Postoji veče što preko polja dolazi,
Niko ga nikada pre toga ne vide,
Ono svetla ne pali.
Svileno izgleda u daljini, pa ipak
Kad navuče se preko kolena i grudi,
Ugodno nije.
Gde nesta drvo što čvrsto je vezivalo
Zemlju i nebo? Što je to pod rukom
Što ne razlikujem više?
Šta moje ruke dole vuče?
Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
daleko od savršenog siromaštva
Leti, čim dan mine, cvjetna polja tako
Iz daljine miris opojni svoj liju,
Da u snu prozračnom mi lebdimo lako,
Uva skoro budnog, sklopljenih očiju.
Jasnije su zvezde, mrak blaže izgleda;
Polusvjetlost iskon svodom je rasuta;
Da izgleda svu noć nježna zora bleda,
Čekajuć da grane, u dnu neba luta.
Dolina mala to bješe prije
U kojoj ljudi bilo nije;
Pođoše u rat jednog trena
Slijedeći zvijezde blagih zjena
Što s plavih kula noću skreću
Stražarski pogled svoj ka cvijeću,
Dok cijelog dana među njima
Sunce u lijenim leži snima.
Posjetilac će priznati sada
Da tužnom doli nemir vlada.
Sve osim zraka što, sve teži,
Nad magičnom samoćom leži.
Stabla bez vjetra, da im gib prida,
Drhte ko more koje se kida
Oko maglovitih Hebrida!
Ah, nema nigdje vjetru znaka,
Da hrpu šuštavih oblaka
Nebom od zore gna do mraka,
Nad ljubicama koje mazne
Liče na ljudske oči razne –
Nad ljiljanima koji kriju
Bezimen grob gdje suze liju!
Njišu se: – cure kapi vječne
Iz mirisne im čaške mliječne.
Plaču: – niz stabljike im puze,
Poput dragulja trajne suze.
I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tamni oblak kad sa neba mine.
I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.
Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih ce nova zagrmiti jeka…
.
Danas je Nedelja 12. April / Travanj 2026.godine.
Ovako su dani zauzeli busije : 101 se prosulo ko zrele kruške, 264 se batrgaju ko riba na suhom, ali svi su izgledi da će , jedan po jedan , poći u daleki sanak. Normalno , ako ne bude više sile. A i mnogi ih neće vidjeti kako se gase. Sve je u parovima.
Dani lete , vrijeme od juče već postaje vehto i žalosno neiskorišteno birvaktile
Uvijek se pitamo kako to “nazadna” Mahala ide korak dva ispred vremena.
Pomislimo sevdalinka je kriva.
I jeste.
Mnoge se zvrčke kriju u toj milostivoj muzici.
A opet se pitamo ko je rodio sevdalinku.
Odgovor je Mahala.
I oni nama Ab ovo.
Nema teorije.
Sve je Ab Mahala.
Evo na priliku uzmimo bilo koju riječ i prokontajmo je.
Nama se prst zaustavio na bilo kojoj riječi , koja se izgovara i piše kao:
karati.
Mi kao ne znamo značenje i posegnemo za riječnicima. Protabirimo ih.
Svi rječnici trube isto:
karati – grditi ,ružiti
Krenusmo u žargone
dalmatinski žargon
karati (se)-svađati (se)
uobičajeni žargon
karati – grditi , ružiti
Baš su dosadni. Ponavljaju jedan te isti šlagvort. Nigdje zanimljivog štiva.
Mislimo,vrijeme je da zavirimo u Mahalu.
I zavirismo:
Blekijev mahalski rječnik / pojmovnik
karati
ružiti, grditi, govoriti ružne riječi, svađati, seksati se, vidi takariti
Kako smo mi fino vaspitana čeljadeta, nećemo zavirivati u značenje riječi seksati se, još manje zavirivati u onaj strašni mahalski izraz takariti.
Nekako ta riječ ima previše objašnjenja za jedan obični , pametni riječnik.
Eto zašto je Mahala ispred vremena.
Zna značenja svih riječi , u svim inačicama (kažu da se to reče sinonimima) i postavkama .
Zavirite sami. Ne plašite se Mahale.
Pitoma je uvijek bila.
Ono za pitome i dobre ljude.
A za krotke, i još bolje i pitomije žene bajka.
Zlo i zle insane Mahala je uvijek odbijala, karala i na stub srama takarila.
Što bi poete rekle:
-Ništa bez mahalske poetike i uviđavnosti.
U prevodu :
-Eh , Mehmede Mehmede što majci ne reče kako izmami jabuke od Zlatije , da starica mila na bigajri hak ne griješi dušu potežući kletvu ?
Dođoh sa obala Ganga
gde sanjarih u sjaju juga.
Srce mi je rascvali zvončić,
lak treptaj: snaga i tuga.
Đeram, nadžak, vodenica,
pustinja, puste ruke vise,
divlji poljupci, snohvatice.
Šta tražim na obalama Tise?
Ne dozvoli da te patnje ovog svijeta slome,
K’srcu uzmi – sitne ni krupne galame:
Nek si živ i zdrav – u ovom svijetu prolaznome
Ni dukat ponijet’ nećeš – i da ga imaš, u kovčegu svome!
1.
Srećni? – Ćutite! Teško da ste! Ali
Bolje je – neka!
Vi premnoge ste, kanda, cjelivali –
Otud žal neka.
Sve junakinje šekspirskih tragedi-
ja u Vas mećem.
Vas niko, mlada i tragična ledi,
Spasiti neće.
Opet ljubavni recitativ taki
Za Vas je zamor!
S beskrvne ruke gvozden obruč kaki
Rečit je samo.
Volim vas – greh je nad vama ko tavan
Oblak – zbog toga
Što ste, spram Vaše sve žeže, ranjava –
Bolji od svakoga.
Stoga što mi, naši životi su razni
S tamnim stazama,
Zbog nadahnutih svih vaših sablazni,
Za udes taman.
Što moj Demone, Vama, čela jaka,
Prosti, rekla sam,
Stog što – nad lesom rastrgla se makar!
Nema Vam spasa.
Zbog tog drhtanja – zbog nečeg – iz snova –
Zar mi se ne sniste?
Tu je i dražest ironična ova
Da Vi – on niste.
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.
Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.
Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.
Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.
Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
Hiljade i hiljade godina
neće biti dovoljno
da iskažu
onaj tren večnosti
kad si me poljubila,
kad sam te poljubio,
jednoga zimskog praskozorja
u parku Monsuri u Parizu,
na zemlji
koja se u zvezde računa.