Pod širokim nebom dok tisuće zvjezda sja
Iskopaj mi raku i tu ću mirno zaspat ja.
U životu i u smrti sretan bih.
Prijatelju, čuj, kad legnem u grob tih
Napis na njemu ispiši,
Zapiši za me stih:
Vratio se mornar sa dalekih mora,
Spustio se lovac sa visokih gora,
Svoj su našli, svoj su našli dom.
8
Hiljadu cvetova se s jutrom rascvetaše
a hiljadu drugih u prah se pretvoriše.
Prvi dani leta što donesoše ružu
Džamšid i Kaj Kubada* lepotom zaneše.
9
Sa starim Hajjamom dođi, druge ostavi.
Kaj Kubada i Kaj Kausa* sad zaboravi.
Neka se Rustem** bori kako sam to želi.
Neka na piru Hatim Taj*** bez tebe slavi.
Moram ti lepe večeri neke
zenice tople zgledati do dna,
pa ti na kapke providne, meke,
lagano kao milovanje sna
spustiti usne.
Moram ti jednom u dana jatu
od mrskog dana učiniti drag,
pa ti na srce, blago kao bratu
kad bih da bola otklonim trag,
spustiti ruku.
Moram, kad jednom opazim da me
s radošću sretaš poslednji put,
uz tihu pesmu na tvoje rame,
taj takò čudno primamljiv kut,
spustiti glavu.
Tako ćeš lepih jutara nekih
pružajuć drugoj zenica dna
reći: „O, gde su oni meki,
slični milošti lakoga sna
poljupci njeni?“
Tako ćeš često u noći jatu,
kada ti život ne bude drag,
Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru ladju
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.
Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.
Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na ladji
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.
Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.
Oni nama poturaju:
Lubenica je pravi spas za vaše tijelo jer je bogata antioksidansima, vitaminima i mineralima.
Iskoristite prirodnu snagu lubenice da biste potaknuli cijelo tijelo.
**
Mere biti!
Dobra je ta lubenica.
Ali ništa nije osvježavajuće kao osmijeh , zagrljaj , ljubav žene.
Ni veći pokretač cijelog tijela.
Zamislite
vrućina je
godišnje doba nije bitno
more biti iu ciča zima napolju
a vi gorite
u vama vrelina,
ništa ne pomaže.
ni lubenica
ni vrtni hladnjak
ili dječiji tuš
ni hladni voćni kup sa kockicama leda
ni čokolada prelivena šlagom
ni snovi obojeni čežnjom.
A bome ni šadrvan ,
jer ruke su prazne.
A onda ,
niotkud
stvori se prelijepa
Ona.
Žena
a Djevojčica
Krhka ruža
a Princeza ,
moja jube .
Obajedne rajski mir i tišina.
a ime joj miriše na iskon
ne smijem ga izgovoriti
nebo da ne naljutim
Njen rukohvat
Ocean dubok kao nebo
uzburka nježnost
probudi Nadu
Imam osjećaj da mi ispod
nogu teku bistre rijeke
vjerovatno modre
balkanske
bosanske
pogled u nježne oči
srce obuzme milost
blagost ganuća do suza
sve žestine nestanu
ostaje samo jedna pomisao
uzvišena ljubav
Tišina i sni
i talasanje
**
Preporuka stručnog mahalskog konzilija:
Kada su vrućine ogromne, a tijelo gori
ovaj prirodni lijek isporbavati svako malo.
Djelovanje je višestruko i sveobuhvatno.
Podmlađuje, dobro je za tijelo, uklanja nepetost ,
kao rukom odnosi ženske glavobolje
i nabacuje osmjeh ma lice ,
što povoljno djeluje na ten i dušu.
Poslije svake primjene obavezno tuširanje,
zajedničko, osvježavajuće .
Nikad se ne zna kada će proraditi potreba za prirodnim izražajem i
nagonom .
Svježine i hladovine , dakako .
Jednog je mornara progutalo more. –
Njegova je majka, bez slutnje, upalila
sveću tanku podno Majke Božje
za povratak brzi i dobro vrijeme –
i svaki bi čas, prema vjetru, uši okretala.
Al’ dok molila se, dok je zaklinjala,
ozbiljna i tužna ikona slušala je, znajuć dobro
da sinak joj se, nikad više, vratiti neće.
Prevod Hajro bleki
Gledao sam mladu zoru,
kada jutrom istok krasi,
i rumeno lice svoje
kupa mora u talasi.
Pred čarobnim likom njenim,
pred zracima silne moći –
drhti, strepi, pada, bježi,
iščezava tavna noći.
Pa i meni kad se smrkne,
kad mi bolest grudi slama –
ja pogledam tebe, zoru,
i s duše mi bježi tama.
Srce plane vrelim žarom,
i nada se dignu dvori,
pa tad kliknem: “Pjevaj, srce,
ta pred tobom zora zori!”
Ako hoćeš da budeš jednom vrijedna
i da napuniš svoj krčag,
o dođi, dođi na moje jezero.
Voda će se pripiti uz tvoje noge
i izbrbljati svoju tajnu.
Po pjesku se izlila svežina kiše koja pada,
oblaci se nagnuli pod modrim linijama drveća
kao bujna kosa nad tvojim obrvama.
Ritam tvojih stopa, koji dobro poznajem,
udara me u srce.
O dođi, dođi na moje jezero,
kad želiš da napuniš svoj krčag.
Ako hoćeš besposlena da bezbrižno sjediš,
dok ti voda nosi krčag,
o dođi, dođi na moje jezero.
Padina se zeleni i divljega je cveća
bezbrojno.
Misli će tvoje izletati iz tvojih tamnih očiju
kao ptice iz svojih gnijezda.
Prevešće ti spas na stopala.
Dođi, o dođi na moje jezero,
ako hoćeš da sediš besposlena.
Ako si sita igre pa hoćeš da zagnjuriš u vodu…
Razdražljiva a tako tiha,
sva si od plama koji gori.
Daj mi, tamnim zdanjem stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.
Gle kako su preobražene
u žarke kućice abažura,
kraj zida,ispod okna, sjene
naše i obrisi naših figura.
S nogama sklupčanih na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- u tami i na svjetlu
ti vazda sudiš kao dijete.
Pričajući nižeš na konac
biserje što pade ti s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.
Riječ “ljubav” prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet prekrojiti,
samo ako ti poželiš tako.
Možda će čuvstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?
pB
Na latici ruže – proljećna rosa – lijepa je,
Na cvjetnoj livadi lice zaljubljeno – lijepo je:
O prošlim danima – šta god da kažeš, lijepo nije!
Srećan budi – prošlost ne spominji – jer danas, lijepo je!