i bijedu , jer su dani najveći lovci na ljude i beskompromisni sakupljači skalpova.
Ne pitajte , nas kako znamo, ali svake godine sve više ljudi, svakog dana riknjava. ‘vako ili ‘nako. Iz ovog ili onog razloga. Ako ne rikne ,onda krepa ili crkne . A ako ni to nije prihvatljivo onda mandrkne ili odavriječi . Ma ima hejbet načina na koji insan mere zaboraviti disati. More po izboru , a nekad i ne može . Zli silnici i pogan svakon trena , iz čista mira i pasjaluka , nestaju i povređuju nevine insane , ne razmišljajući da i njih čeka ista sudba . A onda jao i kuku im se .
Nema popusta nikome.Koga vakat zacrta , taj je zacrtan za sva vremena. Sa danima nema cile mile.
A ni sa prošlošću, ako su podaci vjerodostojni, jer ljudi su skloni ispravkama, pogotovu pobjednici i zločinci
Što bi poete rekle :
-I tako dan za danom sa rukama u tijestu . Pavlovjjev refleks čuda čini , a bome i ljepota uzbibanog tijesta .
U prevodu :
-Zašto tijesto ne bi kvasalo , talasalo se , nadolazilo i bilo uzbibano, čvrsto a meko, podatno a ukusno , na dodir i na radost svih čula i … emocija ?
Međutim prošla vremena nas opominju , pažljivo sa radovanjem i talasanjame.
Deca kad se vole
ljube se stojeći
po kapijama noći
dok prolaznici ukazuju prstom na njih.
Ali decu kad se vole
Baš briga
da l’ ih ko vidi
jer tu su samo njihove senke
treperave u noći
koje izazivaju kod prolaznika
bes,
prezir,
smeh
i zavist.
Deca kad se vole
nisu ovde ni za koga.
Tada su dalje odavde
nego što je noć,
i mnogo dalje
nego što je dan.
Ona su
u zaslepljujućoj svetlosti
prve ljubavi.
Bio je neobičan,
čovjek, gotovo
vidljiv. Očito je
imao nešto sakriti,
s obzirom na to da je otvoreno
pričao o svemu. Bilo je
nemoguće znati koju je
tajnu sakrio
time što ju je ispričao.
Utkala u jezero zrake rujna zora.
Kroz zvonjavu tetrebi jecaju sa bora.
Plače negde žunja, u duplji se krije.
Samo ja sam veseo – do plača mi nije.
Znam, u suton ćeš doći daleko od puta,
sešćemo uz naviljak pored stoga žuta.
Ko cvet ću te skoliti poljupcima ludim,
bezumnom od radosti nikad se ne sudi.
Ti ćeš sama baciti bluzu razdragana,
odneću te opijenu u žbunje do dana.
Neka plaču tetrebi i neka romore,
grca čežnja vesela u rumeni zore.