Mljekarica

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa novi drugari , a Lela Jela Jelena u čistatice, u Higijenski. Moralo se, da se djeca prehrane. U Mite čestitosti nešto ostalo, nikad joj paru od plate njene nije uzeo. Nakon vremena , na jedvite jade žena skucka , posudi pare i kupi kravu. Nije važno, nije kakva sorta, ali glavno danosi mlijeko. Daće Bog bolju!

Otad Frka otpoče đugume tegariti i mlijeko raznositi. Bilo potrebito , plata majčina i urod iz bašče nisu dostatni bili. Troje djece tri kćeri , dvije – haman pred udajom , četvrto na putu, a peto, ono najveće, opijeno i nedokazano iz meanu ne izbija.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba. U neumlju svoga alkoholnim parama ispranog uma , Mito umislio da to u trbuhu nije njegovo. Računica mu se ne slaže. Konta , nije je tandaro od Vranja, skoro nikako. Jedared,dvaput, u vrh glave tri put. Ali muči. Ni je'ne ne progovara. Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila, pa ga sramota da joj išta zamjera. Zaboravio čovjek da je ponekad presaugao toliko da pojma nije imao ni gdje mu je stražnjica, gdje glava , a kamo li anamo onaj.

A opet , konta nešto i red je. Ne moš ti sudbi ni pobjeći, ni opepiljiti. Bio je nadobudni čovjek – niko ko on – Mito Bekrija . Što ne bi sada bio malo, Dimitrije sine Mitre , majčino jedinče okusio ono što je drugima nijetio. Pogotovo što staricu majku, onemoćalu , usamljenu i napuštenu , ne vidje od dolaska u Sarajevo i ona umreja od tuge za sinom jedincem, budalčetom.

Za sve on , meane i drugari mu krivi. Ne krivi on ni sva nježna proljeća, ni sve stasale Leposave , Koštane i Lele Jelene. vSve je počelo davno prije. Usud i zov predaka. Taki se čovjek rodi. Piše mu na čelu kaki je . I kaki mora biti. Žal je za  mladošću, nema više one njegove Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova uzbibana i razigrana leptirica Lela Jela Jelena. A baš u taj vakat  iznenada Vranjaka , bar malo dođe tobe.

Frka najgrabusila. Sve se na nju svalilo, a jako sedam ljeta imala. Dvije starije kćeri skoro na udaju prispjele. Sednje škole ganjaju, sramota ih mlijeko raznositi. Nešto ćeprkaju po bašti, da ih komšiluk vidi da su vrijendice. I to je sve. Neće moći naći muževe ako ih dunjaluk sa đugumima vidi. Sin mali se tek rodio.

Narod priča , dva tri puta je potkačio onaj zgodni , hrsuzli šofer , hadžijin unuk iz higijenskog , kad su na dežuri zajedno bili. Plaho su se nadežurali. Ona godinama neljubljena – on šoferski jastreb. Išle ga Koštane, lele Jelene, Fazile i Emine ko hadžijino potomstvo bajramluk.

Osjetio da joj tijelo samo što ne eksplodira od čežnje i davanja. Nabreklo ko zrela jabuka, možda smokva petrovača. On nije imo kud? Stvar navike. I ubro je. Pa je brao , ubirao i ubirao. Svašta nešto. Šta to? Ne znamo. Nismo nazočili i mi se nekim zijanom zadeverali. A ni on, ni ona nisu od neke priče bili. O tom branju od njih dvoje nikad živ insan riječi nije čuo.

Kako to uvijek i obično biva , olajava narod, zapravo besposlene kone i ljubomorni akmaci koje nemaju svoga života , pa se u tuđe uvlače. Na prililku , Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog : joj,mamo mamice. Lakše joj bilo. Nekoliko mjeseci, oli ne cijela godina, pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi poj ili pjev one neznane , nikad viđene australijske ptice što umire pjevajući. Taj poj uvijek pristaje uz  tužni rekvijum svim natakarenim djevojčicama i vaskolikom ženskom rodu. Može se pjevati i prtiti i zapjevati bilo kad i bilo gdje. Tužnih ženskih srdaca to je poj. U svakoj ljubavnoj priči tkana je sudbiina mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca i utrobe, probija , razdire i kasapi

Poslije dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, a takarli život Leli Jeleni  odi dalje. Joj , mamo mamice. A tu se belaj neće zaustaviti. Kad baksuzluk greje , onda se zaobada i ne mere ga zaustaviti ni sedam veličanstvenih bjelavskih hamala.

A najmlađa kćer  Marija Magdalena , od malih nogu zvana Frka , tegari džugume, raznosi mlijeko. Sitna i krhka , džugumi skoro veći od nje. U toj krhkosti savršena, anđeoski prelijepa i nježna . Narod se kleo u njenu ljepotu. I molio se za nju. Toliko ljepote zlo zaziva.

Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugume pa na Podhrastove. Bijelu kobilu , haman lipicanerku za jedan od pet hrastova veži ,kao i drugi mljekari sa periferije gornjih brda. Bila su to neko vremena poštenih insana i hajvana. Niko tuđe nije otimo. Osim u ljubavi. Pa raznosi niz Bardakčije, Hadži Beširovu pored domova za sirotu i napuštenu djecu ; studentskih i Ivezićkog, preko bjelavskih mahala  do Čakaluše. Dalek je to put oješke za dijete , pride dva džuguma  . Dalek i težek put za nejaku , sad već dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila. Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu nepravednu i pogrešnu eto belaja. Zbog toga je prozvali Frka , svi zaboravili da je Marija Magdalena. U neko doba , kad joj sve dokundisalo , sasvim iznenada počela se i čambati i frkisati i jedan đugum kao potporu sa sobom svugdje prtiti.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata i zanata . Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , iz hira, sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je, Tito dragi , ne do mu Bog mili , pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đugum heka  sleduju . Garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Džugumi joj nisu ništa mogli. Hobikla se na njih. Ko na hud usud. Nekako , slutilo se , morao je doći dan kada će Frku život  slomiti. Imala je nešto više od šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Nevjestanje se skoro četiri godine  ranije desilo. Jaka je Frka bila-. Četiri pune godine je trebalo da bol izbije i da je u šesnaestoj godini slomije, ko otpalu trepavicu.

Oni mislili da plače zbog prljavštine koja se zamalo desila te noći. Plakala je i zbog te noći . Bilo  je stid Dobrog. Ali plakala je zbog slutnje – svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema , nikad radi ljubavi neće obući. Osim jednom, dvaput,u neki znani nevakat pun čemera i boli. Ali i ljepote i strasti.

Na kraju, kad je odlučila da odleprša skontala je fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj prinosiš, ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja. Nikad i nikako ne valja. A ona imala hejbet , skoro pa hajbet na hejbet uspomena , taze i birvaktile. Da te mili Bog sačuva od nekih. I pratile je i radovala se od sedme godine do zadnjeg dana. Uspomene je nisu popuščale. I vake , i nake. Najčešće nake., pa vake.

Život je prolazio i prošao, došo vakat mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo , ponešto i pođeđe. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek ima i  živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote često provri da se i umiralo od  ljepote.

Joj,majko moja, joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjeličasto žute kadifice i žute ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila oblaka i  na njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevinu. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima, što snovima iskre.

Cvjetovi je – i kadifice i ja(di)gorčevine podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog , Bekriju njenog jedinog  i život. Život razigrani , nježni , skoro prinčevski, blagi i krhki, što prelijevajući se u bezbroj svjetlucavih iskrica tvore snenost zaljubljene duše. Ali i žala za nedoživljenim.

Sjeća se šta joj je Dobri jednom povjerio:

-Milo moje , morala si doći u naše mahale. Tako suđeno. Ni tebi ni mahali , nije bilo života jednoj bez druge. Ti si od onih nekoliko blagih i čednih zvjezdica koje su obasjale Bjelave i mahalaše i podarila im svjetlost i milost da mogu preživjeti. Vaša imena su zapisana u knjizi dobrih. Nadam se da ćeš moći reći – vrijedilo je, jer u očima tvojim uprkos svemu opstaje cvijeće, ljubav i sjaj neba u travi.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima, Zatakare te direktno i namah, i u veliki, i u mali mozak i zavežu ih u čvor. Nije zbog toga zaobilazio te pjesme. I sevdah to isto čini, nećemo dušu griješiti, ali malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke. Mladenke koju udaju za stara, koju udaju bez ljubavi , udaju je a da se ona ništa ne pita, ubijajući joj srce i dušu. Ili bar sušićave pjevačice , u čijim grudima eho razorenih bronhija stvara zvuk koji titra slomljenom srcu. I tada insanki ne preostaje ništa drugo nego da djetinjom dušom  bol izbaci iz srca i  prenose ga sa generacije na generaciju prodatih i na silu udatih žena.

Na taj način se rađa milozvučni glas ,naljeđuje i prosipa ,  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženjima vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi , i upjevati se sa njegovom harmonikom..

Mimo Vranja se nije rađao , ni naukovao vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese   sve one sičušne valere tonova što damarom biju. Da bol uznese do onih muka što  se spajaju u jedan vapijući, jedvačujni , a tako prodoran i kristalno čist  krik žene. Krik istine i bola satkan od nježnih suglasja ljubavi ,  sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi, dert i damar  sastaviti ,u zvuk pretočiti i kako nebo zapovjeda iznjedriti i zapjevati. Teško se to uči ; još teže upjevava.

U jadu vremena, u jadu jada, u jadu sjemena, u jadu pada, suze i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice, princeze milosti, karaljice vrišteče boli rodi se glas Marije Magdalene – Frke Frkice,mile djevojčice, kao pahulja bijelih kristalni let.

I pad je let poručuje pjesnik. U padu leta je ljubav svijeta , dodaje ljubavnik njen. Kad bi pjevala o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale. Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili i nijemili slušaoca. Nebo bi tišinu spustilo , kao da se takvo nešto nikad nije čulo i uznijelo glas i jecaj do zvjezdica.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala, prijeteći da se pretvori u jecaj, u plač , ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube, želeći da sasluša pjesmu do kraja. I pjesma nastavi da se uspinje do neba, da bi tamo prenijela krik slomljenog srca . Bila je to molba i molitva , pokora i iskupljenje djevojčice da joj se ublaži bol i podari ljubav.

Slušajući taj umilni,kristalni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskoj grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun još nije bio zreo za tu poemu. I nije bila namjenjena Frki Frkici. Bila je suđena jednoj drugoj malenoj ptičici koja će uskoro ući u njihove živote. Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Za uzvrat – nju Mariju Magdalenu je Dobri učio da je Bog Jedini sušta Ljubav i Molost.

Ljubavlju svojom Bog Uzvišeni je stvorio Univerzum. Učinio ga savršenim. U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda. Nama je najbliži nauk o suncu, mjesecu, zvjezdama i maglicama, stvorenih da bi ih ljudi gledali i učili. Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je Ljubav. Čovjeka je stvorio iz ljubavi i poklonio mu ljubav i milost .U Boga Milosrdnog nema razmeđa , gladi ni golotinje, ni žeđi ni žege, ni ružnih riječi , ni psovki. Samo ljubav i čista duša.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima, pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu svojom zloćom  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može očistiti i oprostiti, u svoju ljubav uviti. Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti. Ako treba i odricati, tugovati i bol trpiti.

Frka nije bila sigurna da ga je shvatila. Bila je samo radoznalo dijete željno ljubavi i igre . A Dobri tako dalek, vrlo često preozbiljan i tužan. Iako joj i još mnogo toga nije znala i nije joj bilo jasno vjerovala mu je.. Ova noć , koja slijedi će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce; a dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa željenim – joj, mamo mamice, a malkice i previše ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol, ali i ushićenje, onaj dert ali i opijenost, tragiku rastanka ali i anđeoskih proviđenja i sanja. To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.

Da , ziasta je Dobri bio u pravu kada je rekao :

-Svaka djevojčica je grlica , ptičica malecka , koja prečesto , radi ljubavi umire pjevajući.

Mito Bekrija

Često mi je Frka Frkica padala na pamet . Skoro svakodnevno. I njena  tuga u  našoj  karambolskoj  noći u bašti  ispod  Pašinog brdu.

Joj majko naša, joj sejo naša, koliko mi  neodstaje  to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti nadomjestak da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu, metalnu il’ plastičnu, prosto sve jedno je. Jok , ništa ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.

Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te  još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i njene nedohodane korake i pulsirajuću , vrlo bolnu prazninu vena , arterija i krvi kojih nema. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je u mislima na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje s njom neodhodane šapćeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…

Joj majko moja mila, joj sejo moja draga. Kako vam  ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine? Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu i komediju , ali i epilog stvore, a ljubav, radost , nježnost, tugu , zlo i bol natenane , po nijetu razgode.

Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to možda ime kazuje. Ona  je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na mjesec i samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se marifetlucima  ogrebe za koji hektolitar piva .

Direktor , po Debinom , mu bio rođak. Njihove majke u istoj mahali veš prale, sterale i sušile. I pelengaće na koljenima krpili. Takava bio vakat. Vakat kada su se pelengaće još uvijek na koljenima derale i krpile. Sramota i sirotinju bilo ako su poderane. A još veća bruka ako nisu bile poderane. A danas sve gaće se nove, a poderane na sve strane. I blentavi insani ih kupuju. Ha, ko novo a poderano kupiš, ti se u sirotinju pretvaraš i sirotinji slutiš.

Au i auh, šta su te dvije majke voljele tračati! Nisu dale mubarek rumenim usnama ni sekundu ohanut. To im učvrstilo srodstvo .Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle. Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi sklanjali ispred njihovih nogu , da ih koji  slučajem  ne bi zakačile i olajavale. Nema tog insane , a posebno insanke koje nisu na loš , a ponekad i na takarli glas iznjele. Toliko su bliske bile, da su najčešće jedna drugu sa drugim konama krvnički i brez ustezanja zlim glasinama i podmuklicama takarile.

Frka Frkica nije bila ni rođena mahaluša, ni Sarajka, ni Bosanska . Bila je Vranjanka. Što mu dođe isto? Skoro. Zato joj lako bilo postati  mahaluša – od onih blaženih ljepota sa najtananijim damarima.

Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu da je  sedam sretan broj. Nismo najsigurniji. Ono formulističan i znakovit – to da. A srećan? Pomislite na sedam jahača apokalipse. Sedam samuraja. Sedam ofanziva. Sedam veličanstvenih. Sedam Žigosanih. Sedam Braće Karamazovih. Sedam udovica za sedam momaka. Sedam godina I , i napose II velikog rata. Sedam vijekova inkvizicije… Gdje god i kako god se okreneš krvi do koljena.

 Otac joj napravio neki veliki  belaj u Vranju. Vranjani su časni i vatreni , ali i osvetoljubivi  ljudi. Nema kod njih labavo. Mito morao bježati  namah ; što brže i što dalje od rodne varoši.

Zalutao u Sarajevo. Mislio da u njemu Turci još vladaju . To ga je trebalo spasiti od osvetničke ruke vranjanskog ćafira. Totalno neinformisan bio . Neko mu bombu , onu dimnu uvalio. Kosovski guslari ga krivo uputili. Ne znamo što mu bi da ih sluša?  Vranjani nisu ni guslari, ni mutikaše. Neki i jesu , mislimo mutikaše, ko onaj Stojan nevjernik.

Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše snašao. Prezime u Jahić promjenio, novi identitet familiji dao.  Sve što bi zaradio u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i s pesma noći provodiš u bilo kojoj mahali je lako naći.

Majka Frkina Jela Jelena , bila je jedan jedna od najlepših Lela u  varoši . U Vranju su najljepše djevojke sve odreda zvali Lela Jelena. Kontaju mnoga će ostrašćena muška glava zalelekati za njom. Ko što je Menelaj zakuriko za Jelenom Lelom Trojanskom, a ona u stvari bila Helena Itačka. Taj lelek se nekako često kroz birvaktile dane vukao ruku pod ruku sa usudom, pa se znao obistiniti. Tako kažu , mi nismo nazočili. Nismo frajeri. Imali smo preča posla.

Mitina Lela Jela Jelena  žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem; onim nekadašnjim. On pored nje ,  a nema ga , ko da je u  Tunguziji ili na zapad ošo. Nije bitno koji – Divlji ili inkvizicijski. Isti jad i čemer. Pride pokvareni , licemjerni i ubilački arijevski lažovi. Tamo glavne riječi : demokratija , jopet demokratija, pa bilesim opet demokratija. Valjda zato da se demos tuzemni , a pogotovo tujinski, svim alatima i koljačkim napravamo neštedimice krati.

Tugovala  i besane noći provodila . U pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala. Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala; tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina, ono pravo , do daske  propio. Do sina , odlazak u meane je bilo samo gašenje žeđi i neobuzdanih damara. Stvar atavizma, navike i tako to…

Vako vam je to , na priliku čitavoj porodici , a bome pođahkad i nekom drugom ,na nepriliku , opetovano bilo.

Tri kćeri jednu za drugom Mito u Vranju dobio. Frka najmlađa bila.

Rodi se prva kćer Vasilija.  Mito pocrnio , ko neoprani sač poslije svadbe. Il ko oni gologuzavi milenijumski sakupljači vitamina D. Ne izlazi iz kuće. Ni nos privirit , a ni dim cigarete napolje ispuhnut. Sram ga. Totalitaris. On Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija : prvo pa –  žensko. Sramota velika. Jok , to sramota u narodu u taj i u svim vaktima tolika bila   , da se zatvorio u kuću ko da ga nema. Davno minuše zla , a prihvaćena , a zaboravaljena vremena kad se žensko , samo zato što nije rođeno ko muško, na bigajri hak ubijalo; snuždeno konta Mito. Ali u pameti il’ nepameti skonto rezervni plan.

Navalio on ponovo na ženu, ko da mu je svaka noć prva bračna , a on junfer u brak doperjo . žena mu obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva:

” Joj,majo mamice.”

Tada Jela Jelena  još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fesiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit. U Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima i onim koji nisu imali fesove. Nisu to bili tračevi većme iskustva prikupljana kroz vijekove.

Obdan pjevala  Mito Bekrijo  i muža Mitu izazivala i zavodila. On joj uzvraća O  Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela. Obnoć? Zna se. Jauče i cvili Lela Jelena , ko da joj neki katil dušman tijelo rasteže , nateže i macolom tuče, ili je inkvizicija čereči . Jadne komšije jorgane i dušeke na glavu. A poneki  češnjek il komad kabaša u uši turali. Nije se moglo ni spavat , ni disati. Džabe jastuk , jorgan , dušek, a siromašniji i ponjavu na glavu. Ništa ne pomaže. Došla neka neobuzdana takarli vremena , kontaju komšije. Pa i komšiluk jadni šta će, u takaraj se nasušni dao.

Te i iduće godine se natalitet u Vranju strahobalno povećao. Zabrinuli se partizani ,  tek ustoličeni komunisti , za prinos u žitnicama i općenito rod u poljoprivredi i stočarstvu. Postojalo je jednostavno  pravilo trojno:

“Dobar i redovan  takar u insana , loš prinos u agrara , a posljednično : niža vlast na takarli  tandar kod više.”

Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povraćati. Svaki jetim zna da je to znak da se nešto zakuhalo. Begova čorba sigurno nije. Oklen znamo?  Jednostavno , odavno u  Vranju više nema begova , a sve manje i adžija. Više nema ko kusati begovu čorbu jer oni hadumi kojima bi dobro došla i ne znaju za njenu moć.

Evo ti za devet mjeseci , isponove :

“Drugo pa žensko.”

Drugu ćeru nazvali Brena . Ista mamo mamice .  Znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako, same od sebe znaju, a one što se ne znaju , te se kriju i ne treba ih ni u romanima spominjati.. A tih neznajućih je u svakom vaktu hejbet bilo. I svi ih znali , ali se pravili nemuštim ko tamo neki, rahmetli Toše autista.

Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija , meane i žemskinje ko na pokretnoj traci  rastura , a njemu se samo žemske rađaju. Pokunjio se i snuždio, ko visibaba u jesen.Ili ko bušman u Sahari kad naiđu misionari. Ne izbiva iz kuće. Kako ćeš mori u čaršiju sa dvije prvorođene ćeri na ramenima i slabijim prinosom i ponosom  među nogama.

Ipak, opet je skonto i imo još jedan rezervni plan:

“Nikad ne mjenjaj stari plan!”

Navalio na ženu ko pomahnitali tatarin ili nagodni bosančeros. Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko  glavni majstor Kama do sjutra.

Čula ona za to nešto, pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra ,onda je on svakako glavni od kama sutre, jer mu slatka sedefasta kama uvijek spremna za jutranja do sjutranja.

Njoj nije bitna ni kama sutra ,  ni kama raja , nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu  doziva. Obdan pjeva  ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva. I u komšiluku ta pjesma postala hit, a i ono što se fasuje uz nju.

Vlast se opet zabrinula. Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno. Agrar pred kolapsom. Ni traktori , ni perestrojka ,ni petoletka, ni petokraka tu ne pomažu. Takar uber ales , na sve strane se razmaho. I normalno sveobuhvatno oplođivao insanke.

Mito uzvraća ženi  O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se , polako gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo, a i prve ga sijede napale. A i takar se oduljio a nema novine.Mitu spotakle zle slutnje.Toliko se izvještio da je čini mu se, postao par ekselans ljubavnik. A to nije dobro. Nikako nije dobro. Kažu , u par ekselans ljubavnika se obavezno ćere rađaju.

Ipak nije prestajao da kama sutrira. Poslije skoro par godina i devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja  stomak poče da buja. Mito u nadi , ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati hamalskog takarli  rada provjere.

I vlast odahnula  u nadi  , valjda će moći spasiti barem ovu sedmu takarli ljetinu.  

Pri kraju parne ikste godina kama sjutriranja , u osmom mjesecu porod požurio i rodi se Miti bekriji  treća ćera. Ne bješe treća sreća pa muško  , već treća sreća pa ponovo žemsko. Bolešljiva  i slabašna , zamalo nije umrla. Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti. Ni sisu nije begenisala. Pogotovo onu desnu. Lijevu dojkila tek toliko da ne presvisne na bighajri hak.

Neka gatara reče : nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati, ko da se plaši života i onoga što je čeka. Salijte joj strave . I sališe! Da li će štogod pomoći? Uvijek ima skeptika i nevjernika. I sve više praznovjernih i praznoglavih. Pravovjernih i umnijeh je sve manje.

Majka se dugo Isusovoj majci Mariji za ćerin život  molila. Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti. Jedva je malenu spasila. Dade joj ime Marija, ali ne po Isusovoj  majci , već po njegovoj ljubeznici Mariji Magdaleni. Ne znano je hoće li to na dobro izaći. Jednoj se Mariji moliti , a po drugoj Mariji  ime dati je vrlo jazukli.

Mitu više nije briga. On je svoje časno i udarnički ištanco. Tri puta zaredom se danonoćno baildisao. Djete ozdravilo i više nije njegov problem, dok ne prispije za udaju. Nije više ni crnio ni sjedio. Samo slegno ramenima; šta će, tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom. On je svoj usud krvnički odradio .Ko partizan u prvim redovima repetaša. Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.

Ha je djete ozdravilo , Mito po prvom potonjem akšamu pravo u meana. Okupo se i naprlito  iako subota nije bila. Gasa na kosu nabacio, zube prahom od ćeremide istrljo, nokte oštrom čakijom obrezo. U ćenifu otišo, brojno i zdravstveno stanje glavnog organa preslišio .Sve be-o i negativno, zadovoljno grokće Mito. Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno na svojim, hajd recimo jadima skonto.

Jedno  ljeto,haman se bio oženio potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku , pokraj seoskog puta, rano ljuta. Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti. Svrbi i sprijeda i straga. Nisu čista posla misli  Mito i kuka. Sreća Jela Jelena imala ono ženske po mjesecu nazvane bolesne stvari pa je nije tico.

Ode ti on kod veterinara, doktor bio na specijalizaciji i to možete misliti – kožno veneričnih boleščina. Veterinar porađo neku kobilu , i timirio onog hadži Stojana od Palestine ženu.

-Nemam ti ja sada  vremena, valja kobile odraditi – kaže mu stručnjak za hajvane -Idi kod brice; on ti sve zna, pođahkad bolje i  od hećima”.

Čim je došo i u  briječnicu ušo,  on brici šapuće, taka i taka stvar , i ja tako i tako, a sada nikako i nikako. Svrbi li svrbi, ne mere se lijeka naći.

Njemu brico na glas pre punom brijačnicom:

-Skidaj čakšire!

-Nemoj , jadan ti, obruka me pred po kasabe. Đe ću skidat čakšire a ženska nigdje nema. Nisam ti ja pogana pederčina.

-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udariti takaraljku, mereš vala i ovde junačinu pokazati.

Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo, a već mu reče , što si se razgolitio pred vaskoliki dunjaluk,oblači se, sve je negativno.

-Kako misliš negativno jadan sam ti ja. Ima li kakvog lijeka?

-Negativno ti je ,Mito mori,  jedino kod  dotura i brica pozitivno, a ponekad i kod veterinara.

To mu kod dotura znači: Jel insan bolestan, negativno što znači zdrav je. Jel insana strefila srčika ; pozitivno , e to je negativna vijest. Strefio ga herc. Jel ženska nevina, negativno – to znači da doktor za penezi laže ili  je takario tu nevinu žensku.

Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo; kada on kaže negativno znači da nije. Ako kaže pozitivno odmah ide u pržun , da se tamo igra pozitive. Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.”

-Ne trtljaj , nego reci mi brico mori ,  šta mi je raditi.

Brico mu priđe i šapne:

-Idi  bre  kući pa se ko čojk okupaj i presvuci , pune ti čakšire slame. To te svrbi. A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana, ako si baksuz. I od sada ,nadalje i ubuduće mani se slamnatih ležaljki sa svakojakih pjevaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.

I tako Mito ne izbiva iz meanu . Neka im, konta on, ko od njih tri kćeri ima? Lako je jednog ili dva sina roditi! Kumst je  tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu. Za iće i pojku sve bi aminovali i rođenu majku prodali. Iza leđa se  svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.

Mito to zna i u sebi  podvikuje.

-Neka neka, osvetiću se ja vama.

Kafana i kafanske rospije ga opet prigrlile i više ga ne puščaju. Jopet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga muško oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko  pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali jednu  žensku pa na drugu pređe.

U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zericu pa za udaju. Zarosila se  i nabrekla ko vila pred tjeranje. Ašćare je svrabež načisto safato. Mitu rječi išle ko budalu ludara i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio. Lela Proljeće, a i Lepa Lela su je zvali, iako su je Leposavom krstili, od Mite pogled ne bi odvajala..

Zora sabah kad bi zarudila , bekrija bi od  meanu i drugari  doma odi  na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas.

-Zdravo zlato! Poranila zoru prevarila.

Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra.

-Zdravo milo zlato , ljepša si od zore.

Ona se crveni ali pogled ne sakriva. Upratila pametnica Mitine vakte , pa preko taraba prsima nebo dere , ko prava pravcata heroina pred prvo ranjavanje i odlikovanje. Pet šest riječi prekosutra.

“Jel'se moje milo zlato naspavalo il je teški snovi more?”

Ona se ne crveni,tek sve rupice joj orose i  titraju i prkosno glavu diže.

Rečenica zakosutra;

-Vidi Lele proljeća moga, zlata moga lepotnoga ,svaki bi je momak poželio, al joj ni jedan nije do koljena.

Dvije tri rečenice nakosutra:

-Jesi li mi se naspavala milo zlato moja. Mogo bi se izgubiti u tvojim očima . Um bi mi se pomutio kad bi mi svoje srce dala , il bi meni svoju mladost obećala , a možda i mirise poklanjala…

Prolazi dalje ne okrećući se , rečenicu ne završava.

Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji. Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on, pa bi ponekad i a kampanelu sa  ćemanima doveo i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre. Ona bi pustila glas , tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku je utkala.

On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao i nježno šaretio. Tada bi on svoj promukli jafanski glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da čežnja vjetrom biva ponešena u susjednu bašču, ka utrobi uzbibane ljepote..

Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugi i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno, naivno i nježno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu. I uvijek je sklonije muškom insanu bilo. Ne treba se pitat :

-Što li Bože?

Jazuk je.

Usamljenih enskijeh mnogo, jer muški se u poso, meanu, švaleraj dali. Žene vlastite zapostavljali, a tuđe bišću. A mnogi se hadumi i junferi rode i zauvijek to ostanu. Vrzino kolo. Svi znaju za njega , svi ga sitnije cile sitnije  igraju , ali ga niko ne obznanjuje. Pušta Mito bekrija da sevdah lahuri po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će  i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati – e’ jes i njino  Vranje krcato sevdahom, samo ga tako  ne zovu. Zovu ga prozaično : vranjanske pjesme i švaleraj. A poneko i  dertli sudba.

Mito igru privodio kraju. Konta vakat je. Leposava ko pupoljak ruže pred cvatom , treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj u očima ludi i vidi se , nesnosan biva. Kad bi pjevao, vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna , pa opet prekrasna i na kraju Lela proljećna.

Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži  za besane , prazne noći njene . Žensko je to ! Sve će oprostiti  ljubavi radi. Lela Lepa proljeće  zna da to Mito njoj  poji i u nju nade  polaže. Zna , žensko   je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju se ko najveća jetimka predati .

Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se prsa  u cvatu; vatra joj obuhavatila vaskoliko tijelo, ruke, grudi, noge, skute … ma , vaskoliki damar. Ona plamti, mozak nerazumom vri, umiva se, kupa , svako malo se ibricima hladne vode  škropi. Ni hejbet lavora ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al’ mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.

Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga  Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša koja um u zapećak baca.

Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi postećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački obješenoj na beharli jabuci. Kažu zbog jabuke su ljudi iz raja istjerali. Baš ih briga ! Znaju od iskona da im je suđeno zabranjeno voće. Čini se – sepete , a ako požure i metre zabranjenih voćki o zrenju mere se obrati. Normalno kada bi ih neko javno obzanio i na kantar časti stavio.

Bjelina behara iznad ljuljačke  je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanjem pogleda, čovjeka kojeg tuga obuzima i nijemo je moli i čežnjom doziva:

-Pomozi mi janje moje neljubljeno. Predaj mi se srce zaljubljeno.

Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu, pa dalje do Damaska i Palestina , u šverc turu. Da li je to onaj Stojan Mutikaša – nismo sigurni. Ovaj bio levat da ga većeg nije bilo. Po običaju do hadžiluka svakih par godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask najprvi trgovački grad  od Sirije , namah do Palestine.Te su ture sve  hadžiju obogatile. Ništa neobično. Hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale. A hadžiluk? I to se obavi , radi otkupa grijeha , velikih i malih.

Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba – ma pod konac. Skoro u isti mah razboli se hadžijinicina majka od Leskovac. Hadžinijoj ženi nema druge nego bolesnici ići, kćer jedinicu ostaviti da imanje vodi. Misli zrela je za udaju , pa mere i imanje voditi.

Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja. Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući, ali je štićenica nagovori da se predomisli. Kaže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.

Dadilja nevoljko ode, misli griješi , dali joj jedinicu na povjerenje. Ipak posluša je, jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti, a i kojim dukatom potpkupiti.

Ostade uspaljeno djevoče u kući samo. Rahatluku nigdje kraja nema, kontaju glavni akteri ovog dijela belaja. Da kažemo jadna li joj majka, ne ide. Majka joj em hadžinica , em bogata nasljednica ,a ponekad i đuvegiju ima , kad hadžija na hadžiuluk krene. I kako onda takoj ženi reći jadna li joj majka? Sve to Mito ko nezainteresano pratio.

Prvi akšam slobode Lele Proljećne polako pada, Mito ka meani. Prolazi pored hadžijine kuće. Lepa se natandarila na kapidžik. Smijulji se i zaziva.

-Ti mori, u meanu komšija.

-Ja vala, ljepoto moja.

-Zar nemaš mori  šta pametnije radit?

-Imam i radiće se, al kasnije.

-Kad mori  kasnije?

-To kasnije samo što nije.

-Zašto mori kasnije?

-Da se komšiluk noćnom tminom zavara.

-Gdje ćeš mori  kasnije tminom komšiluk zavaravati?

-Ti ćeš prva saznati.

-Šta ćeš mori kad prva saznam , jadna li sam ja , kasnije raditi?

-To sad ne znade, ali ćeš na vakat saznati.

Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji. I hudi:

-Joj kuku meni , kako ću ja to? Ništa ne znam.

Samo što se mrak spusti , na prozor sa baštenske strane neko tiho grebe. Lepa u anteriji bijeloj , dobrano providnoj , kroz prozor gleda i ne vidi nikog. Mračno je. Prevari se Lepa na radost njenu i otvori prozor. Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor, zavjese namiče , domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.

-Joj, kuku meni ,šta to radiš crni Mito , nesrećo jadna.

Pita ga Lepa Lela , drhti , sva se trese , nesvjest je hvata, zanosi se.

Mito je prihvata i nježno na krevete velike, slabo vajdisane , bračne stavlja. Miluje je po kosi i  ono jedno jedino dugme anterije, povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina skuta i rosnog djevojačkog tijela.

Mladost  se otvori i rascvjeta ko oprugama izbačena. Mirisi se rasuše ko polen u proljeće, Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe. Zna on , ona je budna ,  nije obeznanjena , samo se pretvara. Učili je ;  taki je red. Zna da je njeno vrijeme došlo. Ruža procvjetala , vrijeme je davanja , predavanja i branja. Ona tu ništa nije kriva i ništa ne može učiniti. Taki joj se grah po djevičanstvu prosuo.

Predade se ona, predade se Mito. Ko bujice potekoše poljubci i milovanja, uzlaženja i ulaženja, dodiri i prodori, mješa se cika i vriska, stenjanje i ječanje. Njoj grudi  plamte, hoće da se rapuknu. Stomak joj vri, ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu, ona ga hoće, i joj ,  ona ga još više  hoće, joj , još jače ga hoće i joj,  daj mi ga Mito mili i :

– Joj, mamo mamice moja!.

Vrišti Lela vrisak ne stišava, Mito ne popušta, hoće da je raspoluti, ona to hoće, ona to želi , joj Mito bekrijo, joj mili moj dobri Mito.

I još jednom mamo, mamice i plače joj se – oj mamo mamice. Suze potekoše, ona klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onda oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju, nježno miluju i ljube. I tako , sasvim lako i očekivano Mito razdjeviči  Lelu  Jelenu , Lepu Leposavu  i  ona posta žena.

Ljubav je ponovo pobijedila.

Svi ljubavnici  tako misle kad ih dobro krene. Ni da se pomole , ni da se zahvale na berićetu , ni da upale svijeću radi sudbe; reda barem radi . A-a!  U strasti nema pameti , ni mira , ni opreza. Da li usud drijema ili nešto sprema? I kad drijema uvijek se neko – veliko nešto sprema. Ljudi nikad pameti neće doći! Nikakva fajda od nauka prve čovječije ubrane jabuke.

Sretna žena, ne više djevojčica i ljubavnik prvi, mili joj Mito , pastuh, vješti jahač  njen , još ne znaju  usud znanje . Ona se štrecnu. Riječi vješti jahač i pastuh je podsjetiše na četiri jahača apokalipse. Nije dobro. Novi nagoni se bude i sve se ponavlja, ovaj put žešče i skladnije i misao o nekom nejasnom zlu se u podsvijesti gube.

Prođe petnaest dana ludila i sna, prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu. Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima, što hoće da se daje i da joj se da onoliko koliko joj pripada i kolko može podnijeti . A mere i zeru više, nije na odmet , mladost je to. Upija Lepa Jela Jelena Proljeće sav taj nauk sa kojim se svaka žena od iskona pramajke Eve rađa. Osjeća  trebaće joj.

Počeše se vraćati odsutni akteri. Prvo se vrnu mama, mamica. Tepa joj ;

-Lelo, Lepojko jesam li ti falila, jel ti dosadno bilo?

-Jes, vala ,baš ste mi falili I ti i tatko.Ne znam kako sam izdurala brez vas.

Mati je sve nešto pogledava, misli, nešto joj  je ćera brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo, tajica dođe. Nešto zbrzo hadžiluk. Neka taksiratli šuha ga domu vukla , nije mogo dana više u tujini ostati. Ne sluti na dobro. Bojo se nešto će mu se doma grozno desiti.

Hadžijino imanje veliko, mnogo praznih , što namještenih , što praznih zgrada, magaza i halvata ima. Potraja po buđacima  Mitina i Leposavina ljubav  još neko vrijeme.

Sudbina  se probudi iz duboka sna i onako bunovna posla hadžiju da kćerku potraži. Malo odocnila na objed. Usud ga vodio ko lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu. Tih dana hadžija od  velikih briga za život svoj , dibidus promukao. Nije mogao ćeru ni zazivati, već je samo vrata magaze otvorio.

Ima šta vidjeti ! Bjelasa se Lepa njegova mezimica , gologuza , samo u gumenim radničkim čizmama obuvena i odjevena ,  pomahnitalo jaše isto tako gologuzo muško ,  što na velikom sćebanom dušeku, na leđima raskrečen leži.

Jaše i vrišti, vrišti i jaše njegovo dijete, njegova bebica i raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje , tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga, već onog pogana, ženskara Mitu bekriju. Odavno on sumnja da mu ovaj ženu povaljuje,  kad stigne i gdje god stigne. Taki im običaj u Vranju. Mladu za stara, mladog za staru. Kolo sreće.

On odjednom više ne čuje šta i kako mu jedinca mila, njegova djevojčica mala, majku doziva. Krv mu u mozak takvom navalom sunu ,  on na  meki dušek pored jahača šlagiran i obalješten panu. Iz očiju mu suza kanu i njega starog na dušek  obeznanjuje. Vidi kćer: babo joj bolan na smrt leži, ali ne može se zautaviti . Sve silnije  i mahnitije jaše i vrišti. Babu gleda i sve se završava. U njoj tuge nema. Nemoćno se shitu predala:

-Joj,mamo mamice.

Bocu je falilo , zamalo, ali ne ote joj se :

-Joj ,  babo babice!

Ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih, jal’ baršunastih, jal kadifli crvenih fesića i rumenih usnica. To ona pomislila babi treba pomoć, a ona ne može, jadnostavno joj se igra belenzuka oko cijelog tijela, ponajprije oko struka savila. A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cjepa, pa načisto pomahnitala.

Hadžija došo sebi sedmi dan. Joj ljudi srećnog li broja!? Oporavio se za slijedećih sedam dana. Joj ljudi sretnog li broja? Nikakvu đefu nije pravio, ni podigao. Časti radi. Niko ništa saznao nije.

Za sedam  slijedećih dana Lelu proljećnu  u Atinu poslaše i za nekog Grka , hadži Stojanovog priku i vršnjaka udadoše. I oni nama sedam sretan broj. Jes , kako kome.

Veče prije Mito priliku ugrabio i obećo joj da će po nju sabah zorom doći. Aha kako ne! Ne da hadžija ćeri oka otvoriti. Nije pomoglo ni mamo, majčice, ni babo babice, ni ljubljenje ruku, ni preklinajnje , ni krici, ni jauci,  ni potoci suza. Ode sa bogatim mirazom za Grčku. Niko je nikad više nije vidio. Ni otac , ni mater. A bezbeli ni Mito.

Nekoliko godina kasnije jedan, muzikant bosanske a kapele i kampanele slova po profesiji čova , na neki zbor muzički i svitski u Atinu odio. Grad lijep i bijel. Ljepota i bjelina ga omamile i on bez cilja luto gradom i uživao. Oko njega stranjski svijet nekim grubim govorom progovara, on ništa ne razumije.

Tek odjednom o akšamu , iz bjeline jedne kuće ,  sa raskošnog balkona , se iskra glas milozvučni , tužni ko da se njemu obraća. Tako mišljaše on. Bješe to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio. On kajdu u ruke i poče da zapisuje, ne može stići potrefiti. Mrak je , pa bezbeli se i ne vidi.

Pjesma tužna, jecava i bolna . Završi se, glas minu. Sve se utišalo. On sutra veče na isto mjesto u akšam dođe. Glas umilni se ponovi javi  i on prepisuj i zapisuj. Dođe on i treću noć zaredom, brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami koja to poje ,o'kle je, začu samo:

-Mite bekrije Jela Jelena ,  Proljećna  ljuba. Nesrećnica ljubljena iz nerećnog Vranja , od oca prokletog adži Stojana Mutikaše.

Ču se krik i on osjeti da neko zlo taj  nježni, skoro djevojački glas , na silu odvuče. Došao mjuzik insan  sutra veče u istu uru , ali glas tuge se ne pomalja. Dolazio još par dana , ali glasa miline i bola nema , pa nejma. Dnevnice potrošene pa došlo vrime da se doma vrne, pa on i odi. Ne zna šta će sa pjesmom, kad na radiju ču jedno djevojče što lijepo i iskreno poji.

Dođe kompozitor do nje, a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim i ubavijim  glasom. Tako nasta pjesma i mit o Miti Bekriji. Kad je Frkina majka  prvi put čula ubavo djevojče da poje, pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala. Više nikad nije mogla da spije, a da tu pjesmu ne zapoje.

Mito opet poče u meanu zalaziti. Jednom, od neke pjevaljke načuo  da je Hadži  Stojan naručio gajtan svile katila iz Stambola i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje. Niko ne što , zašto , kako i radi koga.

Mito preko noći nesta sa porodicom. Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo. Kupi neku straćaru na Sederniku, haman na Pašinom brdu i nešto zemlje, povelik komad. Bolje bi prošo da je na tenane mogao prodati imanje u Vranju, ali mu se plaho žurilo.

Nikad ga Vranjani ni čuše, niti vidješe, sve dok Frka za udaju nije prispjela, a Hadži Stojan se uveliko sa mandrkom upokojio. Hadžinica, mater Jele Lele Proljećne,  da ne bi sama žalovala hadži Stojanovo mandrknuće,  za mladog se đuvegiju udala.

Frka Frkica i Hiljadu pahulja bijelih

Iz Arhiva

Pet mjeseci po Keminoj smrti ,umrla je Frka  Frkica  velika ljubav našeg k'o fol pjesnika i slikara.

Njihov poslijednji susret je obilježila  Montenova pjesma Hiljadu pahulja bijelih.

Frka zaslužuje da je se sjetimo  epizodom u kojoj  gostuje Kemal Monteno.

****

Anterije  i nevinost

**

Nazvala me Đugum Frka Frkica i zamolila da se vidimo.Šta ću,mislim,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka je mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Prvi put je monstrum unesrećio.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Zlo i mladost – ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz.Svijet gleda, ne mere se drugačije.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol , ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti tahte na se, usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Šuti , ništa ne govori.

Mučimo.

Razumijemo se , ćutanjem kao nekada. Još uvijek.

Ne kaže, ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se  ,  hoće kurvoazije. Može rečem konobarici; ma ista ona Esma D. iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca ; na živo. Ipak nije. Na vrijeme se drugi put udala.

-Donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane. Frko Frkice , žao mi ,  što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čo'ek  zaboravio što se nekad guštalo i šta se jednom nije konzimiralo…

Ima još jednog sina i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,iznimno biće , a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika , baksuze birati.Neko bi rekao usud , zla kob , šta li?. Nije birala, tako joj nematali; jal životni puti, jal otac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada, pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno. Ništa ne čujem,gluv ko dva topa. Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš u mladosti slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih, dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh , pa grruuhh ,  i ja  gluv na oba uha,kao top ,plus još jedan. Nisam frajer oglušiti na jedno uho, kad imam dva.Stvar ravnoteže. Sve je u parovima.

E , eto ti , cereka se usud , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga. Šeret neki , ovi usud ;  garant!

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako ću bolan, šuti ona?Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,ovu Frku sve  razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda i čudnih stranaca , k'o ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,progovori.Zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizodu jahačima, harmonikama i njoj, preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog kalemisanja  nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin ,  muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,očima ,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim , već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

-Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali  prije toga , Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo. O onom kasnije ne smijem pričati . Znam da nas to još uvijek boli.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo devet godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu : crvene bobe , bobice

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik?Povelo i tri druga.Jedan dječak domac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca, crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum , neki Skoko Milenko, tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila,četvoro malenih anđelčiča Sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan , ih ubila. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gore od njenog muža prošao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još 2000 ,  5.000 , milioni , milijarde  djece što ubijeno,što nestalo.Tek da se zna. Jer ubiti jedno , jedino dijete ko da si pobio čitav jedan  svijet.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti uz onu uzvrdicu ,  sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Šalim se . Zbog nje bi i Mont Everest pješke u salonkama  i prsluku kreno i leptir mašnu usput vezo .Spustiila se ona niže, sa Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj, one naše nesretne Sirotice , na našim Bjelavama, živi.

Njoj drago što je pratim , vidim milina joj srcem bije. Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono, sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova podvornika ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se  mađara kutarišem i dok bar malo vrućina ne umine . Znam zašto me zove. Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Ponekad jedno drugom ruku stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim , red je ,  vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu novu , ovih novih dana haber slikičnu kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru k'o ozon poslije kiše,samo se prelijevaju u hiljadu pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi u bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijelo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi , struk , bedra , noge … sve djevojačko,boje ćilibara ispod bjelila anterije nestvaran krajolik nude.Ona je mlada , što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Sjećanja sežu ; njen budući muž  , nije ovaj mili i dragi ,  vać očevog prijatelja iz Vranja sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša njenog Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa Malena uvijek bila..

Malo se sagnem,poljubim  je u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.

Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti razbacuju.

Zavjese u susjedstvu  se tresu. Pogledi budnih upijaju slike kao fotografski aparati.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala, te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj , za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje…

Ona se odvaja,suze joj u očima.Ljepota moja nije dobro ,slutim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,”ako treba pobjeći od sveg sad…”

Uvijek taj Kemo,uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ , evo  njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema , niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne i zrelih osoba   novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne,ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije ,sada pijem samo štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja. a i prija mi silazak u svježi i mirisni  suton.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko Frkice,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama , Luci i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio. Mislim,iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kod nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne ; sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,mirisi i abuzenze vodice,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc antilop ,cipele sa bijelim pertlama,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva . pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo , svojoj djevi  stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Mlada žena  se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge!

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj –  sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja m  tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete.Ne progovara.Bespomoćna  od čekanja njega neuviđavnog, umorna bila pa spije.

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Zna , sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju zakasniti, kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota ; mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne može ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i pripremam se da joj  čitam .

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Kraj I dijela

Taksi polako uzbrdo klizi do ulice kradenih poljubaca, do malene kučice u cvijeću u kojoj ljubav stoluje.

Pred  vratima zelenim i ispranim Frka u rubin  anteriji leđima okrenuta stoji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku Mariju zamjenio. Gledam je .Bijaše dijete kada je zadnji put vidjeh. Znao sam da će na majku ličiti. Malo je krupnije , valjda je nedavno rodila. Drago joj što je se sjećam  i bez riječi uvodi prosjedog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj , skoro sinoćnjoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, nevinost neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i samo mene čeka da na pute krene. Smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje Mala Velika Frka Frkica  je usnula.

Kraljica vrišteće boli ,Marija Magdalena čini se sni.

O Frko, Frkice , Marijo ljubljena , otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete. Ne progovara.  Neispavana od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije .

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj….

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam , sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni koji sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki zli, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke Frkice ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje. Žao mi , persira me . Zaboravilo dijete da joj je čika Dobri napravio kavez za grdelinku.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Otac ga tamo povukao.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način. Nema vrdanja.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio. Bjehu to dani ljubavi , dosanjanih snova  i grijeha. I d4rugi put joj nebo život sa ljubavlju poklonilo .I pride , za rastanak ,ona  nestavrna veče bjeline i oproštaja .Veče milovanja , iza zatvorenih vrata  i  hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu prinosim usnama i ljubim je.Prinosim čelu i opet usnama , i opet čelu i usnama.

I  čitam joj.

Izgubi se pojam o vremenu.Ponekad mi se čini da me njena ruka stisne kad je  nešto u srce bolno dotakne. Ja bi je u lice pogledao. Ali ona miruje . Tišinom miruje i smiješi se.

Predah pravim, hoću da joj ljepotu upijam . Znam joj svaku nevidljivu pjegicu na licu. Svaku otpalu trepavicu . Sve nevidljive dlačice što se iza osmjeha kriju.Čak i sada vidim nejasne obrise onih  bora koje se nikad neće roditi.

Cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. U praznu ispijenu šolju gledala ,Okretala je, iz navike u njoj znamenje tražila.. A njenog Dobrog nema, pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Mariju Magdalenu čudorednu  gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,ljubavi moja gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. A kako li su Mariji , ljepoti mojoj pristajale..Imala je instikt proročice . Nepogrešivo je znala kada sam umoran , utučen od boli i skitanja.

Tada bi Jeli Leli Jeleni prišla i nešto joj šapnula. Zlate se pomalo ustručavala. Plašila se   ozbiljnosti njenih godina. Jela Lela Jelena bi s ozarila i  šapat Zlati  prenijela . Ova bi zagrlila Frku Frkicu i sve tri bi ušle u kuću.

U kuću bi ušle tri prelijepe insanke , iz kuće bi izašla tri nestvarna anđela , tri  nebeske hurije , u anterijama različitih boja.

Mojsije i Herco bi se baildisali . To njihove ljube za njihove duše ples nebeskih hurija  spremaju.  Harnmonika bi zatitrala. Tarabuk bi se tupom tišinom oglasio. Krneta bi zajaukala, gitara bi zacvilila.

Furije bi se rukama dotakle ,šalove u vis bacile i muzika bi krenula.Lagano , iz daljine , kao da se javlja iz dubine duše .

Ruke bi treperile , pogled se ka nebu uzdisao , velovi bi lebdjeli, praćeni bolerom , koji je i valcer , i tango  , ali nešto novo. Mahalski bolni sevdah sa ciganskim zovom duše.

Zlata je iskustvom srednjoškolske  prvakinje u trbušnom plesu Mojsiju mozak ko kanafu  u čvor vezala. On bi dušu u harmoniku izlijevao , a Zlata je to srcem i plesom uzvraćala.

Jela lela Jelena bi do Herce odlutala nježno se uvijala ne radeći nagle pokrete skutima i grudima da ga hercika ne bi heknula.

Frka Frkica je bila mnogo mlađa i najljepša od tri hurije. Njen ples je bio malo drugačiji , vođen usudom Koštanine čežnje i tuge . Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.

Svi su znali , to ona svom  Dobrom pleše. Na njegovom licu traži dopadanje i nježnost  kao refleksiju njenih pokreta.

Ja bih je netremice gledao ,u časnom čekanju da godine njene zrelost za ljubav sustignu i  dane o  bolu skrivao , da dijete ne uplašim.

Usporen ritam se polako pojačavao , hurije su lepršale. Muzikanti su glavu gubili, instrumenti su plakali , jecali , cvilili. Ali život je prelijep . On neće tugu rastanaka , hoće ljubav , hoće radost  dodira .

 Anterije lebde , žene ih ne stišću , raskoš ponekad bljesne. Muzika već divlja skoro da izmiče kontroli , a onda naglo prestaje.Prvo ukipi  gitara .Za njom krneta tiho pisne i utihne.Harmonika ostaje bez basova i samo vjetar šimi. Tarabuk samo tri lagana zvuka dijeli:

Tam  …Lela Jela Jelena do skuta Herčinih liježe.

 tam … Zlata se pored Mojsija Gnijezdi.

tam…. Frka Frkica koljena Dobrog grli.

On bi je u kosu ljubio i skrivao milsi:

-Eh Marija Magdaleno ,ženo vječna , gdje se gube  naša proljeća sretna.

Tišina. Mirišu zvijezde.Srca su puna ljepote i ljubavi.

Oni , mahalaši istinu znaju :

„Život je prelijep.“

Muzika teče, uspomene  mozak ubijaju. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu,  jer  Marija Magdalena ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj, samo jednom , nekad davno , u jednom snu  obučenoj  Mislim da  u onoj suzi , Frka Frkica može vidjeti  svu ljepotu i  tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Ili kada su se vratili oni neki dani koje je grijeh pominjati. Kada se ta ista anterija oblačila, da bi se malo poslije radi ljubavi svlačila .

Kemo tuguje :

“Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…”

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Normalno to je retoričko pitanje koje nameće licentie poetica .Ne mogu reći ;  Frka Frkica je nadmašila sebe.  Uvijek je bila takva. Nenadmašna u čaroliji koja oko posmatrača miluje i okovima nevinosti veže.

Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše , one lelujaju , tijelo se uvija i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.Niz anterija se prelijeva krhkost hiljadu pahulja bijelih

Slutim, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje kraljevskog ćilibara, ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć igrokazom uz tužnu  melodiju oplakuje.

Tužna je , budući muž  , nije njen  dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi njen , Dobri bekrija će tu noć usniti i ona će se iz zagrljaja iskrasti i uplakana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom neljudi čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki Frkici , onoj čednoj Mariji Magdaleni  što na krlilima ljubavi je htjela da živi. 

Kad pjesma stane , ona  na pod do mojih koljena klonu ,  obgrli ih  i prozbori:

-Umorna sam ti mili moj . Nizlječivo umorna .Mnogo je godina samoće i želje u mome tijelu. .Samoće i ljubavi  bez tebe i dodira tvojih dobri i jedini čovječe moj.

Neznam da li se to PTSD vraća , ili je ostala navika da se mogu odvojiti od tijela i bistrog senzorja i gledati sebe kako se usporeno krećem kroz  vrijeme; sadašnje , prošlo , ponekad i buduće.

I vidim:

Dvije sjene male na podu pored mindera sjede.Ona mu obgrlila koljena i jeca. On je zagrlio , u kosu je ljubi Nešto joj šapuće , ali to ne mogu razbrati. Ne anlaišem , da li radi moje gluvoće ili joj dušom zbori.

Ona se polako smiruje  Igleda ga puna čežnje i nade.

I gledam:

On je zbunjen. Vrijeme i  je da ide, a ne može je ostaviti . Diže je . Ljubi je , kao da se  nikad rastajali nisu. Ljubi je . Radoznalo , plahovito ,   osluškujući zov njenog srca , što kroz usne ljubav pjeva.

Ona uzvraća poljubac kao djevojčica koja se prvi put ljubi. Radoznalo , nesputano , prirodno kako to samo djeca znaju.

Usne im se spajaju . Oči se gledaju. Ruke se još čvršće oko tijela savijaju.

Znam:

Oboje misle : Šta da se radi? Život je ponekad prelijep i ne treba ga odgurivati. Ako je i grijeh,    ponekad treba zažmuriti . Oprostiće se. Ljubav nikad nije veliki grijeh.

I polako okrećem glavu , jer znam :

Podignuće je na ruke . Ona će mu sviti ruke oko glave. I ljubiće ga. Zatvariće oći. Vid im neće trebati. Za sjećanja ne treba vid. On će je nositi , pa zastati. Došli su do vrata. Ona će lijevom rukom tražiti šteku . Naći će je i otvoriti vrata. Ulaze i zatvaraju mi vrata pred nosom.

Shvatam :

Moja nazočnost bi svjedočila grijehu , a to ovom prelijepom danu ne bi bilo poželjno. Zatvaram oči . Tama me obuizma , misao se javlja:

-Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i oteti od zla , i čitav život voljeti i brati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Marije Magdalene  Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici bojenoj čarolijom ljubavi ,subjektivne isključivosti.  

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi u traganju za istinom i  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Eh , kako je lijepo imati nekog , za ruku ga držati , ljubiti , u sobu odvesti , na dušeke i  jastuke  meke položiti, i ljubav do zore voditi.Kada se dvoje voli vrijeme ne postoji .A oni su se u dva različita vakta očajnički voljeli , znajući da kradu zabranjeno voće.

Izlazimo prije nego se vrata prošlosti zatvore , a iza njih se vidi postelja u višednevnom haotičnom neredu.

Njoj suze ko biserna rosa  na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.Slute rastanak. Njoj bez nade, u meni radost skorog viđenja.

Smirimo se, valja izaći pred svijet. Još nismo sigurni da li je to isti ili sutrašnji sabah . Sinoćnji ili novi , današnji akšam.

Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te. Čim završim pismenija eto mene tebi, što prije.

Ona se raznježi i naježi , suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Kako ti kažeš  mili moj. Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Budni nemaju šta raditi već samo olajavatii , tuđe brige voditi.Sve tračaruše odreda u džamije ili crkve idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju  i kakav nas grlice  glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti po avliji razbacuju…

Zavjese u susjedstvu  se njišu.

Ljepota moja,  me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine nas  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na nama, dok se pahulje lome i ne tope.Dva nestvarna prozirna anđela , očajnički kradu poslijednje poljubce iz ispijenog vrča ljubavi.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije  nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šaljivo šapuće :
 -Šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se ne  šalim:
-Nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini zalazećeg sunca  presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

“Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje…”

Ona se odvaja,  teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Marija Magdalena nikako nije dobro . Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem, trudim se da zvučim veselo:

-Vratiću se ljubavi moja, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći ćemo od sveg tad…

Uvijek taj Kemo i ti Indexi! Gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Ko sudbina. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema,niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš, mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje  šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima -ne .Ona ulazi u kućicu u cvijeću, trošnu i zatvara  vrata.

Tišina .U njoj nestaju sinoćnji sni.

Pred  kapidžikom zapalih cigar , usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To se život ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja , put je duži i snove priziva.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala ,elika Frko Frkice , Marija Magdalena ljubavi moja, najdivniji prijatelju i dobrota moja. Hvala ti za sve što si mi darovala. Nikad nije kasno da kažem volio sam te cjelim nevinim , djetinjim srcem-

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Jal pospana , jal umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.

Sutra  pred akšam sve natenane, po tabijatu.

Topla , skoro vrela voda , sapun, četka , žilet i miris.Češalj i kare glanc nov. Potom  teget plišano odijelo , bijela košulja , leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife,nove modre cipele. Ostaje još da nabacim zejtin osmijeh na ozareno lice i pičim.

Srce drhti i pjeva:

 -Pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

Neko bi reko:

-Joj matorog mahalaša načisto pošandrco!

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Nismo se zastidjeli ,ni zacrvenili. Nemamo vremena za te neprijatnosti, koje izazivaju neiskrenost i prisustvo drugih.

Nastavi gdje je stala. 

Voz nadanja i snova  je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni , samo je nepunih devet godina imao. Isti otac , moj  Mali Princ. Znao si to zar ne ,mili moj?

Ćutim . Neću da je prekidam . Znam koliko taj sin , to sjećanje boli.

Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe. Tepo im, tiho i blago. k'o malo djete djetetu. Radovao im se .Htio svoju nježnu djetinju ljubav sa njihovom slašću podijeliti i koju svojoj majci Mariji odnijeti.Da zna koliko je njen sin voli.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati. Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’  poviše Sedam šuma, jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete. Šta  zna dijete šta je manijak hordi zla. Tri druga sa njim pošla.Jedan dječak domac bio.

Ona ih gledala i umirala od straha. Popela se djeca, ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine, konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknt nisu mogli pustit. Ni dahnuti.Jedno  Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila, ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led ,već u antartik i arktik se namah  pretvorila i do danas , do ovog se poljubca nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila. Četvoro malenih anđelčiča sejo mila, četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu , i ništa više, mili i ljubljeni moj.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila :

– Bože Mili Jedini:, otkud toliko zla u ljudima. Nikome ta nevina djeca nisu ništa skrivila.

Ni pokupit ih,ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla. Znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.

Bivši muž i prije pio. U inostranstvu se par godina primirio ,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.

Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Ili možda nije. Mere bit da bidne da joj lakše biva kad sa mnom tragediju iznova podijeli. I moja je. Kako neće , mnijem ja .

I pričam joj , što nikad nikome nisam i neću.

Ukratko, našao sam joj se pri ruci poslije te tragedije.Kako ne bih.Ja sam jedino što je imala. Skoro čitav njen život.Mnoge tajne i grijesi su u nama umrli.Mahala ih se nije dokopala.

Ipak nije imala izbora.Morala se vratiti. Pizdunka, sada doktorica Hana joj nije dala izbora.Na dan pogibije Ise na nosilima joj je donjela Dobrog., Krvavog , izmrcvarenog , na samrti-

Ne zanjući za njen bol, reče joj:

-Evo ti ga.Neće u bolnicu, tamo bi krepo ko pas.Neće kući da umire djeci pred očima.Hoće tebe.Ne znam šta vam je.Kada ste u pogibelji jedno drugo spašavate.

Hana vidi Frka Frkica je ne čuje , ali vrišti i plače.Kada saznade da je netom koji sat prije njeno diojete, njenog mezimca Isu granata raznijela, bi joj janso Frkino stanje.

-Uh, jebote i jebote!Šta ću sad.

Prvi put u životu se psovkom pobuni Hana.No, razum , iskustvo , staloženost i hipokratova zakletva proradiše u njoj. Sredu Dobrog koliko je mogla.Prihvati se Marije Magdaleme.Okupa je, presvuče , i dade joj nešto za smirenje. Pošto je zaspala sredila je sve formalnosti oko sagrane dječaka.A nije se imalio šta sahraniti.Neka bezoblična kravava masa.Ne zna se čiji su djelići mesnatog tkiva sahranjeni u čijem grobu.

I pokazaće se – nije ro bila tenkocska granata sa Poljina. To je bila minobacačka granata 120 mm sa Mrkovića.

Hana je bila u nedoumici. Ima ona mnogo neodložnog posla.Na sve strane se ranjavaju , ginu i umiru.A opet ,tragovi mladosti su se uveliko ucrtali u njeno biće i odredili je. Ljubav,zahvalnost i domoljublje su je razdirali.Problem je rješila Frka frkica.Jednostavno i rezolutno kako to samo ona zna.

Kad se probudila iz višesatnog sna pogledala je oko sebe i zaprepašteno pogledal u Hanu.

-Šta ćeš ti ovde?

-Dovela sam ti Dobrog , na umoru jeHoće da umre na tvojim rukama.Nisma znala za…

Frka je pritisnula uši i ponovo počela da vrišti.a onda se na tren sabrala:

-Idi.Ti si svoje uradila.Sve je ostalo do Boga Ljubavi i Milosti.Mi žemo se izvući ;ili nećemo.Ti imaš prečeg posla.Grad Čednosti te treba.Molim te idi. Oprosti mi I hvala ti.Da nije kako jeste bila bi mi savršena druga.

Hani suze u očima.Nenadano, čvrsto zagrli Mariju Magdalenu.

-Oprosti ti meni!

Okrenu se i ode.Uspravno i ponosno.

MFrka Ostade sama.Da li je bila svjesna šta se dešava nikad nikome nije pričala.Mjesec dana nije sebi dolazila.Htjela je umrijeti.Nisam joj dao.Iako, “neizostavno” meit ,zadeverao sam je sobom.Ljubavlju i sjećanjima.I molitvama i zahvalnošću .Ona je sve rjeđe vrištala, a sve glasnije plakala. Oplakivala je i sina i mene.Sebe niej štedjela.Ona je rođenjem sina sebe prebolila.

Dva puta na dan me je kupala i nije me presvlačila.Pokrivala nas je laganim plahtama. Golo tijelo uz golo tijelo je najbolji lijek.Učile je meštrice tog znanja: Grdelinka, Luce i Hana.Dok ga je grijala da ne umre i dok je umirala za sinom zapade u košmar koji je vukao u ponor..Gubeći se osjeti olakšanje.

-Hvala ti Gospode Milostivi.

A onda joj zazvoni u podsvijesti:Ako odem ostavljam ga samog.Ostavljajući ga samog , osuđujem ga na smrt.Ubiću ga.Ubiću jedinu ljubav moga života.A to nije zaslužio.Prenu se .Iskoči iz bezdana i poče ga milovati i ljubiti.

-Šta ćemo sad mili moj.kako ćeš ti bez mene.Kako ću ja bez Ise i bez tebe.Bože mili pomozi nam!

Da li su molitva, toplota tijela i ljubav donijeli prevagu ili im se usud osmijehnuo nije znao.tTog trećeg dana Dobri je zaspao bez bunila.I ona je zaspala.Bila je na ivica snaga.U snu su se osjećali i dodirivali. Iscrpljenost, decenijska bliskost,potreba jedno za drugim,vjerovanje da su jedno, da su suđeni jedno drugom, bremenitost dodira i očaj su nadvladala svjest, stvarnost i možnost datog trena.

Probudili su se vodeći ljubav.Plakali su i vodili su ljubav.Činilo im se da umiru,ali nisu prestajali voditi ljubav. Dok vode ljubav vrijeme je stalo.Prizori trideset tri godine poznanstva i ljubavi se nižu.

On vidi izgubljenu, prelijepu,od svijeta odsječenu djevojčicu na zidu ispred škola.Prvi put je sreće , podsjeća ga na nekog i bliska mu toliko, da zna da mu niko nije niti će ikad biti bliska kao ona.On mora da zastane i da je upozna.

Ona vidi dva tužna,milostiva oka i jednu ruku lijevu, koja prima njenu ruku desnu i poljubac na srednji prst nježno utiskuje.Poljubac i blagost dodira joj govore da je to njena ljubav života.

Klize slike i vrijeme, a oni su uvijek u dodiru ,u čežnji , u nadi , a uvijek ih nešto razdvaja.Vjerni časti i česti gube jendo drugo ,a ništa ih ne može razdvojiti.

U momentu kad ih zahvata katarza i oni se klonulo grče jedno u drugom, obome im istovremeno u misli ulazi njen davni , košmarni san o Malom princu ,koji jeste Dobri i nije Dobri.

Presvisla od tuge i smaoće, jer se radi prevelike ljubavi odrekla dobrog Frka Frkica sanja jedan san.San koji ju je zaledio i kao zloslutni grč zahvatio njeno bilo i nije je nikad napuštao.San se zbiva u Ašikovcu , u đardinu skršenih srdaca . U tom snu njen Mali princ je zbunjen,dezorjentisan i sasvim sam. Toliko sam da se užas samoće mjerio kilotonama.Svuda oko njega i ispod nogu trnje, koje ga ranjava i on krvari.

On se ne obazira i igra igru rastanka. Sa ribizlima i rozaklijom.Dvadeset pet zrna grožđa ,dvadeset četiri zrna ribizli.Tri djevičanske ljubićice i bijeli svileni svileni šal nevinosti.I tri grlice , i mnogo grlica.I mnogo trešanja koje sa neba neprestano padaju.On poput autiste ne prestaje da ih slaže jednu po jednu,, kao da je to jedino važno.Krvareći sve više i više on doziva ili mu nebo šalje tri grlice.Druge trima bijelim djevićanskim ljubičicama.

I onda, niotkud dolijeće ogromna medicinska lopta i sve pretvara u crvenu , bljuzgavičastu masu.Na tren sve je krv i Mali princ i sve grlice nestaje. On je samo nijemi posmatrač .Njoj se srce slama, nestaje joj daha,jer u tom snu ona se ne može pomaknuti i on je ne vidi.

Dobri se vraća u pratnji prelijepe grlice,koja je njoj poznate, ali joj ipak ne prepoznaje ime.Sad je malo stariji i nijansu zaiteresovanji za ono što se zbiva izvan sna.On postaje svjesna da je vidi, da je čitavo vrijeme osjećao njeno prisustvo. Hoće da joj nešto kaže.

U tom momentu Dobri prekida njihov san i govori joj:

-I nemoj da bi se slučajno skršila ako meni nešto bude.

Potom se iscrpljen obeznanio.

Frka se na smrt uplaši.Neće valjda u jednom danu izgubiti oba svoja mala princa.Bol majke i bol voljene žene se mješala.Kako je mahala ponekad surova.Ne daje izbora:

-Mrtvi mrtvima , živi živima.

A kome ona ptipada?Šta sa mnom Gospode Milostivi?Kako pdojeliti srce na dva dijela?Za kim krenuti?Znam duša pripada Tebi , ali boli me toliko, da ne smijem ni pomisliti šta će biti sa njom ako pogrešno odlučim.

Prije nego zapade u kataleptično stanje, polusvjesno opraštajući se , poljubi Dobrog dugo i stratsveno, ušuška mu na grudi, stavi svoju krhku ručicu na njegovo srce.Učini joj se da se njišu na njenoj, trešnjinoj ljuljački.Nježni osmjeh joj preleti lice i zahvati je ništavilo.

Dva tijela , zadovoljena i opuštena,nepomično leže.Pred smiraj dana polako savladava ledena ukočenost.reko bi čovjek djeca su umorna legla i zaspala.Na licima im djetinji osmjeh. Sanjaju djevičanske ljubičice mirisne ljubavi.

Ništa .Ni zvuka ni pokreta.Dva djeteta spiju.Ili mriju?Pomoći nema.Sami su i niko im ne može pomoći.

Da li baš?

Dvije Grlice i jedna grdelina, prelijepe, nježne i prozračne sletiše im na grudi.Pogledi im blagi ali odlučni.Znaju šta im je raditi.Manja grlica kljunom dodiruju usne Dobrog.On ne reaguje.Velika grlica i Grdelinka to isto rade.nema pokreta.

Manja grlica je usplahirena.Grdelinka klimnu glavom velikoj grlici.Ona se primiče sljepočnici.Grdelinka otrki čaršav iprimače kljun niže koljena lijeve noge.I kao da im neko dade znak istovremeno iz sve snage kljucnuše Dobrog iz sve snage.Jednom , pa drugi put.

Mala grlica je zaprepaštena.Ne voli grubosti.Htjede da prosvjeduje , ali je zaustavi glas:

-Polako bone.To boli.Nisam vam ja ništa skrivio.

Dobri otvori oči,ugleda tri prelijepe ptičice u čijoj se ljepoti zaplela nevinost neba.Ne zna kako, alijoš uvijek djetinjim srcem sluti da su to Luce, Kosa i Krasotica.Nebo ih šalje da urede bar dio nereda zlih.Da se maglice ne stide i da njihov sjaj ne tamni.

Jedna za drugom ga poljubiše.Mariju Magdalenu krilcima nježno po srcu pomilovaše.Frki se ote uzdah.Pogledaše u Dobrog i radosno klimnuše glavom.Zalepršaše, napraviše krug ispred prozore, veselo mašući mu krilima i nestadoše put plaveti koja se počinje sa rubinom mjenjati.

Nije im se zahvaljivao. Znale su šta je u njegovom srcu.Koliko neizmejrne ljubavi u njemu obitava.On zna ,one su svoje učinile.Sve ostalo je na njemu. Nije gubio ni časa.

Iako malaksao, iako ga je nesvjestica povlačila na dušeke, iako ga je bol vukla bezdanu, iako se praznina širila pred njegovim očima – znao je da ne smije iznevjeriti Božiju milost,ni Ptičice malecke.Ni Isinu nevinost , ni vjernost Marije Magdalene . Ni svu onu prelijepu djecu što ih zbog čednosti njihove, neštedimice,svakog trena siluju, komadaju i ubijaju.

Ustao je i okupao se.Pred Marijinim krevetom akšam molitvu uputio Gospodu Jedinom.

Kadu toplom vodom napunio.Pjenušavu kupku napravi.Frku Frkicu na ruke primio.Na njegov dodir njenim tijelom prostruji drhtaj.Nije imala snage da ga zagrli.Ruke su joj beživotno visile.

Dobri je znao da nema puno vremena.Položio je u kadu. Pomisli:

-Bože moj Mudri , molim te podari ovom djetetu milost.Svoje grijehe je okajala.I ja sam sa njom griješio.Nije ljubav opravdanje, ali bježali smo od grijeha i nismo se usrećili.Vjeruj mi Bože najveći Oprosniče, u njoj nikad grijeha svjesnog nije bilo.Njena duša je od kristala . Čista je , prozirna i nevina kao kad se rodila.

Poslije te molbe došla mi je neka snaga. Javio se mir i znanje da će sve biti u redu.Koliko to u ovim očajanim vremenima može biti.Dugo sam je umivao, kvasio i zalijevao vodom.Ona nije imala snage, možda ni volje.Nekoliko je puta skliznula u kadu.Nisam je dao.Digao bih je i ponovo pokušavao da joj dam svježine.I povretim bar trun cirkulacije i snage.

Kada je počela pljuckati vodu, znao sam da je vrijeme da je odvedem da se odmori.Pažljivo i nježno sam je posušio. Srećom bilo je struje pa sam joj mogao fenirati kosu.Kako je bilo ratno vrijeme nisam očekivao neke mirisne kreme.A i ona nije bila njihov ljubiotelj.Njena koža je mirisala onim blagim , opijajućim mirisom bebice.I bio je dostatan.I njoji meni.

Ali presija silu ne moli.Obično, dpsta zagrijano ulje je sasvim dobro za masažu koja jača cirkulaciju i ozdravljuje.Život me uputio u tajne masaže.I masirao sam je..Od kose preko svih ljepota do nožnih prstiju.satima sam je masiroa,Ponopvo i ponovo.Kada bi joj koža postala glatka , bez čvorića ,sjajna i pucketava , a ona se počinjala uzbuđeno meškoljiti prestajao sam.Ogrnuo bih je lakom plahtom i legao pored nje.

Ona bi se okrenula meni lijevim bokom i tražila svojom desnom moju lijevu ruku.Držali bi se za ruke. Ona bi me ponekad grčevito stegla, da vidi da sam tu:Da me opomene da joj više ne bježim.Ponekad bi me poljubila.To je bio znak da joj pričam o ljubavi.O danima koje smo sanjali.O danima koji su nam ukradeni. O danima koje smo krali, a nismo smjeli .

Pričao sam joj i pričao. Volio je i volio.Molio se i molio.Predavao joj se i otimao je.Oba se davala i davala,Onda bi plakala i vrištala.

I tukla me, šakama po grudima.Nije me boljelo, jer ona niej željela da me boli.Bio je to očaj djeteta koje sada zna sve.Očaj žene koja zna da sve je tako moralo biti.I da niko nije kriv.I da smo oboje krivi.Krivi što smo se zavoljeli kao čista djeca i ostali djeca, koja čitav život traže put do ljubavi. A on im nije suđen.

Ne znam koliko je to dopiralo do nje.Ali se privijala uz mene i davala se.Poslije bi ,iscrpljena od bola i davanja ,na kratko usnula.Nisam se odnicao od nje.Kupka i masiranje. Kupka jutrom i večerom.Masiranje večerom.Tada bih je pokušao nahraniti i oprati.Nije se bunila.Između, čitavo vrijeme je uglavnom spavala.Osim kada bi vodili ljubav.

Kada bi joj se damar vratio, ponovo vi se pobunila.Krivnja majke što je nadživila djete je bila jača od života.Ponovo bi se gubila .Ludila i vrištala.Ja bih kleknuo kraj nje, uzeo joj desnu ruku i ljubio joj prstiće.I molio se bez prestanka.To bi je malosmirilo.

Bol i grijeh je izbacivala iz sebe.Ja sam ga preuzimao.Je bol njena je i moja. Njen grijeh je i moj.Bol je bol, a grijeh je grijeh.Bol je iskon.Grijeh je prolazan jer Bog Milostivi prašta.Ako se grijeh iz ljubavi rađa ,oprostiće se.

Da li se radi oprosta mora ispaštati i bol trpjeti nisam siguran. Da se u bolu ljubav ne može ugasiti – to znam.I postaje sve veća .I naraste toliko da se ne može disati i mora se drugom biću pokloniti.

Neko će se sigurno pitati kako mi nije smetalo da je gledam nagu, da je kupam, masiram i vodim ljubav.s njom u trenucima kada je bila u koroti i izgubljenosti?.

Nikad nisam imao dileme.Marija Magdalena i ja smo se poznavali četvrt vijeka.Voljeli se od prvog dana.Znali sve jedno o drugom.radi grijeha bježali jedno od drugog. Radi srca nismo mogli jedno bez drugog.

Žensko tijelo je svetište ljubavi.Ako se gleda sa ljubavlju, ako se dodiruje sa ljubavlju i ako se ljubav vodi sa ljubavlju , nagost i tjelesnost ženskog bića je čedna i uzvišena. U toj ljepoti i ljubavi nema ništa skaradno i neprimjereno. Bog Ljubavi će , nadam se oprostiti mogući grijeh.

Podavanje radi podavanja, nagost radi nagosti je nama dvoma bilo strano i nismo se stidjeli jedno drugog.

I još nešto , nisam preveliki čistunac , ali ni veliki griješnik. Ali ako je to jedini način da se spas život bilo koje žene, uvijek bih to učinio i preuzeo sav grijeh na sebe.

Nakon četrdeset dana davanja i uzimanja je došla sebi.I prvi put otvorila oči.Klečao sam pored nje i molio se.Osjetio sam njen pogled.Bio je to pogled anđela, nalik pogledima one tri ptičice malecke. Nježan , punn blagosti i neke snene radosti.

Otkrila je je plahtu i pozvala me sebi.Tri dana smo vodili ljubav.Bez mnogo riječi i okolišanja.Vratili smo se u doba kada smo djeca bila.Djeca koja hoće samo da se igraju i jure.I vole.I vode ljubav.

Ti dani nisu bili bunilo i bježanje od tuge i boli.Ni bježanje od stvarnosti.Ti dani su bili poklon našoj budućnosti koju nećemo imati.

Bili su to dani umiranja od ljepote i sreće .Podsjećanje da je tako moglo biti, da smo znali ono što nismo znali.Živjeti svaki tren onako kao srce želi.Duša će se pobrinuti da ostane čista.Bili su to dani praštanja i opraštanja.

Jedno jutro me iz dubokog sna probudi jasno određena konačnost u njenim prelijepim crnim očima. radost je sijala na njenom licu.U očima nije bilo suza ni tuge.Gledala me sa radošću i ljubavlju.

Pored kreveta , na peškunu od trešnjinog drveta bila je uredno složena nova , nikad obučena odjeća.Nisma trebao ni gledati. Odjeća koja je odredila dane moje mladosti. I pored njih uredno složen Lucin bijeli šal.

Uvukla se do mene naslonila mi se na grudi ,Uzela me za ruku i dugo je ljubila , na lice prislanjala i mirisala. Podigla se u sjedeći položaj i dugo me gledala.Meni je jeidno na um pala jedna upitna rečenica.:

-Znaš li koliko te volim i koliko sam te čitav život volio Malena moja?

-Znam mili moj. Isto koliko ja tebe.Uvijek sam to znala.Zato nam nikako nije išlo.Zato se moramo razdvojiti.Ti moraš ići svojoj djeci.Njima trebaš.Meni si dao sve što si mogao.

Ustali su.Bez riječi su se obukli.Ona brilijantvo svjetlucavu bijelu anteriju na golo tijelo. Ovaj put je tijelo bilo voljeno i ljubljeno i sasvim se uklopilo u raskoš čudesne haljine.

-Eh , Marija Magdalena ljubavi moja.Hvala ti na dobroti i nevinosti kojom me miluješ.

-Uh, Dobri jedini moj, ljubavi moja ,kako ćemo mi jedno bez drugog?

Uze me pod ruku, vodi me preko dvorišta do zelenih vrata sa starinskim zvekirom. Prije nego ih otvori zastaje.Propinnje se na prste. Dugo me ljubi.

-Oprosti mili,ne plačem ja.Suze same teku.

Ona se smješkala dok je vrata otvarala.Ja je još jednom poljubim.Dugo, čvrsto , zaljubljeno i ljubavnički.

Prelazim preko praga , lijevom rukom onom od srca, joj uzmem desnu ruku onu od ljubavi i poljubim je vrhove prstiju punim poljbpce.Poljupcem rastanka.

-Oprosti mi Marija.Sve će biti u redu.Ja sam još uvijek tu.Srešćemo se.

Nastavio sam hodati ne okrećući se.Znam da mi je mahala i djetinje poljubce slala. Stisla je usne i nije plakala. Jaka je ona žena. Mora biti .radi ljubavi svoje.

Slegnuo sam ramenima , Ne okrećući se digoh ruku u znak pozdrava.Tako to rade odrasli kad ostavljaju voljenu , a uplakanu ženu.Ona me podsjetila- sam odrastao čovjek i imam obaveze.

Polako krenuh niz ulicu. U meni praznina i teret godina.Ništa ne osjećam.Ni žal ni bol.Padaju mi na umtri,četiri misli.

-Niz brdo se sve kotrlja. Valja nama preko rijeke.I pad je let.Djetinja suza najviše boli.

Za rata nisam imao vremena da je posjetim. Morao sam za domovinu , za Bosnu svoju Zemlju Božije milosti, za Sarajevo Grad čednosti  život nuditi. Bilo mi je suđeno da preživim rat.

Poslije rata odrvenio .Godinama nisam ničega svjestan bio. Živ sam . Znam to , a ništa ne osjećam. Ljudi mi pričaju, ja ih ne čujem ili ne razumijem. Vrijeme ne osjećam. Stađune ne brojim. Steru me hridi , mraze me zime, kvase me kiše. Bije me žega , često i glad. Hrane ima , ali ne mogu jesti. Sve me boli , a ne mogu uprijeti prstom gdje. Ništa ne osjećam. Ništa nije stvarno. Sve je iluzija.  I košmarni snovi . Mnogo je mrtvih u njima. Mnogo eksplozija i nestalih.

 Ne sjećam se mnogo toga. Tek , tamu svuda vidim i slutim. Pođahkad poneku iskru ljepote uhvatim kada na Boga Mudrog i Silnog ,djecu i tebe Marija Magdalena mislim.A ne smijem ti prići.Kad god smi bili jedno sa drugim nesreću smo prizivali.Uglavnom.

Kažu doturi  neki PTSD te ko šejtan proganja. Još kažu ; kako ne bi . Roknut si više puta  nego to insansko  tijelo može podnijeti.

Roknut a živ. Misao i duša sa pobijenom djecom , tjelo među živima. Nikako da mi svane kome ja pripadam.

Kao i nju , sin i kćer me spasili. I nevina djetinja jubav njihova uz Božiju pomoć . Morao sam se životu vratiti radi djece . Šta bi oni bez tatka svog  na ovom svijetu? Bili bi siročići. A zar svijetu nije dovoljno siročića bez njih.

Bog Milosrdni me prosvijetlio . Još ti nije vakat. Moraš svjedočiti o svemu što znaš., Kad dođe vrijeme  znaćeš kako i o čemu.

Poslušah Ga. Morao sam se životu vratiti radi djece . I tebe Marija Mgadalena , milo dijete moje , milosti puna. Na kraju i radi sebe.

I vrato sam se . I pisao i pisao. Zapisivao i zapisivao.Slikao i slikao. Danima i noćima.I volio. Bože milostivi koliko si mi ljubavi darovao.

I Bogu se molio .

Ljubav tražio i nalazio. U Bogu Jedinom ,  djeci , u ženama, u sjećanju , u danu svagdašnjem  , u nebu , u noći budućoj , zvjezdama … i nalazio.

Joj Bože milostivi koliko je ljubavi u svakom tvom stvaranju.

I u tebi Marija , ženo čudesna. Uvijek si bila sa mnom i uz mene kad mi je bilo najteže. Bila si moja vjerna ljubav. Najveća . I najduže od svih.

-Uvijek sam te volio , Frka Frkice djetešce moje milo.

Ona mi mazno  obgrli ruku i stisnu se uz mene Znam da mnije :

-Tako malo treba za ljubav. Srce iskreno i vjera .

Osjetim da se sjedenje odužilo i da se sjena umora navlači na djetinje lice.

Ja je ispratih do kuće. Taksijem naravno. Ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Ratni aferimi. Spustiila se ona niže od Pašina brda. Odavno , od osamdesetih  u kućici u cvijeću , na našim Bjelavama živi. Mnoge se lijepe uspomene vežu za tu kučicu u cvijeću . I njene i moje. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako skoro  već đuturumim. Sav u bijelom. Ono da se složi  sa kosom koja počinje sijedilom da se šatira  . Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć navike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jednom se u jesen sedamdeset i neke se  zaljubih … nije dobro prošlo. Jednom se početkom ljeta neke druge sedamdeset i neke oženih …još lošije prođoh. E vala zakleh se u stađune  :

-Neće više meni jeseni i ljeta navlakuše i sačekuše raditi.

I nisu. Nisam bio baš čovjek od riječi kad su ljepote vladale mojim prostorom. Ali sam oprezan bio. I evo sada , jako je ljeto i  vruće je . Gorim , a znam da nije od vremena.  

Ona me pozva na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove.U meni nikad nisu stanovale nepodobne pomisli. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Tek poneku zaustimo i shvatimo, da sve znamo i da je sada sve prošlo vrijeme. Ništa se ne da vratiti , ni ponoviti. Niti izbrisati.

Ponekad jedno drugom ruku nježno stisnemo i poljubimo Nismo previše tužni,više nostalgični. Čak nam je radovanje susreta malo topline u srca unijelo.

Ustajem, kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti. Krajnje je vrijeme da krenem. Jer pomalja se ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Kažem:

 -Vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sad će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

“Hiljadu pahulja bijelih.”

Ovih nekoliko godina kod Magdalene su napravile veliku prekretnicu u mom životu. Na bolje i na gore. U svakom slučaju nisam loše prošla. Mužu smo nedostajali , i djeca i ja.Rijetko nas je viđao , pogotovo zadnjih godinu dana , jer sam zbog pogoršanja Grdelinkinog zdravlja rijetko išli kući .A iskreno , nije mi se išlo u dom u kome nema ljubavi i topline , u kome me sve podsjeća na bol..

Muž kao da se promjenio. Nije išao u kafane. Nije se opijao. Vodio je kućanske i baštenske poslove kao da mu je to jedina briga u životu. Dok smo se družili , igrali i učili  sa Lepom primjećivali smo promjene u kući .I bilo je vrijeme, ali…

Namještaj iz Mitinog vakta se zbog neodržavanja  pohabao i propao. Moj muž je komad po komad mjenjao . Stari izbacivao , novi ubacivao.Kada smo se definitivno i konačno vratili kući poslije Magdaleninog  usnuća, namještaj je bio skroz promijenjen.

Nažalost u krivoj zamjeni. Ovaj novi je bio jeftin , kičerski i od lošeg materijala. I djeca i ja smo žalili za udobnošću Grdelinkinog starinskog namještaja. Čak nam je nedostajala masivnost i jednostavnost Mitinog izbora.No, šutjeli smo i navikavali se.

I ja i djeca smo zazirali od muža.Nikad nismo bili bliski , a ovaj odlazak od kuće nas je još više udaljio. U domu , kao i prije nije bilo spontanosti ni radosti. Djeca i ja smo bili jedan svijet , a muž drugi. Mi smo rasli , učili i napredovali . Muž je stagnirao i zaostajao u Mitinom vremenu i sjeni očevog nedjela.

Odnosi se nisu promjenili.   On je jedno vrijeme , ponovo pokušavao da mi se približi. Ja sam bila ukočena i hladna.Nikako nisam njegovog oca izbaciti iz glave . Znam , greška loših odnosa  je bila do mene. A vjerujem da je i njegovoj glavi bila blokada , iako se svim silama trudio da mi udovolji, jer sigurna sam volio me do fascinacije.

On bio tipični provincijalac , malo drvenastog mozga , skoro neobrazovan , prosječne vanjštine i romantičan ko krampa.U suštini bio je veoma dobro biće. I takav oženio je prelijepu Sarajku , vrckavu , elokventnu i samosvjesnu. No,to je bila njihova druga neprebolna tačka.Nismo imali o čemu razgovarati.

Mene  je još  progonila ljubav prema Dobrom . Muž za nju nikad nije saznao.Nisam željela mješati svetost svoje ljubavi i gorku vezu  osuđenu na propast. Instinktom primitivca on je osjetio da osim njegovog oca i njegovog smaknuća , prisilne udaje i Mitinog bauka , ima još nešto što mu  krijem.

Polako se sve vraćalo na ono staro . Normalno to je loše.; i to nije bilo normalno. Njeno obrazovanje kod Grdelinke joj je dalo mi jednu novu vrlo široku  intelektualno notu i on je uvidio da se jaz među njima produbio na njegovu štetu.

Kada je Marija Magdalena sahranjena  Dobri mi je dao ključeve kučice u cvijeću:

– Marija Magdalena je meni dala ovlaštenje da se brinem o kući i okućnici i raspolažem sa njom. Jedini uslov je da ti imaš  neogrničeni i bespogovorni pristup biblioteci . Želi da nastaviš sa učenjem i obrazovanjem.Da neometana imaš svoj Ocean tišine i sna. Postigla si mnogo , i u Grdelinkino ime te  molim  nemoj nikada ubiti tu glad za znanjem , šta god se desilo.

Sin se sve više priklanjao ocu .Vođen instiktom edipovog kompleksa vidio je kako blejim u Dobrog , iako sam to pokušavala zatomiti. Bilo mi je žao , jer između Dobrog i mene nije bilo ništa i ne smije biti . U braku sam . I ja kao i on poštujem svetost braka, bez obzira kakav on bio.A i buntovnost  pubertet je imao udjela u rasuđivanju.

Vremenom sam subotom  počela odlaziti Magdaleninoj kući. Znala sam da Dobri subote  posvećuje obitelji. Kćerku sam vodila sa sobom. Sin nikada nije išao sa nama , ali je vođen  muškom ljubomorom znao nenajavljeno banuti. Meni je bilo svejedno . Nisam radila ništa loše , ni skriveno. I naučila sam :

-Šutnja je zakon! Što manje priče i objašnjavašnja, to je manje prostora za neuka i neprimjerena  pitanja i neumjesna zaključivanja.

Kćerka je cvjetala i rasla. I marljivo učila. Bila je veoma radoznala i željna znanja. Na majku. Postale smo prijateljice. Kada je molila da joj pomognem  u njenom neshvaćanju težih zadataka, zvala me mama Marija.Meni je srce raslo ko Mongolfijeov balon, a srce bubalo ko zvona svetosavske crkve na Jurjevo. Nas dvije smo zaista uživale  u miru i tišini našeg Oceana.

Iako sam nevoljko prihvatila ključeve, jer su nosili ogromnu obavezu , bilo mi je drago zbog ogromnog povjerenja i nade kojeg su Grdelinka i Dobri imali i polagali u mene.Kasnije će se ispostaviti da je to bila spasonosna odluka za mene i djecu i našu budućnost.

Muž je opet počeo piti i izostajati. Ponekad ne dolaziti kući. Nije imao ljubavnicu. Osjetila bih to. Radio je nešto gore. Počeo je kockati. Nesređen bračni život vodi alkoholu. Alkohol u meanu. U meani imaš dva izbora: ženske ili kocka. I jedno i drugo je jazuk , veliki belaj i ogromni trošak.

Gubio je posao za poslom. Ali uvijek je uspijevao da nađe novi. Kasnije ,  kada se Luce več upokojila , a Dobri bio tek dobri duh kojeg sam rijetko viđala , naučila sam da čitam jezik mahale. Saznala sam da su mu Luce i Dobri svaki put, kada bi jedan izgubio  ,našli  novi posao  . Preko  povjerljivih posrednika , da niko ne zna za njihovo dobročinstvo i uplitanje.

Usukao se i užutio, Postao je neuredan.Silila sam ga da se upristoji. Još uvijek sam imala koliku toliku kontrolu nad njim.Povremeno bi se primirio, ali slast  kocke je bila jača i ponovo bi se vratio novom poroku. Čak mi se čini da je u tom zlu niklo jedno dobro. Manje je pio. Vjerovatno zato što je redovno  gubio i nije imao novaca za velika opijanja.

Ali jedno zlo nikada ne isključuje drugo . I onda krene lavina. U jednoj raciji uhapsili su ga i zatvorili , zajedno sa grupom koja je dijelila strast prema krivičnoj kocki. Svi su osuđeni na zatvorska kazne. On je dobio najmanje. Šest mjeseci. Bio mu je to prvi prekršaj , a mislim da je i Luce povukla neke veze.

No,to nije sve. Dugovao je jako mnogo novca  na sve strane. Normalno da su vjerovnici mene pritisli. U prvi mah  bila sam izbezumljena i raspamećena. Onda sam se sabrala. Znala sam šta mi je raditi.

Uz saglasnost sestara , koje su se odrekle očevine u moju korist , prodala sam  Mitinu kuću i imanje, sa rokom iseljenja od par mjeseci . Dok se snađem.Podmirila sam sve dugove i meni je ostalo dosta novaca na računu.

 Prodaja Mitinog imanja meni je donijelo veliko olakšanje. Kao da sam odbacila neki ogromni teret sa leđa. More su postale blaže i sve rjeđe. Strah je polak nestajao. Nisam se više okretala i bilo me je manje strah nepoznatog.

Prvi put sam imala svoj novac i bila sretna . Jes da je bila očevina , ali ipak , zaslužila sam ga. Da bih izbjegla bilo kakvu nesreću tražila sam rastavu i dobila je u kratkom roku. Muž nije pravio probleme.

Za ostatak novca  nisam mogla kupiti nikakvu kuću, čak ni kućerak. Oldučila sam iznajmiti neku kučicu na Bjelavama.

Nisam morala.

Kada belaj krene onda on krene i ne zaustavlja se dok se nesreća ne umori. A kad krene razum , on umnožava sreću.

Nikad nisam prestala subotom ići u Ocean tišine i sna , odnosno Magdaleninu kuću. Traganje za srećom   nije prošlo nezapaženo. Nedugo pošto sam postala raspuštenica , jedne subote  prvi put  od  Magdalenine smrti sam vidjela Dobrog, kako ulazi u dvorište.

Kćerka ga se sjećala i radosno mu potrčala u susret. Zagrlio je i poljubio u kosu. Kao i obično u ruci je nosio dva paketa. Nije zagledao okolo , kao da je znao da mi sina nema. Dao je pakete kćerki i rekao :
-Ovaj je za tebe , a ovaj drugi  za tvog brata. Molim te da mu ga ti lično daš.

Sjeli smo na trem , kao u Magdalenina vremena. Ja sam iznijela kafu  i limunadu, izvinjavajući se što nemam slatko. Nisam očekivala uvaženog gosta koji se , sto , poslije godina udostojio posjetiti me.

On se nasmješio , obradovan i zadovoljan mojim  sarkazmom. Otvori fasciklu koju je držao u ruci. Izvadio je   list  papira.

-Molim te pročitaj!

Njegov svečani i ozbiljni ton me malo kosnu.Uzeh papir i stadoh čitati :

Ugovor o darivanju

 

Marija Magdalena iz Sarajeva , ulica Č. bb br. LK … koju će u odsustvu po punomoći br. 296.. od 10..09.1978. zastupati   i Dobri Š. Iz Sarajeva , ulica S.A.br. LK …

i

Marija Magdalena R. Iz Sarajeva , ulica  Sedernik bb brj LK … ,

sklopili su 14.09.1979. 

 UGOVOR O DAROVANJU

Član1.
Marija Magdalena posredstvom Dobri Š.  (u daljnjem tekstu:Darovatelj) ovim ugovorom daruje svojoj prijateljici i dugogodišnjoj družbenici  Mariji R. (u daljnjem tekstu: Daroprimatelj ) svoju nekretninu, tj.  kuću sa okućnicom 480 m2 

Član2.
Nekretnina iz člana 1. ovog ugovora se sastoji od kuće koja se
  se sastoji iz dnevne sobe, dvije  spavaće sobe, dječije sobe, kuhinje i trpezarije ,tavanske prostorije ( biblioteke) kupaonice , toaleta , predsoblja i trijema  ukupne površine 78 m2 i okučnice površine 402 m2

….

Prestala sam čitati. Papir mi je ispao iz ruke. Sledila sam se . Pribrah se. Podigoh pogled i susretoh se sa budnim i zantiželjnim Dobričinim očima.

-Tvoje je da se samo potpišaš i odeš sutra sa mnom da ovjerimo ugovor i izvšimo knjiženje. Sređeno je da se sve obavi odmah.

-Ovo ja ne mogu primiti . Ja ovo nisam zaslužila.- usne su mi se počele tresti i suze su mi krenule.

-Ehej , polako Malena. Čemu suze. Marija Magdalena Krasotica bi bila tužna da je ovdje. A sigurna sam da i gore negoduje. Vjeruj mi zaslužila si svaki milimetar nekretnine. Ti i tvoja djeca su jedina porodica koju je ona ikad imala. Imala je oca , mater i baku ali oni su živjeli svoje živote i skoro da nisu imali vremena  za nju. Odrasla je sama i sama se o sebi brinula. Poslije je imala mene. Ali kratko vrijeme . Par godina.  Bilo je kasno . Ja joj nismo mogli pružiti mir , spokoj i radost kao vi. Ona nije bila od puno riječi. Ali rekla mi je da  ne postoji ništa čime vam se  može odužiti. Njeno srce je ogromno , i kad nekog zavoli onda je u stanju dati i svoj život.

-Nemoj me siliti molim te. Ne mogu ja to. Ja se njoj ne mogu odužiti na ljubavi , podršci , utjehi i strpljenju. Prihvatila me u svoj dom jedno neuko , nesrećno i ranjivo  dijete . Kao rod najrođeniji . Izašla sam kao samosvjesna obrazovana dama i sretna majka.

-Milo moje . Zadnje tri godine ste joj vi bili sve. I radost , i smijeh , i društvo i rod , i oslonac i pomoć . Umrla je sretna i ponosna  zato što je imala vas. Bez vas  bi proživjela  par gorkih , turobnih i samotnih mjeseci, umirući na parčiće i velikom bolu;fizičkom i mentalnom.

– Ne mogu to prihvatiti. Ti si joj muž. To je tvoje.

-Znam to ,  milo moje. Ali ti si nas ponovo spojila. I  njena poslijednja želja  je da te usrećimo kao što si ti nju i nas . I moja želja je istovjetna mila. Da nije bilo tebe i djece , Marija Magdalena i ja ne bi imali četrdeset dana sna , da proživimo sve one dane koje smo ranije živjeli i bar malo nadoknadimo vrijeme koje nam je pobjeglo.

Priđe nam njena kćerka . Zasitila se paketa:

-Zašto plaćeš mamice?

– Bi li ti voljela živjeti u ovoj kući? Mama plače jer joj je teta Lepa poklonila kuću.

-Jupi . Mamice mila. Kada ćemo preseliti. Jedva čekam. Hoćete li mi čika Dobri napraviti kučicu za jednu Grdelinku. Vidjela sam Pticu malecku da već nekoliko puta pravi gnijezdo, ali joj ga druge ptice kvare.

– Hoću mila. Već danas ću ti napraviti kuću za prelijepu Pticu malecku, nalik duši naše Grdelinke.

Kćerkina radost i njegove rijeći su me prelomile.

Napokon sam imala svoj dom . Pravi dom. Jedini dom. Svijetli dom bez tuge i aveti prošlosti.U njemu ću ostati do kraja života. Srećna i voljena. Tužna i manje više nemilovana. Radosna i manje više neljubljena.

 Osim onomad…,eee i uh!I potom….augh!

Grijeh veliki  je o tome pričati. Jer krivac je kao i obično moj, nikad prežaljeni Dobri. Možda jednom , da olakšam duši grijehe, kad mi se vakat istine približi.