Muzika teče, uspomene mozak ubijaju. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.
Pogledam je.
Meni suze niz lice. Ono skoro. Jedna izdajnička suza , u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put u životu, jer Marija Magdalena ulazi u bijeloj anteriji, nov novcatoj, samo jednom , nekad davno , u jednom snu obučenoj Mislim da u onoj suzi , Frka Frkica može vidjeti svu ljepotu i tugu naših dana.
Vrijeme kao da se vratilo , na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.
Ili kada su se vratili oni neki dani koje je grijeh pominjati. Kada se ta ista anterija oblačila, da bi se malo poslije radi ljubavi svlačila .
Kemo tuguje :
“Hiljadu pahulja bijelih večeras pada
Umiru pahulje bijele i moja nada
Da li te vjetrovi nose
Jedina moja
Na nekom oblaku mekom duginih boja…”
Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Normalno to je retoričko pitanje koje nameće licentie poetica .Ne mogu reći ; Frka Frkica je nadmašila sebe. Uvijek je bila takva. Nenadmašna u čaroliji koja oko posmatrača miluje i okovima nevinosti veže.
Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj nježne ruke, ona ih podiše , one lelujaju , tijelo se uvija i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.
Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.Niz anterija se prelijeva krhkost hiljadu pahulja bijelih
Slutim, ništa ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje kraljevskog ćilibara, ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore. Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć igrokazom uz tužnu melodiju oplakuje.
Tužna je , budući muž , nije njen dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi njen , Dobri bekrija će tu noć usniti i ona će se iz zagrljaja iskrasti i uplakana pobjeći.
Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne, njena zla sreća je sa osmjehom neljudi čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri, neko joj ništavilo utrobu kida, priziva slijedeću nesreću.
Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki Frkici , onoj čednoj Mariji Magdaleni što na krlilima ljubavi je htjela da živi.
Kad pjesma stane , ona na pod do mojih koljena klonu , obgrli ih i prozbori:
-Umorna sam ti mili moj . Nizlječivo umorna .Mnogo je godina samoće i želje u mome tijelu. .Samoće i ljubavi bez tebe i dodira tvojih dobri i jedini čovječe moj.
Neznam da li se to PTSD vraća , ili je ostala navika da se mogu odvojiti od tijela i bistrog senzorja i gledati sebe kako se usporeno krećem kroz vrijeme; sadašnje , prošlo , ponekad i buduće.
I vidim:
Dvije sjene male na podu pored mindera sjede.Ona mu obgrlila koljena i jeca. On je zagrlio , u kosu je ljubi Nešto joj šapuće , ali to ne mogu razbrati. Ne anlaišem , da li radi moje gluvoće ili joj dušom zbori.
Ona se polako smiruje Igleda ga puna čežnje i nade.
I gledam:
On je zbunjen. Vrijeme i je da ide, a ne može je ostaviti . Diže je . Ljubi je , kao da se nikad rastajali nisu. Ljubi je . Radoznalo , plahovito , osluškujući zov njenog srca , što kroz usne ljubav pjeva.
Ona uzvraća poljubac kao djevojčica koja se prvi put ljubi. Radoznalo , nesputano , prirodno kako to samo djeca znaju.
Usne im se spajaju . Oči se gledaju. Ruke se još čvršće oko tijela savijaju.
Znam:
Oboje misle : Šta da se radi? Život je ponekad prelijep i ne treba ga odgurivati. Ako je i grijeh, ponekad treba zažmuriti . Oprostiće se. Ljubav nikad nije veliki grijeh.
I polako okrećem glavu , jer znam :
Podignuće je na ruke . Ona će mu sviti ruke oko glave. I ljubiće ga. Zatvariće oći. Vid im neće trebati. Za sjećanja ne treba vid. On će je nositi , pa zastati. Došli su do vrata. Ona će lijevom rukom tražiti šteku . Naći će je i otvoriti vrata. Ulaze i zatvaraju mi vrata pred nosom.
Shvatam :
Moja nazočnost bi svjedočila grijehu , a to ovom prelijepom danu ne bi bilo poželjno. Zatvaram oči . Tama me obuizma , misao se javlja:
-Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i oteti od zla , i čitav život voljeti i brati.
Možda?
A možda i ne?
Neće duša Marije Magdalene Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici bojenoj čarolijom ljubavi ,subjektivne isključivosti.
Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga u bajci bila dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.
A ovo , dijete malo, bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi u traganju za istinom i u svojoj dobroti , opet odlutao.
Eh , kako je lijepo imati nekog , za ruku ga držati , ljubiti , u sobu odvesti , na dušeke i jastuke meke položiti, i ljubav do zore voditi.Kada se dvoje voli vrijeme ne postoji .A oni su se u dva različita vakta očajnički voljeli , znajući da kradu zabranjeno voće.
Izlazimo prije nego se vrata prošlosti zatvore , a iza njih se vidi postelja u višednevnom haotičnom neredu.
Njoj suze ko biserna rosa na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.
Osjetimo; i srca i duše plaču.Slute rastanak. Njoj bez nade, u meni radost skorog viđenja.
Smirimo se, valja izaći pred svijet. Još nismo sigurni da li je to isti ili sutrašnji sabah . Sinoćnji ili novi , današnji akšam.
Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.
Malo se sagnem, poljubim u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:
-Čuvaj se dobroto moja, milosti puna. Volim te. Čim završim pismenija eto mene tebi, što prije.
Ona se raznježi i naježi , suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:
” Kako ti kažeš mili moj. Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Budni nemaju šta raditi već samo olajavatii , tuđe brige voditi.Sve tračaruše odreda u džamije ili crkve idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas grlice glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”
Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti po avliji razbacuju…
Zavjese u susjedstvu se njišu.
Ljepota moja, me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine nas nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na nama, dok se pahulje lome i ne tope.Dva nestvarna prozirna anđela , očajnički kradu poslijednje poljubce iz ispijenog vrča ljubavi.
Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije nije vidjela četrdeset ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.
U predahu ona šaljivo šapuće :
-Šteta, mogli smo dobri glumci biti.
Ja se ne šalim:
-Nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.
Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna, nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.
Dok se rubini zalazećeg sunca presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:
“Ti si noćes sva u bijelom
Tamo gdje se pjesma čuje
Pahuljice srca moga
Ko te ljubi i miluje…”
Ona se odvaja, teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.
Nije dobro ,mislim ja! Marija Magdalena nikako nije dobro . Neka me ledena jeza hvata.
Kažem, trudim se da zvučim veselo:
-Vratiću se ljubavi moja, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći ćemo od sveg tad…
Uvijek taj Kemo i ti Indexi! Gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Ko sudbina. Moraju svojim tuč muhurom sve ovjeriti. Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema,niti će biti.
Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:
-Kako ti kažeš, mili.
Miluje me ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje šalje.
Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.
Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima -ne .Ona ulazi u kućicu u cvijeću, trošnu i zatvara vrata.
Tišina .U njoj nestaju sinoćnji sni.
Pred kapidžikom zapalih cigar , usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.
Ne od štoka.To se život ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja , put je duži i snove priziva.
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:
-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala ,elika Frko Frkice , Marija Magdalena ljubavi moja, najdivniji prijatelju i dobrota moja. Hvala ti za sve što si mi darovala. Nikad nije kasno da kažem volio sam te cjelim nevinim , djetinjim srcem-
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.
Nazovem. Javi se. Jal pospana , jal umorna , taji joj glas. Može kaže, sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.
Sutra pred akšam sve natenane, po tabijatu.
Topla , skoro vrela voda , sapun, četka , žilet i miris.Češalj i kare glanc nov. Potom teget plišano odijelo , bijela košulja , leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife,nove modre cipele. Ostaje još da nabacim zejtin osmijeh na ozareno lice i pičim.
Srce drhti i pjeva:
-Pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.
Neko bi reko:
-Joj matorog mahalaša načisto pošandrco!
I stigoh.
Ali nije bilo veselo.