Nismo se zastidjeli ni zacrvenili. Nemamo vremena za te neprijatnosti, koje izazivaju neiskrenost i prisustvo drugih.
Nastavi gdje je stala. Voz nadanja i snova je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni , samo je nepunih devet godina imao. Isti otac , moj Mali Princ. Znao si to zar ne ,mili moj?
Ćutim . Neću da je prekidam . Znam koliko je taj sin , to sjećanje boli.
Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe. Tepo im, tiho i blago. k'o malo djete djetetu. Radovao im se .Htio svoju nježnu djetinju ljubav sa njihovom slašću podijeliti i koju svojoj majci Mariji odnijeti.Da zna koliko je njen sin voli.
Niko ih nije smio sa tog drveta brati. Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’ poviše Sedam šuma, jal’ sa Trebevića.
Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete. Šta zna dijete šta je manijak horde zla. Tri druga sa njim pošla.Jedan dječak domac bio.
Ona ih gledala i umirala od straha. Popela se djeca, ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.
Kaže zaboravila na Poljine, konatala tamo nema minobacača.
Ni cvrknt nisu mogli pustit. Ni dahnuti.Jedno Grruuhh i nema ih.
Ona samo zanijemila, ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led ,već u antartik i arktik se namah pretvorila i do danas , do ovog se poljubca nije odledila.
Četvoro sičušne djece Majko mila. Četvoro malenih anđelčiča sejo mila, četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni. Samo su par nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu , i ništa više, mili i ljubljeni moj.
Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila :
– Bože Mili Jedini:, otkud toliko zla u ljudima. Nikome ta nevina djeca nisu ništa skrivila.
Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad nisam otišla. Znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.
Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.
Muž i prije pio. U inostranstvu se par godina primirio ,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.
Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Ili možda nije. Mere bit da bidne da joj lakše biva kad sa mnom tragediju iznova podijeli. I moja je. Kako neće , mnijem ja .
I pričam joj , što nikad nikome nisam i neću.
Ja sam se poslije rata odrvenio . Za rata nisam imao vremena. Morao sam za domovinu , za Bosnu svoju Zemlju Biožije milosti, za Sarajevo Grad čednosti život nuditi. Bilo mi je suđeno da preživim rat.
Poslije godinama nisam ničega svjestan bio. Živ sam . Znam to , a ništa ne osjećam. Ljudi mi pričaju, ja ih ne čujem ili ne razumijem. Vrijeme ne osjećam. Stađune ne brojim. Steru me hridi , mraz i kiše. Bije me žega , često i glad. Hrane ima , ali ne mogu jesti. Sve me boli , a ne mogu uprijeti prstom gdje. Ništa ne osjećam. Ništa nije stvarno. Sve je iluzija. I košmarni snovi . Mnogo je mrtvih u njima. Mnogo eksplozija i nestalih.
Ne sjećam se mnogo toga. Tek , tamu svuda vidim i slutim. Pođahkad poneku iskru ljepote uhvatim kada na Boga Mudrog i Silnog pomislim.
Kažu doturi neki PTSD te ko šejtan proganja. Još kažu ; kako ne bi . Roknut si više puta nego to insansko tijelo može podnijeti.
Roknut a živ. Misao i duša sa pobijenom djecom , tjelo među živima. Nikako da mi svane kome ja pripadam.
Kao i nju , sin i kćer me spasili. I nevina djetinja jubav njihova uz Božiju pomoć . Morao sam se životu vratiti radi djece . Šta bi oni bez tatka svog na ovom svijetu? Bili bi siročići. A zar svijetu nije dovoljno siročića bez njih.
Bog Milosrdni me prosvijetlio . Još ti nije vakat. Moraš svjedočiti o svemu što znaš., Kad dođe vrijeme znaćeš kako i o čemu.
Poslušah Ga. Morao sam se životu vratiti radi djece . I tebe Marija, milo dijete moje. Na kraju i radi sebe.
I vrato sam se . I pisao i pisao. Zapisivao i zapisivao.Slikao i slikao. Danima i noćima.I volio. Bože milostivi koliko si mi ljubavi darovao.I Bogu se molio .
Ljubav tražio i nalazio. U Bogu Jedinom , djeci , u ženama, u sjećanju , u danu svagdašnjem , u nebu , u noći budućoj , zvjezdama … i nalazio.
Joj Bože milostivi koliko je ljubavi u svakom tvom stvaranju.
I u tebi Marija , ženo čudesna. Uvijek si bila sa mnom i uz mene kad mi je bilo najteže. Bila si moja vjerna ljubav. Najveća . i najduže od svih.
-Uvijek sam te volio , Frka Frkice djetešce moje milo.
Ona mi mazno obgrli ruku i stisnu se uz mene Znam da mnije :
-Tako malo treba za ljubav. Srce iskreno i vjera .
Osjetim da se sjedenje odužilo i da se sjena umora navlači na djetinje lice.
Ja je ispratih do kuće. Taksijem naravno. Ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Ratni aferimi. Spustiila se ona niže od Pašina brda. Odavno , od osamdesetih u kućici maloj, trošnoj, na našim Bjelavama, živi. Mnoge se lijepe uspomene vežu za tu kučicu u cvijeću . I njene i moje. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.
Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .
Ja po običaju sređen i uglađen, iako skoro već đuturumim. Sav u bijelom. Ono da se složi sa kosom koja počinje sijedilom da se šatira . Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć navike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.
Jednom se u jesen sedamdeset i neke se zaljubih … nije dobro prošlo. Jednom se početkom ljeta neke druge sedamdeset i neke oženih …još lošije prođoh. E vala zakleh se u stađune :
-Neće više meni jeseni i ljeta navlakuše i sačekuše raditi.
I nisu. Nisam bio baš čovjek od riječi kad su ljepote vladale mojim prostorom. Ali sam oprezan bio. I evo sada , jako je ljeto i vruće je . Gorim , a znam da nije od vremena.
Ona me pozva sebi na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove.U meni nikad nisu stanovale nepodobne pomisli. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Tek poneku zaustimo i shvatimo, da sve znamo i da je sada sve prošlo vrijeme. Ništa se ne da vratiti , ni ponoviti. Kao ni izbrisati.
Ponekad jedno drugom ruku nježno stisnemo i poljubimo Nismo previše tužni,više nostalgični. Čak nam je radovanje susreta malo topline u srca unijelo.
Ustajem, kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti. Krajnje je vrijeme da krenem. Jer pomalja se ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to ja. Kažem:
-Vrijeme je da pođem.
Kaže sjedni, još jednu zapali. Ajd’,poslušam je. Sad će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:
“Hiljadu pahulja bijelih.”