Miroslav Antić – Pjesma za nas dvoje




Znam, mora da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene i srece moje.

Pijana kisa, siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al’ ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci – prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da, mora da je tako.

 

Cigaret pauza ili otrgnuti Igrokaz na dan 27.April / Travanj

Danas je Ponedeljak   27.  April / Travanj 2026. godine.

Ovako su se dani  postavili:

116  spičeno,    kontra 249  dana koji piče. Dane ne traba pičiti. Mnogi su na smrt spičeni. Što bi poete rekli: pičim , pićim, pičiću i u raj stići ću. Ljudi optimisti. Zaboravljaju da ima i pržun.

Mi se davno dohavizali i skontali mikako se ne može  pobjeći od korijena .

Izraz muhađiri je lijep i poetski, pa je mahala izmislila svoj izraz došlje. To znači neki su došlji od nekud ,jer su šljegli.

Ono “od nekud”znači tri četiri cigar pauze ,minimum,do najbližih kasabica.

Pošto ovi mlađi ne znaju šta je cigar pauza,a njihovi stariji “zaboravili”,a neki neće da se sjete stid ih korijena;mi vam moramo objasniti.

To vam je napriliku vako.

Spremite se vi na polugodišnju fasungu u grad. Konja ,jal magare uprtite na leđa ili pješe.Jok bolan ,šalimo se ,gdje će hajvan hajvana uprtiti na leđa; satro bi vas.Zajašete ili pješe i prema prvoj palanci.

Mora se prije svanuća krenuti,i hoditi, jer na konju i magarcu ima ličnih potrepština.Prvo duhan i gigaret papir,pa cipele i ljudske čarape.Ne možeš u opancima ili kalošama i čarapama sa krompirima u grad sići.Zatim ogledalo, češalj, safun,peškir, ( može i neka krpa od stare haljinke – nismo cjepidlake),pribor za brijanje i potkovica za sreću.Što masivniju i jaču,konjsku na priliku.

To su vam manje stvarčice .Krupnije su jastuk,oka luka i po oke češnjaka,kanister malćenice i koji suhi rogač ili mušmula.I obavezno šator , odnosno kišobran.Ali samo crni.To je znak gospodstva.

No ,da skratimo, cigaret pauza se radi na svakih sat,sat i po, dva hoda.Jer đabe vam i konj i magare,pa čak i auto kad u tim vukožderinama ni koza nije put utrla.Umori se hajvan sa hajvanom po goletima i vrletima.

E sad vi izračunajte koliko je to sati pješaka.Otegne se čitav dan.I oni nama došli prodavati murafe.

Neće moći,mnijemo mi.Al’ viđu jada.

Na asvaltu ih dočekaše njihove rođe,  papci. I zajedno se urotiše. Sve kulturno,pismeno, asvaltno ili mahalsko žicom svoje bijede i gladi ogradiše i poče nacionalistička žurkata na akrepite,bagre i fukare.

No,strpljivi smo mi i Bogu mili.

A ON nas uči : Kad – tad.

Emili Dikinson – Pjesma 1764

 

Najhuđa buka, najslađa buka,

Najluđa buka što se diže –

Nju ptice prave u proljeće

Kad ljupki konac noći stiže.

 

 Mart je odvojen od Aprila

Onom granicom čarolijskom

Za kojom ljeto oklijeva,

Gotovo odveć nebeski bliskom.

 

To podsjeti nas na sve mrtve

Što skitali su tuda s nama,

Okrutno dražim učini ih

Rastanak svojim vradžbinama.

 

Podsjeti na sve što imasmo,

 A za čime se sad uzdiše.

Skoro želimo – sirenska grla

Da odu i ne poje više.

 

Hitro, ko koplje, uvo može

Slomiti srce čovječije,

Pa zaželimo da uvo srcu

Tako pogubno blizu nije.

 

 

Andrej Voznesenski – Beli Ahmadulinoj

 

Mi smo narušili božije zapovjesti,

Jabuke smo pojeli slasno.

Pjesnik nikoga ne može sresti

da ne završi u dvoboju, časno.

 

Mi smo srušili kodeks ljudi

jedno drugom meta do istrebljenja.

Naše savezništvo  osuđuju hudi

gore od rodoskravljenja.

 

Prekršiteljica se rodila-

bijeli glas u ponoćno vreme.

i ako je zemlja naša prljava,

rađanje tvoje nosiće njeno breme.

 

Moj stih je težak kao temelj, kao stena,

da bi ti bestežinska u zvuku bila.

Ja sam ti najlepšu izmađu žena

poklonio za drugaricu, onog jutra, mila.

 

Bacao sam ti pod noge Pariz,

tog najsjajnijeg odrpanca, slavujčice !

Činilo mi se da je život, postao,

moć pjesnika da pjevam niz ulice.

 

I pobjeda je bila da se plače od sreće.

I teško da će nas stići kazna.

Tamo gde smo mi bili jedno veče

mjesta su ostala prazna.

 

Meni je suđeno  životom griješiti,

Da osmjehnem, ništa ne ištem na svijetu,

Mene će, mila, uvek spasavati i tješiti

to što smo nekad pjevali u duetu.

 

pB










												

Aco Šopov – Zaigraj ples mrtvih

Zapjevaj svoju pjesmu nebesku,

zaigraj ples mrtvih

na ovom grobu gdje ležim živ zakopan

i nemam očiju da te vidim

samo osjećam tvoju ljepotu

kako kroz zemlju struji do mene.

 

Tvoja ljepota šro osmišljava plovonost rijeke

i pripitomljuje vode oceana,

tvoja ljepota što okreće dva godišnja doba

kao dva vrtuljka sudbine neumoljive:

vrtuljak suše i vrtuljak ivernaža.

 

(U jednom takvom vrtuljsku suše

kada su sve životinje umirale na putovima

okrenuio mi se,pomračio um i onesviješćen

padoh.

Mada još uvijek živ

živog su me zakopali pred kućom robova).

 

Tvoja ljepota što kao zdravlje struji do mene

u ovom grobu gdeje ležim živ zakopan

i sporo,polako izluđujem,a sve ljude gorko

uveseljavam,

jer nem očiju da te vidim niti s epak usuđujem

da te dotaknem,da me natkrili ta tvoja ljepota,

ta tvrđava zdravlja i života.


												

Ludilo – Da li su ti ljudi normalni ? Mjesec nam se pričinjava

 

 

Mjesec nam se pričinjava !

Eto , šta neće pasti ljudima na um.

Hoće da vjerujemo, da ako imamo malo dužu  kanafu, možemo zakačiti mjesec i približiti ga našem đardinu da obasjava našu ljubav.

Svašta!

Pa im to malo, već kažu imaju dobar aparat koji sve to snima. Neki japanski. Nipon;  valjda.  I pride idiotiziraju da je mjesecx tako zato što je Zemlja ravna i ima staklenu kupolu ispod koje mjesec budalesa plavim bojama.

Mi uzeli onaj neki drugi , starinski  aparat. Zorka ili Lajka. Izlizao se naziv. Crno bijeli je , kao i vaskoliki svijet. I  jako dobro snima.

Crno bijela rezolucija. Mi snimali i snimali pamet ovih mudraca , popušlića , što nam kukavičja jaja podmeću radi epp-a.

Dobili fantastične slike mjeseca u bijeloj boji. Mi se obradovali i htjeli prijaviti da je mjesec bijeli i na normalnoj udaljenosti, tamo gdje je uvijek , od rođenja bio. I da nema veze sa ravnom zemljom i staklenim kupolama.

Ali upozoriše nas, nije to boni mjesec , to je šupljina unutar moždanih kostiju onih koje mjesec sprcavaju u njake staklene kugle.

Joj koji smo mi foto levati. Mi od praznine u glavama teoretičara ,mislili da smo uslikali  bijeli mjesec.

E vala , da nam je ko pričo ne bi vjerovali.

Ni je'ne.






												

Vladimir Vladimirović Majakovski – Sergeju Jesenjinu

 

 

Sergeju Jesenjinu

 

Otišli ste, što no kažu, na svijet drugi.

Pustoš… Ljetine, postajući zvjezdanost.

Nema više ni piva,ni  druga više ni

Ne Jesenjine,   nije ironija Vama. Trezvenost.

 

U grlu je grudva bola, a ne smijeh.

Vidim – prerezanim rukama, dižete

vlastitih kostiju mijeh.

 

Prestanite! Dosta! Zašto buncate?

Hoćete da lice skrije posmrtni veo?!

Vi ste preterivanju skloni  znate

Ko što  niko na svijetu ne bi umjeo.

 

I zašto? Po čemu? Nedoumica pada.

Zamuckuju kritičari: razlog svega toga

je ovo, je ono… a, u stvari nema sklada,

u bilansu su  – piva i vina mnoga.

 

Vele – da Vam boemiju zamene klasom,

klasa bi uticala na Vas i sporazum.

A zar bi  ona ikad žeđ gasila kvasom?

I kada se opija klasa čuva razum.

 

Vele – da su Vam nekog nasrtljivog dali,

postali bi ste sadržaj dozvoljeni

Na dan bi ste po sto stihova pisali,

zamorno i dugo k’o Doronjin.

A ja mislim da se to osjeti,

Na sebe bi ste još pre digli ruke.

Bolje je od vode (vođe) umrijeti,

Nego od slučajne  dosade !

 

Uzrok  nestajanja  nisu – nož, ni riječi

ni uže s nekog  vratila.

Možda vene ne bi trebalo sjeći,

da je u „Angleteru“ bilo mastila.

 

Obožavatelji radost: na bis!

Skoro cela četa protiv svojih žila!

Zašto množiti broj samoubistava?

Bolje povećaj proizvodnju mastila!

 

A sada u grlu – zauvek ni slovca.

Teško je i glupavo biti misterija.

Za naciju, jezikotvorca,

umro je reski majstor, boemija.

 

Sa prošlih sahrana, čak i blatne,

zadušnih stihova nose rite

Rime o humku k’o ćuskije mlate –

zar je to   poštovanje poete?

 

Ni spomenik vam nisu doneli-

Gde je onaj, granita il’ bronze luk?

A k’ rešetkama sećanja već su poneli

svetačkih uspomena huk

Vaše se ime maramicom slinavi,

I vaše reči Sobinov balavi,

I bunca sto je breza usahla-

„Ni reči, o dru-ug moj, ni uzda-a-a-ha“.

 

Eh, treba pokazati priču,

tom Leonidu Leongriniču!

Treba ustati kao galamđija

Neću da se moj stih obrće i blati!

Ućutkati ih uz tropost  svetinja

i u Boga i u mater ih poslati!

 

Nek se rasturi ta netalentovana pogan,

šireći šinjela jedra mrka,

neka u ludom bjekstvu Kohan

izbode ljude šiljcima brka.

 

Gadovi se moraju prorediti.

Posao – da se zaustavi ne sme!

Život svakako iznova preurediti,

pa tek onda pisati pesme!

 

Za pero to vrijeme – lako nije,

ali recite, Vi, bogalji, sakati,

gde je, kada i koji to genije

birao put utaban i lahki?

 

Reč je – vođa ljudske jakosti

Napred! Da bi  vreme suštinom

otišlo, i veze da bi tankosti

bile za prošlošću svislom.

 

Malo je radosti na našoj planeti.

Neka nas budućnost sa veseljem veže.

U ovom životu nije nam teško mreti.

Izgraditi život – daleko je teže.

 


												

Desanka Maksimović – Potrebna nam je Pesma za mene, pesma za tebe

 

Potrebno mi je mnogo sunca,
i to noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
izmedju srca i sećanja
izmedju neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivog.


												

Sergej Jesenjin – Misli





Tužne i duboke, misli tajnovite,

misli teške, gorke, misli kao pelin,

misli, što od sreće vječite bežite,

suputnice moga života nevesele!





Misli, roditeljske patnje i mučenja,

i misli ledene, misli očajnice,

misli, što ste izvor suza, ogorčenja,

i misli slobodne, misli kao ptice.





Zašto mi umorne razdirete grudi,

kad hoću da svojim putem idem mirno?

Zašto vaš zov snagu slomljenu mi budi

i vodi u borbu s tamom neprozirnom?





Raspaliti nećeš dogorjeli oganj,

i posljednja iskra u pepelu trne.

Lek nećete naći bolu srca moga,

vi bolesne misli, beživotne, crne!