Aleksa Šantić – I opet mi duša sve o tebi sanja

I opet mi duša sve o tebi sanja,

I kida se srce i za tobom gine,

A nevjera tvoja daleko se sklanja,

Kao tavni oblak kad sa neba mine.

 

I opet si meni čista, sjajna, vedra,

Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,

Pa bih opet tebi panuo na njedra

I gledô ti oči što se slatko smiju.

 

Tako vita jela koju munja zgodi

Još u nebo gleda i života čeka,

I ne misli: nebo da oblake vodi

Iz kojih će nova zagrmiti jeka…


												

Marko Vešović – Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici

 

 

Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici

ustrijelio dijete u naramku

prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,

rekla sam, prekrižen si za sva vremena

i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama

u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,

naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba

A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa

na mene sručila ako bih prestala

u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa

Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće

Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo

Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo

Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene

A drugi – kako god hoće

Sve se kotrlja po starome

Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,

bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti

Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama

nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla

Bez boga, nekako lakše se pješači

kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim

da su mi ruke prazne

 

Majakovski – Plitka filozofija na dubokim mestima

 

ostaću ne Tolstoj,
no nešto mnogo gore,
jedem,
pišem,
i ludim od toplog svoda.
Ko još nije filozofirao nad morem?
Voda.
Ko vrag ljut beše
okean prošlo veče,
danas –
golubica na jajima,
pun smirenja.
Kolika razlika!
Sve teče
Sve se menja.
A ima voda svoje vreme:
plima, oseka,
jedno po jedno.
Samo kod Stjeklova
voda ne izlazi iz teme.
I to nepravedno.
Crknuta riba usamljena sred vode.
Ko slomljena krilca –
peraja trag.
I pliva tako, i ode vragu.
U susret trom, fokinog tela,
brod iz Meksika,
a mi – tamo sada.
Drukcije i ne može.
Podela rada.
Kazu – kit.
Može biti.
Vrsta ribljeg Bijednog –
trostrukog obima.
Samo kod Demjana brci su spolja,
a kit ih unutra ima.
Godine – galebi.
Poređaju se i u more se zariju
kljukajući se ribom nemilice.
Pa se sakriju.
U samoj stvari, gde su te ptice?
Ja sam se rodio, sisao isprva
živeo, radio, i starost će doći
Evo, i život kao Azorska ostrva
će proći.

Arsen Dedić – Čovjek bez snova

čovjek bez snova
ostavljen je noći
u mokrom raznožju
bez memorije
bez fantazmagorije
u vlažnoj postelji
spava i ne spava
čovjek bez snova
čovjek je bez buđenja
što mu je bespravno oteto
toliko važno nadrealistima
anarhistima i nihilistima
a noć je ta u tom slučaju
pačetvorina
pustinja gobi
pustinja gabi
po kojoj vjetar raznosi
svilene bonbone
čovjek bez snova
danju još – ajde de –
ali noću je ništa
koje rađa
svjetlije sutrašnje ništa

Tisuću ena biser Bjelavskih mahala 721* – 726*

721* Hodže , svećenici , popovi ,rabini ,šamani …su samo neuki vrači i paraziti koji se na račun neukog naroda bogate i žive u blagostanju.

722* Glaso ne glaso , ako nisi na listi ,izglaso si sebi kokuzluk.

723* Nikad nije kasno za kajanje i oprost, osim kad je kasno.

724* Brojo ti ne brojo dane i godine , iskantat će ti se.

725* Sve se zna – ništa se ne može sakriti; krhko je sjećanje.

726* Ljudi su uvijek ljudi, neljudi nikad nisu bili ljudi.

Aleksa Šantić – Zora

 

Golubovi prvi lete preko luka.
Ne znam šta je, srce s njima bi mi htelo!
Kao da me davnih dana jutro srelo,
Kad sam trčo majci raširenih ruka

I pado joj glavom u krilo i meku
Ljubio joj ruku… Sav treptim ko prutke
Jasike, i hodim putanjom uz reku,
I gledam na njene srebrne svijutke.

Jutros, kao i ti, lepa reko čista,
I moja sva duša žuvori i blista,
Razleva se, raste, i hučno koleba…

Gle, vrelo joj biva sve šire i veće,
I u njezinijem dubinama sreće
Ogleda se zora i plav šator neba.


												

Zapad i ćenifa

 

Igrali se dosade. Iako znamo da ono što se dešavalo prije može čekati , ako treba stoljećima, nama ponekad crv ne da mira, pa se zarovimo u prepisivačke kitabe.

Kad tamo:

“1792.- Umro je škotski arhitekta i dekorater Robert Adam, jedan od tvoraca neoklasicističkog stila u arhitekturi. Projektovao je mnoge javne zgrade izuzetne elegancije, posebno u Londonu, koje se odlikuju karakterističnim vazdušastim i prozračnim stilom, nazvanim njegovim imenom.”

Počeo uvoditi WC-e u domove.Britanci se ispočetka veoma mnogo bunili.

Kažu nehigijenski je uvoditi ćenifu u domove. Nije im smetalo što Londonom i Temzom umjesto plovki ,plove govna.  Gentlmenski , a bome i  Damski običaj je bio ćućnuti u kakvo ćoše i istovariti se, bez obzira na imiđ. Tovara je bilo mnogo , isto koliko i  olakšanih ljudi.

Poslije su shvatili blagodeti ćenife,rahatluk kada se čovjek istovati u vlastitom domu i ljudski se pobrine za stražnjicu.

Ubrzo je i Europa prihvatila princip – jedan dom –  jedna ćenifa, ali samo ko je imao mani ( love – za one koji ne razumiju jezik ljudi bez ćenifa).Ostali su plivali u  izmetima bogatih.

I odjednom vaskoliki svijet je počeo  zaviditi Bosancima koji su higijenu i ćenife i banje praktikovali nebrojeno vijekova prije.

Kroz odnos prema higijeni , jako dugo smo u dilemi , da li su se krstaški ratovi protiv Bosne  vodili radi krsta ili radi ćenifa. Naime, nečist ne podnosi one koji se mnogo čiste.

 

Vrijeme će pokazati svoje.Istina se ne može sakriti.Pitajte Vatikan, SAD i EU.Njima i dalje treba voditi krstaške ratove protiv Bosne.