Pod širokim nebom dok tisuće zvjezda sja
Iskopaj mi raku i tu ću mirno zaspat ja.
U životu i u smrti sretan bih.
Prijatelju, čuj, kad legnem u grob tih
Napis na njemu ispiši,
Zapiši za me stih:
Vratio se mornar sa dalekih mora,
Spustio se lovac sa visokih gora,
Svoj su našli, svoj su našli dom.
Zaigraj mi sitno, igračice
harmonike pjesma nek’ se prene.
Samo hrabro, pocupkaj malčice!
Na marami slova se crvene.
Nije šala kad od tebe neće
modre oči momci da odvoje.
Pregača ti blista kao cvijeće.
Vesele su vragolije tvoje.
Oko tebe smiješe se starice
starce mami tvoja igra laka.
Sa zavišću motre drugarice
svilen-trake s tvojih uvojaka.
Nek’ ti zanos igre žari oči,
zavijori obrub svoga vela.
Sutra će ti od momaka doći
prosioci iz cijeloga sela.
Vedra mjesečina morske vale ljubi.
Kroz otvoren prozor najzad stiže lahor.
Sultanija gleda more koje plaho
Srebrnim talasom crni otok rubi.
Iz ruku, drhteći, pada joj gitara.
Sluša… Prigušeni zvuk odjeke diže.
Da li turska lađa to s otočja stiže
Grčkog, pa veslima gluhi odjek stvara?
Da li kormorani to rone, pa voda
Kao biserje im s krila se rasula?
Ili to u more ruši stijene s kula
Zloduh što zviždeći po tvrđavi hoda?
Ko to kraj harema uzburkava more?
Ni crni kormoran koga njiše voda,
Ni kamenje zida, ni milenje broda
Čija duga vesla s valima se bore.
To su teške vreće, gde se jecaj gubi.
Ko traži, naći ce, tu, pod talasima,
Kako nesto ljudsko miče se u njima…
Vedra mjesečina morske vale ljubi.
Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru ladju
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.
Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.
Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na ladji
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.
Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.
Uvijek aktuelnp – Iz Arhiva
Led se topi.
Pa šta?
Uvijek se topio.
I dok je Zemlje i vijeka topiće se.
Oni led ovo, led ono. Led ove godine , led one godine.
Zaboravljaju osnovno.
Stvoritelj je dao Zemlji mehanizam samozaštite od ekstremnih situacija.
Unazad desetak, dvadesetak godina: joj kuku nama nestaće ozona.
Šta ćemo onda?
Ozon se oporavio i sada je zdraviji nego ikad.
Uostalom nestanak leda predviđaju oni isti koji nam nude Polarne stanovnike ili Snježne ljude.
Oni isti koji nam kažu zemlja je ravno ploča, koja se ne okreće.
Znači zemlja je leteći tanjir , iliti NLO, a mi vanzemaljci koji će uskoro ostati bez leda.
Zabrinuli smo se. Nema nam više viskija ili egzotičnih pića sa ledom.
Ali pametrni su ljudi ; smisliće nešto.
Evo predloga šaljimo na polove cisterne sa tečnim azotom.
Preventive radi.
Razbijanje čaša uz zvuke muzike , uglavnom novokomonovane, rjeđe narodne i zabavne, je zanimljiva pojava. Normalno ne razbija se uz ozbiljnu muziku , prosti razbijački puk nema pojma šta je to. Tek poneki su ćuli i ima i ta fela.
Sociološki, kurturološki , tradicijski fenomen ? Tren nerazbora, dert , strast , gušt, bekrijanje , afektiranje, pomodarstvo, isprazni šou “gospode” i skorojevića … primitivizam ?
Sve ili ništa od toga. Ili je to samo jedan tren suženja svijesti potaknuto alkoholnim parama, koja se opetuju kroz generacije i vrijeme.
Tko da zna?
Moj rahmetli otac , časni i prepodobni akšamlija, koji je vidio svijeta i svijeta, skoro oglušio od škripe kočnica, koje ne dozvoljavaju da se pregazi hejbet neukih i neopreznih insana, što hudo izlijeću ispred makine. Na desetinama miliona osvojenih kilometara životnih staza rodi se sijaset umovanja. Iz tog napabirčenog i urođenog znanja i iskustva za hejbet generacija , prije i poslije svog rođenja kratko bi umovao :
-Firaunska posla!
Da li su ga film “Skupljači perja ” i harizmatični Beli Bora Perjar ( u epskom narativu Bekim Fehmiua ) naveli na to razmišljanje ili je to preslikao iz eksplicite stvarnosti , nisam baš siguran. Neprikosnovenost filozofije je isključivala bilo kakvu moguću korelaciju. Uglavnom sklon sam razmišljanju da izraz nije u koliziji sa pojmom ” ciganska posla “, mada nema blage veze sa ciganima. To su se režiser i scenarista z'dogovorili da ciganima prihevtaju sablazan.
Pojam firaun , kojim se determinišu sva deže vu – devijantna i paganska ponašanja , pojedinačna i kolektivna , usađen je u genetici otaca ,
A opet , ne znam odakle mi scena urezana u mozak , što ljepotom, tugu mi srcu prinosi:
Lijepa žena u cvatu mladosti , uredna i mirisna u svojoj naočitoj skromnosti , sa keceljom kućanice prebačene preko cvijetne dnevne haljine , pere hrpu čaše i tanjira. Mnijem , slavlje je neko bilo. Čini se njeno, rođendansko. Na licu joj blagi , ali zbunjeni smješak titra. U ruci joj vinska čaša sa štiklom. Zamišljeno, kroz prozor baca pogled ka prozračnom nebu, pa ga spušta na čašu u ruci.
Kanda se nečeg prisjeća. U očima iskre suze. Kamo li joj sjećanja blude? Tragom minulih vremena ? Žal za mladošću? Bol za izgubljenim draganom? Ili samo tuga za nestalim nadama. Lice joj se grči , niz obraz samo jedna plavetna suza slazi, Ispušta čašu. I dok ova usporeno ka tlu odi , žena blijedi , za grudi se hvata , za čašom klizi i preko nje se prostire. Ruka svom snagom pada na krhotine stakla . Pogled joj se muti i zadnji tračak pogleda i svijesti zapisuju isto :
-Čašu lomim … grudi mi krvave , oj živote bolan li si …
Dijete koje taj prizor sanja – budi se u bunilu i vrišti. I vrišti ; al nema nikog da ga čuje i smiri.
Godine prolaze. 1974. je. Jutro će uskoro svanut. Dječak , sad već mladi čovjek u kafani , sam za stolom sjedi, U ruci čašu od kristala, do pola punu Kurvoazijeom drži. Premišlja se. Čini se nikog ne primjećuje. Kao da po boji ocjenjuje koliko je ovaj kurvoazije star. Osjeća kao i njegova bol. Drage mu nema. Zaspala. Uznijela se. Otišla je tamo gdje anđeli pripadju, A gdje on pripada? Plava kosa pjevačice ne može sakriti njenu čehru. Prilazi mu , zaljubljeno ga gleda u oči i pjeva :
-Gatala mu ciganka na travi , da on nema srće u ljubavi…
On neće da prosvjeduje . Sada ništa nema važno. O , itekako ima sreće u ljubavi Ali njegove jubavi usniju , jedna za drugom. I dok mu se blaženi osmjeh prelijeva licem, nešto kao udar groma ga posred grudi roknu. On se trznu, refleksno čašu stišće. I lomi.. Krhotine mu režu dlan. Čaša se lomi , ruka mu krvava. Muzika na mah prestaje. Pjevačica ga uzima za ruku krvavu. Otklanja veliku krhotinu orošenu bojom nalik njenim usnama, nježno mu ljubi dlan i prislanja ga na obraz. Zaljubljeno ga gleda , plače i vodi ga van staklenog stratišta. Svi odahnuše. Znaju; ona je meštar za vidanje rana.
Godinama poslije , on je još uvijek sam sa radostima i tugama svojom. I epitafom ,koji sudba zapisuje u srcu:
-Volio kao orka, voljen kao delfin bio.
U istom vremenu , na nekoj drugoj strani grada u trošnom sobičku , limene udžerice , sredovječni čovjek tamnije puti ispija po ko zna koju klipaču. Um je pomračen. Život ga boli. Rekoše mu dušmani – žena te vara , jadniče. Mnogo alkhola je istovjetno neumlju. Poslijednju popijenu flašu o ivicu sklepanog stola razbija . Diže se , okreće se ženi koja ga zaljubljeno gleda i para joj grudi oštrim krhotinama. Ona ga iznenađeno gleda , u grlu joj zastaje dah :
-Volim te ludi čovječe moj.
Tako se to zbude. Ljubljeni flaše lomi , grudi voljene krvave.
Njegovom narodu su opet ukrali konje i slobodu. Ni čergi, ni puteva sreće više ni. Nikad cigani čergari nisu lomili staklo. U lutanju mističnim drumovima , uvijek se vratiti na ista, bajkovita mjesta, a djeca i žene – bosi i vatreni , plesom i ljubavlju opsjednuti. Ostala je samo prazna čaša . I bolna praznina. Čaša se u nemoći skrši , ruke su krvave.
Nasuprost istinskoj ljubavi , strasti , bolu i krvlju orošenih stolnjaka ima onih koji su čuli za izraz : čaše lomim , ruke mi krvave. Tada to postaje moda.
Mnoštvo individua nalik ljudima u bijelim odijelima, crvenim čarapama i lakovanim cipeletinama , košulje razdrljene do pipka , par kilograma zlatnih bukagija oko vrata , bezbroj zlatnih belenzuka na zapešćima i bukadar svjetlucavog prstenja na rukama razbija čaše, i skupo ih plaćaju. Ali strah ih da puste krv. Boje se. Nije im u krvi.
Razbijanje ćaša postaje unosan biznis. Gospoda u frakovima , polucilindrima i ulaštenim čizmicama, idu od birtije do birtije , tražeći zadovoljstva prostog puka. Živeći u vjekovnoj dosadi pogubili čari života. . Plaćaju da čaše lome sa nebrojeno mnogo penezi , a njihove sluge ruke i život krvavi imaju.
Niko ne zna otkud taj poriv. Niko ne zna otkad ta pasija. Niko ne zna zašto slomljena čaša i bol zajedno persistiraju milenijumima , a nikoga kao da nije briga. Niko da se zadubi i pita zašto , kako i ko postaje insan na rubu provalije i primitivizma. Sociolozi, filozofi, psiholozi liječe ljude i daju odgovore za sve. Osim za – čaše lomim , ruke mi krvave.
Dalje štancanje storija o slomljenim čašama i krvavim rukama bi me vratilo u mladost kad šegrt života sam bio. Ako sam ikad bio!? A ponekad , jednostavno nisam raspoložen sučeliti mladost i starost. Teško je. Mnogo je tajni i ljepote zapreteno u tom jazu. Zna da raduje, ali i da boli.
A pred svakom razbijenom čašom i sa krvavom rukom je normalan čovjek. Uglavnom ! Ako takvih danas ima? Vjerovatno ubračen i djecu ima. Odakle u tom biću, krhkom ko suva grančica , iskonska želja da razbije još krhkiju čašu, da na njoj iskali bijes i povrijedi sebe, ponekad i druge.
Pretpostavljam da je to počelo još sa prvim alkoholnim vrenjem . Tada nije bilo stakla i kristala. Tek izdubljena tikva , drveni vrč ili prikladna posuda pogodna za natakanje ubistvenih alkoholnih pripravaka. Ljudi različito reaguju kad im moždanie vijuge obaviju alkoholne pare. Bijes , tuga , ljubomora, radost , ljubav natjeraju ljude da povrijede sebe i druge. Gađati vrčem ili bilo čim , ljubavnicu ili suparnika, sebe i rapolutiti glavu. Koga briga! Nema trezvene misli.
I tako milenijumima. dok se nisu izmislili kristal i staklo . Bogate je bilo baš briga kako će i koliko će stakla i kristala slomiti. Imaju novaca pa se ponovom još ljepšim kristalima mogu nadolmiti. I robovazti sluškinje koje će to namah počistiti. Siromašnim i onim sa tanjim takulinom već nije svejedno. Ne mogu oni nakupovati i naplaćato čaša koliko ih bol, jad , čemer života mogu natjerati da razbijaju. Čovjek je sklon i sadizmu , a još češće mazohiozmu. Da bi sebe kaznili i zbog životnih fula i bula počela se pandemično širiti izreka i postupak:
-Čaše lomim , ruke mi krvave.
A čaše nikom nisu ništa skrivile. Osim što su nalik ženi: uglavnom raskošne, oble , vitke kristalno blještave , krhke i fino se glasaju.
Tobe jarabi!
Dopisano,
Nisamo prepisivači da tragamo za objašnjenjima neukih i “sveznajućih”.
Govore kako to ima veze sa starim ritualima oplakivanja preminulog i načina da se čovek bori s tugom i gubitkom. Razbijanje tanjira , čaša , spaljivanje odjeće i namještaja označavali su prekid upokojenog sa ovozemaljskim životom.
Gluho bilo neki jopet kažu da krv i preklani dlanovi itekako imaju sa veze sa vještičarenjem i vampirima. Pu! Pu! Pih! Pogan. Nalet ih bilo.
Opet, neki tvrde i kako ovo ima veze s iskazivanjem bogatstva – jer samo onaj koji ima može da priušti uništavati predmete kao da je to ništa. Samo čin olakšanja. Neki to opet dovode u vezu sa krajnjim primitivizmom i bijedom.
Milijarde lljudi , minimum toliko čudi ( ne računajući disocijativni poremećaji osobnosti , bipolarne poremećenosti ili kompleksaše ).
Pa haj'ti skontaj oklen to i čemu to?
Sve slomljene, nezgrapne stvari,
predmeti trošni, stari,
plač deteta nekog kraj puta,
ta škripa kola što smeta,
i teški korak orača
što gaca po zimskoj bari,
tvoj lik mi vređaju koji
k'o ruža sred srca mog cveta.
Jer previše je gruba uvreda ružnih stvari;
da mi je da ih sagradim sve iznova
usred leta,
da zemlja i nebo i voda –
k'o zlatan kovčeg se žari
za moj san o tvom liku
koji k'o ruža sred srca mog cveta.
Danas je srijeda 4. Maj / Svibanj 2025. godine računato po prvim naslijendicima Jevanđelja.
Nijete nam , da je do danaske okruglo 154 dana provelo suđeni tren svoga bivstvovanja i nestalo noseći oceane sjećanja i snova sa sobom . I mnogo neispunjenih želja i neproživljenih dana.
I mnogo tragike , umiranja i boli.
Preostalih 211 molimo da budu još nježniji , ali i obzirniji.
Znamo , nemaju moć brisati imena . Zapisana u ljepoti njihovog 24-satnog trajanja.
Možda su dani zato krhki i kratkoročni i vrlo prozračni , kao i duše onih koji bezpogovorno odlaze.
Oh , neki bi se i bunili , ali uglavnom nemaju kad. Oni koji imaju osvom jadu i belaju se zabave.
Tegobno je danima nositi tolike živote na plećima i praviti se da ništa ne znaju. A dani su mnogo empatičniji i časniji od svih ljudi na ovom dunjaluku.
I od onih prozračnih i onih prodate duše.
Što bi poete rekle:
Dani ko dani,
uvijek blistavi i sjajni ,
nekom ljubav ,radost nose
Nekom bol , tugu i more prinose.
U prevodu:
-Nemojte se previše brinuti. La vita è bello , a nikad neće biti što ne mere biti.
zima si prolepršala
u zidu zatvorena
nedirana tvojim zvjerkanjem
znala sam mjesta za slobodan kret
skučenog leta
mora da si svih minulih časova
smišljala iznenadni izlazak iz zida
i potonje slijetanje
nije ni mene zavelo kruženje
kojim ispunjah klijet
znam d a je zazvonilo za povlečenje hladnoće
za koji čas izleći češ se
pripravna
i prozore i sve dveri
raskririla sam širom
za dugo izbivanje pripravila sve
korakni samo iz zida izmili
ni krila neće stići raširiti
već ću ti pobeći
Kao što plačljivi vjetar noću žuri,
tako moja želja tebi juri,
pa se moja čežnja za tobom budi.
O, ti kojom bolujem,
šta znaš ti o meni?
Polako gasnu ova kasna svjetla,
dolaze dugi i besani sati.
Noć ima tvoje lice,
a vjetar koji o ljubavi sni
smješka se kao i ti.
pB