Zapjevaj svoju pjesmu nebesku,
zaigraj ples mrtvih
na ovom grobu gdje ležim živ zakopan
i nemam očiju da te vidim
samo osjećam tvoju ljepotu
kako kroz zemlju struji do mene.
Tvoja ljepota šro osmišljava plovonost rijeke
i pripitomljuje vode oceana,
tvoja ljepota što okreće dva godišnja doba
kao dva vrtuljka sudbine neumoljive:
vrtuljak suše i vrtuljak ivernaža.
(U jednom takvom vrtuljsku suše
kada su sve životinje umirale na putovima
okrenuio mi se,pomračio um i onesviješćen
padoh.
Mada još uvijek živ
živog su me zakopali pred kućom robova).
Tvoja ljepota što kao zdravlje struji do mene
u ovom grobu gdeje ležim živ zakopan
i sporo,polako izluđujem,a sve ljude gorko
uveseljavam,
jer nem očiju da te vidim niti s epak usuđujem
da te dotaknem,da me natkrili ta tvoja ljepota,
ta tvrđava zdravlja i života.