Frka Frkica – V Dio

Frkina svjedočenja





Dok zadnju prostu rečenicu  pišem sažaljevam samu sebe.

Moram malo prekinuti nit priče i odahnuti , da dam malo ljepote ovom pisanju.

Poslije sam skontala da nije lažov , nego anđeo . Pravi pravcati. Ukrala sam neka pismenija od tog lažova. Malo obradila.

Kako me samo volio. Poslušajte. Ovako bi  on pisao o nama. Ali želio  je da to ja ispričam.Ako treba i njegove riječi umješam.Kao nepristrana sam.

Kontam ja , jesi ba našo kome ćeš pjesničku slobodu dovoliti. Meni nepristrasnoj osobi. Ha! Ha! i Ha.To je da se zavališ od šege i isplačeš sve gorke suze, ako ih je preostalo..

Vrijeme neko buduće.  Evo šta nepristrasni posmatrač kaže.

****

Frkina sjećanja

Ovo moram ispričati jer upravo su takvi bili kad sam ih ja upoznala i zaljubila se u njih.

Pričaču kao da sam sa njima, jer ja jesam uvijek sa njima i sve ih volim .I onog bagavog Debu , i ozbiljnog Mojsija, Bašku baŠu od nestajanja i lutanja , zaljubljenog Hercu, trapavbog Lenjeivca, Omu od vizija.

 Dobrog najviše. Kao čovjeka moga i jedinog od srca ljubavnika kojeg sam imala.   Zbog njegove dobrote i tuge , i ljubavi koje mi je poklanjao. Srce mu skršeno dok je dijete bio. Nikad nije o tome pričao niti jade povjeravao.

Sve se kod njih u duši držalo. A velike im duše. Uglavnom vesele. Drugima.

Za olimpijadu ih pošlo ko budalu novine. Pred olimpijadu i iste godine , na kraju , posloje olimpijade , spotakoše ih belaji. Oni se prave, ništa to nije. Život je prelijep i ide dalje. Oni mahnitaju. Ništa ih ne može zaustaviti. Znasju ako stanu , survaće se ko Mojsijeve harmonike u hendek i nikad se neće vrnuti.

Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvije tri verzije, ali ova je prava.

Dobri načisto zvizno, niko ne zna ni što, ni zašto ni kako.

To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti,cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, ali cigar za cigarom. Drinu bez filtera obično dimio. One ciganske postale  jake i bolne. Ni da ih  pogleda od zadnje noći svilenog sreberenog šala. Ja krivac , bez krivice. Morala sam ga zaboliti. Ni kurvoazije više nije sokto. A-aa. Razdvojio tu riječ i otada Azija za njega ne postoji, niti je ikad kročio na to tlo. Azijke njemu jednom jesu. Za olimpijadu kročile u njegov dom i damar.

Herco bi ponekad znao lanut.Otkako ga Herc strefio pušio one sa filterom, sedam in pedeset.  Kako ga neće strefiti .Lela Jela Jelena ko najveća papanka se na Višljiku pokliznuila i izgubila sedmomjesečenu bebu. Dibidus izgubila. Skor naskroz. Kaže čula samo slabašni krik i ništaviše. Četeres dana se za život borila. Herco joj svaki tren probdio pored kreveta. Jecao se molio. onda se razišli. Nisu se mogli pogledati u oči. Ona zbog krivice što im nije kćerkicu znala sačuvati. On zbog krivice što ih nije obadvije mogao sačuvati

Za sve cigare Herco  govorio one bez gaća. Joj, bezobraznika.a mrzio ih. Kad je moro zapalit te bez gaća više je jeo duvana nego pušio.

Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom  izgovoru;cigare bez filtera su k'o cigare bez kurtona ili žena bez…; ali bi ga Mojsije uvijek prekidao i nije mudavao da završi poetiku. Tako se Deba vremenom profinio. Skoro.

Od kako smo Kosa ,  Lela Jela Jelena i  ja Frka Frkica odlepršale . Dobri sve je ćešće zvižda.Oni mislili zvizno.

A nije njemu se srca i duša skršili.  Najviše zbog prelijepe , čedne Luce. Umrije ona , na čisto , na bigajli hak. I njhova četvorogodišnja kćerkica. U po godine.

Zamijenili on i Lenji uloge.Sve češće Dobri  sve više šuti, a Lenji sve više progovara. I on zvizno. Izgubio  dvomjesečnog sina. Progovorio načisto u dvadeset sedmoj godini. Za ginisa je to.A oni bjelosvjetski rokeri u tim godinama riknjavali ko muhe poslije poplava.SamoDobri uvijek nešto zviždi, zviždi i opet zviždi.

Jedino je Zlata sa njima. Ali njihova bol nju smara.  I nove ženske joj idu na damare. Nema finoće i ljepote. Poniznosti i anterija. Smješkaju joj se , a vidi podrugivanje u očima.  A ona zainad , anterija , te ova te ona. Držali je  mahalaši njeni ko kraljicu,. Ma jok kraljicu ko princezu. Samo im ona bila spona sa mladošću.

Ona bi najčešće sjedila između Mojsija i Dobrog. Tu joj nekako najugodije bilo. Dobri bi ponekad  nabavio one Ž'tan  sa Frkinim okretom ,nekad Ten gold cigarilos ili bi samo doveo neku koja bi u ruci nosila Kurvoazije. Te neke od pjevaljki iz meanu dovodio da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš ili Lelo,Jelo Jeleno iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi.Nekad bi donio kurvoazije i vekju ,ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao.

Oma nas je prvi napustio.Mislimo figurativno,još nije prešao na viši nivo.To što ništa  ne vidi ko opatica u mrklom mraku kad traži zaštitu za pomagalo,nije ništa najsmrtonosnije.Može se riknuti ali malo teže.

-Znaš li mila , zašto je Dobri tako često tužan.

-Pričaj mi?

-Ne smijem ti reći.

-Zašto?

-Nije mi on reko.

-Pa kako znaš?

-Znaš onu pizdunku, Hanu , Zlatinu rodicu.

-Znam , kakve veze ona ima s tim.

-Ima , kako nema.

Dobro pričaj.

-Ništa ti ne znaš. Uvijek si naivna bila. Dobri je bio,  da prostiš, moja jedina ljubav. Uvijek,

Još od kada mi je prstiće poljubio. A onda nam se u Ašikovcu,  u Đardinu skršenih srdaca , upetljala ta Hana, nevinašce. Ma kakvo nevinašce, pizdunka , sto posto. Upečila se ko da kolonjsku žubori. Mi joj kao ni do koljena nismo. Tu večer , po običaju bila fešta i u zraku se osjetilo da će Dobri biti moj.

Jes kako ne!

Zlata ti zamolila Dobrog da Hani malo potkreše krila, da ne špija fešte i ne širi u familiji  priče o branju zabranjenog voća. Kaže treba srediti zlobnu junfericu. A jes’ i zlobna , ali i prelijepa bila. Ima je šta vidjeti . I vako i nako. Kako kažu i junferica bila , plaho zrela za branje , da ne mre biti zrelija.

-Hej , ode ti daleko. Nije njegova tuga od neke pizdunčice , kako ti zoveš Zlatinu rodicu.

-I nije nego , je moja tuga počela od nje. Umjesto mene , Dobri ubro nju. Istu veče. Nismo znali. Kaže ide dijete otpratiti doma , ne može ići samo poslije ponoći. Đentlmen kontam ja , polutiho.

-Aha ,- smijuri se Zlata –  pravi, to mu u krvi.

Poslije sam čula da je Hana trebala danima ostati kod Zlate, ali je ostala danima i noćima kod Dobrog.

On je umjesto Zlate pazio na nju. A Zlatu plaho pazio Mojsije. Zakon parova i pažnje. Pride davanja i potražnje.Znaš i sama moja Lucija , kako je Dobri pažljiv. Svaka bi mu i srce i dušu dala.

I tijelo, dabome. I ostale  ukrase svoje, bez razmišljanja. Da ih on onako pažljiv i nježan  pazi i pripazi.

Zlata mi reče, ispalo je bolje nego što je mislila. Kutarisala se  velikog belaja , i to kakvog beleaja. Hanu joj Dobri skino sa vrata , da ne gleda kako se ja baildišem sa Mojsijem. I njoj dobro , Hani mere bit da bidne , još bolje. Meni se namah upališe reflektori:

-To je Dobri odveo sebi kući.

-Ništa ti ja ne znam. Nisam svjedočila. Vidiš da moj Mojsije i ja , otkako su oni otišli ne izbivamo iz kuće. Zadeverali se , imamo nekog nedovršenog  posla po vas dan i obnoć..

Ne mere to tako,  jaučem . A ja?Šta je sa mnom Dobri?

Očiju punih suza zaputih se Dobrom.Bilo je rano poslijepodne. Ljeto kao i uvijek. Što bi Dobri rekao, uvijek prelijepi avgust, u kojem se anđeli dodiruju. Poeta , misli mi probijaju suze.

Avlijska vrata u njega uvijek otvorena. Kućna nikad , pogotovo ako je on bio „sam“ kod kuće.

Pozvonim. Malo komešanja i eto ga otvara vrata:

-Odakle ti Malena. Vidi , vidi te suze. Čemu ti kristali rose u očima Mila. Ko te povrijedio? Ko je ružio moje maleno? Ulazi u kuću , molim te. Budi mi gošća.

-Ti ,lažove jedan. Ti si me povrijedio.

-Povrijedio možda , ali šta sam ti slagao. Pričaj polako i obriši te suze , nemoj da ih ja poljubcima brišem , a nije im vakat… I dobro mi došla.

Vadi maramicu iz đepa na strani srca otkopčane košulje , zakopčava je , okreće leđa , uvlači je u pantalone i izvinjava se:

-Oprosti nisam se stigao upristojiti. Znao sam da si ti. Nisam htio da čekaš ili pomisliš da ti ne želim otvoriti .

Jes, lažov i povrijedio me , ali je fin i miran, ko da se ništa nije desilo. Prokletinja šarmira i kad mi se duša kida.

-Obećao si mi da ćeš biti moj!

-Nisam mila. Obećao sam ti da ćemo se sresti. I sreli smo se. I obećavam ti , evo sada , biću tvoj , ali kada vrijeme bude za to. Moraš neke rane odbolovati.I oboje moramo slobodni biti.

Uto na vrata banu Hana. U bebi dolki , sva ustalasana  i uzbibana . Vidim nije više pizdunčica. Postala ke žena. Rasna i ljubomorna, oči joj pune bijesa i ljubomore. Upire prstom  na mene.

-Šta će ona ovdje?

-Hana, ti si fina , vaspitana djevojčica. One nikad ne upuri prstima , pogotovo ne u goste. Frka je moja gošća. Došla me podsjetiti da imam nekih obaveza. Da sam nešto zaboravio. Zapravo nesporazum za riješiti. Ti ćeš se sada obući, malo urediti. Izaći na vazduh jedan sat i smiriti. Pa se poslije vrati. Evo ti  ključe.Ako budem izbivao vratiću se do večeras. Hranu ću nam spremiti.Jedi, ili me čakaj da zajedno uživamo. Ništa se ne brini. Sve će biti u  redu i ničim te neću povrijediti. Vjeruj mi.

-Ali ja neću…

On joj nježno stavlja prst na usta.

-Pst, tiho djevojčice. To je moja molba.

Ona se pokunji . Vidim ,vjeruje mu. Ode obuče se. Evo je . Gospodska pepito kombinacija i bijele baletanke. Besprijekorna elegancija . Vidi se gospodsko dijete. Poljubi ga u obraz. On je nježno pomilova po licu. Zagrli je, poljubi u kosu.

-Idi sad,  mila djevojčice.

Bilo je toliko nježnosti, blagosti u tom pokretu. I ljubavi, ali ne one prave ljubavi, iz duše. Osjetila sam to. To je bila neka pokroviteljska , razdragana, svježa  ljubav. Kao kad posjeduješ neku novu , tek dobijenu  lutku, koja će se jednog dana zagubiti, jer on mora svoje pute tražiti.

Ode ona.I on za njom,da je isprati.Kaže

-Izvini sa'ću ja.

Vrati se. Nosi poslužavnik. Sok od kajsija. Moj omiljeni. Hurmašicu i tulumbu. Grozd grožđa i ribizli. I Cigarete. Sedam in pedeset, moje. I Camel i šveps. Začuđeno ga gledam.

-Preko dana nikad ne pijem. I ne pušim Gitanes . Prejake su da se obdan ,nije dobro tom žestinom napadati pluća. Kamel mi je po mjeri, ili Drina,ali nje mi nestalo.

-Kako ti neće nestati?-Misli mi se nesuvislo lomataju. -Čudo da niste umrli od gladi.Sigurna sam nemate kad ni jesti ,ni piti .A vjerujem ni nos promoliti iz spavaće sobe. trebali ste mene paltiti da sa nošom stražarim ispred sobe.

Otpakuje nam cigare, vadi po jednu. Obadvije u usta stavlja  i pripaljuje. Meni moju stavlje među moje usne. Uvlačimo dim i otpuhujemo istovremeno. Ja suzna , on sa blagošću u očima.

Uzima me za lijevu ruku, nježno je pomiluje i poljubi je u vrhove prstiju, istovjetno kao onaj prvi put.

-Reci mi Malena šta sam te ja to slagao.

I zagleda mi se u oči. Nježno , duboko , sa tugom.

Meni sjećanja naviru.

“Ispred moje škole smo. On stranac, slučajni prolaznik je upravo  pripalio cigaretu mojim šibicama. Ja zurim u njega, mislim neki anđeo mi se pričinjava.

Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje uzdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlači se u moju dušu. Ja se crvenimi ,stid me je šta će tamo naći.

Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.

 Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj suzi  , iz drugog oka ne dade da kane.

Reče mi :

-Oprosti mi  Mila.

Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Još jednom me pogleda , mnogo je suza u tim tužnim  očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.

Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.

Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave.“

Nije me ništa slagao . Obećao je da ćemo se sresti i sreli smo se. Ja sam umislila da ćemo biti ljubavnici, dvoje koje se vole.A kad smo se sreli nisam bila sama.Usamljeno i slomljeno ijete nije imalo strpljenja.

Zacrvenim i pognem glavu. On mi sa prstima lijeve ruke podiže glavu, nježnoRuka mu topla i blaga, ko da me svila dodirnula. Gleda me , prodire u mene i kaže:

-Bićemo mila , sve ćemo biti, ali ne sada. Kada dođe vrijeme. ako nam suđaje ne pripreme neke zamke.Zato , samo malo oprezna budi. Oprosti, idem nam nešto spremiti za jelo. A i onoj malenoj. Dala si joj smiješan nadimak. Nije više takva. Podobrila se.

Kako se neće podobriti , kontam ja. I ja bih se dvaput podobrila da sam na njenom  mjestu. Ih , da me hoćeš podobriti, Dobri moj.

On se zagonetno smješka i pomiluje me po obrazu. Osjetim i poljubac mi na kosu spušta.

-Dobrica si ti mila. Bićeš još bolja. Podobrićemo mi tebe. Ako Usud dozvoli.

Ode.

Crvenim se . Znam, ne znam kako , ali znam da mi je misli pročitao.

U meni još ljutnje i ljubomora ima. Nervozna sam. Gledam po sobi. Znam da je njegova.

Sve miriše na njega. Blagost i dobrota izbijaju iz zidova.  Ležaj  njegov , skoro dječiju sređen i zategnut. Ugledam krajičak , centimetar neke knjige ispood jastuka.

-Joj ti ga oduljila kao  pop na samrti  liturgiju. Može li to kraće Frka, ako milosti imaš??

-Što nisi prije rekla, ionako ne bih skratila. Sve se po redu mora. Moraš sve čuti. Jel ti je đuvegija ili ni pomozi rod?

-Joj , kakve ste vi mahaluše. . Priča vam ko hiljadu jedna noć. Bisere nižete , a nikad kraja.

-Ma,bona ja te štedim. Hoću da te otupim da lakše podneseš ono što slijedi. Sa'ću ja požuriti.

Polako podignem jastuk. Vidi se debela sveska, najdeblja što se mogla u ono doba kupiti.

Njegov rukopis. Slova obla, dječačka.Dnevnik sigurna sam. Naliv pero  zavučeno negdje u prvoj polovini knjige.

Jer to je bila prije knjiga nego dnevnik. Poslije sam je uvijek nalazila. Što hotimično ,što  nehotice i kriomice je čitala. Sav sadržaj zapamtila.

Ali tog dana  naliv pero je bilo zakačeno na   stranici na kojoj je bio zapisan taj tekst. Voljela bih da ga nisam ni dotakla, a kamo li pročitala.

-I šta je pisalo.

-Polako ne žuri bona. Ima fras da te strefi. Daj naspi nam po je'nu. Ša'se stisla. Grlo mi suho.

I donesi bocu. Trebaće nam . Imaš ti kurvoazijea na hladnom, garant. Za slučaj da oni lažov , ona lutalica naleti.

Ovako je pisalo:

Jok. Dobri od desete neće da misli.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. zbog nje je postao sušta dobrota.Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i njene pameti.

Bile su to  one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati:

-Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.

A njemu milina oko srca:

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

 A oni nisu ko druga djeca. Pošli oni u četvrti razred herojeve škole . I zavoljela se djeca , ko žena i čovjek, odrasli ljudi.Čitavu godinu nisu mogli disati jedno bez drugog. Toliko su se voljeli da su ljubavnici postali. Istinski ljubavnici. Odmah od prvih dana.  Možda dječija podsvijest zna nešto što drugi pa ni oni sami ne znaju.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa, ko hablečinu,  kad god poželi.Pa da se onda mirimo , ko ljubavnici poslije svađe.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama smisliti.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.

Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.

Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom…

-Ih bona, ti navrla pizdit’ , a ja nisam ni počela. Šta ti je , jesi li plačljivih hurmašica jutros jela?

-Nisam bona , nego me tuga safata kad god pomislim na tu tragediju. Pročitala sam šta se zbilo. Jednom mi Dobri dao , da vidim da nije moja bol jedina na svijetu , da svako tegari svoju na plećima i muči. Bori se i tuguje.

-Štas'me onda pitala zašto je Dobri često tako tužan , kad mu boli znaš.

-Ma znam je, malo si nadodala ono o ljubavništvu, ali kakve veze ima sa Dobrim. Njegova verzija je nevinija od kristalne ikone.

– Slago te Luce. Da te ne povrijedi. Dobri je bio Dijanina i ljubav i ljubavnik.

-Pričaj mi o tome , kako su bili ljubavnici.

-Ne može to tako. Na preskok. Sve po redu , kako sam čitala. I ne pizdi. Ako me ti raspizdiš ništa od priče. Sjetiću se svoga, i onog kako sam rano počela , a nisam znala šta . I nećemo nikad prestati.

A vako dalje ide…

Dijana je bila mala božica lova koja je njega . Maksumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima škole  i mahalama Bjelavskim, dok je jurila za njenom , nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, njegove bi  misli bi hrlile njoj.

Dijete je bio, šta je mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao i oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Hitaju do hladanjaka na Mujaginoj bašti. Ili do šupe iza njega. Djeca iz mahale sebi napravili loge i zakatančili ih . Samo su dvojica imali ključeve. Mojsije i Dobri.  Mahalska djeca  se  plaho  voljela igrati doktora.

Prije i poslije „igre „ njih dvoje bi se satima  dodirivali, mazili i milovali. Bez riječi, samo dodiri. Neki uzdah i duboko zagledanje u oči. Nekad bi zaplakali , gorku i duboko , a da nisu bili svjesni zbog čega.Trebali su osjećati zanos i sreću a nisu. Neka ih tuga i djetinji stid ščoli pa se stišću jedno uz drugo.

 Dijanini zagrljaji su bili žešči i očajnički. On je to osjećao kao bol i još više se pribijao uz nju. Bilo im je toliko hladno da su ih samo zagrljaji mogli utopliti. Toliko su se pribijali jedno uz drugo da su morali voditi ljubav, da stapajući se speru svu crnu slutnju koja se izvlačila iz podsvjesti.

Da se stope, ne bi li se zagrijali i tugu otjerali.Nekad bi pomoglo.Tada bi od sreće jecali.

Poslije tih nebeskih dodira , njih dvoje uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na  susretanju i  poznavanja, zaklinjali na vjernost do groba. Jer oni su postali muž i žena. Neka neviđena sreća i tuga i molitva Nebu ih vjenčali.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona utješena , sa osmjehom na licu odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubce mu slala. On ukipljen i ponosan , kao pravi muž samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. A ne slute da djeca opasne vode mješaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali im sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držali i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti. I lutali ka hladnjaku ili šupi iza. Svaki dan. Osim nedelje.

Obiteljski ručak, Dijanina jedina obaveza.

Dijana i Dobri , duo De-De , znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Ne da mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

Dobri nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog  dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , vrišteći urlik  suknu mu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak za njim.

Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli ,  i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao . on je pred Dijaninim vratuma.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove vukoderinske oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično što pendrecima što šakama bubetaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to. Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako  kapa.Prstom  uhvati jednu kap i stavlja ga je u usta i kuša crvenu tečnost. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer ruku njenu bijelu na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo. Ali ovaj okus će pamtiti čitav život.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom. Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu . Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba. Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se tek tada svom snagom zakovitla mahalama.Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

i moje djetinje grijehe ljubavne

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena. Satara , pala mesarska,  više ne blješti, ko zarđala giljotina nepomično leži. Tijelo djetinje se ne vidi . Neko pažljiv bio pa ga u bijeli pokrov zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo, suši se i boji rđom.

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, isljednici , doturi, hamali i znatiželjnici ; svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome on sada pripada?

Tijelo mu sa živima a ne vidi ih. Obnevidio. Duša sa grlicom odlijetjela. I ne osjeća je.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako prebacio devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, ljubavnici , ženi svojoj miloj sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubičice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio. Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu taj led kad nema više male božice. Ne  treba mu. Ni slučajno. Nek odi s njom, da ga ona čuva i miluje. A on? On će već osjetiti kada se  Dijana , njegova jedina ljubav,  bude  bude igrala sa njim.

Dječija posla, pomislio bi neko. Mnogo su vam pametni ovi odrasli.

A šta vi mislite šta se u devetogodišnjem uzmu dešava ,kada mu neko siluje i zakolje najdraže biće na ovom dunjaluku?

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta zakletve  ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. I nikad više nije ni jednog žira rodio . Besplodan posatao , ali će rasti i živjeti sve dok  Dobri bude živio .Tako zapisano.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar , normalno nije dirao. Sve se nadao miris njegovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.

Nevinost dječija ne zna da  mrtvi se ne vraćaju.  Ljudi još nisu naučili da je smrt samo razdjelnica života  U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umire.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni!Nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj.Pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.Mislili snašo se i rješio ih jedne brige.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, japanerima  je prevozili,a vodu u kacama donosili.On bi to odmah sve obajene potamanio

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta. On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate i žbuku počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi, hiljade njih malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo , stavio još jedan zalogaj u ustu pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

I eto , otkud tuga u njegovim očima , eto zbog čega njegov bol i njegova lutanja . I napokon ,eto odakle njemu skoro iskonsko znanje o ženama , a posljedično i ogromna ljubav i nježnost prema Bogu,ženama i djeci. 

Ova blondinka plače ko godina. Sve jauče.

-Mili moj, oprosti mi. Nisam znala. Nisam kriva, ljubavi. Nikad mi o svojoj boli ne pričaš. Samo me voliš i štediš. Kaži mi bona Frkice kako ću ga sada u oči pogledati?

-Isto ko i do sada. Zaljubljeno i sa ljubavlju. I samo ga voli. To njemu treba. Ljubav i ti. Ih , jesi se raspozdila ko junferica koju takar zaobilazi. Sve mi nešto šapuće da si prije njega bila…

-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.

-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj,a nije mi suđen.Samo ste mi ga krale.Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i vrijeme.Daj naspider još jednu. Što se stisla, ko…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan. Onako ko Maksumče za izgubljenim srcem.

-Čekaj , me reći ćeš mi žašto dođe. Samo da donesem neko slatko. On me učio alkohol nije dobar bez kuvetli podloge.

Ode plava beštija. Ovo ljubomora progovara iz mene. A nisam ni ljubomorna. Skoro. Ako ga iko zaslužuje to smo nas dvije. Halal joj bio.

Evo je, vrnula se. Nosi srebreni tabak. Baš takav sam ja željela čitav život. Na njemu rozaklija, ribizle, tulumba i hurmašice.

Pogledam je poprijeko:

-Jel, ti to mene malo u zdrav mozak dolmiš?

-Ne bona, nikako. Ali uvijek imam spremno za njega, sve ove kerefeke. Kaže on; nek ima može neko naići. Treba gostima ponude dati. A niko mi ne dolazi, osim tebe i Lele Jele Jelene. A i vas dvije urijetko. On nikad ne okušava. Kaže nekako mu srce ne da skrnaviti jedno  tužnu veče, jedan nedosanjani san.Nego bujrum. Kojim dobrom?

-Vidiš , Malena, nemoj se ljutiti na ovo Malena. On te tako zove i nikako drugačije. Jedno pismo njegovo mi nekako dopalo. Ma nije nekako. Onaj blesavi Mojsije, pokupio pismo  u autu. Ispalo ovom našem, dok je bio u komi. Mislio ne bi bilo dobro da ga ti vidiš. Glupko.A tebi upućeno. Možda meni, ne znam. Ali meni nikako ne pristaje. A možda nije ni nama, nego Dijani ili svim ženama sa kojim je bio. A možda onoj nesrećnici što se bacila na njega.

Evo čitaj ga. Ja ga držala mjesecima.Znam ga napamet i plakala svih tih mjeseci. Željela sam da je pisano meni. A ne znam. Nikad nije bio u smrtnoj opasnosti, osim ono jednom , prvih dana boravka  kod tebe. Ono kada ga je ona nesretnica , moja imenakinja htjela povući sa sobom.

Uze plavuša pismo. Jes lijepa i čedna . Pravo dijete. A starija od mene petnaest godina. Tako nekom Nebo da sve, a nekom vrlo malo.

Okreće pismo, pa ga obrće. Prinosi ga nosu i miriše. Znam osjetiće njegov miris i njegovo dječije srce. Baš su njih dvoje jedno za drugo. Dvije nevinosti se našle i gore od ljubavi i strasti.

Otvara kovetu. Osmijeh joj se razlijeva licem. Biće da je prepoznala okruglasta skoro dječija slova.

Ne stidi se. Čita naglas. Lijep joj glas. Pismen. Tako nježan i zavodljiv. Malo tužan. Budi damare.Oči joj iskre. Oči zaljubljene žene. Riječima poklanja dušu i ja se ježim. Osjećam da itzvire ljepota. Glas i riječi se sjedinile.

-Ti koja si Krhka ruža ,

Ljubavi moja

Izvukao sam se. Čini se. Smrtnost me upozorila da ja nemam mnogo vremena.

Jednom davno sebi sam dao četiri godine da naučim neke stvari i da čist  izađem pred ljubav svoju.Izgubio sam je.

Sada više tih godina nemam. I zato ću pred tebe izaći malo uprljan , ali  poslijednji put,da bih se vremenom  oprao.

Reći ću nešto što nikako ne smijem, što će te naljutiti i zauvijek odvojiti od mene. 

Evo priznajem ti :  Volim te mila.

Volio sam te kao dijete, predivno ranjivo čedo, malo nesrećnu Krhku ružu. I djevojčicu slomljenog krila i ženu koja se budi.

Sanjah snove  u četrdeset osam sati koja su prijetila bivstvovanju mome.

U bunilu  spoznah da te volim ,kao  čarobnu ženu , kao ljubavnicu. Umirao sam i vodio   ljubav sa tobom. I ti mi uzvraćala.

Mnogo osjećaja ima zapretenih u čovjeku a da ih on i ne osjeti.

Tek ih grozničave snovi otkriju.

Meni se se nikad ne dešavaju napadaji panike.

Mislio sam da mi nije data.

Ali sada smo na neko vrijeme izgubili kontakt. Onih nesretnih dvanaest sati.

Čovjeku koji voli samoća  bolest nikako nije dobar drug.
On bez ljubavi ne može disati.

A moja  ljubav  prema tebi nije ljubav.

Ona je nešto što nije sa ovog svijeta.

Mnogo sam volio. Još voljeniji bio.

Nisam nikad osjetio tu vtoglavicu koja se nadvila nad nama,

koja se pretvara u pijavicu tornada i usisava me.

Stanje neprestanene uzbuđenosti, htjenja da se dodiruje ,čežnja da  se uranja , da se privija pretvara se u pasiju. 

 Pijavica, vrtlog me vuče, uvlači . Odjednom osjetih da sam sam.

Nema tebe da mi ruku daš , da se stisneš uz mene da me upiješda ti se dajem, odjednom osjetih prazninu koja hoće da me povuče sa sobom u bezdan,koji nema veze sa nama , sa mojom  ljubavlju i mahnitanjem.

Da li sam na tren usnio, da li me san savladao , ne znam.

Postadoh svjestan , neće biti dobro ako se ne vratim.Znam to je provalija iz koje nema povratka.Bio sam svjestan , ako se ne trgnem nestadoh..

Trgnem se, i probudim se , ne iz sna , već iz delirijuma u koji  nas je gurnula naša čarolija , moje  mahnitanje.

Sledih se mila .Sleđenog me znoj oblije.

Uvijek sam bio blag prema sebi. Nisam imao potrebe za strogoćom.Par puta kad sam imao krivnju. Oprošteno mi je.

Ali neki , ne glas   urlik mi pogodu slušnice:

Šta to radiš idiote ?

Šra radiš tom djetetu skote jedan?

Znaš li da je tek punoljetsvo uzela?

Znaš li da u tim godinama riječi , pažnja, milovanja starijih gode?

Znaš li konju jedan da se hormonI tada i ne mogu kotrolisati?

Nema opravdanja, punoljetna je,

Kad si izgubio čast , monstrume jedan.

Dijete zavodiš, kako te nije stid.

Zabolile su me te  riječi.

Nisu to bile misli mila.To je bila glasna jeka ,koja mi još uvijek odzvanja u ušima.

Javi se ona panika kad čovjek ne zna šta bi sa sobom.Da sjedi , leži, hoda, bježi iz kože izađe.

Nema se mira mila. Samo se rukom odmahuje.I ponavlja sram , sram , sram…

Nešto se slomilo u meni.

Zaplakao sam nad djetetom  kome sam danima,noćima  i još malo vremena mozak mutio, nažao učinio.

Činilo mi se mila kao da sam silovatelj.Hladnokrvni i beskrupolozni.Nije pomagalo pozivanje na ljubav.

Kakva te ljubav spopala starče jedan?

Znam starija si koju godinicu od mene, ali nevinost tvoja me boli.

Ali zaplakao sam i nad sobom.Pitajući se zašto sad da mi ljubav dođe , da me ubija.Zaplakao sa jer nisam htio da čarolija nestane. Htio sam te dozivati da mi dođeš,da te uzmem odmah , bez pitanja. Onako sirovo , osvetnički za oproštaj.

Pomislio sam kako bih se osjećao da to mome još nerođenom djetetu neko čini.Jeza je mila ta pomisao šta ti radim. Još veća šta mi želje nose.

A tebe nema da mi se javiš, da mi kažeš da ti ništa nažao ne činim

Da se igra , čarolija dvije dječije duše može nastaviti.I sjedoh i u trenu napisah pismo koje u   napisah.Nisam ništa mislio, samo sam pisao.Riječi su ispadale kao sa pokretne trake.Mislio sam ako stanem neću moći završtiti.

Ali mila ništa nije pomagalo . Savjest , čast je pisala rastanak.Ljubav i  strast su vodili ljubav sa tobom.Još žešće još silovitije.Ti se nisi bunila mila, ti se se davala . Upijala me.Nisi mi dala da se  odmaknem od tebe.

Stisla si me i i zagrlila jako, najžešće.Utonuli smo ,mila,  u borbu  bez suvišnih pokreta.Samo blago talasanje , zaronjeni duboko jedno u drugo.Okovima strasti stegnuti za sva vremena. Od iskona do ove večeri.I nazad do Ezela vremena.Vrijeme je stalo mila. Zapravo nije postojalo. Izgubilo se u nama.

Ja i ti. I jecaji što tiho iz grudi , iz srca izbijaju.A tijela raspomamljeno vrište kao da će se rasplinuti i nestati.

To je ljubav . To se ljubav vodi. I kada se tijela napinju , propinju da bi se dala i uzela, što jače , što dublje vrisak tvoj mi um ledi. Ti si u agoniji , tijelo ti se grči i još žešće se pribija uz mene. Propinje i malaksava uz jecaj. Mili , moj…

Ja nisam uman. Ja ludim jer nešto nije u redu. Osjećam to. Ne sada , tijela naša govore da se ljubav desila. U bunilu završnih zagrljaja i ekstatičnih sudara  dva uzavrela tijela, u mojoj duši se javlja bol. Ogromna i nezamisliva.

Odjednom  u glavi  mi se dekor se mijenja.

Dva labuda bijela  na jezeru ljubav vode.Tren ,djelić sekunde prije nego se prosu krik agonije koja vrhunac nosi,odjednom,niotkud ih poklopi stašni mrčni oblak.Nestadoše u njemu.

Iz tame se vrati Bijeli labud.Oblaci se raziđoše.Na obali ležaše Bijela  labuduca.Slomljeno srce nju je  izdalo

Labud tužno pogleda mrtvu družicu.Lagano zatrepta krilima,pomiluje je kljunom,pa krilom.Nježno milosno, kao da ljubav vode.Ništa ne pomaže. Ona  ga  ne čuje.Njeni  su snovi završeni

On mora dalje .Sam.Život je to.

Milo moje ,   snova nalik ovome  snu  je bilo previše i različiti su.Stalno mi se vrte u glavi.

Nekada mi se činilo da me voliš i uzvraćaš ljubav. Da smo slomili santu u tvome srcu.A opet, periodi bez groznice pozivali su me na čast.

Kasno je bilo mila. Ljubav se nenadano uvukla u moje djetinje ali bolno srce.Sada mi preostaje da se oprostim od tebe , jer se bojim ostati. Moj ostanak znači tvoju smrt.

Ne znam kada će to biti, ali moram bježati, jer ako nisam tu, mnijem , neće ti se ništa desiti, i sve će biti u redu.Obećavam ti da ću za neko vrijeme  pokušati da napišem  roman: 

Krhka ruža, jedan san i jedna ljubav ( radni naziv).

Kada bude gotov , poslaću ti ga da znaš koliko sam te volio i da mi oprostiš bijeg moj.

Budi mi sretna ljubavi,

Moje Molitve će uvijek biti uz tebe.

Hvala ti za divno druženje, uz cvijeće i svijeće, uz Bolero i Tokatu i fugu u d-molu

Molim te

Oprosti mi

Ako ti išta znači nisam htio da se to desi,ali vjeruj nije mi žao.

Jednog dana , za vremena , možda se sretnemo. Dužan sam ti. Spasila mi život.A olakšala si mi.Jednom mi reče:

-Nauči sebe da ostaviš sve ono… čijeg se gubitka plašiš .

Dobri

Ova haustorka opet razvalila plakati ko pivska cisterna.  Šta joj je sada? Opet je moram zagrliti , položiti na grudi,i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , a ona metar osamdeset i kusur . Nije fer.

Mene je samo dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.

Šta ću ja sada sa njom?

Dobri gdje si ti?

Trebaš nam.

Zvono na vratima…

-Ih , jesi se raspozdila ko neka junferica. Sve mi nešto šapuće da si prije njega b…

-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.

-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj,a nije mi suđen.Samo ste mi ga krale.

Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i vrijeme.Daj naspider još jednu. Što se stisla, ko…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan. Onako ko Maksumče za izgubljenim srcem.

Ova haustorka opet , nenadano razvalila plakati ko pivska cisterna.  Šta joj je sada? Opet je moram zagrliti , položiti na grudi,i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , a ona metar osamdeset i kusur . Nije fer.

Mene je samo dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.

Šta ću ja sada sa njom?

Dobri gdje si ti?

Trebaš nam.

Zvono na vratima…

Zvono na vratima…

Čudno.

Pred vratima nikoga nema.

Ulice opustjele. Liju one beskonačne,  hladne  septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo.

Obadvije  , ko najveće frajerke pomislile , evo njega.

Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih uzbibnanih grudi i skuta mislit na nas.

Sada bi se najradije malo odmoritla  druženja sa Lucom i pošla doma. Ali ko će po ovom kijametu  ,nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Usamljena je i treba joj društvo.

Lukav je ovi naš Dobri i brižan.

Zna da sam ja usamljena , da usamljenija  ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije.

Onog muža i ne računam. Njega su mi uvalili , a da me nisu ni pitali.Morala sam poći za njega , da mi otac ne ubije mog Malog Princa, jedinu ljubav moju. Želio se svetiti. Umislio da sin moje majke nije i njegov sin. On je moj i maksumčetov polubrat. Tako sudbina u njegovom alkoholnim parama ispranom mozgu pomiješala karte.I niko ne zna šta je istina.

 Majka mi na samrti priznala , one godine kada je moj otac Mito , ubio moga brata, Svisnula načisto za sinom. Jedino dobro u ovom gradu koje joj se desilo bilo je sa Dobričinim ocem

Hude li sudbe. Valjda to ponekad tako biva. Ista krvca  se dopadne  i zavede istu krv. Nema bitno ako se pravi nered i tragedija. Tada tuge bude toliko da se više ne može podnijeti. 

A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati preošli dani.

Ova Malena mazna ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.

Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava. Jes moj je, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša  od njega deset centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. On uvijek u nekom poslu.Traganju.

Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.

Kaže:

-Moram,,, morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.

-Kakvog dobra bona. Jebali te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čoeka života, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi , nisi normalna.

-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli da bi sve zajedno  predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si.Ništa ne lažem.

On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajnička. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne , ili je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi volim te Malena. I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.

-Aha, kako ne.

Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao  Isus kome se zavjetovala.I prelijepa kao duša od kristala na srebrenoj mjesečini. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, i ona zna sve je u parovima. Neće izaći na dobro.

 Kad je bila djevojčica izgubila je dragog , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.

A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama,  unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno – slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio.Skoro da je umro. A ona, dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.

 Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čednošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.

Ona ko da mi čita misli, nastavlja.

-Mlađi je , mila moja, trinaest godina od mene. Nemamo mi,  nikad nismo imali  budućnosti. Naša Nadin je došla krajnje nevjerovatnim slučajem. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša. I za nju , po rođenju rekoše neće dugo . Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona četiri godine , boli i tuge, radosti i nježnost, mamina duša jedina. Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo.Mislila sam odmah za njom. Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro otići, pa odugovlačim.

Priča žena,skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći.Obečao joj   večeras  do ponoći eto njega.

Skorom će ponoć mislim ja , a je pitam:

– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.

-Jesam i nisam.Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana avgusta nekoliko uzastopnih godina. I poneki Božić. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi  za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kako ću bona, djetetu milom uništiti život?

-Milo dijete , a  jedino si njega u životu imala, a bome i svašta nešto s njim radila i predeverala. 

-Desilo se Frkice draga.Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki.  Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek  nasmiješi ,  pa se uozbilji i  kaže mi:

-Ne boj se mila. Ja sam ti sve grijehe oprostio i preuzeo na sebe . I Bog Milosti će.

-Ajd, ne budalesaj. Koji grijeh.

-Kako nije. On je imao dvadeset  godina ,  ja trideset tri.  Zavukla ga još devet. Kakve smo mi budućnosti imali.I taj zavajet moj. Još veći grijeh. Ja osim Boga nisam smjela nikog voljeti.

-Što si ti naopaka.Bogu Božija ljubav, njemu tvoja zemaljska ljubav.Prosto ko pasulj.A godine. Ko ih šiša. Njemu nikad nisu bitne godine. Niti bilo šta . Samo ljepote i bjelina duše. I iskrenost i ljubav.A u tebe bogami toga ima , kolko ho'š. Kad te vako gledam ima te bona na sve strane. A ti o grijehu.Kad se dvoje srcem i iskreno voli nema tu zere grijeha. Kako bona neće zgriješiti. I ja bih , namah, da mi kojim slučajem naraste.

-Lako je tebi Frkice mila pričati.

-Aha,  jako lako.Ti ga imaš , i još kukaš. Šuti bona , nemoj dušu griješiti. Lijepo vam je, volite se. I zašto nikad , ni jedno od vas dvoje nikad ne pominje Nadin.

Ona se pizdunka razvali  ko godina. Ja vala morala pitat. Jes mi Dobri reko ni za živu glavu ni riječ o Nadin .Ali meni niko nije mogo ništa zabraniti.

Plače ona ne smiruje se. Ja je grlim i tješim.

-Puti bona ,plač. Smiri se. Pričaj mi , biće ti lakše.

Jok, ne pomaže. Ona ne plače, reve.

Ne znam kako je smiriti. A i ja se ne  mogu sabrati.Plače i vrišti, Bože moj, tuge velike.

….

Tu je Frkin rukopis postaje nečitljiv. Do kraja dnevnika. Požutjele stranice. Valjda plakala  dok je pisala. Moraćemo da ga polako restauriramo. Slovo po slove, nema druge.

Sada smo u belaju. Potrajaće.Kako nastaviti dalje.

Odlučili pustiti nešto vezano za Frku iz dugih pisanija, dok ne prebrodimo krizu teksta.

Odlučili se za jahače, oliti bjelavski konzilij.Neka Frkina sjećanja.Ne baš najasnija.Ali valjda će se uklopiti u opštu pisaniju.

Dok zadnju prostu rečenicu  pišem sažaljevam samu sebe.

Moram malo prekinuti da dam malo ljepote ovom pisanju.

Poslije sam skontala da nije lažov , nego anđeo . Pravi pravcati. Ukrala sam to od onog lažova. Malo obradila.

Kako me samo volio. Poslušajte. Ovako bi  on pisao o nama. Ali želio  je da to ja ispričam.Ako treba i njegove riječi umješam.Kao nepristrana sam.

Kontam ja , jesi ba našo kome ćeš pjesničku slobodu dovoliti. Meni nepristrasnoj osobi. Ha! Ha! i Ha.To je da se zavališ od šege i isplačeš sve gorke suze, ako ih je preostalo..

Vrijeme neko buduće.  Evo šta nepristrasni posmatrač kaže.

****

Od kako  se Frka Frkica  skršila , prođe tako skoro godinu dana a da  niko nikog nije dirao,  u smislu zajebavo , nasuho takario il’ ono ko nesvrstano zezo. Neko primrje nastupilo. Ko da nas je Frkin vriđteći plač nečemu  poučio.Preko noći sazreli, skoro. U jednom smislu.U drugom gdje ćeš ti blentovije nešto naučiti. Postali još mahnitiji, inatniji.

Mojsije je crvenu harmoniku bezbrižno svirao.Onda je po redu ,kako to sudbina nestašno kroji,na red došla i ona.

Jarčedoli mnogo krakova imaju.Zima je, taksi neće da voze,sigurno se vratili  ne bi.Kako su se oni  uspeli to ptice znaju. A ni one. Sve se u čaršiju spustile tražeći mrvice kruha i malo topline.Nigdje kljun iz čaršijskih dućana i magaza ne promaljaju.Tek ponekad do nekog šadrvana na brzinu prhnu ,ugrabe kap studene vode ,pa prh u toplinu potkrovlja i dimnjaka. Ono do Bistrika i malo poviše , dokle je  lako , taksi je dotlen vozio.

Crvena harmonika se rasplakala,otima se , raspada se i dere; pričajte o onoj srebrenoj, ona je prije mene na redu.Mojsijeve harmonike kao da su imale dušu.Predosjerćale su šta im slijedi.I željele su da za svog kratkog života , dopuste Mojsiju da iz njih izvuče ono najtananije i najbolje.

Ono što se desilo te zime u Jarčedolima ni ptice ne znaju, sve se spustile u čaršiju.Svjedoka nema , ali zadovoljna lica mahalaša mnogo govore.Bila je to neka dobra fešta.Da se nešto veliko, u tri navrata desilo svjedočio je Eso Mrak.

Jednom za olimpijade su se morali pješke spustiti do Latinske čuprije.Bili kokuzi.Sve penezi sprcali u jednoj koti haman na Jarčedolima. Kotrljaju se oni niz strme ledene ulice. Niko ne zna kako su živu glavu izvukli.Vi mislite zbog leda i zime.

Ima i toga. Ali Jarčedoli su bili plaha konzilijska kota. Jedna Dobričina posebna dama imala gore veliku starinsku kuću. Marijana, jedinica u majke godinu dana po olimpijadi ostala u jednom trenu bez oba roditelja i igdje ikoga.

A i Dobri neki sirotan bio.Ali sretan sirotan.Išle ga čedne ljepote ko budalu novine.Bilo je to par godina po olimpijadi i snijeg se pravo zakopitio i u led pretvorio.Luce i Nadin rose prve sjedine u slijepočnicama Dobrog.Još je u koroti. Kako ne bi bio? Tek je dvije-tri godine prošlo od usnuća milih anđela. Još nije svjestan da se vratiti neće.U svakom dahu , u svakom tragu u svakom pokretu ih traži.

Kako to usud sredi – Dobri je Mirjani V. postao jedini rod.Tri godine brisanja suznih očiju.Tri godine istjerivanja tuge iz damara.Tri godine plemenitih dodira i sna.Mnogo ljepote ,nježnosti i uspomena se nabralo.Činilo se da će njih dvoje naći smiraj jedno pored drugog.

Bijaše to jesen sedamdeset i neke, koja se dogodila jeseni osamdeset i neke.Spojili su se na Vrelu Bosne.Ona se ljuljala na ljuljački okačenu na trešnji ,koju je on Luci i Nadin u nekog prošlom životu pristavio.

Gleda on i nijemi .Djevojka, skoro djevojčica,sva u bijelom se njiše sve jače i jače .U nebo hoće da uskoči.Njiše se i plače.Ljuljačka skoro do vrha seže. Skoro će se prevrnuti. Ona se njše , stišće zube , oči zatvara i otpušta ruke.

Zna Dobri , ne sluti na dobro.Poslijednji zamah prije nego će se ljuljačka zavrtiti punim krugom i kao katapultom izbaciti nesrećno dijete iz sjedišta samo što nije vrhuncu došao.

Dobri ne razmišlja.Dosta je boli i nestajanja na ovom svijetu.Neće više anđeli na njegove oči mrijeti.Uskače za leđa ljuljačke, Hvata se za dva užeta pri dnu ljuljačke.Zamah je jak.Uže mu grčku vatru na dlanovima stvara. Bol je silovita, on ne pušta. Ljuljačka ga vuče za sobom ,on koljenima para zemlju i dere ih, ali ne pušta.Ne da da se milom djetetu nešto desi.

Ljuljačka usporava pri samom vrhu. Vuče Dobrog nazad za sobom kao da je poput strašila krpena lutka. Zamah je toliko jak da u povratku ljuljačka skoro pregazi Dobrog , ali on se ne da i uspjeva zaskočiti sudbu – i pad je let.

Više snage nema , otpušta ruke i ljuljačka ga po glavi i ramenu udara. On gubi svijest i pada ispod ljuljačke.Djevojka sklanja ruke sa očiju.Ne zna čta se zbiva.Ne vidi ništa .Zašto je sve stalo? Um joj bistar.Zna nešto joj spasilo život.Ljuta je na očaj i nerazum koji su je tjerali da zaboravi na ljubav Milostivog.

Spušta nogu prema tlu.Nešto meko joj ispod nogu.Vidi gazi trbuh nekog čovjeka. Vrisnu. Zaboravi na svoj nerazum. Trijezni se .Mladić, prelijepo dijete čini joj se, leži u travi zatvorenih očiju. U lijevom uglu usana mu tanak mlaz krvi niz bradu klizi.Malo više od brade ka slijepočnici jako crvenilo grdi lice.

-Biće opasna modrica, hematom ,ako ništa nije slomljeno.- stručno misli ona.

Klekne na koljena, prisloni uho na srce neznanca.

-Uh, dobro je. Diše.

Iz lijepe damske torbice , od najfinije talijanske štavljene kože obojene u bijelo ,vadi maramicu sa vezenim monogramom MV i pokušava da mu obriše krv. Donekle uspijeva,nije se počelo koriti, još tankim mlazom curi. Brine je – on ne otvara oči.

Modra rijeka je tu na par koraka, ona trči zahvata šakama vodu i trči nazad i pljuska tujina po licu.On se ne miće. Ona mu briše, sad već skorjelu krv.

Čini joj se – on dobro izgleda. Crvenilo mu se vraća u lice.Brine je , skoro da ne diše. Ponovo odlazi do modre , kristalno bistre vode , zahvata vodu objema rukama i ponovo je izlijeva na njegovo lice.

Nema reakcije.Ona je zbunjena. Nije paničarka, ali ne zna šta da radi. Slučajno je nabasala na ovu ljuljačku. Usamljena i bolna hodala je duž obale Modre rijeke, tražeći neki znak, koji će joj dati nadu da nastavi dalje.

I sada ovaj mladić tu leži.Možda mre.Njenom krivicom.Ona podsvjesno zna da je on usporio njen let. Možda je spasio pogibelji.Ne smije joj umrijeti.A ne zna šta će.Da ga ostavi samog i ide tražiti pomoć?Ne zna da li bi se mogla vratiti na isto mjesto, a i ne smije ga ostaviti samog. Možda se osvjesti i bude mu potrebna.

I dok misli prolaze kroz glavu ona gleda u njega.Lijep je. Veoma lijep. Misli da nikad nije vidjela ljepšeg muškarca.I nekako prozračan i svjetao.Strese se. Vjerovala je u anđele i džine.Strese se još jednom, uplašeno ustuknu, zatvarajući oči, kleknu na koljena i poče da se moli:

-Oče naš koji Jesi …

Došavši do kraja molitve , zaboravi reći Amin.

I ču:

-Amin!


Okrenu glavu prema zvuku.Dva najnevinija i najtužnija oka su radoznalo gledala u nju, kao da su ocjenjivala da li je ona dobro.Uzdah olakšanja mu se prosu iz grudi. Grč bola mu preleti preko lica, on je, prije nego je ponovo usnio, tiho zamoli:

-Molim te pomozi mi.Odvedi me Mariji Magdaleni.

I opet usni.

Nije ga odvela toj nekoj Mariji.Evidentno nije znala ko je ona.Odvela ga je svojoj kući.Slučajni prolaznici,jedan zaljubljeni par šetača uz rijeku joj pomogao da dovede kočije iz aleje platana i da ga uz pomoć kočijaša unesu u nju i da krenu ka Ilidži i spasonosnom domu zdravlja.

Ona ga naslonila na svoje rame.Karoca klopara i drma lijepog tujina.Ona ga zagrlila da se manje trese. neko bi pomislio dijete joj zaspalo na lijevoj strani grudi.Lijepo miriše. Iz nosnica joj ka mislima struji miris nevinog djeteta.

U domu zdravlja rezonanca kaže sve negativno.Jak udarac ,hematom na jagodicama , malo nesvjestice , ostalo u redu. Najstrože mirovanje, tišina i mir.:On uza se nema nikakvih dokumenata i ona plaća pregled.Ne želi da uključi policiju , ne želi nikakve probleme.Osjećaj joj govori da je ovaj onesvješteni svat neko posebno dobro biće.

Taksi do Jarčedola je popriličan iznos, ali ona se ne obazire na to. Ima dovoljno novaca.Ostavština roditelja, a i nije loše plaćena.Doktorica je.Upravo je svršena specijalistica posttraumatske psihijatrije.

Uz pomoć taksiste i prvog komšije , na zgražavanje budnih unesoh meita u kuću.Da meita.Upravo tako je izgledao. Blijed ko ćefin.Da nije crvenila od udarca neko bi pomislio da je zreo za kabur tahte.Da, Marina vam zna sve ove izraze.Rođena je u mahali.

Mnogo toga ona zna i kao liječnica i kao jako inteligentna i obrazovana žena, ali ne zna kako pomoći ovom što se ne budi.I ne zna šta s njim.Ne može dobročinitelja u bolnicu ,jer nije sigurna da je to dobro za njega.Ne može ga predati vlastima na skrb jer se boji da ga neće dobro zbrinuti i da će se ovaj neznani njen pogubiti.Tako ga je oslovaljala:

-Ovaj neznani moj.

On je spavao i spavao, kao da se nikad u životu nije naspavao.Po dolasku ostatak dana nije se budio.Dolaskom večeri počinje moja nesanica i borba za njegov život.Temperatura mu je rasla.Na razne načine mu snižavala temperaturu. sa promjenljivim uspjehom.

Bio je u bunilu i ponekad bi buncao.Pominjeo neka ženska imena.I poslije svakog bi vrištao:

-Ne molim vas. Ne.Nemojte ih povređivati .Nemojte ih nestati. Pomozi mi Bože moj milostivi.Ne mogu više.Boli me. Sve me boli.Bože mili nemam više snage.Podari mi milost i primi me Sebi.

Moje iskustvo mi je govorila da je ovaj čovjek mnogo toga prepatio.Da je na ivicu umnosti.Da ga je ovaj udar ljuljačke, u to sam sada sigurna bacio u krajnost.On ne želi da se vrati.On hoće da ide za onima kojih nema.

Ali kako doprijeti do čovjeka koji se razdvaja od uma i tijela.Kako naći lijek za čovjeka koji gori i koji se gubi.Mojom krivicom.Sjetih se jedne mahalske priče:Neka časna sestra spasila život jednom djetetu koje je umiralo od pothlađenja i groznice.Svukla se i legla kraj njega .Bez imalo djevičanskog i svetačkog prenemaganja legla pored njega.Zagrlila ga i čvrsto stegla.Svojim tijelom ga čitavu noć grijala i spasila od smrti. Prekršila je zavjet , jer je sebe posvetila Božijoj ljubavi.Priča ne govori šta je dalje bilo.Vjerujem da joj je oprošteno, jer je sačuvala i dušu i tijelo , a spasila jedan život.Da, sigurna sam da joj je oprošteno ,jer nebo stalno ponavlja:

-Ko spasi jedan život kao da je spasio čitav svijet.

Ja opet imam ljekarsku etiku o čistoći profesije,ali i hipokraitovu zakletvu : bolesnik i njegova dobrobit na prvom mjestu.Nisam imala nikakve dileme.Čitav dan sam bila na nogama.Istuširah se i njegovo tijelo oprah vinskim sirćetom i istrljah spužvom.Njegove genitalije takođe, Odnos medicinsko osblje i pacijent.I ništa izvan toga.O tome se ne priča.Hipokritova zakletva.Nekad je teško razlučiti profesiju i život,jer profesija je njegov veliki dio .

Legoh bočno naspram njega.Zagrlih ga, čvrsto kao da je neka bebu.On prvi put jeknu:
-Ne , ne to.Nemoj mila.Ne čini to.Ti si još dijete.

Osjećala sam da me štiti od dodira nagih tijela.A možda je ovo već proživio sa nekom drugom.Okrenu mi leđa i poče da drthti.Gorio je. Ja sam ga privijala uz sebe. On se odmicao i grčio i ponavljao:

-Ne , ne mila…

Nije bilo izbora.Čitavu noć sam se stiskala uz njega. Temperatura mu nije padala.Bože mili 41 stepen C .Uh 42.

-Pomozi Bože milostivi , umrijeće mi ovo čestito dijete.

42,5.Gotovo je mislim ja.Kasno je za hitnu. U meni neki inat proradi . Okrenuh ga svom snagom prema meni.Zagrlih ga čvrsto, najčvršće.Moje grudi, moja bedra, koji skuti su neštedimice upijali vrelinu bolesnikovog tijela.On više nije ima snage da se brani.Samo je sve tiše buncao:

-Ne, molim te mila , ne.

I prestade da diše.Zaplakah . U očaju ljuta na svoj,na njegov nerazbor , na bespomoć, počeh ga drmusat. Ništa.Temperatura naglo pada u obrnutom smjeru.Njegovo lice poprimi izgled umiruće bebice.

E, ne može to tako.Ne zvala se ja Marina sa Jarčedola , neš ti meni pobjeći i umrijeti.I zveknem mu šamarčinu iz sve snage preko onog modrila što se već pojavljivao.

On naglo otvori oči , pogleda me nekako neprepoznavajuće i iznenađeno i prošapta iznemoglo:

-Polako bona,to boli. Neću ti ja učiniti nikakvo zlo.Nikome nisam.

I zaspa.Uh.I opet uh. Bilo je gusto.Dekike su pitale.

-Hvala ti Gospode što si mi dao snagu i pomogao me.

Četrdeset dana Dobri nije znao za sebe. Ni ko je ni šta je.Ničega se nije sjećaao.Samo je molio da mu se Marija Magdalena javi.Da ga njoj odvedu.

Ovo pričam da se zna da je u svakoj nevolji tražio mene. Ja sam mu uvijek trebala.I uvijek bi od tegomne stvarnosti meni bježao.A nije nam se dalo.Čak i tada ,u toj bespomoći i bezbadežnom neznanju, on se sjećao samo mog imena.I skoro godiniu dana ničeg više nije sjećaa niti pamtio.I željela sam poveznicu koju nisam imala kada sam Luci pričala šta se desilo one noći kad sam se skršila.

Doduše bilo nas je tri Marije Magdalene – Grdelinka, Kosara i Frka Frkica. Ali one druge dvije su već odavno bile na boljem mjestu.Ponekad mislim da možda želio njima da ode.A opet, sve mi se čini da me ne bi ostavio samu na ovom svijetu.Nisam imala nikoga osim njega.I vremenom sam shvatila – ni on nije imao nikoga osim mene.

A onda Dobri , kad god se ljubav desi ,one ili on moraju ići dalje. On je svoje dao na jedini mogući način. Iskrenom,nježnom djetinjom ljubavlju.One su ga voljele i odlazile.I povrijeđivale iako to nisu željele.I onda ljubav i neraskidivo prijateljstvo traje za čitav život.Eh Marina, Marina V. Takav nam je usud.Shvatićaš nakon vremena.I tebe će potkačiti,Možda i ti napišeš svoju priču.Ili te on ureže u svoje srce kao jednu od jedinih ljubavi.

Mahalaši su  lagano nakupljali godine.Širili vidokruge  ,intesovanja i znanja.Bili su marljivi učenici .Učili su i upijali znanja jedni od drugih.Nikad ih nije popuštala dječačka blesavost i maštovitost. Ni mahnitost. Sve su  više  različiti bili,ali su uvijek  željeli samo  muziku i ljubav,i grčevito se toga držali.Neko bi pomislio umoriće se od leda , bola , trnja i rastanaka.Nema teorije!Znali su se da život bez ljubavi i milosti nema svrhe.

Mislili su ; vrijedilo je. Samo kad pomisle,kako je silno vrijedilo. Svaka sekunda je debelo vrijedila.  Nijedan nije umro od te ljepote. Mnogima,premnogima su srca slomili ,dušu uprljali i zaledili. Svim ljepotama sa kojima su se družili. , ponajvišei sebi  i  ljubama .Ali uvijek su vapili voljeti nekog,ruke pružali,ruke tražili,djeca bili,snove snili i ko najveće hablečine se iznova zaljubljivali.I opet se zaljubljivali i iznova se od ljubavi ubijali.

Ima te čedne djece koja neće da odrastu,samo hoće da se vole,igraju i jure.Ima tih anđela što samo svjetlost i radost u drugima vide.Ima te djece što i kada ih boli,i kada ih gaze i biju,i kada umiru hoće ljubav i muziku da sanjaju.I Bogu Jedinom da se mole.

Polako su se razbijale mladalačke iluzije.Pokušavali su , sa najvećom pažnjom,   da ih krpe i lijepe .Sasvim dobro su uspjevali u tome i opstajali. Kako su im se iluzije sve češće razbijale oni su  postajali sve mahnitiji.Sve grčevitije se zbijali , u potrazi za novim i baštama i đardinima, i anterijama i mini suknjama, i majicama rolkama i bikinijima, pepito pantalonam i bebi dolkama. Sve je to bivalo lakše opisivati, opasivati i još lakše skidati. I tkati. U srcu i tijelu.

Nažalost, poslije je sve bilo  toliko lako da nije imalo onog pređašnjeg smisla i ljepote.Oni nisu htjeli to. Nisu htjeli odrasti.  Djeca u njima su  sve teže persistirala.

Vrijeme se ubrzavalo svi  i sve,pa i žene su postajale brže i pristupačnije. Vakat je postao slogan  za kapitulaciju i brzo podavanje. Ja tarzan ti đejn. Ti joj kažeš sjedi molim te , želiš da joj nježne priče pričaš i u bajku uvodiš, kroz bajku je vodiš , a ona se smije. Vidi budale kaže, svlači se i bestidno gola ,prosto i bizarno, kažiprstom te doziva.

Mladosti naše nema, anterije se nafajtovale naftalinom i u sehare odložile. Većinu bašta porušiše. Zgrade stambene,haustorske napraviše.Lakše je bilo do hevine doći, jer većina žena postadoše samo ženke što se pare.

Oni počeše po  haustorima  harati.Zbog njihovih sravljenih bašči se svetili. U uglovima i uzvisinama mahala znali zovom predaka pronaći poneku neotkrivenu baštu,usamljeni đardin ili tihi gaj. Neki mirni kutak koji bi pustio tanani pjev bolera. Ni od predvorja više  nisu zazirali.

Znali smo Sarajevo je moralo dobiti olimpijadu.Mahalaši nisu željeli ići u svijet. Svijet je hrlio njihovoj ljepoti i nevinosti.No, svuda su za njima stizale i prestizale. One . Gdje god krenu One ih čekaju. Tako su zvali ove nove. One.

Ništa lično i bezlično. Tek tako – One. Na vlas iste – ženski rod,One – drugo lice  množine.

Gdje god harmoniku odlože,  Došljaci  je u miliciju šalju. Došljaci – neuki bi rekli : muški rod _drugo lice množine. I normalno pogriješili. Nije u njima bilo ni muškosti , ni časti. Par decenija kasnije će se to pokazati.

Hotjeli im prihevtati – ometanje posjeda. Mahalaši ne odustaju. Oni  nikad ne odustaju.  Skontali trik. Podijelili  sa u dvije grupe, jedna na jednu ,druga na drugu stranu.  Dobri oformio treću , ne stranu nego sredinu.

Bila sam ljubomorna . Išla ga ta sredina. Tješilo me , mene je u svakoj tražio. Ili Luce. Ili Proljeće.Ili neku od onih đardinki prije nas . Ili sve nas.

Ne upratiše ih dugo vremena.Onda ih ih tjedoše izbaciti  iz grada. Počeše bježati. Po planinama i šumarskim domovinama i planinama lutati. Nekima se to dopade,nekima ne.Dohakaše im.Počeše ih slati u vojsku,a neke kući ostavljati,da razbiju zajedništvo. Uspješe , skoro.

U sebi sam se molila:

Molim vas,najiskrenije vas molim , ne dirajte ih , ne ubijajte im duše čedne . Vama to nije teško,samo ih pustite da budu djeca i svoje anterije od brilijanata,safira i rubina sanjaju i jure. Igra i ljubav će već nekako sama od sebe doći. Šta zna dijete šta je teškoće?

Danas decenijama poslije znaju da su bili u pravu i ni jednog  trena im nije žao. Ni onih najlošijih, i tragičnih dekika . A bilo ih je mnogo.

Javljale su se i pukotinice,a to nikako nije dobro.Znali su  one će se širiti , neko će kroz njih propasti i izgubiti nam se. Nismo znali ni ko, ni kako,  ni kad. Ali to je bilo već zapisano. Samo se trebalo dogoditi.

Sve rjeđe sam bila sa njima. 

Kažu nema ona vremena za naše gluposti. Smiješi se i anterije veze .  A meni su  srce slomili. Jedini Dobri nije. Ja sam njegovo skršila .  A usud ne oprašta.Dobro se dobrim , a zlo zlim vraća.Ćesto ne izgleda da je tako , ali u konačnici sve je jedna ravna linija. Po mahalski – cakum pakum.Niko se ne treba jediti za ono što zasluži.Ni kofrčiti za ono što ne zasluži.Samo treba na koljena kleknuti,pomoliti se i nadati:

-Daće Bog milosti i ljubavi.

Frka Frkica IV Dio

Upaljač i drastanje

Dvije godine sam bila zombi .Buđenje, štala , krave, đugumi, kobila, Podrhrastovi, Bjelave, škola i rikverc na vrh Sedernika.

A onda, ni ne progledah ,  dođe srednja. Ja htjela u realku, a mater i otac me htjeli šutnuti u  trgovkinje. Kažu prije ću i garantovanije hljebu doći.Ja ih kompromisno premuntala i upisala medicinsku. Nadala se , daće Bog da nešto iskrsne pa će se Medicina ukazati.

Postala sam cinik.

Kontam, a šta će meni hljeb kad mlijeko povazdan  muzem i tegarim.Imam mlijeko,kokoši i jaja , šaka brašna ,po šake šećera, od mlijeka nafajtam malo maslaca ili otmem kašiku zejtina , sve sprcam u stari fijaker – dovoljno za kolača. Ne treba mi hljeb.

I mislila sam, zapravo nadala se da će srednja škola nešto promjeniti.Ništa osim jednog.

I to nagore. Počela sam bujati. Sise mi rastu, dugmad za navigavanje se polako gube u oblinama.Sa oblinama sve više privlačim nepoželjnu pozornost , sukladno tome, sve više se povlačim u sebe.

Momci sa par jutroklik dlačica i odebljalim glasom se kofrče oko mene, a ja nemam đugum da ih zveknem. Ali imam dobro centriran  štos.  Džugumi ih ojačali. Kako ne bi. Osam  godina dvaset  kila ,  piklićka od triset i kusur kg svaki dan tegari. Zamah i hek , pravo u sridu. Posred kešine.Krv navre ko nenadana tanja il obilnija crvena linija.

Prestali me zvati Džugum frka.Kažu bolje mi pristaje Frka krvavi štos. Meni svejedno, samo da me  se ti glupani nedozrelog uma klone . Ipak ostao mi nadimak Frka Frkica. Tu ja nisam , osim đuguma i štos u nos , udjela imala, a ni brigeša mi ni. Glavno da me ne diraju.

Sve djevojčice moje generacije spuco neki drmoguz , pa se klibere, hihoću, sise peče, mrdaju vrtiguz,gurkaju se i namiguju .Skroz bez veze. Osjeti se crvenilo i miris uspaljenih hojdanica. Počeo ih svrabež proganjati.

U meni ništa. Damara nemam. Dole led ledeni. Ko da jabolkov sok domaće radinosti ,jako izvađen iz frižidera žuborim.

Brat dorasto za kobile i džuguma. Ja ohanula malo. Samo muža i timarenje postali moj posao. Joj ljepote. Samo što ne zapjevam – Rahatluku nigdje kraja nema, gdje Frkica …

Sjednem  na ljuljačku , sada  vezanu za trešnju , jer je dunja obilno rađala i pazilo se da se ne skrši.I satima se ljuljam. Ljuljam i ljuljam. Misli nemam.

Letim i propadam.Dižem se i padam.Dok mi se ne zamanta.I počnem povraćati. I svakog dana  povraćam onih nezrelih trianest godina svojih i ono jutro kad sam rano počela.

Svaki dan isto. Jutrom i večerom. Prije i poslije škole. Ja i ljuljačka postale nerazdvojne druge . A povraćanje nam redovno pravi društvo, ko križ na antihrista.

Hojdana nikako da se sredi. Ima je , pa je nema par mjeseci, pa je evo dva-tri puta mjesečno. Ja je zbog ciklusa i cirkusa što izvodi  zvala  pogančerka. Uvijek me nespremnu nađe. Jal u školskoj klupi , jal na cesti. Ne boli me . Ni sekunde, ali krvari ko dva preklana kurbana. Ništa ne pomaže. Znala sam obadvije sokne  sfurati u gačice i ništa. Curi li , curi i prska ko iz nosa mazluma kojeg ja štosnem.

Mogli su, da su bili pametniji , blentovije skontati gdje stanujem. Od škole do kuće krvavi trag cestu  bilježio. Tačno po sredini džade. Tada nije bilo saobraćaja, a ja išla sredinom da me šta ne satare. A mene satro monstrum posred sride.

Umjesto da se krv ulicom primiri , ona divlja ; a kod kuće ni mukajet.Ha dođem kući , prestane. Kod mene sve nešto naopako. Rano sam počela, a nisam znala šta sam počela. Sada znam šta mi je počelo,ali nesabrano i samovoljno. Nikako da se na vrijeme uhavizam i da to ispravim.

Sa pupanjem osjetim polako se budi neka lakoća u mislima. A onda sam prestala povraćati dok se ljuljam. Skontala dva rezona. Nemam ja toliko  haljinki koliko ih mogu iskrvariti i ispovraćati. Ako krv ne mogu primiriti jer imam jako srce koje se ne da kontrolisati, vala mogu povraćanje jer imam jak probavno – mokraćni trakt. Monstrum ga zaledio i ojačao.Samo sam trebalo skontati kako naći način i skrenuti misao od bola i muke, i nagona za povraćanjem.

Razlog mi sam prišao. Jeste, najiskrenije , ne lažem , kunem vam se – sam mi prišao.A i inače nisam od laganja.Prešđutjeti ponešto radi ličnog mira – to da , slagati nikako.Nikakve koristi .Insan se ponekad zaboravi i sam sebi skoči u usta i popuši sve ono dobro što je učinio..

Sjedimo nas tri na zidiću ispred škole i pušimo. Ko šljivi profesore! Vrijeme liberalizacije školstva.A i nisam pred svojom , nego pred njihovom školom.Jes da su škole u bocu natakartene jedna do druge , ali ulazi i pripadajući niski ogradni zidovi su im sa različitih strana,

Propušila se , pa šta. Nisam se prokurvala ili propila. Ili nešto gore. A mogla sam. Neki kažu bio bi to logični slijed post traumatskog stresa. Podsvjesno prihvatanje stanja.Razdjevičena si , ono – ne svojom voljom , nego morom , ali ipak , bušna si i niko neće ni vjerovati , ni mariti kako i šta.A nebrigom se najlakše more ubijati. Ali moje misli mi kažu  , novim neumljem se ama baš ništa neće srediti.Samo novi belaj na nejaka pleća nabaciti.

Po običaju , isključena , gledam u zemlju i tisuću i neki put , dan za danom razmišljam koliko sam kriva u svemu onome što mi se desilo , osim što sam imala pišulju. Kontam , eh da sam bar imala sekund vremena da se prihvatim džuguma. Ali nije mi bio pri ruci.Tako to sudbina našteli,Moje jedino odbrambeno sredstvo u kriznom momentu postavilo se podalje od mjesta zločina.

Jedna sjena pade mi na kose  i prije nego dignem  pogled čijem jedan umiljat glas:

-Izvini , djevojčice , mogu li dobiti malo vatre? Zaboravih upaljač.

Htjedoh nešto lajnut , ali mi pristojnost glasa u mozgu  sveže riječ. Prvi put od kada znam za sebe.

Dignem pogled i blejim.Jedan anđeo me gleda i skoro stidljivo se smješi. Bože mili , koliko su lijepi ovi tvoji anđeli, pomislim , zebezeknem se i ukočim ko lutka na koncu poslije odigrane predstave..

Anđeo se poče okrećati da odi , uz riječi:

-Izvini mila,nisam te htio prepasti i smetati.

Promrsim:

-Ma ne smetate vi mene , ma na, ma evo šibice. Ma ne znam šta mi je, ma zamislila se…

Joj glupače – ma ne , ma na , ma ne, ma… I ni je'ne više.Jezik mi se u čvor svezo. A najljepše i najfinije biće koje su ikad moje oči gledale se meni obraća i moli me za uslugu.

Uze šibicu,pripali. Vidim cigare bez filtera. Mislim – neobično. Ko još puši te cigare bez gaća od kojih usta puna gorkog duvana,ko pregladnjela usta nepomašćene pure. Ali , nekako sam sigurna da njemu pristaju.

Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje izdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim , ne znam kako , osjetim , uvlači se u moju dušu. Ja se crvenim. Stid me je šta će tamo naći.

Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj , boje neba, iz drugog oka ne dade da niz lice plazi.

Reče mi :

-Oprosti nam Mila, molim te.

Primi me za lijevu ručicu , nježno , skoro bestjelesno ,poljubi vrhove prstiju, više dahom nego usnama.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Još jednom me nježno pogleda , mnogo suza u očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Ili da ja njih upamtim. Svaku pojedinačno.Imam osjećaj da ga na nekog podsjećam.Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao , hineći da popravlja kosu na čelu .Sve je to sakrivao. Čini mi se da je iza ugla zastao, u nebo pogledao i satima povraćao.

Ali ko sam ja da mi se sve to čini. Samo nesretno dijete kome su malenu utrobu čerečili i mladost , možda i život ukrali.

Taj susret , te oči mi nisu danima davali mira. Taj blagi pogled i dašak dodir usana na prstima nisu mi mjesecima izlazili iz glave.Mene dijete, tek propupalu djevojčicu ,sa dugmadima za navifavanje umjesto sisica ,neki mahalski đentlmen ko veliku damu u vršak prstića ljubi. I ja sam ih na usne prislanjala i mirisala ,tražeći tragove njegovih usana.

Čim sam došla kući , zafrljačila sam torbak na kreve’ i pravac ljuljačka. Ljuljala se i ljuljala. Satima. Zvali su me na večeru, nisam se obazirala. Zvali su me spavanje , nisam ih čula. Umilno jutro je svanulo , nisam se prestajala ljuljati.

Ljuljala se i ljuljala , sanjala i sanjala  i imala osjećaj da je moj anđeo sa mnom. Da mu u krilu sjedim, a on me zagrlio , nježno i čvrsto , i dječije i ljubavnički. I ne da da mi se neko zlo  dogodi. I dok letimo u susret nebu govori mi:

-Ne boj se milo moje , ja sam tu.

Nikad više nisam povraćala. Do jednom. Ono kad… kad sam život povratila i skoro umrla. Neka , polako sve u svoje vrijeme.

Ljuljam se i sanjam da lebdim i da me on za ruku drži. Mjesecima sam sjedila na zidu kraj škole. Manje sam pušila, skoro cigarete batalila. Ipak nisam skroz prestala ;mislila naići će i zatražiće mi vatre. I manje sam bez cilja  skitala.

Čekala sam ga; da mi se javi , da me raduje. Čekajući ga , ljuljačka mi postala najbolja drugarica. Zažmirim i vidim ga. Ne vidim ja njega onako u totalu. Vidim oči koje mi se smiješe. Blage, tople ,tamno smeđe i malo tužne. Šta će ta tuga u očima nije mi jasno. Nije joj tu mjesto. Hoću samo dobrotu , radost da u njima vidim. Samo to mi treba.

Ljutila se na njega.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Lažov. Bijedni lažov.Samo mu vatre zafalilo. Ali moro je slagati. Da mi udovolji. Čula sam ja. Ima tih bjelavskih mahalaša – fakina. Obamđijaju te riječima i ti ne mreš disati. Evo i mahalski mi riječnik ušo u mali mozak. Ni bez njega ne znam rijet progovoriti.

Čuj :  ne boj se. Ko da sam se ja ikad , ikog bojala. Čuj , molim te sve će biti u redu. A ništa nije u redu. Tri godine nikako nisam u redu. Mrtva sam , a hodam. Led sam , a dišem. Kako da se ne bojim jadan ne bio ,a tebe nema da me raduješ i braniš.

-Nemoj me , molim te , iznevjeriti dobri moj neznanče!-bruji mi eho na mjestu gdje me grlica poljubcem kljucnula.Neprestano.

Čuj molim te. Srešćemo se opet. Reći to djetetu i slagati. Kako je imao scra, a anđelu nalik. Jes vala, što jes jes. Sav je nekako mio i prelijep. Skoro prozračan.Svog bi ga na grudi  privijala . Milovala . Ne bih mu dala da diše. I osjetim , dole ko neki tihi sićušni treptaj se javi. E,vala nećeš. Ne dam ja. Al džab  džabe. Koliko se ja branila i prijetila, tjerala i priječila,on mi se uvlačio u snove i zavodio me. Treptaji se povremno jave kao plamičci , pa nestanu. Meni  ko inatno drago , a ne znam da li je to dobro?

Ipak je nešto pogodio. Nabolje.Sve mi se čini , biću ja u redu.

A opet pomislim , možda se to meni prisnilo, taj anđeo što mi traži vatre. Pitam drugarice , sjećaju li se onog što nam je tražio vatre. One – kojeg i kada.

-Ma onaj lijepi , anđeoskog lika.

-E vala će se tebi anđeo pristaviti i tražiti vatre . I otkad  to anđeli puše. Jel,možda i cugo?

I klibere se. namiguju jedna na drugu. Ljubomorne – valjda.

Mislim , jes vala u pravu su. Meni će neki anđeo prići i osloviti, a kamoli nešto tražiti?Podsvijest mi šapće – sve bi mu ti dala , šta god bi ti zaiskao.I oni led , onu santu da je on razledi Mislim da ludim.A opet iz misli mi ne izbiva ono nejgovo:

-Srešćemo se.

Prođe mjesec, dva. Treći se zalomio.Zahladnilo. Ne može se više njihati.A njega ni za primirisat.Ja u sobu. Zaključam se. Ne dam nikome da mi priđe.

Sjedim , skupim ruke oko koljena,položim bradu na njih,zažmirim i samo mislim na njega. Nek je nestavaran . Nek mi se hiljadu puta prisnio.Neka sam ga sto puta izmislila. On je moj i ne dam ga. Do ponoći bi se svađala sa njim. Kako ga nije stid slagati dijete? Ja sebe još uvijek vidim kao dijete , iako sam “rano počela”. Moja je duša čista i nevina.To mi ne može niko oduzeti. Grlica i ovaj moj su svjedoci.

Gdje će mu duša?  Misli njegovo dijete. Jer jesam , ja sam njegova. Sebe sam njemu nanijetila.Svoju mladost i nevinost. I zakleh se :

-Niko nikad u mom životu neće osim njega postojati.

Šta zna dijete šta je zakletva?Ali djeca svoje zakletve uvijek ispune.Ne znam zašto i kako , ali bila sam sigurna da me on ne može i neće povrijediti.Onda sam našla neku staru pjesmu : Oči crne , oči lažne. Pjevala je i plakala. I sanjala ih.

Tako je rođen ovaj dnevnik i Marije Magdalene glas.Počinjala ga i cijepala listove i pjevala. Ništa nije dobro za mog Dobrog anđela . Poslije sam pisala odvojeno,  na komadima listova. Ako je nešto dobro , prepišem ga . Ako nije ide u rezač papira. Jes, kako ne. Ko da smo tada imali te rezače. Nevaljasti papir je ovoj  pepeljugi služio za potpalu triješća za fijaker.

Dođe nova godina. Kažu uvijek sam bila prelijepa, sada još cvjetam i mirišem , kako bi on rekao : ko djevičanska ljubičica pokraj Modre rijeke. Odakle ja znam kako bi on rekao? Ne znam kako znam , ali znam da bi upravo tako rekao , nikako drugačije.

I tako dnevnik polako preuzima moje snove. I dok sanjam pjevušim.I bilježim i stihove i misli.Sama sebe učim i odratsam.

Moram o njemu pisati. A boli me. Lažov. Lažovčina mila. Gledaju me te sjetne crne oči svaku veče. Miluju me. Čeprkaju po mojoj duši. Živ je. Djetinji i nevin. Miluje me i miriše mi kose.

Ljubi mi ručice i poljubac mi ponekad pokloni. Nježan i sladak. Ukus trešnje u cvatu.

Osjećam da nas trešnja spaja. I crvene bobe.

Trešnja iz mog dvorišta?
Crvene bobe iz mog budućeg sna?

I ljuljačka.

Iz moga dvorišta?

On je svakim danom sve stvarniji i prisutniji. Hodam Bjelavama. Osjećam ga. Tu je . Negdje ga sudba od mene sakriva. Ponekad ga više osjetim nego vidim . Pa opet tren vidim prije  nego osjetim, zamakne za ugao ulice. Onaj udaljeniji. Bez daha dotrčim. Nema ga. Ne varam se. Nije halucinacija. Bio je to on. Samo nam vakat nije za ono njegovo:

-Srešćemo se.

Naš odnos postaje manje grozničav od onog dana kada sam ga ponovo vidjele.

Stajale smo nalakćene na prozoru drugog sprata škole. Jedna od one dvije prijateljica mi reče:

-Eno ti onog tvoga.

Blenem u nju:

-Kojeg?

-Onog što ti je isko vatre i poljubio ti đugum ručicu.

Ja se bijesna , brže bolje natandarim na prozor – mislim ruga mi se. I vidim ga. Hodi polako. Kao kad anđeo lebdi. Ne gleda okolo. Već nekako pogled ka nebu diže. Još nije došao ispod prozora na kojem smo se natandarile.

Hoće li podići pogled ka meni?

-Molim te Bože milostivi, nek me pogleda.

Ispod prozora zasta. Ne diže pogled. Vadi cigarete. Uzima jednu. Bez filtera je. Znam. Drina iz bijele kutije sa tri zlaćana listića duvana ispred imena.. Vadi upaljač . Pripaljuje cigaretu. Zaustavlja jednog dječaka. Prepoznajem ga. Iz mog je razreda. Daje mu upaljač. Povlači ga za rame i okreće ka našem prozoru. Diže pogled i smiješi mi se. Lagano mi se nakloni i skoro neprimjetno mahnu.

Ja ne mogu da čekam . Letim niz stepenice. Ali spora sam ko godina. Kao da je vrijeme stalo, pokreti usporeni. Slou moušn – blu ap.Znam znanje . Osjećam. Neću stići.

I nisam. Drugar iz razreda stoji na stepenicama. Kaže:

-Otišo ti Dobri. Žao mu. Žurilo mu se.

Bijesna sam. Htjedoh mu nešto grubo odbrusiti , ali zaustavum se . Dječak nije ničemu  kriv.Ali ga za rame pričepim.

-Kakav Dobri. Znaš li ga. Gdje stanuje?

-Hej polako. To boli.

Vidim zarila mu kanđe u ramena.Ne puščam.

-Pričaj, šta znaš o njemu!

– Zovu ga Dobri . Voli pomoći nevoljnicima. Ništa više nisam čuo. Stanuje tu negdje, ali niko ne zna gdje. Kao da je vjetar. Ili anđeo.I evo ti ovaj upaljač. Poklonio ti ga je . Da ga čuvaš. Kaže , vratićeš mu ga kada se sretnete.

Otmem mu upaljač iz ruke.Prelijep je. Zlatni , skoro damski. Nježan i krhak. Jedna bočna stranica mu popločana žadom prozirnih tirkiznih nijansi u obliku djeteline sa četiri lista. Moja boja. Htjedoh potrčati.

Drugar mi dobaci:

-Ne leti za njim . Nećeš ga stići. Poručio ti – nije vaše vrijeme. Još malo treba da se strpiš i on će ti doći.

Stvaran je. Postoji . Nisam umislila. On je moj. On se meni javlja.On meni zlato poklanja. On je moj bazerđanin.Sada sam sigurna da ćemo se sresti. Odjednom sve zaboravljam. I bol , i ono što sam rano počela , a da nisam znala šta je to. I povraćanje i bol u grudima i led među nogama. Samo njega osjećam i vidim.I nije više lažovčina.

I Bože moj, koliko ga volim.

I znam, sigurna sam da ga volim,  kao što ni jednog čovjeka u životu neću voljeti.

I nisam.

Nadolazeće , promjenljivo , pretežno tegobno vrijeme će pokazati da je bio jedina ljubav moga života. Od prvog susreta i njegovog dašak poljubca na mojim prstima, do mog poslijednjeg dana i daha. 

Frka Frkica – III Dio

Košmar

Ono neko drugo  jutro,sjećam ga se kao da je minut prije prošlo ,ja nisam pobjegla,Ja sam se uplašila.Mene su na smrt uplašili i ucijenili.Toliko su me prestravili ,  da me neki grozni košmar za gušu uhvatio i nije me više nikad pustio.Nisam mogla dišem od straha.Tek pred samu smrt me sasvim  popustio.

Samo sam nejasne djeliće tog košmarnog sna  upamtila.Bili su zloslutni.U nadnaravnoj ljepoti tolikim crnilom obojeni , da nisam smjela dopustiti da Dobrog dodirnu.

Sljedeće večeri sam se udavala.Njemu , a to znači niti bilo kome nisam imala srca da kažem.Trebalo je za Vranje još u svitanje poći.Odocnila sam.Pošto nisam mogla svoje , srce sam mu od šala,ribizli i rozaklije darovala.Moje uvele ljubičice i tri ribizle dala.

Razumjeće. Ne sumnjam. Tri je naš broj. Neparan broj nikad nije dobar izbor.  On kaže sve je u parovima.Sve što nije upareno ne potiče  od Boga Mudrog.On je Jedina Singularnost i zbog toga toliko savršenstva,ljubavi i milosti u svijetu ima.

Zlatni upaljač sam mu ukrala i nije me stid.Neće se ljutiti.Ukrala sam ga malo iz ljubomore. To je njemu jedna prelijepa djevojčica zavjet dala . Proljeće srca njegovog, prije tri stađuna poklonila.E vala , neće ga on više  na srce prislanjati i u njemu njene tragove, mirise i sjećanja tražiti.

Ne dam.Nije pravo.Moje srce se lomi,umire i tuguje zbog njega;a on bi da njeno zlato miluje i na srce privija . Znam boljeću ga.Dok ga boli,misliće bar malo na mene.Govoriće: ona ga mila lupežica ukrala. Tepaće mi – moja mila, prelijepa Frka Frkica… Osjećam to.

Ipak , više sam ga uzela jer sam njegovo nešto u ruci , pri srcu htjela da imam.Zbog njega se udajem.Babo me prisilio.Reko mi nešto zvjerski i podmuklo i ja nisam imala izbora .Shvatio bi Dobri sve, da sam mu rekla i ne bi me dao da zlo sebi činim.Nisam smjela reći;nikome, ništa.To je bila moja bitka,moj izbor. Izgubiti Dobrog je moje iskupljenje.

Luce mi pomogla da se saberem i sebi dođem.Možda bih se istinom  Dobrom vratila , ali sigurna sam i veliko zlo navukla.Ovako je bolje.Znam boljeće i mene i Dobrog.On je htio da potisne ka zaboravu svoje proljeće radi mene.Ali  nije nam se dalo.Možda je tako i najednostavnije. Nekako , naviknuće se bez mene. Nadam se.

Nije onaj moj budući , suđeni kriv što je kasnije postao onakav kakav jeste.Krivi mu otac njegov , moj otac i ja. Sve je bilo podnošljivo dok nam se nije rodio sin.Došao mužev otac  na čestitanje, pa se napio. Mjeru izgubio.Stoka jedna.Kaže:

-Ovaj vaš sin isti ja.

Sedam ga godina nije bilo.U zatvoru , na Golom otoku  svaki dan proboravio.Sunca ni mjeseca mimo kazamata nije vidio.Ni jednog jedinog trena.Dobro ga Luce zakatančila.Hvala joj. Nikad joj neću moći zahvaliti , što sam poslije doživljene grozote mogla rasti , bez straha da će me zlo , iz busije, iznenada  zaskočiti.

Malo mu to bilo pa počeo pričati da je i on mene imao.Ni što ,ni kako ni zašto. Zlo uvijek ostaje zlo.

Do tada se onaj jadnik mlogo trudio.Sve oko mene leto i letio.Meni se smilovala njegova dobrota.Mislila sam,ko zna – možda jednog dana …

Riječi njegovog oca su sve izmjenili.On se otuđio,u meanu sa drugari , i pij i pij.Nikad mi ništa u kući nije falilo,sem jedne zime kad se dobro tazbolio . Do tad je radio dvije smjene da sve imamo.

Tada nam zafalilo para i ja htjela prodati onaj prelijepi zlatni Proljeća upaljač. Luce mi ne dade.Kaže daće mi koliko treba,pa ću joj vratiti kad ne budem potrebita.Ja pristanem. ali kažem joj da ga uzme u zalog, inače dogovora nema.

Kada je ozdravio malo se primirio,bilo ga stid što sam posuđivala.Ali nije dugo trajalo.On ponovo u kafanu sa drugari.Ja kod kuće sa sinom i tek rođenom kćeri ,čedima mojim malenim.

Sada u  mene obitavaju samo  led , djeca i Dobri.

Led kada svoga oca, muža ili njegovog oca vidim.Kad naše očeve vidim,strah i jeza me hvataju.Kad muža gledam ja njegovog oca vidim. Čovjeka koji mi je ono veliko,najveće zlo prije sedam godina učinio.Muž isti otac. Sin naš isti ko otac i djed.Kada je na meni ja zatvorim oči i isključujem se.

Naučila neke divne nedosanjane đardine sanjati.Nekad mi srce jekne Joj ili Jaoj ,on misli da mi to on naslade izaziva,pa se blentavo smiješi.Vremenom sam njegovog oca isključila iz bračnog kreveta.

U meni đul bašte i đardini ponovo počeše da zelene i cvjetaju.U početku to bijaše samo pomisao,bljesak misli jedne: moj , samo moj đardin.

Potom se prikraše mirisi i boje.Za njima se krade cvijeće,puno cvijeće i anterije.Samo tri,ko sirotice ; bijela,rubinova i safirova na mramornom otomanu nevinosti leže.

Stađun poslije u krajolik ulepršaju Zlata i Lela Jela Jelena.Zlata obuče rubin anteriju,Lela Jela Jelena safirovu.Meni ostavljaju bijelu.Bijela … bijela …odzvanja u meni . Boja nevinosti , vjernosti  i sna .

Dugo ih nisam vidjela.Duša me boli.Kako mi nedostaju.Prijateljstvo njihovo.Ja se odmaknula od druga.Mislim tako treba.Kako bi to iskupljenje bilo da malo trnja i boli nema.Ali ni iskupljenje ne može sahraniti snove.  Kad oni krenu ne da teku,oni bujaju i bujaju,sapliću se i bubaju misli ,dok žena ne počne da se guši.Joj mamo,mamice.

Malo poslije ja  bih se ,bojažljivo poput srne, prikrala,bijelu anteriju sa otomana ukrala.Vazda sam kod  otomana i peškuna nešto krala.Mnogo ljubavi od Dobrog  , jednom njegov upaljač i evo sada u snu i anteriju.Navika je čudna stvar. Anteriju bih obukla i kao ona nekadašnja , tanana , čedna Frka Frkica bih Zlati i Leli Jeli Jeleni u zagrljaj pohitala.

Mala Guza i Kosa su tek odlutale sjene. Žao mi nježne i tankoćute Kose , nekako je nečujno odlepršala.Mogla se bar još koji stađun sa blentovijama provoditi i sa nama družiti,pa tek onda otići.A ovako,ko zna,možda je i bez ijednog  takara otišla.A opet sve nešto mnijem , gore  je bolje.Tamo nema zemaljskog jada i bola: suza i gorčine.

Pustila bih i Hanu  da iz prikrajka, kraj kapiđika, izviruje. Uslov jedan bio, samo u crnoj kecelji do poda, rukavima do malog prsta i kragnom do brade  i može viriti. Ne dam da odraste pizdunčica jedna slatka i da mi opet Dobrog  , bekriju mog ukrade.

Puno je stađuna trebalo da prođe da muzika u nove đardine i u moje snove dođe. Pojavila  se odnekud jedna  harmonika bijela, od slonove kosti, svjetlucava, bjelja od nevinosti.Mojsije taku nikad nije imao.

Jedne večeri u akšem,sama bijah,u stomaćiću život sićušni nosim.Trudna sam. Znam da je muško.Boga milostivog molim,pomozi neka ovo sa djetetom bude sve u redu.Nije ono ništa krivo.To pomislih i pomolih se.Druga se misao nije ni žačela,a bolero se javi.

Harmonika bijela svjetluca i ne miruje .Niko je ne dira. A ona svira onaj isti bolero iz naših bašta i đardina.Ovaj bolero i jeste i  nekako nije kao oni prošli.Ovaj je nekako nježniji,laganiji, čistiji i prozračniji, akord dva  hladniji. Velova ima;jedan ružičasti,safir plavi,rubin crveni,bijeli srebreni.

U taktovima  starog bolera  tri vile oko harmonike i zanosu igraju.Ovaj bolero nijedne anterije nema.Ni tri vile,tri golubice, ni tri anđele nema .Insanke ne  plešu. Samo velovi,kao aveti oko hamronike  lepršaju.

U đardinu na otomanu bijelom,bjeljem od tisuću pahulja bijelih Mali princ sjedi.Preko puta njega,šadervan sa šest česmi.Jednom česmom,onom drugom desnom razrookom, ne žubori poznate pjesme,već neartikulisani poj neki.Teče pa stane i sve tako.Teče pa ne teče.Na preskok.

Peškun na starom , dejavu mjestu .Na njemu zlatni upaljač.Čudim odakle tu?Ja ga ukrala.Ne baš ukrala; posudila ga za uspomene, da me više  bole.Plava kutija sa cigankom što na sredini okret pravi.Neotpakovana.Na drugom kraju curvoasier.Neotvoren. Kristalnih čaša nema.Pored čaša kojih nema ,zadjela u kojoj grozd rozaklije drijema,dvadeset pet boba   zasigurno broji.Pored grožđa dvadeset četiri ribizle izbrojane i u redu poredane.Ni slatkog ,ni ljubičica nema.

Mali princ je u košulji bijeloj,volani i satenska traka je krase.Plave plišane pantalone srebreni prozračni šal opasuje.Bosonog je i mnogo mlađi nego ga poznajem.Skoro dijete.Ispod nogu drače kupinske i malinske,se nestašno sa tabanima njegovim igraju. Mnogo drača,previše drača za jedan san.Noge mu izgrebane i krvare.Ja hoću da se sagnem , da mu drače ispod i sa  nogu kidam. Ne uspjevam.Kad u snu nešto previše želite ,  to nećete nikad uspjeti. Život  ponekad  prevarite i uspijete.

Tek nekoliko trešanja na trnje niotkud , sa neba pada. Lijepe , okrugle crvene   bobe.Mali princ ne obraća pažnju na trnje i krv.Zauzet je.Dileme ima. Kupi trešnje, jednu po jednu i redom o košulju ih briše i na sto polaže.Tada mu smješak preplavi čarobno, skoro djetinje lice.Srebreni veo otpasava i na otoman stavlja.Počeše se iza lijevog uha desnom rukom,kao da se nečeg znanog prisjeća.

Cokne ustima i na konjak pogledava,nikakve ih niti ne vežu.Coknu onako dječije slatko,isto onako kako su ona davna Frka Frkica  i neki drugi Mali princ coknuti znali. Okreće se okolo,zagleda se u mene , ne vidi me ili ne prepoznaje.Ne obraća pažnju na mene.Ima prečeg posla.Tada srebreni veo složi u oblik srca.Zadovoljan je.Srce je savršenog izgleda.

Kako da ga oživi;pita se?Znam je njega,smisliće on nešto.I smišlja.Uzima jedno ,ružičasto zrno rozaklije u jednu ruku, drugo,crveno zrno ribizle u drugu ruku.Ružičasto u desnu ruku,crveno u lijevu ruku.Ide do šadrvana i otvara česmu , onu drugu ,malo naherenu,nesinhronizovang žubora  i pere bobe. Ah , sjetih se takva je i moja desna dojka, malo hera, ali čvrsta.

Vraća se do otomana.Ispruži ruke,okrene bobe i pogleda prema nebu.Nešto tiho progovara , kao da se moli.Nenadano jedna grlica bijela sa rubin ogrlicom na lijevo mu rame sleti. Kljunom ga nježno i mazno po lijevom obrazu miluje i ljubi. On misli da je sve u redu i smješi se.

Ja sam skeptična.

Mali princ počinje igru ružičastih i crvenih boba.I onih drugih većih lijepih , trešnjinih crvenih okruglih boba.

Lijevom rukom na vrh desne strane srebrenog šala crvenu bobu stavlja.Desnom rukom na vrh lijeve strane  srebrenog šala ružičasti bobu stavlja. Gleda veću bobu,zeru je ispravlja.Okreće se i malo nogu krvavu digne.Bocnuo ga trnić mali. Slegne ramenima. nema vremena da ga vadi. Šta bi, bi! Ništa strašno.

Ja opet poželjeh da se sagnem da mu isod nogu bar malo  trnja sklonim.Ne mogu se pokrenuti.Noge mi se sledile.Na trnje,sa neba  pade još nekoliko trešanja.Lijepe okrugle,crvene bobe.Mali princ ih pogledava,miluje ,podiže i o bijelu košulju briše.One se crvene kao da se kupaju u krvi.Bobe stavlja na peškun do onih prvih.To je druga hrpica crvenih boba doletjelih niotkud.

Sa stola uzima novu ružičastu rozakliju i novu crvenu ribizlu.Novu rozakliju u desnu ruku,novu ribizlu u lijevu ruku.Odlazi do šadrvana, pere ih mlazom one here česme , pa se vraća,prelazi preko trnja do  otomana i kleknu.Ruke ka nebu raširi i novi šapat uputi.Niotkud , druga  bijela grlica sa safir ogrlicom mu na desno rame sleti.Kljunom ga nježno i mazno po desnom obrazu miluje i ljubi.

Frka Frkica  misli;nešto nije u radu .Šta tu dvije grlice rade?Mjesta ima samo za jednu.

Mali princ ružičastu bobu položi na lijevu stranu,do one prve ružičaste bobe.Crvenu bobu položi ne desnu stranu do one prve crvene bobe.Okreće se staje na trnje i iako se on više ne miče, trešnje sa neba ponovo padaju. Lijepe okrugle crvene bobe.On ih gleda,miluje i ljubi o bijelu košulju briše i na peškun kod onih prvih i drugih stavlja.To je već treća skupina okruglih ružičastih i crvenih boba.

I tako dvadeset jedan put.Ružičaste i crvene bobe,pranje, noge sve krvavije i trnje sve oštrije,molitva ,slijetanje nove grlice,Poljubac kljunom,nizanje srca,trnje , trešnje.Srce je izvezeno,trnje je izgaženo.Lijepih okruglih crvenih boba   je samo sedam hrpica po tri u nizu.Pored svake barem po jedna grlica guče. Nešto me bocnu. Toliko grlica na jednom mjestu nije normalno. Ljubomora? Ne znam . Ne osjećam ništa , jer nemam vremena za to. San žuri dalje , a ja ga moram pratiti..

Mozak mi ne funkcionira baš jasno.A i san je nejasan.Bilo je previše trešanja pa ih Mali princ zbio i prerasporedio.Peškun je poput rascvjetalog trešnjinog drveta.Bijela košulja je izgubila nevinost,sada je crvene i mokra,noge su mu sve izgrabanije,crvenije i krvavije.

Mali princ ne posustaje,nešto mu nedostaje. Osvrće se po đul bašti.Ne vidi bijele ljubičice.Sjetio se,uvenule su  ,neko ih ubrao i u formaldehid uronio, da sačuva snove i ljubavi svoje.

Smisliće on nešto,mislim ja.Smišlja! Tri crvene bobice usred srca stavlja.Orošenu kao krv crvenu košulju skida i bijele volane lagano odšiva.U tom grlica sa desnog ramena odleprša i njegovu leptir traku u tamni florni krug oko boba smota.

Odnekud ,preko zida doleti velika okrugla teška  medicinska lopta i heknu poput granate:

-Grruuh.

Posred peškuna.Tamo gdje su bile lijepe , trešnjine okrugle crvene bobe sada je  samo kaša, što se  na sve strane, ko krvavi potoćići niz peškun slijevaju.

Mali princ i grlica sa rubin prstenom put neba nestadoše,za njima preplašena grlica sa safir ogrlicom.Tamo je sačekuje  briljantin grlica blistava kao proljeće nježno.

Ostale grlice se preplašeno zbijaju u uglovima bašte ,ispod  zidova.

Ja skamenjena gledam i ništa ne shvatam.

Čuje se anđeoski glas,više grlice krik:

-Vrijeme je da se spije.

Mali princ je opet tu . Okreće se , gleda u mome pravcu,smješi se kao da me kori:

-Nije, mila moja,nije  vrijeme da se spije , vidiš,  akšam je. I da mi nisi tugovala ili koju suzu pustila, kada dođe moje vrijeme.

Ne gledam ja Malog princa,stid me. Isti je on,ali kao da nije.Ljubav koju osjećam mi govori da je on.A možda je to neka skrivena poruka,koju ja u svojoj neukosti ne razumijem.

Zato se pravim da je to Dobri.Znam da se njemu čini da sam ga ubila i duboko, najdublje u duši zakopala. Grob njegov u meni živi, plamti, ne da mi mira. To sam ja svog Malog princa , svoju dobrotu, nesuđenost svoju sahranila i sudbu prigrlila.

Noću nebom  lutam i zamišljam da iz neke daleke  praznine njegova malena planeta, crvena ruža i baobab na me žmirkaju , vire i kore me. Od maglica samo harmonija miline i tišine šume zadivljujuću muziku univerzume.

Ne nalazeći odgovore u meni bol i suze. I sjećanja vriju.

Ono jutro kad sam dušu isplakala za sve je kriv Dobri.Ne bih se ja slomila da me on nije onako tužno , sa povjerenjem i dobrotom gledao.

A sve je počelo par godina   ranije.

Pošla ja u medicinsku školu.Moje drugarice,Ankica,Mirjana ,Suada i Rajka u trgovačku.Škole,jedna do druge.Meni se sviđala plavetnilo kecelja i bjelina onih medicinsku uresa,ili okovratnika za kosu,kako ih Oma zvao.

Zapravo sa Omom, Debom i Baška baŠom  me upoznala Ankica koja će kasnije postati Debina fatalna , ne i jedina voljena žena.

Nisam vam ja bila nešto pričljiva ni vesela djevojka.Imala ja jake razloge za to. Njih trojica me tog mog prvog plesnjaka načisto izludili i ja se u svu trojicu zaljubila.Neko bi rekao , nemoguće,ali samo oni  koji njih nisu upoznali.

Jednostavnije i veselije momke nikad nisam ni čula ni vidjela.Činilo se da njih nije bilo ni za kog briga, osim za nas četiri.Koje blesavosti i gluparije sve nisu izvodili.Kako su jedan drugog dopunjavali u riječi, u plesu i šali to nije viđeno.

I još nešto,  bili su uniformisani,hoću reći odjeća im je bila stovjetna, iznijansirana u kolopletu smeđih boja.Vrlo elegantna i jako , jako skupa. Zanatske rukotvorevine. Milsim da im je samo veš bio konfekcijski. Nisam mu nazočila . Tada me te stvari nisu interesovale.Midi , svejtlosmeđi baloner ,dvoredno kopčanje, lepršavih  leptirastih revera od balon svile . Vuneni đemper sa kožnim dugmadima drap, bež ili oker boje .Rolke u varijaciji od bijele, crne, tamno smeđe, ciglaste ,drap, bež ,oker …sa uparenim istobojnim trapez pantalonama od prvoklasnog štofa , zanatske izrade. I na kraju šlag na tortu rogobatne smeđe  brukserice ,  boje mantila , sa visokom petom i veoma zaobljenim vrhom.

Da se nisu itekako razlikovali neko bi pomislio da su blizanci.Sa leđa sigurno.Bili su u vlas iste visine.Šest stopa i jedan inč.I možda zbog te visine su u ovoj kombinaciji izgledali vrlo zavodljivo.I vječiti , šarmerski kez od hau do hau.

Oma Grk bi zaista ličio na grka da mu lice nije bilo posuto žutim pjegama.Crna kosa do ramena,crni mark špic brkovi,  zaobljen , skoro bokserski  nos ,ispod tamnih očiju i cvika vidljivo – plaho dioptrijskih .

Deba tanak i nervozan ko ustrptali horošćić pred prvo parenje,stalno je zabacivao nevidljivi denisov prednji čuperak na smeđoj ,  dugoj ali dosta tanjež kosi.Nos mu je bio malo orlovski blago povijen; ma pravi kokotić.Oma mu je govorio da ima pravi fićfirićki nos i da će razmisliti o druženju sa njim.Debu je to bolilo i ljutilo , ali je šutio. Jaranski pametno.Oma je bio težinski mnogo ubjedljiviji.

Baška baŠa mu je uvijek pod nos podnosio komad drveta koji je samo za tu priliku nosio u đepu. Govorio bi mu Pero Djetliću  kljucaj malo. Deba se nije ljutio ,jer je mislio da bolje pleše od njih. Ono – bolje je plesao od Ome, koji je bio drvo i zbog toga govorio da je najbolji u stiskavcu. Valjda zato što se volio stiskati. U par navrata sam to dobrano osjetila.

Baška baŠa se najbolje snalazio  u klasici.Bilo muzici,bilo plesu , bilo ženama.I bio je najljepši od njih , inteligentniji i dosta sofisticiraniji . Njega kao da klinke poput nas nisu interesovale , iako je bilo neke plemenitosti i uviđavnosti u njegovom , ali i njihovom ophođenju sa klinkama.

Govorio je da nema vremena da se nateže sa balavicama.Starke su konkretne i znaju šta hoće.Zato sam ga i rjeđe viđala.Samo na igrankama.Ostalo vrijeme se družio sa starkama; udovicama ,raspuštenicama i prezrelim djevojkama.

Ali prije toga…

Bilo je to pred samu zoru.

Jako sam ušla u trinaestu godinu. Radila sam svoj posao. Jeste,bila sam zaposlena, puno dječije, kapitalističko radno vrijeme u režiji patrijarhata. Dvanaest sati na dan.Ustajala bih svakog prelijepog Božjeg dana u četiri i kvarat ujutro. Skoro šest godina, jedan dan za drugim . Bunovna, tek dijete, nekad bih se zaboravila umiti, kao zombi bih išla u štalu i krave muzla. Oko krava se vrtio glavni dio mog posla. Taj posao je značio manje gladi u kući.

Prvo je bila samo jedna krava. Muzla sam je, mlijeko u đugum presipala. Dva đuguma od pet litara; skoro da su visoki ko ja. Nešto mlijeka je za kuću dostajalo. Na nestašnu , blistavu bijelu tatkovu kobilu tovarila i vezala. Sa Pašina brda do pod hrastvove konja vodila i za jedan od pet velikih hrastova vezivala. Spuštala bih se dolje do Bjelava i tamo mlijeko raznosila , od avlije do avlije, od kapidžika do kapidžika. Djevojčica mala i dva đuguma. Možda ste čuli za tu priču. Nema slične.

Pa smo kupili još jednu kravu. Sada se bolje živjelo. U kući je bilo podnošljivije. Samo je meni bilo dvaput teže. Jednu godinu starija, a dva đuguma više.Četiri đuguma, preko dvadeset kila, jedno dijete  od trideset osam kila i jedna kobila bijela niz valovite sarajevske strmine brode. Još uvijek ne znam šta je duša, ali čula ja da je svaki insan ima.

Gdje će im duša?

Često mi to pitanje na pamet pada.Pogotovo kad od umora  prije večeri zaspem.Ja sam tek dijete. Djete zaradilo večeru , gladno je ,ali nema snage da je sačeka i samo zaspe. A za sutra ništa ne pretekne.

Šutim .Sve me boli, kosti mi se raspadaju, čvrsto zube stisnem. Mogu ja to.Mamo mamica me treba. Tužna je i nevesela , ali se za nas četvoro  i za oca bori. Vidim i njoj teško,šuti i zube stišće. Ali ona je žena , ja tek dijete malo ,koje hoće da se igra i raduje , u susret suncu , preko proplanaka i gajeva leprša i juri.

Tako, ustanem zorom ,  krmeljava, često  neumivena ,  pristavim kravama sjeno,  šćemlijicu  i lonac pred kravu, operem vime . Ponekad se sjetim se da sam neumivena,  plaknem oči vodom iz kante , kojom perem vime , i muzem. Spor je to i dosadan posao. Zapjevam , tiho da niko ne čuje. Samo četiri  pjesme znam .

Dvije od mamo, mame i tatka naučila ;vranjanske. Mamo, mamo često pjeva onu Mito bekrijo. Mom ocu namijenjena. Glas joj sada već malo promukao i škripav, ali ugodan i tužan. Propušila se. Pjesma ječi i plače i ona uvijek pusti suzu, krupnu i gorku. Mi djevojke za njom. Tatko bi pijano rukom odmahivao kao da nevidljivu, dosadnu  muhu tjera. Nekad bi ga dosadna muha i spopala; čitav roj.

Pjesma bi ga malo ganula i onda bi on pustio svoj duboki glas i pjevao Leli Jeli Jeleni koja mu je jednog proljeća srce ukrala. Majka bi se smješkala , još uvijek je naivna bila; mislila da to on njoj pjeva. Ta dječija naivnost joj pomogla da ga trpi , zadrži i izdrži dok nije skončo.

Ja sam po vas bogovetni dan u nekom košmaru umora koji ne prestaje i koji se vrti u krug. Muzem krave, punim đugume , na konje – pa raznosi. Daleko su te Bjelave. Umor mi nose ali i privlače . Tamo su momci i djevojke veselije. To još ne razumijem. Kažu mlada sam za to, ali će i mene to nešto brzo strefiti. Pa pogledaju u moje grudi.

Skoro ravne ali vidim pupaju mi sisice. Mrven.Tek dva pupoljčića ,malo narasli vršci bradavica. Jedan dječak iz mog razreda mi reko, neka, neka valjaće ti dugmići ,oni su dušu dali za radio stanice navigavat. Nisam to razumjela , ipak ga za svaki slučaj opaučim đugumom. Nikad mu više nije palo na pamet  o navigavanju ili bilo čemu drugom preda mnom prozboriti.Tada postah Frka Frkica.

Kasnije kad sam naučila šta je navigavat , bilo mi krivo. Ništa to dijete nije znalo o navigavanju. Ja sakrivam te dugmiće za navigavanje .Stid me tatka i svijeta. Šta će reći ? Nosi đugume a sise joj rastu?  Šta zna dijete šta su sise? One moje sestre se i dan danas sve nešto prse i peče, sise u prvi plan ljudima u oči plaze.

Poslije , praznih đuguma ponekad zastanem i slušam djevojke kako poje.Nije da mi se sluša,već moram nazad krenuti , ali  lipsala sam ko naša kobila kada se uzbrdo od Bjelava do Pašinog brda popne. Zastanem i slušam. Najčešće pjevaju dvije pjesme , jednu koja pjeva o crvenom fesu i druga o dilberu koji ne dolazi. Ova prva je vesela i djevojke raspjevane.  Nju sam odmah zapamtila,ali je dugo nisam mogla skužiti..

I drugu sam kasnije prokužila , ali mi se nije baš dopala.To je ona o dilberu što ne dolazi.To zašto ne dolazi znam od Mite bekrije,ili je ovaj bolji pa ima pametnijeg posla od mehanluka. O tom poslu  znam i od Mitine dragane i od lele Jelene. Samo mi zadnja strofa nešto nije jasna.Ona dilbera voli,ali hoće da je proda i da okuje vrata zlatom. Šta će njemu ili njoj  zlatna vrata na dvorima ako neće biti zajedno? A često iskrsne i ona treća, koju su sa cerekanjem završavali . Onu –  što onaj bazarđan Mujo za onom nekom , ko fol  jadnicom Fatom zamandali vrata.Da nisam imala ovoliko posla baš bih se jedan dan uputila u čaršiju i gledala  kaki su ti bazerđani. Možda bi mi se neki svidio , pa da za mnom zamandali vrata, da me jednog dana riješi ovih mojih muka i belaja.

Iako sam mala bila tu mi nije nešto štimalo.A kad meni nešto ne štima ja to baš ne prihvatam.Evo , kad prvog naplaćujem mlijeko neko hoće da prevari dijete za dinar dva.Kontaju  malo žensko dijete je lako prevariti.Tada izvadim tefter.Sve crno na bijelo piše.Ništa se ne može sakriti kad čovjek ima crno na bijelo.

Ipak sam i tu pjesmu naučila i ponekad kad bi mi sisicee zatitrale,tu bih zapjevala,.Nju ili Mito bekrijo.Kad čovjek odraste sve zna,ali ponekad prerano teške stvari iskusi,a prekasno značenje nauči.Nisam shvatila žašto je to tako do jednom.Tada mi više ništa nije imalo smisla i ja nisam imala potrebe da razmišljam o tim glupostima.

Poslije razvođenja mlijeka,nazad kući,pa trk u školu.Druga smjena ? Joj miline. Ali tada kasnim na večernju mužu, pa opet trk uz Podrastove , pa uz Sedernik do Pašinog brda.Moja škola na vrhu Bjelava bila.Ime imala po onom guslaru i jezikoslovcu.Sada zamislite od Brda do Bjelava pa curik svaki dan po dva puta.Nije čudo što sam suha ko grančica bila i što sam sporije rasla i pupala,.I imala dva dugmića za radio navigavanje!

Završim večernje timarenje i hranjenje krava i kobile;naravno i  to je moj posao bio.Nemam vremena ni da učim.Ne znam kako sam sve petice imala.Uveče najčešće zaspim i prije večere.Od umora je ne mogu dočekati.Samo sjednem na krevet da se bogdu odmorim. Tada nije bilo dvoseda i troseda.I da je bilo mi ih ne bi imali.Na Bjelavama su ljudi imli sećije .Nekad bi me uveli da mi plate i neko slatko ponude. I posjeli na sećiju. Joj rahatluka.Čisto, ispeglano , mekano i udobno. Ni to nismo imali. Samo drvene stolice, hastal , neke polovne šifonjere  i krevete. Kako sjela ,tako zaspila.

Nekad mi dođe da plačem iz čista mira.Nikad ja ne zaplačem.Valjda ostavila suze za kasnije,kada potrebnije budu.Tada to  nisam znala; ja se pravila jaka.Dijete mislilo neko će joj zahvaliti što ne kuka , suze ne proliva i pomoć ne ište.

Aha! Kako ne.

Niko nikad ni jedne riječi.Ni mater koja me iskreno voljela.Ja ovdje radim i rintačim za sve nas,a sestre nikako i nikad da pomognu.Starija se sprema za udaju,sramota da udavaču svijet vidi da se đugumima po mahali lomata..Onoj drugoj tatko nije dao da se đugumima vija.Kaže : ne da on svojoj krasotici da đugumima svoju ljepotu kvari.A gdje sam ja tu –  često se pitam?

Tako majka i ja rintačimo.Ona u onom higijenskom zavodu  ribaj ,  peri i rintaj. Kaže najgore joj ćenife raditi.Što se ova novopridošla gradska stoka može unerediti , to ni hajvan ne može brabonjcima i balegom obarabatiti.Uglavnom drugu smjenu od dva do deset rintala. Odgovara joj. Skuva ručak da Mito ima šta jesti ukoliko dođe umoran sa posla ili meane.

I otac radi i dobro zaradi.Ali sa društvom sve propije.Ostalo mu časti , u naše zarade nikad nije dirao.Radije bi ostao kod kuće i danima iz kreveta ne izlazio.Tada ni pio ni pušio nije , samo da  našu “milostinje“ ne bi primio.Muško je on,može sebi zaraditi.

Zbog posla malo umorna i nervozna, zbog rintačenja i nepomoći bijesna na sestre, oca i mater. Zainatila se ja , neću ko oni da pričam: maeana, mori ,mome , ubavo,  drugari,legnam,svirav, pojev, spijem, tatko, denari, žalba,čardak, znaješ, dert, propie…

Nikad nisam ko sestre rekla:

-Tatko si vas svoji denari propi u meana sa drugari.

Još mi nešto svako malo o ubavosti dojdeju. Kakva vas ubavost našla ,a dijete od nepunih trinaest godina u bijeli rudnik kao Nana crnči. Vi pomislili neka baba ?

To ja vas namjerno izazivam. Čitala ja Zolu i njegovu Nanu i Žerminal. Voljela čitati,a negdje se potrefile te  knjige , jedna do druge i ja ih  pročitala. I opet  i još nekoliko puta.I tek tada vidjela šta je jad i bijeda.I da je svugdje u svijetu mnogo bili, jada i bijede . I umiranja. Pola knjige nisam razumjela, vremenom , mi se poslije  sve u glavici složilo.Zainatila se ja da ću ko ovi sa Bjelava da pričam,ako mognem i bolje i pismenije od njih. Pazim na one njihove slabosti : ć. č. đ. , dž , dc.

Nekad mi to promakne. Ne bunim se kad ih slušam.Ima u tom nerazlikovanju ,neke mekoće, blagosti i miline. Nisam načisto kojoj ću se vrsti, kad odrestem,prikloniti.Mekoći ili tvrdoći. Ili ću se ko Dobri zezati. Nekad  meko , nekad tvrdo , a ponekad i u tvrdo i u meko,a znati šta je ispravno.

Jednog jutra , sabahilden in the morning što bi rekli mahalaši, , onako bunovnu u polusnu odjednom me nešto svom snagom s leđa ščepa.Neka sila grozna.U sjeno iza krava ,u mrak me heknu .Ne vidim ništa,samo sam ukočena od straha,ne znam šta se dešava.Nešto ogromno me pritiska, Ja pokušavam da to ogromno nešto  gurnem i vrištim.Ne mogu,sto me ,dvjesto kila pritisnulo i ne pušta.Rukom me za grlo neko pritisnuo,ne mogu ni vrištat , ni disati.Drugom mi rukom pod haljinicu , do gačica dolazi i trga.Ja izbečila oči.Ne shvatam šta se hoće,samo znam da to što hoće – ništa dobro nije – nikako nije.

Vremena od  đuguma nisam imala da mislim na bilo šta drugo. Krave, mlijeko, đugumi, škola krave ,spavanje.Ne znam kako sam odličan đak bila , vremena za učenje nisam imala.Više sam voljela knjige nego učenje.Ne znam zašto o tome mislim kao da se ništa ne dešava.

Neka bol , Bože mili ,neka nesnosna bol me dole gdje se pišam dere ,hoće utrobu da mi ko komarca zgnječi.Hoću da vrištim ali ne mogu,ne da katil ovi.Grizem ga,ne pomaže,samo mi utroba još više gori i peče ko da je neko usijanom  mangelom raspolučuje ; glogov kolac ko vještici dole stavio i vrti i zabija.

Joj ,mamo mamice toliko me boli da samo želim umrijeti.

Zazivam , vrištim svoga glasa ne čujem:

-Pomozi majko,pomozite seje,pomozi Bože Mili.

Niko.Ništa.Ni mili presvijetli anđeli.Samo me neko gvožđe vrelo probada, utrobu razdire , kida , uništava.

Tada , niotkud  jedna grlica mala,sasvim malecka,krhka i bijela, skoro nebeski prozirno plavičasta,sa rubin krvavom ogrlicom na gredi se šćućurila.Blago me pogledava i smješi se.Kako mio i prelijep smiješak. Kako bistar,čist i umiljat pogled.Dok gledam grlicu skoro da ne osjećam šta mi se radi i manje me boli. Misli mi lutaju nošene tim prizorom i ja se gubim nekom bezdanu.

Grlica tada zaleprša ka meni i  spodobi na meni što mi život uništava. Leprša iznad nas, širi krila.Meni se čine prozirna su , anđeoska.Tada se čudo jedno zbi.Iz sve snage kljucnu spodobu u slijepo oko lijevo, jednom po drugi put. Jasno čujem kako kost probija.Spodoba hoće da se brani, grlica se izmiče i opet ga  napada , ovaj put u desnu sljepoočnicu ga opet dvaput iz sve snage kljuca , pa se izmiče.

Pogled joj kao u kobre; miran , ljut i usredsređen. Mala grlica diva napada i ne boji se. Čovjek je zabezeknut , podiže se ,jednom rukom se od grlice brani , a drugom panalone podiže. Okreće se meni  dok mu krv sa slijepoočnica lipti, govori:

-Ako pisneš riječ o ovom sigurno ću ti ubiti brata .

I bježi kroz otvorena vrata. Bio je to očev drug i kum  iz meana i Vranja, koji je tih dana bio kod nas u gostima.

Bol neumorno kida dole , gledam grlicu ,pored mene se umorna sklupčala.Srce joj bije , ja ga čujem. Uzimam je u ruke , ona se ne buni , milujem je i ljubim , i ne plačem  i ne jecam. Ne prestajem da ne plačem i  ne prestajem da ne jecam.Boli me toliko da bih zbog toga trebala prestati neplakati i nejecati, i početi vrištati ,ali me nešto sili da ne mogu prestati neplakati i nejecati.

Ne plačući i ne jecajući   prislanjam grlicu na grudi,ona me malom glavicom miluje i kljunom me lagano ljubi u udubljenje na dnu vrata. Šapćem joj :

-Hvala ti Božji anđele mili.

Ona klima glavom, sada joj pogled nije umoran, više je  tužan kao da mi sumnjičavo govori da će sve biti u redu. I ja njoj klimam glavom , ali ne znam šta je to – što će sve biti u redu. Ni kada će to biti u redu ,ali sam smirena ,iako bol još dere kao vatra živa i u mozgu odjekuje. I grozno,neljudski se pojačava.

Puštam grlicu , vidim da joj se žuri.Ona kroz vrata štale leti ka nebu što svetlije biva. Sviće . Sunce krvavo se pomalja, grlica mu u susret leprša, okrene se ka meni tek jedan krug , ne osmicu ko pčele , već anđeoski krug,oreol meni kao pozdrav crta i nestaje. Ja sunce ne mogu da gledam, prejako je. Zbog nečega neodređenog osjećam sram, i ponovo počinjem da ne plačem i ne jecam ,tako glasno da me niko ne čuje .

Smirim se od nejecanja i nejaukanja, srećom mlijeko se u frtutmi nije prosulo. Sipam ga u đugum. Još mužu nisam završila, pa je završavam. Poravnavam pocjepanu haljinu. Završim pa krenem napolje , a na vratima srednja sestra.

Tužna , neveselo glavom klima i progovara :

-Rano si počela.

Nije to ni prigovor , ni korenje , ni prebaciovanje ,već samo neka tužna tačka na ono monstruozno što joj se nije učinilo , da se desilo.Ja nisam svjesna šta sam to počela , samo znam da me sve razdire i boli.I  dole,i tijelo i srce i mozak i … djetinja duša.

Tada u jednom hipu spoznah dvije stvari: da imam dušu i znam gdje je ona.Tamo gdje me grlica poljubila i milovala

Dušu imam i odjednom se više ničega ne bojim.I manje me sve boli.Ne znam kako  mi dođe svijest , hrabrost i znanje.Sestri prkosno odgovaram:

-Očev prijatelj iz Vranja me maloprije silovao.

Uzimam đugume u ruke, četiri đuguma ,dvadeset kila jako ,silovano dijete od nepunih trinaest godina trinaest godina i trideset osam kila prkosno tegari  svoje terete. Uzdignute glave kroz otvorena vrata , kao neka druga , mala grlica, Marija Magdalena ili Ivana Orleanska ponosno hodim, čini mi se  da lebdim.

Ne znam šta će sa mojom tek otkrivenom djetinjom  dušom ?  Sad je oskrnavljena, upraljana , slomljena i beskrajno tužna, Valjda će je Božija milost očistiti i prosvijetliti.

Slijedeće jutro se pripremila.Britvu očevu ponijela,smislila šta ću.  Sigurna je da će onaj monstrum doći . Posao  dovršio nije. Pustiću ga da me povali.Predaću mu se,ali prije nego mi opet bol krvničku zada ,samo jedan rez i gotovo.Sanjala sam to čitavu noć. On se samo prevali i krv svuda lije. Mogu ja  to. Ako četiri đuguma sa trideset osam kila mogu tegariti svako jutro , šest godina dan za danom  , mogu i ovaj mali rez zarezati i podnijeti

Samo što se smjestih, eto ti njega. Smješkam mu se. On zadovoljno grokće;misli mala dobila svoje, dopalo joj se , oće još.E, vala i dobiće. Saginje se na mene , na dijete kost i koža,  sisica nema , bradavice tek počele bubriti.Uskoro će valjat za navigavat?Njega nije nije briga za djete , samo želi da svoj bolesni, zvjerinji nagon  prazni. Ni briga ga što prekrasni pupoljak nevine ljubičice blati, siluje i ubija. Da ubiće je , konta on ,  juče mu sramotu nanijela.Posao nije dovršio.

Kako se saginje, ja u ruci britvu stišćem , ne dišem , čekam svoj trenutak, ali …

Odjednom velika , najveće rudarska lopata ga u glavu, u potiljak  pogađa , jednom pa drugi put. Tako jako da zvuk  kostiju koje se lome , sasvim jasno čujem, vidim krv kako kulja i po meni se slijeva , on pored mene pada. Tada ugledam srednju sestru ,ublijedila ko biserne perle rasute na sunčevoj svjetlosti,i onda još jednom monstruma po glavi mlatnu i kaže:

– Neće niko moju hraniteljicu dirati dok sam ja živa.

Vidim da je sada zadovoljna i mirna, boja joj se u lice vraća ,lopatu ne ispušta, odlučno je steže i kaže:

-Odi sad , uredi se i upristoji, raznesi mlijeko,konja za hrast zaveži,neko će po njega doći,ti na nauk odi i nikom ništa ne zbori. I ne brini.

I odem ja;mlijeko raznesem ,kobilu bijelu za hrast zavežem,u školu požurim i pravo u klupu sjednem. Juče grlica , danas sestra . Ništa ne brini,čini mi se da mi šapće Nebo.Pogledam u nebo. Plavi se i svijetli , kao da mi se smješka.U djetinjoj , tek otkrivenoj duši neka lakoća. Ja prestajem da brinem. Ništa me više ne boli. Jeste da sisa nemam , jeste da su ko dugmad na radiju ,ali znam da postala sam žena.Ironija? Šta se može!? Tako se desilo i to je to. Sama sebe tješim i mudro zborim:

-Dobro došla u život Marija Magdalena lijepa , velika djevojčice, Frka Frkice , malena ženo bez sisa , dobrote i milosti  puna.

Vratim se iz škole, u kući tišina.Majka i sestre sjede, oca nema. Niko ništa ne govori . Ja krenem u štalu,srednja sestra kaže ne treba , krava je pomužena. U to i otac banu na vrata. Kaže zatvorili mu drugar vo Vranje , e se na neka mutna rabota navadi. Nekog ortaka prevari pa mu ga ovaj glavu lopatom rudarskom pobuca. Će ostanu živ, na jedvito , ali će se malo pržuna odit. Ona si ga ubava Luce sve pojasnila i zakatančila.

Tada sam prvi put čula za tu neku Lucu . Kako sam ja rasla , rasla je i priča o njoj i oko moga i naših života se šunjala i nevidljive niti plela.Slijedeće jutro , skoro sedmogodišnji brat ide sa mnom u štalu,pa iz štale na Podhrastove kobilu da čuva i da je doma vrne kad ja na nauk krenem.

Počeše mi se  tada malo brkati riječi, njihove Vranjanske i moje Bjelavske. Za pet šest dana ja ukrotim sebe. Riječi pod dizgin .Đugum imam,ali kamu vješto skrivam i pod aljinu turam. Neće više nikad niko od mene uzeti ono što ja ne dam.

Jesen je brzo dolazila. Starija sestra se prvih dana jeseni udala  Srednja me jednog dana poslije škole odvoji do dunjinog stabla.Dunja se sagiba pod teretom zrelih plodova,nikad bogatije nije rodila.Mislim, biće ove zime slatka za prodaju. Sestra sjede na ljuljačku, u krilo me posadi.Ja joj ko malo dijete dođem ; tolika je razlika između nas. Ona visoka,kršna, nabrekla od mladosti i ljepote,ali znam da je neka sila nekud vuče.Nikad mira nije imala.Uvijek je čeznutljivo u daljine gledala.

Tada sam prvi put sestru vidjela u pravom svjetlu i žao mi ako sam na nju kao na neku praznoglavu ljepotu  frkisala. I ona je bila tek djete . Možda malo veće.I nju su bunili  i otac i majka. Voljela ih oboje , a oni nesretni i čemerni , iako su se nekada ko ludi voljeli.U svoju je tugu uvlačili. Kaže – više ne može da diše i tu tugu  u sebe da trpa. Ugušiće je načisto.Hoće da živi i da se raduje. Sa majkom se zdogovorila da odi u veći grad ,kod majčine sestre da živi i nauk pohađa.

Kaže more je neki prelijepi  snovi i mora u susret da im hodi.Nikad mi nije ispričala kako se sa onim u štali završilo. Kaže već će se naći neko da mi ispriča, ona ne smije. Luca je četiri godine poslije smjela.Tada se činilo da to više nije bitno. Sestru sam poslije rijetko viđala . Jednom u par godina.Ali nas nije zaboravila. Svako malo poslala bi podosta novca. Otuđile se, iako nismo nikad bile bliske, osim onog mjeseca kada se ono zlo desilo.

Postala čuvena pjevačica , više pjevaljka. Sve neke vesele poskoćice. Nije da nije imala i nježnih i lijepih pjesama, nalik na sevdah.Imala je  milozvučan glas. Svi su  u nju samo kao u ljepotu sa visokom stasom, bujnim grudima  , dugim nogama i radosnim licem i malkice tužnim očima – buljili i gledali.


												

Frka Frkica – II dio

Mljekarica

Odmah po dolasku u Sarajevo Mito u meanu sa novi drugari , a Lela Jela Jelena u čistatice,u Higijenski.Moralo se,da se djeca prehrane.U Mite čestitosti nešto ostalo,nikad joj paru od plate njene nije uzeo.Nakon vremena , na jedvite jade žena skucka , posudi pare i kupi kravu;Nije važno, nije kakva sorta, ali glavno danosi mlijeko.Daće Bog bolju!

Otad Frka otpoče đugume tegariti i mlijeko raznositi.Bilo potrebito , plata majčina i urod iz bašče nisu dostatni bili. Troje djece tri kćeri , dvije – haman pred udajom ,četvrto na putu, a peto, ono najveće, opijeno i nedokazano iz meanu ne izbija.

Lela Jela Jelena trbuhom do zuba.U neumlju svoga alkoholnim parama ispranog uma ,Mito umislio da to u trbuhu nije njegovo. Računica mu se ne slaže. Konta ,nije je tandaro od Vranja,skoro nikako,jedared,dvaput, u vrh glave tri put.Ali muči.Ni je'ne ne progovara.Mnogo mu žena Lela Jela Jelena propatila, pa ga sramota da joj išta zamjera.Zaboravio čovjek da je ponekad presaugao toliko da pojma nije imao ni gdje mu je stražnjica, gdje glava , a kamo li anamo onaj.

A opet , konta nešto i red je. Ne moš ti sudbi ni pobjeći, ni opepiljiti.Bio je nadobudni čovjek – niko ko on – Mito Bekrija . Što ne bi sada bio malo,Dimitrije sine Mitre , majčino jedinče okusio ono što je drugima nijetio.Pogotovo što staricu majku, onemoćalu , usamljenu i napuštenu ,ne vidje od dolaska u Sarajevo i ona umreja od tuge za sinom jedincem, budalčetom.

Za sve on , meane i drugari mu krivi.Ne krivi on ni sva proljeća,ni sve Leposave , Koštane i Lele Jelene.Sve je počelo davno prije.usud i zov predaka.Taki se čovjek rodi.Piše mu na čelu kaki je . I kaki mora biti.Žal je za  mladošću,nema više one njegove Lele Jele Jelene.Dosta ostarila.Vidi se ima tu ljepote i kuveta,ali nije to ona njegova uzbibana i razigrana leptirica Lela Jela Jelena. A baš u taj vakat  iznenada Vranjaka , bar malo dođe na tobe.

Frka najgrabusila.Sve se na nju svalilo,a jako sedam ljeta imala.Dvije starije kćeri skoro na udaju prispjele :Sednje škole ganjaju,sramota ih. Nešto ćeprkaju po bašti, da ih komšiluk vidi da su vrijendice. I to je sve.Neće moći naći muževe ako ih neko sa đugumima vidi.Sin mali se tek rodio.

Narod priča , dva tri puta je potkačio onaj zgodni , hrsuzli šofer , hadžijin unuk iz higijenskog , kad su na dežuri zajedno bili.Plaho su se nadežurali. Ona godinama neljubljena – on šoferski jastreb. Išle ga Koštane, lele Jelene, Fazile i Emine ko hadžijino potomstvo bajramluk.

Osjetio da joj tijelo samo što ne eksplodira od čežnje i davanja. Nabreklo ko zrela jabuka, možda smokva petrovača. On nije imo kud? Stvar navike.I ubro je. Pa je brao , ubirao i ubirao. Svašta nešto. Što? Ne znamo. Nismo nazočili i mi se nekim zijanom zadeverali. A ni on, ni ona nisu od neke priče bili. O tom branju od njih dvoje nikad živ insan riječi nije čuo.

Kako to uvijek i obično biva , olajava narod, zapravo besposlene kone i ljubomorni akmaci koje nemaju svoga života , pa se u tuđe uvlače. Na prililku , Jela Jela prvi put od Vranja došla do onog :joj,mamo mamice.Lakše joj bilo.Nekoliko mjeseci, oli ne cijela godina,pa se sve ohladilo.To je bio onaj labuđi poj ili pjev one neznane , nikad viđene australijske ptice što umire pjevajući. Taj poj uvijek pristaje uz  tužni rekvijum svim natakarenim djevojčicama i vaskolikom ženskom rodu. Može se vrtiti , uprtiti i upotrebiti bilo gdje.Tužnih ženskih srdaca to je poj. U ovoj priči , kao i životu ,  ima mnogo tužnih djevojčica što ih ljubavno trnje posred  srca i utrobe,probija i kasapi

Poslije dođoše one suhe i posne ženske godine. I to je to. I ljubljena i neljubljena , takarena i netakarena, pa opet takarena, voljena i nevoljena, a takarli život Leli Jeleni  odi dalje.Joj , mamo mamice.A tu se belaj neće zaustaviti.Kad baksuzluk greje , onda se zaobada i ne mere ga zaustaviti ni sedam veličanstvenih bjelavskih hamala.

A najmlađa kćer  Marija Magdalena , od malih nogu zvana Frka , tegari džugume, raznosi mlijeko. Sitna i krhka ,  oni skoro veći od nje. U toj krhkosti savršena, anđeoski prelijepa i nježna . Narod se kleo u njenu ljepotu. I molio se za nju. Toliko ljepote zlo zaziva.

Deset nekad dvanaest litara mlijeka u džugume pa na Podhrastove. Bijelu kobilu , haman lipicanerku za jedan od pet hrastova veži ,kao i drugi mljekari sa periferije gornjih brda.Bila su to neko vremena poštenih insana i hajvana. Niko tuđe nije otimo. Osim u ljubavi.Pa raznosi niz Bardakčije,Hadži Beširovu pored domova za sirotu i napuštenu djecu ; studentskih i Ivezićkog, preko bjelavskih mahala  do Čakaluše.Dalek je to put  pješaka za dijete , pride dva džuguma  . Dalek i težek put ,za nejaku , sad već dvanaestogodišnju djevojčicu.

Nikad se nije tužila.Sve mirno podnosila, ali reci joj jednu nepravednu i pogrešnu eto belaja. Zbog toga je prozvali Frka ,svi zaboravili da je Marija. U neko doba , kad joj sve dokundisalo , sasvim iznenada počela se i čambati i frkisati i jedan đugumkao potporu sa sobom svugdje prtiti.

Niko se nije smijao, toliko se ozbiljno i sasvim prirodno prigrlila raznosačkog alata i zanata . Znala i đugumom dobrano strefiti. Nikad iz čista mira , iz hira,sama od sebe. Samo kad bi je neko izazvao, nešto rekao ili je, Tito dragi , ne do mu Bog mili , pokušao dotaknuti. Za diranje minimum dva đugum heka  sleduju ; garant.

Pametno mila moja, dobroto moja ne daj na se. Kasno, prekasno se savjeti daju. Ojačala Frka i naučila kako najbezbolnije raznosti mlijeko.

Džugumi joj nisu ništa mogli. Hobikla se na njih.Ko na hud usud. Nekako , slutilo se , morao je doći dan kada će Frku život  slomiti.Imala je nešto više od šesnaest ljeta tu veče. Ona sva u bijelom, radosna ko nevjesta neka. Nevjestanje se skoro četiri godine  ranije desilo. Jaka je Frka bila-.Četiri pune godine je trebalo da bol izbije i da je u šesnaestoj godini slomije, ko otpalu trepavicu.

Oni mislili da plače zbog prljavštine koja se zamalo desila te noći. Plakala je i zbog te noći . Bilo  je stid Dobrog. Ali plakala je zbog slutnje – svih onih noći kad ljubav neće naći i  anterija  koje zbog ljubavi koje nema , nikad radi ljubavi neće obući.Osim jednom, dvaput,u neki znani nevakat pun čemera i boli.Ali i ljepote i strasti.

Na kraju,kad je odlučila da odleprša skontala je fol. Imaš li  koju uspomenu sa nekim da podjeliš dobro si prošla. Ako uspomene pišeš i ljubavi nekoj prinosiš, ni to nije loše. Ako ljubav strancima nudiš to ne valja.Nikad i nikako ne valja.A ona imala hejbet , skoro pa hajbet na hejbet uspomena , taze i birvaktile.Da te mili Bog sačuva od nekih.I pratile je od sedme godine do zadnjeg dana.Uspomene je nisu popuščale.I vake , i nake. Najčešće nake. pa vake.

Život je prolazio i prošao, došo vakat mrijet. Čovjeku bude žao, pomalo , ponešto i pođeđe. Svaki život je prelijep  , proleti kao tren i san. Jedan je jedini koji čovjek ima i  živi. Ima i boli i tuge jako mnogo, ponekad nepodnošljivo previše. A opet toliko ljepote često provri da se i umiralo od  ljepote.

Joj,majko moja,joj sejo moja.

Najdraže Frkino cvijeće su bile bjeličasto žute kadifice i žute ruže, koje se na vršcima latica prelijevaju rubinovim dugama. Podjećale je na Vranje u kojem nije osjetila oblaka i  na njenu strast i bol. Voljela je i jagorčevinu. Divila se tisućama  ulovljenih sunčevih  zraka na malim pozlaćenim cvjetićima, što snovima iskre.

Cvjetovi je – i kadifice i ja(di)gorčevine podsjećali na Sarajevo, njenog Dobrog , Bekriju njenog jedinog  i život. Život razigrani , nježni ,skoro prinčevski blagi i krhki, što prelijevajući se u bezbroj svjetlucavih iskrica tvore snenost zaljubljene duše.Ali i žala ua nedoživljenim.

Sjeća se šta joj je Dobri jednom povjerio:

-Milo moje , morala si doći u naše mahale. Tako suđeno. Ni tebi ni mahali , nije bilo života jednoj bez druge.Ti si od onih nekoliko blagih i čednih zvjezdica koje su obasjale Bjelave i mahalaše i podarila im svjetlost i milost da mogu preživjeti.Vaša imena su zapisana u knjizi dobrih.Nadam se da ćeš moći reći – vrijedilo je, jer u očima tvojim uprkos svemu opstaje cvijeće, ljubav i sjaj neba u travi.

Nije Mojsije bio nagodan svirati vranjanske, te „stranjske“pjesme. Kaže previše je bola u njima,Zatakare te direktno i namah,i u veliki, i u mali mozak i zavežu ih u čvor.Nije zbog toga zaobilazio te pjesme.I sevdah to isto čini,nećemo dušu griješiti,ali malo suptilnije .

Nijedna ženska u njegovoj okolinu nije imala  onaj specifični  glas mlade vranjanke. Mladenke koju udaju za stara, koju udaju bez ljubavi , udaju je a da se ona ništa ne pita,ubijajući joj srce i dušu. Ili bar sušićave pjevačice , u čijim grudima eho razorenih bronhija stvara zvuk koji titra slomljenom srcu.I tada insanki ne preostaje ništa drugo nego da djetinjom dušom  bol izbaci iz srca i  prenose ga sa generacije na generaciju prodatih i na silu udatih žena.

Na taj način se rađa milozvučni glas ,naljeđuje i prosipa ,  darujući nježnost i  elegični zvuk onim sentimentalnim i bolnim raspoloženjima vranjanske pjesme. Mojsije nije pronašao glas koji bi mogao biti izvor onog nečeg što  samo vranjansko nebo može zanijeti i roditi , i upjevati se sa njegovom harmonikom..

Mimo Vranja se nije rađao , ni naukovao vranjanski glas sposoban da  na površinu  i iznad muzike , do  samog neba iznese   sve one sičušne valere tonova što damarom biju. Da bol uznese do onih muka što  se spajaju u jedan vapijući, jedvačujni , a tako prodoran i kristalno čist  krik žene.Krik istine i bola satkan od nježnih suglasja ljubavi ,  sevdaha, čežnje, sjete, žalosti  i tuge.

Treba se za to roditi, dert i damar  sastaviti ,u zvuk pretočiti i kako nebo zapovjeda iznjedriti i zapjevati.Teško se to uči ; još teže upjevava.

U jadu vremena,u jadu jada,u jadu sjemena,u jadu pada,suze i bola ljubavnice i prijateljice, golubice i grlice,princeze milosti,karaljice vrišteče boli rodi se glas Marije Magdalene – Frke Frkice,mile djevojčice ,kao pahulja bijelih kristalni let.

I pad je let poručuje pjesnik.U padu let je ljubavi svijet ,dodaje ljubavnik njen.Kad bi pjevala o svome dobrom bekriji ptice bi ušutjele i plakale.Toliko ljubavi i tuge utkanih u safirnu čistoću i brilijantnu jasnoću glasa su čudili i nijemili slušaoca.Nebo bi tišinu spustilo , kao da se takvo nešto nikad nije čulo i uznijelo glas i jecaj do zvjezdica.

Vrišteća bol bi ponekad zatirala, prijeteći da se pretvori u jecaj,u plač ali nebo ne dozvoljava da se niti pjesme gube,želi da sasluša pjesmu do kraja.I pjesma nastavi da se uspinje do neba,da bi tamo prenijela krik slomljenog srca .Bila je to molba i molitva , pokora i iskupljenje djevojčice da joj se ublaži bol i podari ljubav.

Slušajući taj umilni,kristalni glas Dobrom je pala na pamet legenda o australijskoj grlici koja umire pjevajući. Međutim stađun još nije bio zreo za tu poemu.I nije bila namjenjena Frki Frkici.Bila je suđena jednoj drugoj malenoj ptičici koja će uskoro ući u njihove živote.Da joj olakša boli u nekom drugom vaktu.

Za uzvrat – nju Mariju Magdalenu je Dobri učio da je Bog Jedini sušta Ljubav i Molost.

Ljubavlju svojom Bog Uzvišeni je stvorio Univerzum.Učinio ga savršenim.U tom savršenstvu je sva neizmjerna ljepota i mnogo čuda.Nama je najbliži nauk o suncu,mjesecu,zvjezdama i maglicama,stvorenih da bi ih ljudi gledali i učili.Sve ostalo je jednostavno.

Bog  Jedini je Ljubav. Čovjeka je stvorio iz ljubavi i poklonio mu ljubav i milost.U Boga Milosrdnog nema gladi ni golotinje,ni žeđi ni žege,ni ružnih riječi , ni psovki.Samo ljubav i čista duša.Ljubav treba da vlada i srcima i dušama ljudi i da je oni čistu i neokaljanu vraćaju nebu. Ali sve je stvoreno u parovima,pa se rađa i čovjek i nečovjek.

Nečovjek se rađa i odriče neizmjerne dobrote i ljubavi Boga  Silnoga i želi da čistu djecu svojom zloćom  uprlja.

Beskonačna i neuslovljena Božja ljubav uprljanu djecu može očistiti i oprostiti, u svoju ljubav uviti.Za tu ljubav se čitav život vrijedi boriti.Ako treba i odricati,tugovati i bol trpiti.

Frka nije bila sigurna da ga je shvatila.Bila je samo radoznalo dijete željno ljubavi i igre . A Dobri tako dalek, vrlo često preozbiljan i tužan.Iako joj i još mnogo toga nije znala i nije joj bilo jasno vjerovala mu je.Ova noć , koja slijedi će joj  pomoći da razbistri um. I slomi srce; a dušu i um zamalo izgubi.

Ova noć nema nikakve veze sa željenim – joj, mamo mamice, a malkice i previše ima.

Ovo zazivanje majke i sestre olakšava bol ali i ushićenje,onaj dert ali i opijenost,tragiku rastanka ali i anđeoskih proviđenja i sanja.To je i ljubavno ushićenje i bol.

To zazivanje majke može biti i onaj tren kada se duša u bolu slama i kada je vrlo tanka nit između razuma i nerazuma.

Da , ziasta je Dobri bio u pravu kada je rekao :

-Svaka djevojčica je grlica , ptičica malecka , koja prečesto , radi ljubavi umire pjevajući.

FRKA FRKICA – I Dio

Mito Bekrija

Često nam je Frka Frkica padala na pamet . I njena  tuga u  našoj  karambolskoj  noći u bašti  ispod  Pašinog brdu.

Joj majko naša, joj sejo naša, koliko nam  neodstaje  to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti nadomjestak da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu,metalnu il’ plastičnu, prosto sve jedno je.Jok , ništa ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.

Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te  još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i njene nedohodane korake i pulsirajuću , vrlo bolnu prazninu vena , arterija i krvi kojih nema. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je u mislima na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje s njom neodhodane šapćeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…

Joj majko moja mila, joj sejo moja draga. Kako vam  ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine? Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu-komediju i epilog stvore, a ljubav, radost , nježnost, tugu , zlo i bol razgode.

Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to možda ime kazuje.Ona  je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na mjesec i samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se marifetlucima  ogrebe za koji hektolitar piva .

Direktor , po Debinom , mu bio rođak. Njihove majke u istoj mahali veš prale, sterale i sušile.I pelengaće na koljenima krpili.Takava bio vakat.Vakat kada su se pelengaće još uvijek na koljenima krpile.Sramota i sirotinju bilo ako su poderane.A dana sve gaće se nove a poderane na sve strane kupuju.Ha novo a poderano kupiš, ti se u sirotinju pretbaraš i sirotinji slutiš.

Au i auh, šta su njih dvije voljele tračati!Nisu dale mubarek rumenim usnama ni sekundu ohanut.To im učvrstilo srodstvo.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle. Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi sklanjali ispred njihovih nogu ,da ih koji  slučajem  ne bi zakačile i olajavale. Nema tog insane , a posebno insanke koje nisu na loš , a ponekad i na takarli glas iznjele.Toliko su bliske bile,da su najčešće jedna drugu sa drugim konama krvnički i brez ustezanja zlim glasinama i podmuklicama takarile.

Frka Frkica nije bila ni rođena mahaluša,ni Sarajka,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto? Skoro.Zato joj lako bilo postati  mahaluša – od onih blaženih ljepota sa najtananijim damarima.

Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu da je  sedam sretan broj. Nismo najsigurniji. Ono formulističan i znakovit – to da. A srećan? Pomislite na sedam jahača apokalipse. Sedam samuraja. Sedam ofanziva.Sedam veličanstvenih.Sedam Žigosanih.Sedam Braće Karamazovih.Sedam udovica za sedam momaka.Sedam godina I , napose i II velikog rata.Sedam vijekova inkvizicije…. Krvi do koljena.

 Otac joj napravio neki veliki  belaj u Vranju.Vranjani su časni i vatreni ali osvetoljubivi  ljudi. Nema kod njih labavo.Mito morao bježati  namah ;što brže i što dalje od rodne varoši.

Zalutao u Sarajevo: Mislio da u njemu Turci još vladaju .To ga je trebalo spasiti od osvetničke ruke vranjanskog ćafira. Totalno neinformisan bio . Neko mu bombu , onu dimnu uvalio. Kosovski guslari ga krivo uputili. Ne znamo što mu bi da ih sluša?  Vranjani nisu ni guslari, ni mutikaše. Neki i jesu , mislimo mutikaše, ko onaj Stojan nevjernik.

Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše snašao.Prezime u Jahić promjenio, novi identitet familiji dao.  Sve što bi zaradio u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš u bilo kojoj mahali je lako naći.

Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u  varoši . U Vranju su najljepše djevojke sve odreda zvali Lela Jelena. Kontaju mnoga će ostrašćena muška glava zalelekati za njom. Ko što je Menelaj zakuriko za Jelenom Lelom Trojanskom, a ona u stvari bila Helena Itačka. Taj lelek se nekako često kroz birvaktile dane znao obistiniti.Tako kažu , mi nismo nazočili. Nismo frajeri. Imali smo preča posla.

Mitina Lela Jela Jelena  žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem; onim nekadašnjim.On pored nje ,  a nema ga ,ko da je u  Tunguziji ili na zapad ošo. Nije bitno koji – Divlji ili inkvizicijski.Isti jad i čemer..Pride pokvareni lažovi. Tamo demokratija pa demokratija.Valjda zato šro se demos i tuzemni , pogotovo tujinski, svim alatima neštedimice krati.

Tugovala  i besane noći provodila . U pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala;tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina, ono pravo ,do daske  propio. Do sina , odlazak u meane je bilo samo gašenje žeđi i neobuzdanih damara.Stvar atavizma,navike i tako to…

Vako vam je to , na priliku čitavoj porodici , a bome pođahkad i nekom drugom ,na nepriliku , bilo.

Tri kćeri jednu za drugom Mito u Vranju dobio. Frka najmlađa bila.

Rodi se prva kćer Vasilija.  Mito pocrnio , ko neoprani sač poslije svadbe.Il ko oni gologuzavi milenijumski sakupljači vutamina D. Ne izlazi iz kuće.Ni nos privirit , a ni dim cigarete napolje ispuhat.Sram ga. Totalitaris. On Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija : prvo pa –  žensko. Sramota velika. Jok , to sramota u u nariodu u taj i u svim vaktima tolika bila   , da se zatvorio u kuću ko da ga nema.Davno minuše zla vremena kad se žensko , samo zato što nije rođeno ko muško, na bigajri hak ubijalo; snuždeno konta Mito.Ali u pameti il’ nepameti skonto rezervni plan.

Navalio on ponovo na ženu, ko da mu je svaka noć prva bračna , a on junfer u brak doperjo . Ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva:

” Joj,majo mamice.”

Tada Jela Jelena  još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fesiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit. U Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima i onim koji nisu imali fesove.Nisu to bili tračevi većme iskustva prikupljana kroz vijekove.

Obdan pjevala  Mito Bekrijo  i muža Mitu izazivala i zavodila. On joj uzvraća O  Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć? Zna se. Jauče i cvili Lela Jelena , ko da joj neki katil dušman tijelo rasteže , nateže i čereči, ili je inkvizicija čereči . Jadne komšije jorgane i dušeke na glavu. A poneki  češnjek il komad kabaša u uši. Nije se moglo ni spavat , ni disati.Džabe jastuk , jorgan , dušek na glavu. Ništa ne pomaže. Došla neka neobuzdana takarli vremena , kontaju komšije.Pa i komšiluk jadni šta će, u takaraj se nasušni dao.

Te i iduće godine se natalitet u Vranju strahobalno povećao.Zabrinuli se partizani ,  tek ustoličeni komunisti , za prinos u žitnicama i općenito rod u poljoprivredi i stočarstvu. Postojalo je jednostavno  pravilo trojno:

“Dobar i redovan  takar u insana ,loš prinos u agrara , a posljednično:niža vlast na takarli  tandar kod više.”

Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povraćati.Svaki jetim zna da je to znak da se nešto zakuhalo. Begova čorba sigurno nije. Oklen znamo?  Jednostavno , odavno u  Vranju više nema begova , a sve manje i adžija.Više nema ko kusati behovu čorbu jer oni hadumi kojima bi dobro došla i ne znaju za njenu moć.

Evo ti za devet mjeseci , isponove :

“Drugo pa žensko.”

Drugu ćeru nazvali Brena . Ista mamo mamice .  Znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako, same od sebe znaju, a one što se ne znaju , te se kriju i ne treba ih ni u romanima spominjati.. A tih neznajućih je u svakom vaktu hejbet bilo. I svi ih znali , ali se pravili Toše.

Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija , meane i žemskinje ko na pokretnoj traci  rastura , a njemu se samo žemske rađaju. Pokunjio se i snuždio, ko visibaba u jesen.Ili ko bušnam u Sahari kad naiđu misionari. Ne izbiva iz kuće. Kako ćeš mori u čaršiju sa dvije prvorođene ćeri na ramenima i slabijim prinosom i ponosom  među nogama.

Ipak, opet je skonto i imo još jedan rezervni plan:

“Nikad ne mjenjaj stari plan!”

Navalio na ženu ko pomahnitali tatarin ili nagodni bosančeros. Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko  majstor Kama do sjutra.

Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra ,onda je on svakako glavni od kama sutre, jer mu slatka sedefasta kama uvijek spremna za jutranja do sjutranja.

Njoj nije bitna ni kama sutra ,  ni kama raja , nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu  doziva. Obdan pjeva  ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit, a i ono što se fasuje uz nju.

Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.Agrar pred kolapsom. Ni traktori , ni perestrojka ,ni petoletka, ni petokraka tu ne pomažu. Takar uber ales.

Mito uzvraća ženi  O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se , polako gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.A i talar se oduljio a nema novine.Mitu spotakle zle slutnje.Toliko se izvještio da je čini mu se, postao par ekselans ljubavnik.A to nije dobro.Nikako nije dobro.Kažu , u ljubavnika se obavezno ćere rađaju.

Ipak nije prestajao da kama sutrira.Poslije skoro par godina i devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja  stomak poče da buja.Mito u nadi , ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati hamalskog takarli  rada provjere.

I vlast odahnula  u nadi  , valjda će moći spasiti barem ovu sedmu takarli ljetinu.  

Pri kraju par ikst egodina kama sjutriranja , u osmom mjesecu porod požurio i rodi se Miti bekriji  treća ćera. Ne bješe treća sreća pa muško  , već treća sreća pa ponovo žemska. Bolešljiva  i slabašna ,zamalo nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Ni sisu nije begenisala.Pogotovo onu desnu. Tek toliko da ne presvisne na bighajri hak.

Neka gatara reče : nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.Salijte joj strave . I sališe. Da li će štogod pomoći? Uvijek ima skeptika i nevjernika.I sve više praznovjernih i praznoglavih. Pravovjernih je sve manje.

Majka se dugo Isusovoj majci Mariji za ćerin život  molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ali ne po Isusovoj  majci , već po njegovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.Ne znano je hoće li to na dobro izaći.Jednoj se Mariji moliti , a po drugoj Mariji  ime dati je vrlo jazukli.

Mitu više nije briga. On je svoje časno i udarnički ištanco.Tri puta zaredom.Djete ozdravilo i više nije njegov problem, dok ne prispije za udaju.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom. On je svoj usud krvnički odradio .Ko partizan u prvim redovima repetaša. Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.

Ha je djete ozdravilo ,Mito po prvom potonjem akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito  iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otišo,brojno i zdravstveno stanje glavnog organa preslišio .Sve be-o i negativno, zadovoljno grokće Mito.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno na svojim, hajd recimo jadima skonto.

Jedno  ljeto,haman se bio oženio potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku , pokraj seoskog puta, rano ljuta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti. Svrbi i sprijeda i straga.Nisu čista posla misli  Mito i kuka.Sreća Jela Jelena imala ono ženske po mjesecu nazvane bolesne stvari pa je nije tico.

Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji i to možete misliti – kožno veneričnih boleščina.Veterinar porađo neku kobilu , i timirio onog hadžije od Palestine ženu.

“Nemam ti ja sada  vremena, valja kobile odraditi “- kaže mu stručnjak za hajvane. -“Idi kod brice;on ti sve zna, pođahkad bolje i  od hećima”.

Čim je došo i u  briječnicu ušo,  on brici šapuće,taka i taka stvar , i ja tako i tako,a sada nikako i nikako.Svrbi li svrbi,ne moš lijeka naći.

Njemu brico na glas pre punom brijačnicom:

-Skidaj čakšire!

-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a ženska nigdje nema.Nisam pederčina.

-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udariti takaraljku, mereš vala i ovde junačinu pokazati.

Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.

Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.

-Kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?

-Negativno ti je ,Mito mori,  jedino kod  dotura i brica pozitivno, a ponekad i kod veterinara.

To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav je.Jel insana strefila srčika ;pozitivno ,e to je negativna vijest. Strefio ga herc. Jel ženska nevina,negativno – to znači da doktor za penezi laže ili  je takario tu nevinu žensku.

Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znači da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pržun , da se tamo igra pozitive.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.”

-Ne trtljaj , nego reci mi brico mori ,  šta mi je raditi.

Brico mu priđe i šapne:

-Idi  bre  kući pa se ko čojk okupaj i presvuci , pune ti čakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana, ako si baksuz.I od sada ,nadalje i ubuduće mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.

I tako Mito ne izbiva iz meanu .Neka im,konta on, ko od njih tri kćeri ima? Lako je jednog ili dva sina roditi! Kumst je  tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu. Za iće i pojku sve bi aminovali i rođenu majku prodali. Iza leđa se  svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.

Mito to zna i u sebi  podvikuje.

-Neka neka, osvetiću se ja vama.

Kafana i kafanske rospije ga opet prigrlile i više ga ne puščaju. Jopet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga muško oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko  pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali jednu  žensku i na drugu pređe.

U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zericu pa za udaju. Zarosila se  i nabrekla ko vila pred tjeranje. Ašćare je svrabež načisto safato. Mitu rječi išle ko budalu ludara i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio. Lela Proljeće, a i Lepa  su je zvali, iako su je Leposavom krstili, od Mite pogled ne bi odvajala..

Zora sabah kad bi zarudila , bekrija bi od  meanu i drugari  doma odi  na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas.

-Zdravo zlato! Poranila zoru prevarila.

Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra.

-Zdravo milo zlato , ljepša si od zore.

Ona se crveni ali pogled ne sakriva.Upratila pametnica Mitine vakte , pa preko taraba prsima nebo dere , ko pravi pravcati delija pred prvo ranjavanje i odlikovanje.Pet šest riječi prekosutra.

“Jel'se moje milo zlato naspavalo il je teški snovi more?”

Ona se ne crveni,tek sve rupice joj orose i  titraju i prkosno glavu diže.

Rečenica zakosutra;

-Vidi Lele proljeća moga, zlata moga lepotnoga ,svaki bi je momak poželio, al joj ni jedan nije do koljena.

Dvije tri rečenice nakosutra:

-Jesi li mi se naspavala milo zlato moja. Mogo bi se izgubiti u tvojim očima . Um bi mi se pomutio kad bi mi svoje srce dala , il bi meni svoju mladost obećala , a možda i mirise poklanjala…

Prolazi dalje ne okrećući se , rečenicu ne završava.

Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on, pa bi ponekad i a kampanelu sa  ćemanima doveo i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre. Ona bi pustila glas , tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku je utkala.

On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao i nježno šaretio. Tada bi on svoj promukli jafanski glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da čežnja vjetrom biva ponešena u susjednu bašču, ka utrobi uzbibane ljepote..

Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugi i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno, naivno i nježno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.I uvijek je sklonije muškom insanu bilo.Ne treba se pitat :

-Što li Bože?

Jazuk je.

Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali. Žene vlastite zapostavljali, a tuđe bišću. A mnogi se hadumi i junferi rode i zauvijek to ostanu.Vrzino kolo. Svi znaju za njega , svi ga sitnije cile sitnije  igraju , ali ga niko ne obznanjuje.Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će  i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati – e’ jes i njino  Vranje krcato sevdahom, samo ga tako  ne zovu. Zovu ga prozaično : vranjanske pjesme i švaleraj.A poneko i  dertli sudba.

Mito igru privodio kraju. Konta vakat je. Leposava ko pupoljak ruže pred cvatom , treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj u očima ludi i vidi se , nesnosan biva..Kad bi pjevao,vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna , pa opet prekrasna i na kraju Lela proljećna.

Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži  za besane , prazne noći njene . Žensko je to ! Sve će oprostiti  ljubavi radi. Lela Lepa proljeće  zna da to Mito njoj  poji i u nju nade  polaže. Zna , žensko   je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju se ko najveća jetimka predati .

Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se prsa  u cvatu; vatra joj obuhavatila vaskoliko tijelo, ruke, grudi,noge, skute … ma svaki damar. Ona plamti, mozak nerazumom vri, umiva se, kupa , svako malo se ibricima hladne vode  škropi. Ni hejbet lavora ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al’ mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.

Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga  Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša koja um u zapećak baca.

Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi postećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli jabuci. Kažu zbog jabuke su ljudi iz raja istjerali. Baš ih briga ! Znaju od iskona da im je suđeno zabranjeno voće. Čini se – sepete , a ako požure i metre zabranjenih voćki o zrenju mere se obrati.Normalno kada bi ih neko javno obzanio i na kantar časti stavio.

Bjelina behara iznad ljuljačke  je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanjem pogleda, čovjeka kojeg tuga obuzima i nijemo je moli i čežnjom doziva:

-Pomozi mi janje moje neljubljeno. Predaj mi se srce zaljubljeno.

Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu.Da li je to onaj Stojan Mutikaša – nismo sigurni. Ovaj bio levat da ga većeg nije bilo.Po običaju do hadžiluka svakih par godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask najprvi trgovački grad  od Palestiune.Te su ture sve  hadžiju obogatile. Ništa neobično. Hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.A hadžiluk? I to se obavi , radi otkupa grijeha , velikih i malih.

Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba – ma pod konac. Skoro u isti mah razboli se hadžijinicina majka od Leskovac. Hadžinijoj ženi nema druge nego bolesnici ići, kćer jedinicu ostaviti da imanje vodi.Misli zrela je za udaju , pa mere i imanje voditi.

Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja. Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući, ali je štićenica nagovori da se predomisli. Kaže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.

Dadilja nevoljko ode, misli griješi ,dali joj jedinicu na povjerenje. Ipak posluša je, jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti, a i kojim dukatom potpkupiti.

Ostade uspaljeno djevoče u kući samo.Rahatluku nigdje kraja nema.,kontaju glavni akteri ovog dijela belaja. Da kažemo jadna li joj majka,ne ide. Majka joj em hadžinica , em bogata nasljednica ,a ponekad i đuvegiju ima ,kad hadžija na hadžiuluk krene.. I kako onda takoj ženi reći jadna li joj majka? Sve to Mito ko  nezainteresano pratio.

Prvi akšam slobode Lele Proljećne polako pada, Mito ka meani. Prolazi pored hadžijine kuće. Lepa se natandarila na kapidžik. Smijulji se i zaziva.

-Ti mori, u meanu komšija.

-Ja vala, ljepoto moja.

-Zar nemaš mori  šta pametnije radit?

-Imam i radiće se, al kasnije.

-Kad mori  kasnije?

-To kasnije samo što nije.

-Zašto mori kasnije?

-Da se komšiluk noćnom tminom zavara.

-Gdje ćeš mori  kasnije tminom zavaravati?

-Ti ćeš prva saznati.

-Šta ćeš mori kad prva saznam ,jadna li sam ja , kasnije raditi?

-To sad ne znade,ali ćeš saznati.

Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji. I hudi:

-Joj kuku meni , kako ću ja to? Ništa ne znam.

Samo što se mrak spusti , na prozor sa baštenske strane neko tiho grebe. Lepa u anteriji bijeloj , dobrano providnoj ,kroz prozor gleda i ne vidi nikog. Mračno je. Prevari se Lepa na radost njenu i otvori prozor. Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor, zavjese namiče , domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.

-Joj, kuku meni ,šta to radiš Mito , crna nesrećo jadna.

Pita ga Lepa Lela , drhti , sva se trese , nesvjest je hvata, zanosi se.

Mito je prihvata i nježno na krevete velike, slabo vajdisane , bračne stavlja. Miluje je po kosi i  ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina skuta i rosnog djevojačkog tijela.

Mladost  se otvori i rascvjeta ko oprugama izbačena.Mirisi se rasuše ko polen u proljeće, Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe. Zna on , ona je budna ,  nije obeznanjena , samo se pretvara. Učili je ;  taki je red. Zna da je njeno vrijeme došlo. Ruža procvjetala , vrijeme je davanja , predavanja i branja. Ona tu ništa nije kriva i ništa ne može učiniti. Taki joj se grah po djevičanstvu prosuo.

Predade se ona, predade se Mito. Ko bujice potekoše poljubci i milovanja, uzlaženja i ulaženja, dodiri i prodori, mješa se cika i vriska, stenjanje i ječanje. Njoj grudi  plamte, hoće da se rapuknu. Stomak joj vri, ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu, ona ga hoće, i joj ,  ona ga još više  hoće, joj , još jače ga hoće i joj,  daj mi ga Mito mili i :

– Joj, mamo mamice moja!.

Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta, hoće da je raspoluti,ona to hoće, ona to želi , joj Mito bekrijo, joj mili moj dobri Mito.

I još jednom mamo, mamice i plače joj se – oj mamo mamice. Suze potekoše, ona klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onda oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju, nježno miluju i ljube. I tako , sasvim lako i očekivano Mito razdjeviči  Lelu  Jelenu , Lepu Leposavu  i  ona posta žena.

Ljubav je ponovo pobijedila.

Svi ljubavnici  tako misle kad ih dobro krene. Ni da se pomole , ni da se zahvale na berićetu , ni da upale svijeću radi sudbe; reda barem radi . A-a!  U strasti nema pameti , ni mira , ni opreza. Da li usud drijema ili nešto sprema? I kad drijema uvijek se neko – nešto sprema. Ljudi nikad pameti neće doći!

Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi, mili joj Mito , pastuh, vješti jahač  njen , još ne znaju  usud znanje . Ona se štrecnu. Riječi vješti jahač i pastuh je podsjetiše na četiri jahača apokalipse. Nije dobro. Novi nagoni se bude i sve se ponavlja, ovaj put žešče i skladnije i misao o nekom nejasnom zlu se u podsvijesti gube.

Prođe petnaest dana ludila i sna, prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu. Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima, što hoće da se daje i da joj se da onoliko koliko joj pripada i kolko može podnijeti . A mere i zeru više, nije na odmet , mladost je to. Upija Lepa Jela Jelena Proljeće sav taj nauk sa kojim se svaka žena od iskona pramajke Eve rađa. Osjeća  trebaće joj.

Prvo se vrnu mama, mamica. Tepa joj ;

-Lelo, Lepojko jesam li ti falila, jel ti dosadno bilo?

-Jes, vala ,baš ste mi falili I ti i tatko.Ne znam kako sam izdurala brez vas.

Mati je sve nešto pogledava, misli, nešto joj  je ćera brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo, tajica dođe.Nešto zbrzo hadžiluk. Neka taksiratli šuha ga domu vukla , nije mogo dana više u tujini ostati. Ne sluti na dobro. Bojo se nešto će mu se doma grozno desiti.

Hadžijino imanje veliko, mnogo praznih , što namještenih , što praznih zgrada i halvata ima. Potraja po buđacima  Mitina i Leposavina ljubav  još neko vrijeme.

Sudbina  se probudi iz duboka sna i onako bunovna posla hadžiju da kćerku potraži. Malo odocnila na objed. Usud ga vodio ko lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu. Tih dana hadžija od  velikih briga za život svoj , dibidus promukao.Nije mogao ni zazivati, već je samo vrata magaze otvorio.

Ima šta vidjeti ! Bjelasa se Lepa njegova mezimica ,  samo u gumenim radničkim čizmama obuvena i odjevena ,  pomahnitalo jaše gologuzo muško ,  što na velikom dušeku, na leđima leži.

Jaše i vrišti, vrišti i jaše njegovo dijete, njegova bebica i raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana, ženskara Mitu bekriju. Odavno on sumnja da mu ovaj ženu povaljuje,  kad stigne i gdje god stigne. Taki im običaj u Vranju. Mladu za stara, mladog za staru. Kolo sreće.

On odjednom  ne čuje šta i kako mu jedinca mila, njegova djevojčica mala, majku doziva. Krv mu u mozak takvom navalom sunu ,  on na  meki dušek pored jahača šlagiran i obalješten panu. Iz očiju mu suza kanu i njega starog na dušek  obeznanjuje. Vidi kćer: babo joj bolan na smrt leži, ali ne može se zautaviti . Sve silnije  i mahnitije jaše i vrišti. Babu gleda i sve se završava:U njoj tuge nema.Ushitu se dala:

-Joj,mamo mamice.

Bocu je falilo , zamalo, ali ne ote joj se :

-Joj ,  babo babice!

Ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih, jal’ baršunastih, jal kadifli crvenih fesića i rumenih usnica.To ona pomislila babi treba pomoć, a ona ne može, jadnostavno joj se igra belenzuka oko cijelog tijela, ponajprije oko struka savila. A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cjepa, pa načisto pomahnitala.

Hadžija došo sebi sedmi dan. Joj ljudi srećnog li broja!? Oporavio se za slijedećih sedam dana. Joj ljudi sretnog li broja? Nikakvu đefu nije pravio, ni podigao. Časti radi. Niko ništa saznao nije.

Za sedam  slijedećih dana Lelu proljećnu  u Atinu poslaše i za nekog Grka , hadži Stojanovog priku i vršnjaka udadoše. I oni nama sedam sretan broj. Jes , kako kome.

Veče prije Mito priliku ugrabio i obećo joj da će po nju sabah zorom doći. Aha kako ne! Ne da hadžija ćeri oka otvoriti. Nije pomoglo ni mamo, majčice, ni babo babice, ni ljubljenje ruku, ni preklinajnje ,ni krici, ni jauci,  ni potoci suza.Ode sa bogatim mirazom za Grčku. Niko je nikad više nije vidio. Ni otac , ni mater. A bezbeli ni Mito.

Nekoliko godina kasnije jedan, muzikant bosanske a kapele i kampanele slova po profesiji čova , na neki zbor muzički i svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel. Ljepota i bjelina ga omamile i on bez cilja luto gradom i uživao. Oko njega stranjski svijet nekim grubim govorom progovara, on ništa ne razumije.

Tek odjednom o akšamu , iz bjeline jedne kuće ,  sa raskošnog balkona , se iskra glas milozvučni , tužni ko da se njemu obraća. Tako mišljaše on. Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio. On kajdu u ruke i poče da zapisuje, ne može stići potrefiti.Mrak je ,pa bezbeli se i ne vidi.

Pjesma tužna,jecava i bolna . Završi se, glas minu. Sve se utišalo. On sutra veče na isto mjesto u akšam dođe. Glas umilni se ponovi javi  i on prepisuj i zapisuj. Dođe on i treću noć zaredom, brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami koja to poje ,o'kle je, začu samo:

-Mite bekrije Jela Jelena ,  Proljećna  ljuba.Nesrećnica ljubljena iz nerećnog Vranja , od oca prokletog adži Stojana Mutikaše.

Ču se krik i on osjeti da neko zlo taj  nježni,skoro djevojački glas , na silu odvuče. Došao mjuzik insan  sutra veče u istu uru , ali glas tuge se ne pomalja. Dolazio još par dana , ali glasa miline i bola nema , pa nejma. Dnevnice potrošene pa došlo vrime da se doma vrne, pa on i odi. Ne zna šta će sa pjesmom, kad na radiju ču jedno djevojče što lijepo i iskreno poji.

Dođe kompozitor do nje, a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim i ubavijim  glasom. Tako nasta pjesma i mit o Miti Bekriji. Kad je Frkina majka  prvi put čula ubavo djevojče da poje, pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala. Više nikad nije mogla da spije, a da tu pjesmu ne zapoje.

Mito opet poče u meanu zalaziti, Jadnom, od neke pjevaljke načuo  da je Hadži  Stojan naručio gajtan svile katila iz Stambola i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje. Niko ne što ,zašto , kako i radi koga.

Mito preko noći nesta sa porodicom. Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo. Kupi neku straćaru na Sederniku, haman na Pašinom brdu i nešto zemlje, povelik komad. Bolje bi prošo da je na tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se plaho žurilo.

Nikad ga Vranjani ni čuše, niti vidješe, sve dok Frka za udaju nije prispjela, a Hadži Stojan se uveliko sa mandrkom upokojio.Hadžinica, mater Jele Lele Proljećne,  da ne bi sama žalovala,  za mladog se đuvegiju udala.

Frka Frkica – XI Dio: Hiljadu pahulja bijelih / Četvrti dio

Taksi polako uzbrdo klizi do ulice kradenih poljubaca, do malene kučice u cvijeću u kojoj ljubav stoluje.

Pred  vratima zelenim i ispranim Frka u rubin  anteriji leđima okrenuta stoji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku Mariju zamjenio. Gledam je .Bijaše dijete kada je zadnji put vidjeh. Znao sam da će na majku ličiti. Malo je krupnije , valjda je nedavno rodila. Drago joj što je se sjećam  i bez riječi uvodi prosjedog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj , skoro sinoćnjoj , plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, nevinost neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i samo mene čeka da na pute krene. Smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To  dijete moje Mala Velika Frka Frkica  je usnula.

Kraljica vrišteće boli ,Marija Magdalena čini se sni.

O Frko, Frkice , Marijo ljubljena , otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete. Ne progovara.  Neispavana od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije .

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj….

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam , sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni koji sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki zli, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke Frkice ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje. Žao mi , persira me . Zaboravilo dijete da joj je čika Dobri napravio kavez za grdelinku.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Otac ga tamo povukao.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način. Nema vrdanja.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio. Bjehu to dani ljubavi , dosanjanih snova  i grijeha. I d4rugi put joj nebo život sa ljubavlju poklonilo .I pride , za rastanak ,ona  nestavrna veče bjeline i oproštaja .Veče milovanja , iza zatvorenih vrata  i  hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu prinosim usnama i ljubim je.Prinosim čelu i opet usnama , i opet čelu i usnama.

I  čitam joj.

Izgubi se pojam o vremenu.Ponekad mi se čini da me njena ruka stisne kad je  nešto u srce bolno dotakne. Ja bi je u lice pogledao. Ali ona miruje . Tišinom miruje i smiješi se.

Predah pravim, hoću da joj ljepotu upijam . Znam joj svaku nevidljivu pjegicu na licu. Svaku otpalu trepavicu . Sve nevidljive dlačice što se iza osmjeha kriju.Čak i sada vidim nejasne obrise onih  bora koje se nikad neće roditi.

Cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. U praznu ispijenu šolju gledala ,Okretala je, iz navike u njoj znamenje tražila.. A njenog Dobrog nema, pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Mariju Magdalenu čudorednu  gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,ljubavi moja gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. A kako li su Mariji , ljepoti mojoj pristajale..Imala je instikt proročice . Nepogrešivo je znala kada sam umoran , utučen od boli i skitanja.

Tada bi Jeli Leli Jeleni prišla i nešto joj šapnula. Zlate se pomalo ustručavala. Plašila se   ozbiljnosti njenih godina. Jela Lela Jelena bi s ozarila i  šapat Zlati  prenijela . Ova bi zagrlila Frku Frkicu i sve tri bi ušle u kuću.

U kuću bi ušle tri prelijepe insanke , iz kuće bi izašla tri nestvarna anđela , tri  nebeske hurije , u anterijama različitih boja.

Mojsije i Herco bi se baildisali . To njihove ljube za njihove duše ples nebeskih hurija  spremaju.  Harnmonika bi zatitrala. Tarabuk bi se tupom tišinom oglasio. Krneta bi zajaukala, gitara bi zacvilila.

Furije bi se rukama dotakle ,šalove u vis bacile i muzika bi krenula.Lagano , iz daljine , kao da se javlja iz dubine duše .

Ruke bi treperile , pogled se ka nebu uzdisao , velovi bi lebdjeli, praćeni bolerom , koji je i valcer , i tango  , ali nešto novo. Mahalski bolni sevdah sa ciganskim zovom duše.

Zlata je iskustvom srednjoškolske  prvakinje u trbušnom plesu Mojsiju mozak ko kanafu  u čvor vezala. On bi dušu u harmoniku izlijevao , a Zlata je to srcem i plesom uzvraćala.

Jela lela Jelena bi do Herce odlutala nježno se uvijala ne radeći nagle pokrete skutima i grudima da ga hercika ne bi heknula.

Frka Frkica je bila mnogo mlađa i najljepša od tri hurije. Njen ples je bio malo drugačiji , vođen usudom Koštanine čežnje i tuge . Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.

Svi su znali , to ona svom  Dobrom pleše. Na njegovom licu traži dopadanje i nježnost  kao refleksiju njenih pokreta.

Ja bih je netremice gledao ,u časnom čekanju da godine njene zrelost za ljubav sustignu i  dane o  bolu skrivao , da dijete ne uplašim.

Usporen ritam se polako pojačavao , hurije su lepršale. Muzikanti su glavu gubili, instrumenti su plakali , jecali , cvilili. Ali život je prelijep . On neće tugu rastanaka , hoće ljubav , hoće radost  dodira .

 Anterije lebde , žene ih ne stišću , raskoš ponekad bljesne. Muzika već divlja skoro da izmiče kontroli , a onda naglo prestaje.Prvo ukipi  gitara .Za njom krneta tiho pisne i utihne.Harmonika ostaje bez basova i samo vjetar šimi. Tarabuk samo tri lagana zvuka dijeli:

Tam  …Lela Jela Jelena do skuta Herčinih liježe.

 tam … Zlata se pored Mojsija Gnijezdi.

tam…. Frka Frkica koljena Dobrog grli.

On bi je u kosu ljubio i skrivao milsi:

-Eh Marija Magdaleno ,ženo vječna , gdje se gube  naša proljeća sretna.

Tišina. Mirišu zvijezde.Srca su puna ljepote i ljubavi.

Oni , mahalaši istinu znaju :

„Život je prelijep.“

Frka Frkica – XI DIO Hiljadu pahulja bijelih / Treći dio

Muzika teče, uspomene  mozak ubijaju. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu,  jer  Marija Magdalena ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj, samo jednom , nekad davno , u jednom snu  obučenoj  Mislim da  u onoj suzi , Frka Frkica može vidjeti  svu ljepotu i  tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Ili kada su se vratili oni neki dani koje je grijeh pominjati. Kada se ta ista anterija oblačila, da bi se malo poslije radi ljubavi svlačila .

Kemo tuguje :

“Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja…”

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Normalno to je retoričko pitanje koje nameće licentie poetica .Ne mogu reći ;  Frka Frkica je nadmašila sebe.  Uvijek je bila takva. Nenadmašna u čaroliji koja oko posmatrača miluje i okovima nevinosti veže.

Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše , one lelujaju , tijelo se uvija i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.Niz anterija se prelijeva krhkost hiljadu pahulja bijelih

Slutim, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje kraljevskog ćilibara, ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć igrokazom uz tužnu  melodiju oplakuje.

Tužna je , budući muž  , nije njen  dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi njen , Dobri bekrija će tu noć usniti i ona će se iz zagrljaja iskrasti i uplakana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom neljudi čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki Frkici , onoj čednoj Mariji Magdaleni  što na krlilima ljubavi je htjela da živi. 

Kad pjesma stane , ona  na pod do mojih koljena klonu ,  obgrli ih  i prozbori:

-Umorna sam ti mili moj . Nizlječivo umorna .Mnogo je godina samoće i želje u mome tijelu. .Samoće i ljubavi  bez tebe i dodira tvojih dobri i jedini čovječe moj.

Neznam da li se to PTSD vraća , ili je ostala navika da se mogu odvojiti od tijela i bistrog senzorja i gledati sebe kako se usporeno krećem kroz  vrijeme; sadašnje , prošlo , ponekad i buduće.

I vidim:

Dvije sjene male na podu pored mindera sjede.Ona mu obgrlila koljena i jeca. On je zagrlio , u kosu je ljubi Nešto joj šapuće , ali to ne mogu razbrati. Ne anlaišem , da li radi moje gluvoće ili joj dušom zbori.

Ona se polako smiruje  Igleda ga puna čežnje i nade.

I gledam:

On je zbunjen. Vrijeme i  je da ide, a ne može je ostaviti . Diže je . Ljubi je , kao da se  nikad rastajali nisu. Ljubi je . Radoznalo , plahovito ,   osluškujući zov njenog srca , što kroz usne ljubav pjeva.

Ona uzvraća poljubac kao djevojčica koja se prvi put ljubi. Radoznalo , nesputano , prirodno kako to samo djeca znaju.

Usne im se spajaju . Oči se gledaju. Ruke se još čvršće oko tijela savijaju.

Znam:

Oboje misle : Šta da se radi? Život je ponekad prelijep i ne treba ga odgurivati. Ako je i grijeh,    ponekad treba zažmuriti . Oprostiće se. Ljubav nikad nije veliki grijeh.

I polako okrećem glavu , jer znam :

Podignuće je na ruke . Ona će mu sviti ruke oko glave. I ljubiće ga. Zatvariće oći. Vid im neće trebati. Za sjećanja ne treba vid. On će je nositi , pa zastati. Došli su do vrata. Ona će lijevom rukom tražiti šteku . Naći će je i otvoriti vrata. Ulaze i zatvaraju mi vrata pred nosom.

Shvatam :

Moja nazočnost bi svjedočila grijehu , a to ovom prelijepom danu ne bi bilo poželjno. Zatvaram oči . Tama me obuizma , misao se javlja:

-Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i oteti od zla , i čitav život voljeti i brati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Marije Magdalene  Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici bojenoj čarolijom ljubavi ,subjektivne isključivosti.  

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi u traganju za istinom i  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Eh , kako je lijepo imati nekog , za ruku ga držati , ljubiti , u sobu odvesti , na dušeke i  jastuke  meke položiti, i ljubav do zore voditi.Kada se dvoje voli vrijeme ne postoji .A oni su se u dva različita vakta očajnički voljeli , znajući da kradu zabranjeno voće.

Izlazimo prije nego se vrata prošlosti zatvore , a iza njih se vidi postelja u višednevnom haotičnom neredu.

Njoj suze ko biserna rosa  na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.Slute rastanak. Njoj bez nade, u meni radost skorog viđenja.

Smirimo se, valja izaći pred svijet. Još nismo sigurni da li je to isti ili sutrašnji sabah . Sinoćnji ili novi , današnji akšam.

Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

-Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te. Čim završim pismenija eto mene tebi, što prije.

Ona se raznježi i naježi , suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Kako ti kažeš  mili moj. Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Budni nemaju šta raditi već samo olajavatii , tuđe brige voditi.Sve tračaruše odreda u džamije ili crkve idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju  i kakav nas grlice  glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti po avliji razbacuju…

Zavjese u susjedstvu  se njišu.

Ljepota moja,  me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine nas  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na nama, dok se pahulje lome i ne tope.Dva nestvarna prozirna anđela , očajnički kradu poslijednje poljubce iz ispijenog vrča ljubavi.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije  nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šaljivo šapuće :
 -Šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se ne  šalim:
-Nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini zalazećeg sunca  presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

“Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje…”

Ona se odvaja,  teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Marija Magdalena nikako nije dobro . Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem, trudim se da zvučim veselo:

-Vratiću se ljubavi moja, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći ćemo od sveg tad…

Uvijek taj Kemo i ti Indexi! Gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Ko sudbina. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema,niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš, mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje  šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima -ne .Ona ulazi u kućicu u cvijeću, trošnu i zatvara  vrata.

Tišina .U njoj nestaju sinoćnji sni.

Pred  kapidžikom zapalih cigar , usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To se život ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja , put je duži i snove priziva.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala ,elika Frko Frkice , Marija Magdalena ljubavi moja, najdivniji prijatelju i dobrota moja. Hvala ti za sve što si mi darovala. Nikad nije kasno da kažem volio sam te cjelim nevinim , djetinjim srcem-

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Jal pospana , jal umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.

Sutra  pred akšam sve natenane, po tabijatu.

Topla , skoro vrela voda , sapun, četka , žilet i miris.Češalj i kare glanc nov. Potom  teget plišano odijelo , bijela košulja , leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife,nove modre cipele. Ostaje još da nabacim zejtin osmijeh na ozareno lice i pičim.

Srce drhti i pjeva:

 -Pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

Neko bi reko:

-Joj matorog mahalaša načisto pošandrco!

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Frka Frkica – XI Dio / Hiljadu pahulja bijelih / Drugi dio

Nismo se zastidjeli ,ni zacrvenili. Nemamo vremena za te neprijatnosti, koje izazivaju neiskrenost i prisustvo drugih.

Nastavi gdje je stala. 

Voz nadanja i snova  je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni , samo je nepunih devet godina imao. Isti otac , moj  Mali Princ. Znao si to zar ne ,mili moj?

Ćutim . Neću da je prekidam . Znam koliko taj sin , to sjećanje boli.

Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe. Tepo im, tiho i blago. k'o malo djete djetetu. Radovao im se .Htio svoju nježnu djetinju ljubav sa njihovom slašću podijeliti i koju svojoj majci Mariji odnijeti.Da zna koliko je njen sin voli.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati. Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’  poviše Sedam šuma, jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete. Šta  zna dijete šta je manijak hordi zla. Tri druga sa njim pošla.Jedan dječak domac bio.

Ona ih gledala i umirala od straha. Popela se djeca, ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine, konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknt nisu mogli pustit. Ni dahnuti.Jedno  Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila, ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led ,već u antartik i arktik se namah  pretvorila i do danas , do ovog se poljubca nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila. Četvoro malenih anđelčiča sejo mila, četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu , i ništa više, mili i ljubljeni moj.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila :

– Bože Mili Jedini:, otkud toliko zla u ljudima. Nikome ta nevina djeca nisu ništa skrivila.

Ni pokupit ih,ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla. Znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.

Bivši muž i prije pio. U inostranstvu se par godina primirio ,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.

Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Ili možda nije. Mere bit da bidne da joj lakše biva kad sa mnom tragediju iznova podijeli. I moja je. Kako neće , mnijem ja .

I pričam joj , što nikad nikome nisam i neću.

Ukratko, našao sam joj se pri ruci poslije te tragedije.Kako ne bih.Ja sam jedino što je imala. Skoro čitav njen život.Mnoge tajne i grijesi su u nama umrli.Mahala ih se nije dokopala.

Ipak nije imala izbora.Morala se vratiti. Pizdunka, sada doktorica Hana joj nije dala izbora.Na dan pogibije Ise na nosilima joj je donjela Dobrog., Krvavog , izmrcvarenog , na samrti-

Ne zanjući za njen bol, reče joj:

-Evo ti ga.Neće u bolnicu, tamo bi krepo ko pas.Neće kući da umire djeci pred očima.Hoće tebe.Ne znam šta vam je.Kada ste u pogibelji jedno drugo spašavate.

Hana vidi Frka Frkica je ne čuje , ali vrišti i plače.Kada saznade da je netom koji sat prije njeno diojete, njenog mezimca Isu granata raznijela, bi joj janso Frkino stanje.

-Uh, jebote i jebote!Šta ću sad.

Prvi put u životu se psovkom pobuni Hana.No, razum , iskustvo , staloženost i hipokratova zakletva proradiše u njoj. Sredu Dobrog koliko je mogla.Prihvati se Marije Magdaleme.Okupa je, presvuče , i dade joj nešto za smirenje. Pošto je zaspala sredila je sve formalnosti oko sagrane dječaka.A nije se imalio šta sahraniti.Neka bezoblična kravava masa.Ne zna se čiji su djelići mesnatog tkiva sahranjeni u čijem grobu.

I pokazaće se – nije ro bila tenkocska granata sa Poljina. To je bila minobacačka granata 120 mm sa Mrkovića.

Hana je bila u nedoumici. Ima ona mnogo neodložnog posla.Na sve strane se ranjavaju , ginu i umiru.A opet ,tragovi mladosti su se uveliko ucrtali u njeno biće i odredili je. Ljubav,zahvalnost i domoljublje su je razdirali.Problem je rješila Frka frkica.Jednostavno i rezolutno kako to samo ona zna.

Kad se probudila iz višesatnog sna pogledala je oko sebe i zaprepašteno pogledal u Hanu.

-Šta ćeš ti ovde?

-Dovela sam ti Dobrog , na umoru jeHoće da umre na tvojim rukama.Nisma znala za…

Frka je pritisnula uši i ponovo počela da vrišti.a onda se na tren sabrala:

-Idi.Ti si svoje uradila.Sve je ostalo do Boga Ljubavi i Milosti.Mi žemo se izvući ;ili nećemo.Ti imaš prečeg posla.Grad Čednosti te treba.Molim te idi. Oprosti mi I hvala ti.Da nije kako jeste bila bi mi savršena druga.

Hani suze u očima.Nenadano, čvrsto zagrli Mariju Magdalenu.

-Oprosti ti meni!

Okrenu se i ode.Uspravno i ponosno.

MFrka Ostade sama.Da li je bila svjesna šta se dešava nikad nikome nije pričala.Mjesec dana nije sebi dolazila.Htjela je umrijeti.Nisam joj dao.Iako, “neizostavno” meit ,zadeverao sam je sobom.Ljubavlju i sjećanjima.I molitvama i zahvalnošću .Ona je sve rjeđe vrištala, a sve glasnije plakala. Oplakivala je i sina i mene.Sebe niej štedjela.Ona je rođenjem sina sebe prebolila.

Dva puta na dan me je kupala i nije me presvlačila.Pokrivala nas je laganim plahtama. Golo tijelo uz golo tijelo je najbolji lijek.Učile je meštrice tog znanja: Grdelinka, Luce i Hana.Dok ga je grijala da ne umre i dok je umirala za sinom zapade u košmar koji je vukao u ponor..Gubeći se osjeti olakšanje.

-Hvala ti Gospode Milostivi.

A onda joj zazvoni u podsvijesti:Ako odem ostavljam ga samog.Ostavljajući ga samog , osuđujem ga na smrt.Ubiću ga.Ubiću jedinu ljubav moga života.A to nije zaslužio.Prenu se .Iskoči iz bezdana i poče ga milovati i ljubiti.

-Šta ćemo sad mili moj.kako ćeš ti bez mene.Kako ću ja bez Ise i bez tebe.Bože mili pomozi nam!

Da li su molitva, toplota tijela i ljubav donijeli prevagu ili im se usud osmijehnuo nije znao.tTog trećeg dana Dobri je zaspao bez bunila.I ona je zaspala.Bila je na ivica snaga.U snu su se osjećali i dodirivali. Iscrpljenost, decenijska bliskost,potreba jedno za drugim,vjerovanje da su jedno, da su suđeni jedno drugom, bremenitost dodira i očaj su nadvladala svjest, stvarnost i možnost datog trena.

Probudili su se vodeći ljubav.Plakali su i vodili su ljubav.Činilo im se da umiru,ali nisu prestajali voditi ljubav. Dok vode ljubav vrijeme je stalo.Prizori trideset tri godine poznanstva i ljubavi se nižu.

On vidi izgubljenu, prelijepu,od svijeta odsječenu djevojčicu na zidu ispred škola.Prvi put je sreće , podsjeća ga na nekog i bliska mu toliko, da zna da mu niko nije niti će ikad biti bliska kao ona.On mora da zastane i da je upozna.

Ona vidi dva tužna,milostiva oka i jednu ruku lijevu, koja prima njenu ruku desnu i poljubac na srednji prst nježno utiskuje.Poljubac i blagost dodira joj govore da je to njena ljubav života.

Klize slike i vrijeme, a oni su uvijek u dodiru ,u čežnji , u nadi , a uvijek ih nešto razdvaja.Vjerni časti i česti gube jendo drugo ,a ništa ih ne može razdvojiti.

U momentu kad ih zahvata katarza i oni se klonulo grče jedno u drugom, obome im istovremeno u misli ulazi njen davni , košmarni san o Malom princu ,koji jeste Dobri i nije Dobri.

Presvisla od tuge i smaoće, jer se radi prevelike ljubavi odrekla dobrog Frka Frkica sanja jedan san.San koji ju je zaledio i kao zloslutni grč zahvatio njeno bilo i nije je nikad napuštao.San se zbiva u Ašikovcu , u đardinu skršenih srdaca . U tom snu njen Mali princ je zbunjen,dezorjentisan i sasvim sam. Toliko sam da se užas samoće mjerio kilotonama.Svuda oko njega i ispod nogu trnje, koje ga ranjava i on krvari.

On se ne obazira i igra igru rastanka. Sa ribizlima i rozaklijom.Dvadeset pet zrna grožđa ,dvadeset četiri zrna ribizli.Tri djevičanske ljubićice i bijeli svileni svileni šal nevinosti.I tri grlice , i mnogo grlica.I mnogo trešanja koje sa neba neprestano padaju.On poput autiste ne prestaje da ih slaže jednu po jednu,, kao da je to jedino važno.Krvareći sve više i više on doziva ili mu nebo šalje tri grlice.Druge trima bijelim djevićanskim ljubičicama.

I onda, niotkud dolijeće ogromna medicinska lopta i sve pretvara u crvenu , bljuzgavičastu masu.Na tren sve je krv i Mali princ i sve grlice nestaje. On je samo nijemi posmatrač .Njoj se srce slama, nestaje joj daha,jer u tom snu ona se ne može pomaknuti i on je ne vidi.

Dobri se vraća u pratnji prelijepe grlice,koja je njoj poznate, ali joj ipak ne prepoznaje ime.Sad je malo stariji i nijansu zaiteresovanji za ono što se zbiva izvan sna.On postaje svjesna da je vidi, da je čitavo vrijeme osjećao njeno prisustvo. Hoće da joj nešto kaže.

U tom momentu Dobri prekida njihov san i govori joj:

-I nemoj da bi se slučajno skršila ako meni nešto bude.

Potom se iscrpljen obeznanio.

Frka se na smrt uplaši.Neće valjda u jednom danu izgubiti oba svoja mala princa.Bol majke i bol voljene žene se mješala.Kako je mahala ponekad surova.Ne daje izbora:

-Mrtvi mrtvima , živi živima.

A kome ona ptipada?Šta sa mnom Gospode Milostivi?Kako pdojeliti srce na dva dijela?Za kim krenuti?Znam duša pripada Tebi , ali boli me toliko, da ne smijem ni pomisliti šta će biti sa njom ako pogrešno odlučim.

Prije nego zapade u kataleptično stanje, polusvjesno opraštajući se , poljubi Dobrog dugo i stratsveno, ušuška mu na grudi, stavi svoju krhku ručicu na njegovo srce.Učini joj se da se njišu na njenoj, trešnjinoj ljuljački.Nježni osmjeh joj preleti lice i zahvati je ništavilo.

Dva tijela , zadovoljena i opuštena,nepomično leže.Pred smiraj dana polako savladava ledena ukočenost.reko bi čovjek djeca su umorna legla i zaspala.Na licima im djetinji osmjeh. Sanjaju djevičanske ljubičice mirisne ljubavi.

Ništa .Ni zvuka ni pokreta.Dva djeteta spiju.Ili mriju?Pomoći nema.Sami su i niko im ne može pomoći.

Da li baš?

Dvije Grlice i jedna grdelina, prelijepe, nježne i prozračne sletiše im na grudi.Pogledi im blagi ali odlučni.Znaju šta im je raditi.Manja grlica kljunom dodiruju usne Dobrog.On ne reaguje.Velika grlica i Grdelinka to isto rade.nema pokreta.

Manja grlica je usplahirena.Grdelinka klimnu glavom velikoj grlici.Ona se primiče sljepočnici.Grdelinka otrki čaršav iprimače kljun niže koljena lijeve noge.I kao da im neko dade znak istovremeno iz sve snage kljucnuše Dobrog iz sve snage.Jednom , pa drugi put.

Mala grlica je zaprepaštena.Ne voli grubosti.Htjede da prosvjeduje , ali je zaustavi glas:

-Polako bone.To boli.Nisam vam ja ništa skrivio.

Dobri otvori oči,ugleda tri prelijepe ptičice u čijoj se ljepoti zaplela nevinost neba.Ne zna kako, alijoš uvijek djetinjim srcem sluti da su to Luce, Kosa i Krasotica.Nebo ih šalje da urede bar dio nereda zlih.Da se maglice ne stide i da njihov sjaj ne tamni.

Jedna za drugom ga poljubiše.Mariju Magdalenu krilcima nježno po srcu pomilovaše.Frki se ote uzdah.Pogledaše u Dobrog i radosno klimnuše glavom.Zalepršaše, napraviše krug ispred prozore, veselo mašući mu krilima i nestadoše put plaveti koja se počinje sa rubinom mjenjati.

Nije im se zahvaljivao. Znale su šta je u njegovom srcu.Koliko neizmejrne ljubavi u njemu obitava.On zna ,one su svoje učinile.Sve ostalo je na njemu. Nije gubio ni časa.

Iako malaksao, iako ga je nesvjestica povlačila na dušeke, iako ga je bol vukla bezdanu, iako se praznina širila pred njegovim očima – znao je da ne smije iznevjeriti Božiju milost,ni Ptičice malecke.Ni Isinu nevinost , ni vjernost Marije Magdalene . Ni svu onu prelijepu djecu što ih zbog čednosti njihove, neštedimice,svakog trena siluju, komadaju i ubijaju.

Ustao je i okupao se.Pred Marijinim krevetom akšam molitvu uputio Gospodu Jedinom.

Kadu toplom vodom napunio.Pjenušavu kupku napravi.Frku Frkicu na ruke primio.Na njegov dodir njenim tijelom prostruji drhtaj.Nije imala snage da ga zagrli.Ruke su joj beživotno visile.

Dobri je znao da nema puno vremena.Položio je u kadu. Pomisli:

-Bože moj Mudri , molim te podari ovom djetetu milost.Svoje grijehe je okajala.I ja sam sa njom griješio.Nije ljubav opravdanje, ali bježali smo od grijeha i nismo se usrećili.Vjeruj mi Bože najveći Oprosniče, u njoj nikad grijeha svjesnog nije bilo.Njena duša je od kristala . Čista je , prozirna i nevina kao kad se rodila.

Poslije te molbe došla mi je neka snaga. Javio se mir i znanje da će sve biti u redu.Koliko to u ovim očajanim vremenima može biti.Dugo sam je umivao, kvasio i zalijevao vodom.Ona nije imala snage, možda ni volje.Nekoliko je puta skliznula u kadu.Nisam je dao.Digao bih je i ponovo pokušavao da joj dam svježine.I povretim bar trun cirkulacije i snage.

Kada je počela pljuckati vodu, znao sam da je vrijeme da je odvedem da se odmori.Pažljivo i nježno sam je posušio. Srećom bilo je struje pa sam joj mogao fenirati kosu.Kako je bilo ratno vrijeme nisam očekivao neke mirisne kreme.A i ona nije bila njihov ljubiotelj.Njena koža je mirisala onim blagim , opijajućim mirisom bebice.I bio je dostatan.I njoji meni.

Ali presija silu ne moli.Obično, dpsta zagrijano ulje je sasvim dobro za masažu koja jača cirkulaciju i ozdravljuje.Život me uputio u tajne masaže.I masirao sam je..Od kose preko svih ljepota do nožnih prstiju.satima sam je masiroa,Ponopvo i ponovo.Kada bi joj koža postala glatka , bez čvorića ,sjajna i pucketava , a ona se počinjala uzbuđeno meškoljiti prestajao sam.Ogrnuo bih je lakom plahtom i legao pored nje.

Ona bi se okrenula meni lijevim bokom i tražila svojom desnom moju lijevu ruku.Držali bi se za ruke. Ona bi me ponekad grčevito stegla, da vidi da sam tu:Da me opomene da joj više ne bježim.Ponekad bi me poljubila.To je bio znak da joj pričam o ljubavi.O danima koje smo sanjali.O danima koji su nam ukradeni. O danima koje smo krali, a nismo smjeli .

Pričao sam joj i pričao. Volio je i volio.Molio se i molio.Predavao joj se i otimao je.Oba se davala i davala,Onda bi plakala i vrištala.

I tukla me, šakama po grudima.Nije me boljelo, jer ona niej željela da me boli.Bio je to očaj djeteta koje sada zna sve.Očaj žene koja zna da sve je tako moralo biti.I da niko nije kriv.I da smo oboje krivi.Krivi što smo se zavoljeli kao čista djeca i ostali djeca, koja čitav život traže put do ljubavi. A on im nije suđen.

Ne znam koliko je to dopiralo do nje.Ali se privijala uz mene i davala se.Poslije bi ,iscrpljena od bola i davanja ,na kratko usnula.Nisam se odnicao od nje.Kupka i masiranje. Kupka jutrom i večerom.Masiranje večerom.Tada bih je pokušao nahraniti i oprati.Nije se bunila.Između, čitavo vrijeme je uglavnom spavala.Osim kada bi vodili ljubav.

Kada bi joj se damar vratio, ponovo vi se pobunila.Krivnja majke što je nadživila djete je bila jača od života.Ponovo bi se gubila .Ludila i vrištala.Ja bih kleknuo kraj nje, uzeo joj desnu ruku i ljubio joj prstiće.I molio se bez prestanka.To bi je malosmirilo.

Bol i grijeh je izbacivala iz sebe.Ja sam ga preuzimao.Je bol njena je i moja. Njen grijeh je i moj.Bol je bol, a grijeh je grijeh.Bol je iskon.Grijeh je prolazan jer Bog Milostivi prašta.Ako se grijeh iz ljubavi rađa ,oprostiće se.

Da li se radi oprosta mora ispaštati i bol trpjeti nisam siguran. Da se u bolu ljubav ne može ugasiti – to znam.I postaje sve veća .I naraste toliko da se ne može disati i mora se drugom biću pokloniti.

Neko će se sigurno pitati kako mi nije smetalo da je gledam nagu, da je kupam, masiram i vodim ljubav.s njom u trenucima kada je bila u koroti i izgubljenosti?.

Nikad nisam imao dileme.Marija Magdalena i ja smo se poznavali četvrt vijeka.Voljeli se od prvog dana.Znali sve jedno o drugom.radi grijeha bježali jedno od drugog. Radi srca nismo mogli jedno bez drugog.

Žensko tijelo je svetište ljubavi.Ako se gleda sa ljubavlju, ako se dodiruje sa ljubavlju i ako se ljubav vodi sa ljubavlju , nagost i tjelesnost ženskog bića je čedna i uzvišena. U toj ljepoti i ljubavi nema ništa skaradno i neprimjereno. Bog Ljubavi će , nadam se oprostiti mogući grijeh.

Podavanje radi podavanja, nagost radi nagosti je nama dvoma bilo strano i nismo se stidjeli jedno drugog.

I još nešto , nisam preveliki čistunac , ali ni veliki griješnik. Ali ako je to jedini način da se spas život bilo koje žene, uvijek bih to učinio i preuzeo sav grijeh na sebe.

Nakon četrdeset dana davanja i uzimanja je došla sebi.I prvi put otvorila oči.Klečao sam pored nje i molio se.Osjetio sam njen pogled.Bio je to pogled anđela, nalik pogledima one tri ptičice malecke. Nježan , punn blagosti i neke snene radosti.

Otkrila je je plahtu i pozvala me sebi.Tri dana smo vodili ljubav.Bez mnogo riječi i okolišanja.Vratili smo se u doba kada smo djeca bila.Djeca koja hoće samo da se igraju i jure.I vole.I vode ljubav.

Ti dani nisu bili bunilo i bježanje od tuge i boli.Ni bježanje od stvarnosti.Ti dani su bili poklon našoj budućnosti koju nećemo imati.

Bili su to dani umiranja od ljepote i sreće .Podsjećanje da je tako moglo biti, da smo znali ono što nismo znali.Živjeti svaki tren onako kao srce želi.Duša će se pobrinuti da ostane čista.Bili su to dani praštanja i opraštanja.

Jedno jutro me iz dubokog sna probudi jasno određena konačnost u njenim prelijepim crnim očima. radost je sijala na njenom licu.U očima nije bilo suza ni tuge.Gledala me sa radošću i ljubavlju.

Pored kreveta , na peškunu od trešnjinog drveta bila je uredno složena nova , nikad obučena odjeća.Nisma trebao ni gledati. Odjeća koja je odredila dane moje mladosti. I pored njih uredno složen Lucin bijeli šal.

Uvukla se do mene naslonila mi se na grudi ,Uzela me za ruku i dugo je ljubila , na lice prislanjala i mirisala. Podigla se u sjedeći položaj i dugo me gledala.Meni je jeidno na um pala jedna upitna rečenica.:

-Znaš li koliko te volim i koliko sam te čitav život volio Malena moja?

-Znam mili moj. Isto koliko ja tebe.Uvijek sam to znala.Zato nam nikako nije išlo.Zato se moramo razdvojiti.Ti moraš ići svojoj djeci.Njima trebaš.Meni si dao sve što si mogao.

Ustali su.Bez riječi su se obukli.Ona brilijantvo svjetlucavu bijelu anteriju na golo tijelo. Ovaj put je tijelo bilo voljeno i ljubljeno i sasvim se uklopilo u raskoš čudesne haljine.

-Eh , Marija Magdalena ljubavi moja.Hvala ti na dobroti i nevinosti kojom me miluješ.

-Uh, Dobri jedini moj, ljubavi moja ,kako ćemo mi jedno bez drugog?

Uze me pod ruku, vodi me preko dvorišta do zelenih vrata sa starinskim zvekirom. Prije nego ih otvori zastaje.Propinnje se na prste. Dugo me ljubi.

-Oprosti mili,ne plačem ja.Suze same teku.

Ona se smješkala dok je vrata otvarala.Ja je još jednom poljubim.Dugo, čvrsto , zaljubljeno i ljubavnički.

Prelazim preko praga , lijevom rukom onom od srca, joj uzmem desnu ruku onu od ljubavi i poljubim je vrhove prstiju punim poljbpce.Poljupcem rastanka.

-Oprosti mi Marija.Sve će biti u redu.Ja sam još uvijek tu.Srešćemo se.

Nastavio sam hodati ne okrećući se.Znam da mi je mahala i djetinje poljubce slala. Stisla je usne i nije plakala. Jaka je ona žena. Mora biti .radi ljubavi svoje.

Slegnuo sam ramenima , Ne okrećući se digoh ruku u znak pozdrava.Tako to rade odrasli kad ostavljaju voljenu , a uplakanu ženu.Ona me podsjetila- sam odrastao čovjek i imam obaveze.

Polako krenuh niz ulicu. U meni praznina i teret godina.Ništa ne osjećam.Ni žal ni bol.Padaju mi na umtri,četiri misli.

-Niz brdo se sve kotrlja. Valja nama preko rijeke.I pad je let.Djetinja suza najviše boli.

Za rata nisam imao vremena da je posjetim. Morao sam za domovinu , za Bosnu svoju Zemlju Božije milosti, za Sarajevo Grad čednosti  život nuditi. Bilo mi je suđeno da preživim rat.

Poslije rata odrvenio .Godinama nisam ničega svjestan bio. Živ sam . Znam to , a ništa ne osjećam. Ljudi mi pričaju, ja ih ne čujem ili ne razumijem. Vrijeme ne osjećam. Stađune ne brojim. Steru me hridi , mraze me zime, kvase me kiše. Bije me žega , često i glad. Hrane ima , ali ne mogu jesti. Sve me boli , a ne mogu uprijeti prstom gdje. Ništa ne osjećam. Ništa nije stvarno. Sve je iluzija.  I košmarni snovi . Mnogo je mrtvih u njima. Mnogo eksplozija i nestalih.

 Ne sjećam se mnogo toga. Tek , tamu svuda vidim i slutim. Pođahkad poneku iskru ljepote uhvatim kada na Boga Mudrog i Silnog ,djecu i tebe Marija Magdalena mislim.A ne smijem ti prići.Kad god smi bili jedno sa drugim nesreću smo prizivali.Uglavnom.

Kažu doturi  neki PTSD te ko šejtan proganja. Još kažu ; kako ne bi . Roknut si više puta  nego to insansko  tijelo može podnijeti.

Roknut a živ. Misao i duša sa pobijenom djecom , tjelo među živima. Nikako da mi svane kome ja pripadam.

Kao i nju , sin i kćer me spasili. I nevina djetinja jubav njihova uz Božiju pomoć . Morao sam se životu vratiti radi djece . Šta bi oni bez tatka svog  na ovom svijetu? Bili bi siročići. A zar svijetu nije dovoljno siročića bez njih.

Bog Milosrdni me prosvijetlio . Još ti nije vakat. Moraš svjedočiti o svemu što znaš., Kad dođe vrijeme  znaćeš kako i o čemu.

Poslušah Ga. Morao sam se životu vratiti radi djece . I tebe Marija Mgadalena , milo dijete moje , milosti puna. Na kraju i radi sebe.

I vrato sam se . I pisao i pisao. Zapisivao i zapisivao.Slikao i slikao. Danima i noćima.I volio. Bože milostivi koliko si mi ljubavi darovao.

I Bogu se molio .

Ljubav tražio i nalazio. U Bogu Jedinom ,  djeci , u ženama, u sjećanju , u danu svagdašnjem  , u nebu , u noći budućoj , zvjezdama … i nalazio.

Joj Bože milostivi koliko je ljubavi u svakom tvom stvaranju.

I u tebi Marija , ženo čudesna. Uvijek si bila sa mnom i uz mene kad mi je bilo najteže. Bila si moja vjerna ljubav. Najveća . I najduže od svih.

-Uvijek sam te volio , Frka Frkice djetešce moje milo.

Ona mi mazno  obgrli ruku i stisnu se uz mene Znam da mnije :

-Tako malo treba za ljubav. Srce iskreno i vjera .

Osjetim da se sjedenje odužilo i da se sjena umora navlači na djetinje lice.

Ja je ispratih do kuće. Taksijem naravno. Ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Ratni aferimi. Spustiila se ona niže od Pašina brda. Odavno , od osamdesetih  u kućici u cvijeću , na našim Bjelavama živi. Mnoge se lijepe uspomene vežu za tu kučicu u cvijeću . I njene i moje. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako skoro  već đuturumim. Sav u bijelom. Ono da se složi  sa kosom koja počinje sijedilom da se šatira  . Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć navike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jednom se u jesen sedamdeset i neke se  zaljubih … nije dobro prošlo. Jednom se početkom ljeta neke druge sedamdeset i neke oženih …još lošije prođoh. E vala zakleh se u stađune  :

-Neće više meni jeseni i ljeta navlakuše i sačekuše raditi.

I nisu. Nisam bio baš čovjek od riječi kad su ljepote vladale mojim prostorom. Ali sam oprezan bio. I evo sada , jako je ljeto i  vruće je . Gorim , a znam da nije od vremena.  

Ona me pozva na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove.U meni nikad nisu stanovale nepodobne pomisli. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Tek poneku zaustimo i shvatimo, da sve znamo i da je sada sve prošlo vrijeme. Ništa se ne da vratiti , ni ponoviti. Niti izbrisati.

Ponekad jedno drugom ruku nježno stisnemo i poljubimo Nismo previše tužni,više nostalgični. Čak nam je radovanje susreta malo topline u srca unijelo.

Ustajem, kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti. Krajnje je vrijeme da krenem. Jer pomalja se ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Kažem:

 -Vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sad će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

“Hiljadu pahulja bijelih.”

Frka Frkica – Deveta epizoda / Peti dio

Ovih nekoliko godina kod Magdalene su napravile veliku prekretnicu u mom životu. Na bolje i na gore. U svakom slučaju nisam loše prošla. Mužu smo nedostajali , i djeca i ja.Rijetko nas je viđao , pogotovo zadnjih godinu dana , jer sam zbog pogoršanja Grdelinkinog zdravlja rijetko išli kući .A iskreno , nije mi se išlo u dom u kome nema ljubavi i topline , u kome me sve podsjeća na bol..

Muž kao da se promjenio. Nije išao u kafane. Nije se opijao. Vodio je kućanske i baštenske poslove kao da mu je to jedina briga u životu. Dok smo se družili , igrali i učili  sa Lepom primjećivali smo promjene u kući .I bilo je vrijeme, ali…

Namještaj iz Mitinog vakta se zbog neodržavanja  pohabao i propao. Moj muž je komad po komad mjenjao . Stari izbacivao , novi ubacivao.Kada smo se definitivno i konačno vratili kući poslije Magdaleninog  usnuća, namještaj je bio skroz promijenjen.

Nažalost u krivoj zamjeni. Ovaj novi je bio jeftin , kičerski i od lošeg materijala. I djeca i ja smo žalili za udobnošću Grdelinkinog starinskog namještaja. Čak nam je nedostajala masivnost i jednostavnost Mitinog izbora.No, šutjeli smo i navikavali se.

I ja i djeca smo zazirali od muža.Nikad nismo bili bliski , a ovaj odlazak od kuće nas je još više udaljio. U domu , kao i prije nije bilo spontanosti ni radosti. Djeca i ja smo bili jedan svijet , a muž drugi. Mi smo rasli , učili i napredovali . Muž je stagnirao i zaostajao u Mitinom vremenu i sjeni očevog nedjela.

Odnosi se nisu promjenili.   On je jedno vrijeme , ponovo pokušavao da mi se približi. Ja sam bila ukočena i hladna.Nikako nisam njegovog oca izbaciti iz glave . Znam , greška loših odnosa  je bila do mene. A vjerujem da je i njegovoj glavi bila blokada , iako se svim silama trudio da mi udovolji, jer sigurna sam volio me do fascinacije.

On bio tipični provincijalac , malo drvenastog mozga , skoro neobrazovan , prosječne vanjštine i romantičan ko krampa.U suštini bio je veoma dobro biće. I takav oženio je prelijepu Sarajku , vrckavu , elokventnu i samosvjesnu. No,to je bila njihova druga neprebolna tačka.Nismo imali o čemu razgovarati.

Mene  je još  progonila ljubav prema Dobrom . MUž za nju nikad nije saznao.Nisam željela mješati svetost svoje ljubavi i gorku vezu  osuđenu na propast. Instinktom primitivca on je osjetio da osim njegovog oca i njegovog smaknuća , prisilne udaje i Mitinog bauka , ima još nešto što mu  krijem.

Polako se sve vraćalo na ono staro . Normalno to je loše.; i to nije bilo normalno. Njeno obrazovanje kod Grdelinke joj je dalo mi jednu novu vrlo široku  intelektualno notu i on je uvidio da se jaz među njima produbio na njegovu štetu.

Kada je Marija Magdalena sahranjena  Dobri mi je dao ključeve kučice u cvijeću:

– Marija Magdalena je meni dala ovlaštenje da se brinem o kući i okućnici i raspolažem sa njom. Jedini uslov je da ti imaš  neogrničeni i bespogovorni pristup biblioteci . Želi da nastaviš sa učenjem i obrazovanjem.Da neometana imaš svoj Ocean tišine i sna. Postigla si mnogo , i u Grdelinkino ime te  molim  nemoj nikada ubiti tu glad za znanjem , šta god se desilo.

Sin se sve više priklanjao ocu .Vođen instiktom edipovog kompleksa vidio je kako blejim u Dobrog , iako sam to pokušavala zatomiti. Bilo mi je žao , jer između Dobrog i mene nije bilo ništa i ne smije biti . U braku sam . I ja kao i on poštujem svetost braka, bez obzira kakav on bio.A i buntovnost  pubertet je imao udjela u rasuđivanju.

Vremenom sam subotom  počela odlaziti Magdaleninoj kući. Znala sam da Dobri subote  posvećuje obitelji. Kćerku sam vodila sa sobom. Sin nikada nije išao sa nama , ali je vođen  muškom ljubomorom znao nenajavljeno banuti. Meni je bilo svejedno . Nisam radila ništa loše , ni skriveno. I naučila sam :

-Šutnja je zakon! Što manje priče i objašnjavašnja, to je manje prostora za neuka i neprimjerena  pitanja i neumjesna zaključivanja.

Kćerka je cvjetala i rasla. I marljivo učila. Bila je veoma radoznala i željna znanja. Na majku. Postale smo prijateljice. Kada je molila da joj pomognem  u njenom neshvaćanju težih zadataka, zvala me mama Marija.Meni je srce raslo ko Mongolfijeov balon, a srce bubalo ko zvona svetosavske crkve na Jurjevo. Nas dvije smo zaista uživale  u miru i tišini našeg Oceana.

Iako sam nevoljko prihvatila ključeve, jer su nosili ogromnu obavezu , bilo mi je drago zbog ogromnog povjerenja i nade kojeg su Grdelinka i Dobri imali i polagali u mene.Kasnije će se ispostaviti da je to bila spasonosna odluka za mene i djecu i našu budućnost.

Muž je opet počeo piti i izostajati. Ponekad ne dolaziti kući. Nije imao ljubavnicu. Osjetila bih to. Radio je nešto gore. Počeo je kockati.Nesređen bračni život vodi alkoholu. Alkohol u meanu. U meani imaš dva izbora: ženske ili kocka. I jedno i drugo je jazuk , veliki belaj i ogromni trošak.

Gubio je posao za poslom. Ali uvijek je uspijevao da nađe novi. Kasnije ,  kada se Luce več upokojila , a Dobri bio tek dobri duh kojeg sam rijetko viđala , naučila sam da čitam jezik mahale. Saznala sam da su mu Luce i Dobri svaki put, kada bi jedan izgubio  ,našli  novi posao  . Preko  povjerljivih posrednika , da niko ne zna za njihovo dobročinstvo i uplitanje.

Usukao se i užutio, Postao je neuredan.Silila sam ga da se upristoji. Još uvijek sam imala koliku toliku kontrolu nad njim.Povremeno bi se primirio, ali slast  kocke je bila jača i ponovo bi se vratio novom poroku. Čak mi se čini da je u tom zlu niklo jedno dobro. Manje je pio. Vjerovatno zato što je redovno  gubio i nije imao novaca za velika opijanja.

Ali jedno zlo nikada ne isključuje drugo . I onda krene lavina. U jednoj raciji uhapsili su ga i zatvorili , zajedno sa grupom koja je dijelila strast prema krivičnoj kocki. Svi su osuđeni na zatvorska kazne. On je dobio najmanje. Šest mjeseci. Bio mu je to prvi prekršaj , a mislim da je i Luce povukla neke veze.

No,to nije sve. Dugovao je jako mnogo novca  na sve strane. Normalno da su vjerovnici mene pritisli. U prvi mah  bila sam izbezumljena i raspamećena. Onda sam se sabrala. Znala sam šta mi je raditi.

Uz saglasnost sestara , koje su se odrekle očevine u moju korist ,prodala sam  Mitinu kuću i imanje, sa rokom iseljenja od par mjeseci . Dok se snađem.Podmirila sam sve dugove i meni je ostalo dosta novaca na računu.

 Prodaja Mitinog imanja meni je donijelo veliko olakšanje. Kao da sam odbacila neki ogromni teret sa leđa. More su postale blaže i sve rjeđe. Strah je polak nestajao. Nisam se više okretala i bilo me je manje strah nepoznatog.

Prvi put sam imala svoj novac i bila sretna . Jes da je bila očevina , ali ipak , zaslužila sam ga. Da bih izbjegla bilo kakvu nesreću tražila sam rastavu i dobila je u kratkom roku. Muž nije pravio probleme.

Za ostatak novca  nisam mogla kupiti nikakvu kuću, čak ni kućerak. Oldučila sam iznajmiti neku kučicu na Bjelavama.

Nisam morala.

Kada belaj krene onda on krene i ne zaustavlja se dok se nesreća ne umori. A kad krene razum , on umnožava sreću.

Nikad nisam prestala subotom ići u Ocean tišine i sna , odnosno Magdaleninu kuću. Traganje za srećom   nije prošlo nezapaženo. Nedugo pošto sam postala raspuštenica , jedne subote  prvi put  od  Magdalenine smrti sam vidjela Dobrog, kako ulazi u dvorište.

Kćerka ga se sjećala i radosno mu potrčala u susret. Zagrlio je i poljubio u kosu. Kao i obično u ruci je nosi dva paketa. Nije zagledao okolo , kao da je znao da mi sina nema. Dao je pakete kćerki i rekao :
-Ovaj je za tebe , a ovaj drugi  za tvog brata. Molim te da mu ga ti lićno daš.

Sjeli smo na trem , kao u Magdalenina vremena. Ja sam iznijela kafu  i limunadu, izvinjavajući se što nemam slatko. Nisam očekivala uvaženog gosta koji se , sto , poslije godina udostojio posjetiti me.

On se nasmješio , obradovan i zadovoljan mojim  sarkazmom. Otvori fasciklu koju je držao u ruci. Izvadio je   list  papira.

-Molim te pročitaj!

Njegov svečani i ozbiljni ton me malo kosnu.Uzeh papir i stadoh čitati :

Ugovor o darivanju

 

Marija Magdalena iz Sarajeva , ulica Č. bb br. LK … koju će u odsustvu po punomoći br. 296.. od 10..09.1978. zastupati   i Dobri Š. Iz Sarajeva , ulica S.A.br. LK …

i

Marija Magdalena R. Iz Sarajeva , ulica  Sedernik bb brj LK … ,

sklopili su 14.09.1979. 

 UGOVOR O DAROVANJU

Član1.
Marija Magdalena posredstvom Dobri Š.  (u daljnjem tekstu:Darovatelj) ovim ugovorom daruje svojoj prijateljici i dugogodišnjoj družbenici  Mariji R. (u daljnjem tekstu: Daroprimatelj ) svoju nekretninu, tj.  kuću sa okućnicom 480 m2 

Član2.
Nekretnina iz člana 1. ovog ugovora se sastoji od kuće koja se
  se sastoji iz dnevne sobe, dvije  spavaće sobe, dječije sobe, kuhinje i trpezarije ,tavanske prostorije ( biblioteke) kupaonice , toaleta , predsoblja i trijema  ukupne površine 78 m2 i okučnice površine 402 m2

….

Prestala sam čitati. Papir mi je ispao iz ruke.Sledila sam se . Pribrah se. Podigoh pogled i susretoh se sa budnim i zantiželjnim Dobričinim očima.

-Tvoje je da se samo potpišaš i odeš sutra sa mnom da ovjerimo ugovor i izvšimo knjiženje. Sređeno je da se sve obavi odmah.

-Ovo ja ne mogu primiti . Ja ovo nisam zaslužila.- usne su mi se počele tresti i suze su mi krenule.

-Ehej , polako Malena. Čemu suze.Marija Magdalena Krasotica bi bila tužna da je ovdje.A sigurna sam da i gore negoduje. Vjeruj mi zaslužila si svaki milimetar nekretnine. Ti i tvoja djeca su jedina porodica koju je ona ikad imala. Imala je oca , mater i baku ali oni su živjeli svoje živote i skoro da nisu imali vremena  za nju. Odrasla je sama i sama se o sebi brinula. Poslije je imala mene.Ali kratko vrijeme . Par godina.  Bilo je kasno .Mi  joj nismo mogli pružiti mir , spokoj i radost kao vi. Ona nije bila od puno riječi. Ali rekla mi je da  ne postoji ništa čime vam se  može odužiti. Njeno srce je ogromno , i kad nekog zavoli onda je u stanju dati i svoj život.

-Nemoj me siliti molim te. Ne mogu ja to.Ja se njoj ne mogu odužiti na ljubavi , podršci , utjehi i strpljenju. Prihvatila me u svoj dom jedno neuko ,nesrećno i ranjivo  dijete . Kao rod najrođeniji . Izašla sam kao samosvjesna obrazovana dama i sretna majka.

-Milo moje . Zadnje tri godine ste joj vi bili sve. I radost , i smijeh , i društvo i rod , i oslonac i pomoć .Umrla je sretna i ponosna  zato što je imala vas. Bez vas  bi proživjela  par gorkih , turobnih i samotnih mjeseci, umirući na parčiće i velikom bolu;fizičkom i mentalnom.

– Ne mogu to prihvatiti. Ti si joj muž. To je tvoje.

-Znam to ,  milo moje. Ali ti si nas ponovo spojila.I  njena poslijednja želja  je da te usrećimo kao što si ti nju i nas .I moja želja je istovjetna mila. Da nije bilo tebe i djece , Marija Magdalena i ja ne bi imali četrdeset dana sna , da proživimo sve one dane koje smo ranije živjeli i bar malo nadoknadimo vrijeme koje nam je pobjeglo.

Priđe nam njena kćerka . Zasitila se paketa:

-Zašto plaćeš mamice?

– Bi li ti voljela živjeti u ovoj kući? Mama plače jer joj je teta Lepa poklonila kuću.

-Jupi . Mamice.Kada ćemo preseliti. Jedva čekam. Hoćete li mi čika Dobri napraviti kučicu za jednu Grdelinku. Vidjela sam Pticu malecku da već nekoliko puta pravi gnijezdo, ali joj ga druge ptice kvare.

– Hoću mila. Već danas ću ti napraviti kuću za prelijepu Pticu malecku, nalik duši naše Grdelinke.

Kćerkina radost i njegove rijeći su me prelomile.

Napokon sam imala svoj dom . Pravi dom. Jedini dom. Svijetli dom bez tuge i aveti prošlosti.U njemu ću ostati do kraja života. Srećna i voljena. Tužna i manje više nemilovana. Radosna i manje više neljubljena.

 Osim onomad…,eee i uh!I potom….augh!

Grijeh veliki  je o tome pričati. Jer krivac je kao i obično moj,nikad prežaljeni Dobri.Možda jednom , da olakšam duši grijehe, kad mi se vakat istine približi.

Frka Frkica – Deveta epizoda / Četvrti dio

Prođe godina , dvije  , tri… Tihu  idilu je poremetila vijest da Dobri ide na operaciju neke izrasline na jeziku. On se pravio nehajan i govorio da je to neki nebitni benigni tumor. Mahalom je kružila priča da je melanom. Mahalaši to nisu mogli prihvatiti. Bili su utučeni. Ali nisu se predavali.

Kada je Dobri otišao na maksilofacijalnu hirurgiju radi ekstrakcije neprirodne izrasline  , mahalaši , njegovi drugovi su  smislili plan. Nisu mu htjeli dozvoliti da se bez njih uvali u bulumentu prelijepih sestara , među kojima je bilo i časnih , a sve , odreda su bile milosrdne.

U stvari pravi razlog je bio drugačiji. Nisu mogli zamisliti da Dobri ode na viši nivo ,  a da oni ne zamuhuraju feštu  svojim prisustvom . Odjednom , iz čista mira ,svi su se razboljeli . I  viđu čuda i jada , prava pravcata epidemija. Svi su imali istu boljku :

-Lat .Dg.Papilloma linguae

Grdelinka i ja smo se i pored svog  strahovanja za Dobrog morali smijati mahnitovima i njihovim budalesanjima. Dobro upućeni , podzemni mahalski sos sistem  je obznanio  da su  nezapamćena fešta i cirkus trajali  skoro deset dana. Ono , da budemo precizni ; deset dana i devet noći.

Kako nenadano došla epidemija Papilloma linguae je preko noći o'šla . Da li je misterioznom izlijećenju kumovala nesebična i stručna skrb elitnog tima medicinskih sestara ili su mahalaši skontali da je vrijeme da se otrgnu opijajućem zagrljaju pokroviteljki; niko ne zna. Nu , u svakom slučaju nogatrans je došao na vakat , jer je bilo krajnje vrijeme za osvješćenje i ekstraktilne reakcije zbunjenih dotura .

I svi su dobro prošli. Osim Dobrog; naravno .Niko nije ni rikno , crko ni krepo , a sukladno tome  ni odavriječio. Jedino je Dobri , po običaju naj..grabusio . Da li iz puke osvete ili iz potrebe jedan primarijus , mošte misliti Dobričin bliski rod , uz asistenciju sedam sestara uradio mu je operativni tretman u smislu ekscizije oralnog skvamoznog papiloma (OSP) odnosno benigne proliferacije slojevitog skvamoznog epitela, koja rezultira papilarnom ili verukoznom egzofitnom masom.

Kako Deba reče , ono po mahalski:

-Dr.mr.pr.fr.sc.Prim . Vranić je na Dobričinom jeziku uradio postupak  Kiretaže (prema franc. curetage – struganje) i otfikario bezgrešno začetu mitsku  izraslinu na jeziku .

Tih dana , u toj frtutmi i stampedanju , ničim izazvan zagubio se jedan prelijepi , nestvarni  san. Ne i izbrisao.

 Deba  je morao priznati da je on mahali  proturio baju  da Dobri ima melanom , jer se u njemu ništa nije moglo zadržati na duge staze. Njegova iskrenost ima veza sa sistemom usta i zadnjica , ali ne  u smislu funkcije  probavnog trakta.  To je bila osveta Dobrom što se u traganju za Lucom udaljio od konzilija  , a i prilika da se mahalaši skupe na „oproštajnu“ feštu  

Kako nije volio da ikome bude dosadno , ponajmanje njemu samom , a mrzio je da se ništa ne dešava , po izlasku sa maksilofacijale mahalom je proširio  drugu novost.Ne zna kako , ali Dobri je priheftao papilome lingve na jezik , samo da bi manje pričao. Da ne bi morao objašnjavati zašto se Fraka udala,Grdelinka heknula sa drugog sprata ,Luce zaredila i otišla od njega , i da zaista ne zna gdje su se izgubile.

Možete misliti  kako se Deba zabezeknuo kada je na maksilofacijali ugledao kako časna sestra  Luce i Dobri u doktorskoj sobi  sjede i tužno se , bez dodira gledaju i ćute. Tad mu još nije mu bilo jasno : da li je Dobri natakario papilom radi Luce  , ili je Luca postala časna medicinska  sestra da bi ga mogla liječiti. A mere bit da bidne da su tu dobri duhovi zvani Erosi imali posla .

Svašta u Božijoj bašti konta Deba. Njega nikad ništa nije moglo iznenaditi ,  i za sve je imao odgovor i takar. Ali ovi put je osta bez teksta i sa strahom klimao glavom:

-Ovo neće izaći na Dobro !

I nije . Ali otom potom , u nekom drugom zemanu koji se , možda ,mimoilazi sa ovom pričom.

Nekako o tim dešavanjim  , primjetila sam da Grdelinka nikako nije dobro. Vidjelo se na njoj . Bolovi su postajali jači , ona ih nije ublažavala lijekovima. Trpila je bol kao neku milosrdnu pokoru.Ujutro bi ustajala neispavana i manje bistrog senzorja. Dugo joj je trebalo da shvati da je još uvijek na dunjaluku i da se rađa  novi dan. Kada bi se pribrala , pravila bi se da je sve u redu.Za nevjerovati , njena ljepota ni jednog momenta nije venula , niti se mjenjala. Samo je postajala još svjetlija , skoro prozračna.

Morala sam joj pomagati da se presvuče i uredi do pristojnosti. Brzo se umarala i mnogo je spavala. Kao da joj je san pomagao da zaboravi bol i bol.

 Još jedan znak mi je govorio da nije dobro i da joj se bliži kraj. Sve češće se sjećala Dobrog i prizivala ga , mješajući snove s javom.

Tako , jednom iznebuha , tihim glasom progovori. Nisam bila sigurna govori li meni ili sebi , ali riječi drhteći zatitraše sobom :

-U mahali kruže priče budnih , da me je on godinama  pokušavao spašavati od karanluka , a da sam  ga je tjerala  što dalje od sebe , tako   što bi ga svaki put  povrijedila , za malo ubila ili osakatila. A nisam ! Bar ne sa namjerom .  Nikoga ja ne bih namjerno mogla povrijediti ili ne daj Bože ubiti. Njega ponajmanje . Samo sam ga željela kazniti da i njega bar malo fizički  boli moj nerazum, jer za nerazum je potrebno dvoje. Svewtila sam se što me pustio da odem od njega.

Kada sam letjela sa drugog sprata  nisam bila ni blizu njega. On se ispruženim rukama sam podmetnuo da me spase. Glupan ! Mogla sam ga ubiti . Spasio me , sebe zamalo ubio , a  ja sam postala sirotica i Grdelinke.

Ovo tijelo više nije sasvim moje i sa ovog svijeta .Njegovo je . On ga je volio , mirisao , milovao , uživao u njemu, obljubljivao. I ono ne vene niti stari. Niti će! Jer ja sam , uvijek za uvijek , njegova krasotica.

 Čežnja me mori . Strast me mori . Ljubav me mori. Duša me boli. Ne mogu nikako ugasiti svoje želje i ljubav , a ne smijem ga zvati. I ne želim . Uništila bih oboje , a možda još neku nevinu dušu. I hoću da mi bude kazna , što sam pobjegla od njega. Slaba je utjeha : morala sam ! Radi njega , njegove mladosti , njegove dobrote i nevinosti.

Onu veče kad sam ga skoro ubila , napokon sam shvatila dubinu i nevinost njegove ljubavi i njegovu bit. On se  nije mogao predati drugoj i voljeti je , dok onoj prethodnoj nije dao ili pokušao dati  sve i više od toga.

Poslije toga nikad više nisam poželjela da moje tijelo itko takne ili gleda. Moje tijelo je postalo svetište  naše ljubavi. U njemu su ,  obavijeni tamjanom čudoređa , obitavali svi naši  dodiri , ćežnje , zanosi , uspomene i ljubav . Željela sam da taj moj , skoro smrtni dodir i sva ona ljubav koju sam u tom trenu osjetila ostanu ono što će me hraniti u danima samoće , koji su skokom postali  neumitnost.

A onda bi zastala , svjesna da govori naglas , niz lice bi joj klizile suze . Nije ih brisala. Vidjela bi da ja širim oči jer i mene muče iste boli i ista razdiranja. Shvatala je da je njena bol samo njena  i da nema nikakve veze sa mojom:
-Oprosti mi ,molim te . Nekad  zalutam u prošlost , u dubinu moga mraka i govorim nesuvislosti , bez ikakve  veze sa stvarnošću. Ti  si mlada i zdrava . Samo uči i osluškuj . Milost Božija će te ponekad dotaknuti. I pazi se – ljudsko zlo nema granice.

Jednog dana u predvečerje  mi sa osmjehom i živošću  , koji nisu slutili dobro  , reče , zapravo  zamoli:

-Mislim da je došlo vrijeme da ja i Dobri zakopamo sve tužne  aveti prošlosti. Molim te dovedi mi ga , što prije .I uredi me najbolje što umiješ. I oprosti mi .I hvala ti.

Uredila sam je .Okrenula joj lice tako da se ne primjeti njena pereza facijalis. Zaista je izgledala kao u najboljim danima ;kao ljepotica iz najtananije bajke. Umorila se i zaspala. Ja sam se na brzinu presvukla , djecu za ruke uzela i pravac stotinjak metara niže do Dobrog.

On me čekao na vratima. Sređen kao da ide na vlastito vjenčanje.Nije bio tužan . U ruci su mu bile ljubičice. Čudila sam se . On nije volio da se cvjeće bere.

-Malena , uvijek ima izuzetaka kada se neke norme moraju bar na tren  zaboraviti!

Hrabro , bez ustručavanja uzela sam ga ispod desne  ruke. On se nije bunio . Samo je slegnuo ramenima i pogledao me malo tužno. I on i ja smo  slobodnim  rukama uzeli djecu za ruke. Ja sina , on  moju kćerkicu. Neki neupućeni  posmatrač  bi pomislio :

– Vidi čiste , lijepe i predane porodice!

 Tiho uđosmo. Odvedoh ga  do njene sobe.  Ona je spavala. Bila je tako  smirena i opuštena kao da je neku ogromnu brigu prebacila preko mora , na neko daleko pusto ostrvo , bez mogućnosti da  joj se vrati. Blistala je onom nedostižnom  svjetlošću anđela i bića koja su sve tajne saznale i više im nije mjesto na ovom prolaznom  dunjaluku.

On kleknu pored kreveta , tiše od najtišeg , Položi joj ljubičice uz uzglavlje . Gleda u nju . Ne trepće. Znam da se moli , jer čujem meni strane riječ , iako on skoro ne otvara usta :

– Bismillāhi-r-rahmāni-r-rahīm.

A onda kao da se sjeti da sam ja tu , progovori tu molitvu da je ja razumijem:

-U ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja , Milostivog…

Bilo mi je malo čudno. Nisam znala da Dobri ima te molitve u sebi . Kasnije sam naučila da svaki  prvovjernik pominjanjem Boga  počinje novi dan , svako novo poglavlje ,  svako novo čak i najsitnije dešavanje u svom životu.

Čujem i riječ :

-Amin !

Ali to  ne izgovara on  , već Grdelinka koja se u tom momentu na tren  budi i ponovo usni.

Ne znam , neka uzvišena ljepota me ganu i ja glupavo pomislih:

-Joj , čudnog li skupa , još nam samo neki Kerubin ili Mojisjeva Zlata fali . -reko bi Deba.   

Sakrijem misao , jer sam naučila  da mahalaši skoro uvijek pogode šta drugi misli.Moja misao kao da nanovo  probudi  uspavanu ljepotu :

-Dobro mi došao ljubljeni  moj! Oprosti mi što sam zaspala .Malo sam umorna.Pričaj mi o ljubavi. Pričaj mi o danima kada su anđeli hodali zemljom , a zaljubljeni bila djeca koja žele samo da se vole , igraju i ljube. Pričaj  mi kako se dvoje vole i zauvijek žive sretno. Pričaj mi kao da se nikada rastali nismo

I on joj je pričao. Gledao je radosnim i nježnim pogledom punim ljubavi i čežnje . I pričao … 

Pričao joj je četrdeset dana i noći , skoro bez prestanka. Pričao i držao joj ruku . Ponekad bi je poljubio , u usne , u kosu , u obraz , jedva čujnim lahorcem da je ne probudi. Glavu prislanjao na grudi da čuje kako diše. Znao je koliko je umorna.

Oplemenjene riječi su se nizale u đerdan nasvjetlucavijih dragulja , svjedoka jedne divne prošlosti , jednom snu , jednoj bajci  koja je živi i miluje dvoje mladih . Bajka koja se nikada neće moći izbrisati  i biće zapisana u vječnost.

-Bila jedna kučica u cvijeću .

U kučici živjelo dvoje mladih . I ljubav vječna .Godinama .

Kučica svjetlošću i mirisima cvijeća obasjana  , dozivala je cvrkut ptica , sutone i svitanja. Strast , milovanja  , ljubav , dodiri , poniranja i uzleti obavijeni čežnjom  i bolom ljepote , sve su pretvorili u jedan tren, bez prošlosti i budućnosti. Ona i on , dječak i djevojčica  i beskonačnost. Ona i on , djevojka i mladić i vječnost. Ona i on , muž i žena i iskon.

Nisu smjeli stati. Nisu smjeli jedan jedini poljubac preskočiti. Nisu željeli jecaje predavanja kriti. Smijali se i plakali. Znali su ;ovoliko sreće i ljepote ne sluti na dobro.Grčevito su se zbijali u jedno klupko , u jedno biće , da ih ništa ne rastavi.

 I bi kao što stari kažu :

-Sve ima svoj početak i kraj?

Niotkud , ničim izazvan dunu strašan vjetar. Nadviše se crni, zlokobni oblaci.Zapada velika kiša. Zavlada tama. Dvoje mladih usnuše i razdvojiše se.Devet godina je  vladao nerazum i mrak. Devete godine smilovaše se Suđaje . Dvoje mladih su svoje grijehe molitvom , pokorom i dobrotom  iskupili.

I evo njega , na koljenima kleči  i prsten zlatni na četvrti prst njene lijeve ruke stavlja , da vena amoris srcem , a svešteno lice u bijeloj mantiji svetom knjigom u ruci , svjedoči njihovom zavjetu.

Prelijepa nevjesta sva u bijelom otvara oči , pridigne se , ljubi ga i izusti:

-Lijep dan i divan prsten , ljubljeni moj. Hvala ti .Volim te . I da , svim srcem te uzimam za muža.

I zatvori oči .

Svešteno lice izgovori : Amin , ostalo znate i u žurbi ode .

Ona još jednom otvara oči . Uh , koliko je neodoljive ljepote , radosti , čežnje i nježnosti bilo u tim prelijepim svjetlucavim očima boje tirkiza. Zovnu ga rukom. Čeka ga .

On se izu , leže kraj nje . Normalno sa lijeve strane. Okrenu je sebi , čvrsto je zagrli i ljubi . Ona mu uzvraća. Ljubavnički poljubac . Dug , nježan , strastven , malo grčevit. Znaju znanje i znanje . Poslijednji je.

Osjećajući da ostaje bez daha , on se odvoji od nje . Prime se za ruke, ponovo spojene za života. Lijeva u desnoj , desna u lijevoj. Jedno srce i jedna duša svjetlošću iskre.

Ona ne povrati dah i prestade disati. Tek tako , kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

On je i dalje  drži za ruke. Zna da je još tu i čuje ga .  I priča joj:

-Bila jedna djevuška bajna . Zvali su je Marija Magdalena sjajna. Na ovome svijetu nije bilo ništa ljepše od Krasotice te.Voljela je nebo , slobodu i djevičanske ljubičice i oni nju. I mene  sretnika . Očaran ljepotom njenom  , sa njom sam  snivao najljepše snove i evo  nudim  joj svijet na dlanu.

Tugo moja , ona mu ne odgovara.

Međutim ,jedna prelijepa grdelinka izmili iz grudi njene vjenčanice , nježno se pope na njegovo lijevo rame , primiće mu se usnama ,nestašno ih kljunom dodiruje i kroz otvoren prozor prhnu ka nebu.

Marija Magdalena Grdelinka, Krasotica i Sirotica je imala trideset jednu godinu kada je  Božijom  Milošću uznesena na nebo .

Dobri je imao dvadeset sedam godina kada je u jednom sretnom , svjetlosnom jesenjem danu postao voljeni muž i udovac.

Tako nas čudesna sudba raduje i tuguje . I liječi rane.

Uf! Jes kako ne ?- hulili bi skeptici.