Bibliotekarstvo i arhivistika , odnosne biblioteke i arhivi , uz muzeje i galerije , su posredstvom njihovih drevnih čuvara , kroz vijekove što prolaze , postali nijemi svjedoci koji poput monumentalnih stećaka i monolitnih građevina jasno i glasno, svejdoče o životu, kulturi , umjetnosti i drugim značajkama sveukupnosti života na određenom prostoru.
Sarajevo , Grad Čednosti , je jedina prava svjetska metropola humanizma, multikonfesionalnosti, multietičnosti, multirasnosti … , zasnovanih na izvornim uzansama Božanskih principa odnosa u jednoj velikoj zajednici.
Multi predispozicije Sarajeva , kroz razvoj grada protokom vremena se najbolje ogledaju u dostupnoj i sačuvanoj bibliotekartskoj, arhivskoj , muzejskoj i galerijskoj građi.
Kao svaki grad i Sarajevo je živi organizam koji radi, raste i diše svim onim specifičnim karakteristikama živih bića. I ima svoje zapretene tajne i ljepote , skrivene daleko od očiju javnosti.
U tim zanemarenim institucijama postoje ljudi koji čuvaju blaga sa kojim šira javnost ima manje mogućnosti dodire i prepoznavanja bila vlastite sredine. Ti posebni ljudi žive osjećajući puls grada i vremena kome pripadju; u svom radu prepoznaju i povezuju sveukupnost odnosa prošlosti i sadašnjosti .
Zahvaljujući njima , uprkos nerazumjevanju i zanemarivanju, povremeno na dnevnu svjetlost isplivaju bogatstva i svjedočanstva o nepoznatim ili malo poznatim historiografskim detaljima iz perioda raznih datosti.
Jedan od njih je Velid Jerlagić , uposlenik Istorijskog arhiva Sarajevo , veliki entuzijsta i zaljubljenik u svoj grad, vremena bivša i buduća i posao koji obavlja.
Zahvaljujući BHRT , ciklusu Nova avantiura, izlaganjem Velida Jerlagića je predsatavljen je jezgroviti i sveobuhvatni kartografski prikaz kodirane / mapirane slika geografske stvarnosti Sarajevo od austrougarskih do današnjih vremena, sa implikacijama na duboku prošlost od postannja našeg lijepog Grada.
Izražavajući duboku zahvalnost na nadahnutoj prezentaciji date teme , možemo dodati:
Carstva , osvajači i ugnjetači , mapiranti i kartografi kartama su propali i nestali. Vrijeme ih je pregazilo i nestalo.
Sarajevo , Grad Čednosti i Bosne zemlje Božije milosti , zahvaljujući Božijoj ljubavi i dalje persistiraju u svojoj iskonskoj ljepoti i umilnosti ,unatoč pokušajimazlih hordi da ih zbrišu sa karte zemaljske.
Elizabeta Kotromanić , bosanska princeza, rođena je u 1339. kao kći bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete od Piast, iz dinastije koja je vladala Poljskom. Ubijena je 16.01. 1387.
Elizabeta od Bosne (u engleskoj literaturi Elisabeth of Bosnia, u poljskoj Elizabeta Bosniazka) je bila:
-kraljica vladar Mađarske,Poljske i Hrvatske najveceg i najuticajnijeg kraljevstva Evrope XIV stoljeća.
Prema nekim historičarima Elizabeta je bila jedino preživjelo dijete svojih roditelja.
Drugi vjeruju da je celjska grofica Katarina bila Elizabetina sestra.Mnogi ,nezavisni izvori potvrđuju ovaj drugi navod.
Njen prvi rodjak je bio i Tvrtko I, budući kralj Bosne.
Kao mlada bosanska princeza boravila je takodje na ugarskom dvoru. Zaprosio ju je ugarski kralj Ludovik I.
Prije ju je zaprosio srpski car Dušan ,koji je trazio za miraz podrucje oko Hercegovine, ali je bosanski ban odbio tu ponudu.
Čuj molim Dušan Slinić vehti ,očeubica da ženi njjegovu krasoticu za sina.Ne ide to tako.To bi bilo poniženje.
Mi zabrzali malo.Da usporimo i da se stabilnije vratimo ljepotici, počećemo štorijom ( par citata ) iz historijskih zapisa Mavra Orbini ,gdje se spominje bosanska princeza Elizabeta, potonja ugarsko-poljska kraljica:
” Stjepan Dušan Slinić stupi u Bosnu, tobože da banu bosanskom Stjepanu II Kotromaniću, Humsku zemlju otme, i povede 30.000 konjanika i 30.000 pješaka – silu strahovitu – te poče Bosnu nemilo harati i plijeniti, neprastajuć nit dvoru banovu, koji se bijaše odbio u planine da Dušana dočeka.
Vlada Dubrovačka i Mletačka htjedoše posredovati, ali bez koristi! Dušan je zahtjevao da mu ban dade Humsku zemlju, – i priplemenitu Elizabetu od 13 godina, ili bar nju samu ; a ban ništa nije dao – tako mu je silu prezirao!
– Dušan se vrati u Srbiju preko Dubrovnika, u Bosni ništa ne opravivši.
– Mati ugarskog kralja Ludovika, čuvsi za izvanrednu mudrost i ljepotu kćeri banove, zamoli bana da joj ju u dvor dade. a da ce ju ona kao vlastitu kćer držati; to ban odbije; što ona videći dođe u Usoru, i poruči po bana, te ga najiskrenije za istu milost zamoli, obećajući i kuneći mu se da će ju ona najsjajnije udati, kao sto to dolikuje tako izvanrednom stvoru “promettendo, e guirando di maritaria nobilissimamente, come giá conveniva un par suo.”
Poslije dužeg oklijevanja, ban joj želju ispuni, i ona krasnu Elizabetu odvede.
– Tri godine poslije, umre žena Ludovika, i on vjenča lijepu Elizabetu.
-Tad poruči da mu ban punac dodje na veselje, i taj se zaputi, ali na putu umre (sto je bilo za Bosnu velika sreca, jer da bude umro u Ugarskoj, ostala bih Bosna u tisucu zamršajah!)
Naslijedi ga ban Tvrtko, te i ovoga Ludovik pozove, da se sa stričevkom razveseli. Tvrtko s odličnom pratnjom dodje…”
Trinaestogodišnje dijete odlazi u stranu ,nepoznatu zemlju,dvor i društvo.Možete misliti te tuge i hladnoće.Ali očevi,pogotovu vladari su se tada morali slušati.
Tako se Elizabeta Kotromanić udala za ugarsko-poljskog kralja. Ona nije rodom zaostajala za ugarsko- poljskim kraljem. Oboje su poticali poticali od velikih familija Piast, Mecklenburga i Pomeranije.Bosanska plemenita krv je bila na cijeni na Evropskim dvorovima.
Nakon sklapanja braka, međutim, otkriveno je da su kralj i kraljica rođaci u četvrtom koljenu preko jednog poljskog vojvode, zbog čega je papino odobrenje braka bilo neophodno za njegovu valjanost. Papa je izdao nalog za odobrenje braka i time priznao njegovu valjanost, unatoč tome što se to protivilo crkvenom zakonu.
U braku s Ludovikom, bilo je sedamnaest godina neplodnosti.A onda je 1370.-tih rodila je tri kćerke, zaredom :Katarina, Marija i Jadviga. Najstarija, Katarina (rođena 1370. godine), umrla s osam godina. Dvije mlađe kćerke koje su nadživjele roditelje bile su Marija (rođena 1371. godine) i Jadviga (rođena 1373. godine).
Kad je Elizabetin suprug kralj Ludovik I umro, ona postaje kraljica vladar velikog kraljevstva, uključujući područje Hrvatska i Dalmacije koje su bile dio Ugarske monarhije.
Moderni historičari je opisaju kao tešku ženu, dok su je njeni savremenici smatrali učinkovitom, ali i nemilosrdnim političarom koja je koristila političke spletke kako bi zaštitila interese svojih kćerki-nasljednica kraljevstava, Marije i Jadvige.
Ljubomornici zaboravljaju njenu anđeosku ljepotu,profinjenost,sanezibilnost ,izobraženost ,lingvinističku raznolikost i poznavanje historijskog-kauzalnog slijeda vrijednosta.
Skoro svi zaboravljaju neke životne stvari koje su je moigle odrediti kao ličnost.
Elizabeta od Bosne, smrcu njenog supruga ugarskog kralja, postaje de-facto Vladar Kraljevstvom Ugarske-Poljske pod kojima je bila i Hrvatska.Vladarica najvećeg carstva u Evropi.
Kao dijete odvedena iz doma u strani i surovi svijet.Otac joj umire a da je nikad nije vidio poslije odlaku.Za majku nemamo podataka.
Čitav njen svijet su bile njene kćerke.Ona je bila glavna lavica na tuđoj teritoriji,koja je morara da štiti kćeri,a zaštitnika nema.Oko nje sve sami krvoločni lalovi koji čekaju samo trenutak nepažnje.
Elisabeta Kotromanic je bila u isto vrijeme samohrana majka i žena-vladar koja je efikasno i suvereno vladala jednim od najvećih evropskih kraljevstva tog vremena.
Iako je Elizabeta ubijena nakon što je zarobljena od strane pobunjenika, ona je uspjela odbraniti prava njezinih kćerki na Krunu.
Nakon Elisabetine smrti nijedna žena nije vladala ugarskim kraljevstvom do Marije Terezija od Austrije (1740-1780), sto je je 400 godina kasnije.
Elisabeta od Bosne je bila kraljica Ugarske pune 34 godine! Normalno je da se mnogima nije sviđalo stijeg vladarke porijeklom iz jedne plemenite ,male zemlje ,kao što je Bosna.
Život Elizabete Bosanske je tako buran i pun obrata da se jednostavno ne može sagledati iz jednog letimičnog pregleda.
Da, trovala je i ubijala. Iako nema dokaza ,vjerovatno jeste.Da ima vatikan bi je spalio.Ako ni zbog čega,ono radi preuzimanja i realizacije njihovih ideja.Takva je bila moda.Svi su učili od Vatikana.
Charles Durazzo ,kralj napulja upada u Mađarsku 1385 i oduzima krunu, te su Elizabeta i Maria bile prisiljene da prisustvuju njegovoj krunidbi.
Vladavina je bila kratkjotrajna.
Elizabeta je pokazivala lažne prijateljske osjećaje za Karla Durazzo, dok se njegova svita nije vratila u Napulj. On ostao je bespomoćan. Elizabeta je djelovala trenutno.
Pozvala ga u posjet u jeduj od svojih palača, gdje Karlo Durazzo biva izboden u njezinoj nazočnosti. Napad se dogodio 39 dana nakon njegove krunidbe. Tako je Elizabeta uspjela vratiti krunu svojoj kcerki Mariji.
No to je ne čini ništa lošijom od drugih.Zakon Vatikanske đungle nalaže ubij da ne budeš ubijen.Jedino se tako moglo vladati u hrišćanskom svijetu.
Kraljica Ugarske,Poljske i Hrvatske Elizabeti Kotromanić/ Elisabeth of Bosnia/ Elizabeta Bosniazka je bila jedna od najznačajnijih žena u svjetskoj povijesti. O njoj bi trebalo pisati tomove knjiga.Neki drugi put ćemo se javiti barem sa esejom o našoj Divi,čiju ličnost historičari, istoričari,povjesničari potcjenju.Uglavnom tendenciozno.
Hroničari je svode na jednu nemuštu rečenicu .
A smrt?
Elizabeta je s kćerkom odlučila krenuti u Hrvatsku,obići dio svog i kćerkinog kraljevstva.Tamo ih je otela grupa ljubomornih plemića, koji su se željeli osvetiti za smrt kralja Karla. Dvije kraljice su bile odvedene na obalu Jadrana, u Novigrad blizu Zadra. Elizabeta je 16. januara 1387. godine, na zahtjev Karlove udovice Margarete, zadavljena pred očima svoje kćerke. (Prvi izvor).
Bila je tajno sahranjena u Crkvi svetog Krševana. Na treću godišnjicu smrti, njeno tijelo je prevezeno u Székesfehérvár.
A kćerka Marija?
Majka lavica Elizabeta ,prije smrti uspjeva prokrijumčariti plan za oslobadjanje Mlečanima. ali biva zadavljena po nalogu hrvatskog plemića Ivana od Paližna.(Drugi izvor).
Trupe Marijinog supruga Sigismunda izbavljaju Mariju iz zarobljeništva, ubrzo nakon što joj je majka Elizabeta ubijena.
Oslobadjanje se desilo iz pomoc bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanica (Elizabetinog stricevica s kim je odrasla). Za svoje ućešče u događaju Tvrtko je dobio pocasno zvanje gradjanina Venecije.
A kćerka Jadviga (Hedviga) je postala voljena i blažena Poljska kraljica.
I Marija i Jedviga su dostojne kćerke svoje uzvišene majke.
Svake godine oko 29.08. raspišu se o povelji Kulina bana. Neka tako i treba. Zaslužili i ban i povelja. Vjerovatno i srednjovjekovni Dubrovčani (?) , kada je čestiti Bosanac i Bogumil tako mislio.
Ovo Bosanac i Bogumil treba posebno naglasiti. To znači on nije bio ni katolik, ni pravoslavac, ni musliman, ponajmanje ono hrvat, srbin ili bošnjak (u današnjem smislu).
Bio je Ban Bošnjanin kao i svi Bogumili. U Bosni tada nije živjelo druge vjere i nacije. Samo Bogumili i Bosancii; dobre bošnje.
Hrvatski i vikipedijski istoričari mogu mačku o rep i o zadnjicu svoju ”časnost” okačiti tvrdnjom da su Borići i Kulin Ban kroatjanci.Valjda im to sva pamet što su je natakarili za trianaest vijekova robovanja i slugarenja raznim evropejcima.
Bizantinci su 1164-1165.god. porobljavali Bosnu i protjerala Bana Borića (Boriće) u Slavoniju. Njegov sin Ban Kulin je od Bizantinaca dobio status vazala i naslijedio očeve, da bi vladao Bosnom od 1180-.2004.god.
To službene činjenice povijesti i historije govore. Borići su Bosanci iz Bosne protjerani u Slavoniju i ne mogu biti hrvati. To što su u Hrvatskoj živjeli petnaestak godina ne može im uzeti Bosanštinu i nikako ih činiti hrvatima; ma koliko to hrvati željeli.
Dosadilo bi nam govoriti kako vikipedija,Vatikan i urotnička bagra bezočno laže, podmeće i podvaljuje neke svoje kukavićke mučke. To u Bosni dok je Bosanaca neće moći proći.
Bosna je postojala i prije hrvatske i drugih balkanskih zemalja (južnoslavenskih). U Bosni ima najmanje slavenske krvi ( o tome neki drugi put).
Povelja Kulina bana je ono što jeste : prvo vladarsko pismneo – pisano svjedočanstvo na ”južno slovenskim” prostorima. Ništa izvan toga. Povelja je samo diplomatska akreditacija jedne države drugoj, banovine drugom gradu – državi.
Čudi nas,žalosti i brinu sagledavanje Kulinove povelje iz druge perspektive:
– rodni list BiH – rodni list bosanske državnosti – povelja treba imati svoj praznik
Sve je to u redu, ali…
Bosna je postojala četiri vijeka prije Kulina Bana i njegove povelje.
Za to vrijeme je svoju državotvornost ojačala i potkrijepila argumentima moći i sile da je predstavljala respektabilnu državu na prostorima južnog Balkna. Božja Milost je odredila njeno rođenje a historija ga upisala. To što datum nije tačno u bocu jasnu određen nije ni čudno. Niti jedna stara država ne može reći kada se tačno rodila.
Od rođenje do punosvijesti svakog dijeteta treba da prođe neko vrijeme. Da ono prohoda, da progovori, da se opismeni, da se organizuje, zauzme i odredi svoju ulogu u životu, preboli dječije bolesti, ojača i stasa, da se nametne i da kaže ja sam zrela osoba. Zatim to potvrdi, ovjekovječi ženidbom i regulama to je to.
Tako vam je i sa svakom državom. Kada se povelja desila Bosna je bila fazi mladića pred ženidbu kojemu se nije žurilo ženiti. Mladića koji je želio prvo život kušati, iskustvo steći i tek tada ljubu naći i i oženiti.
Taj čestiti mladić, ne bježimo od toga da je bila čestita ljepot vila , ta Bosna da prostiš je imala skoro četiri stotine ljeta ( odnosno dvadeset sedam godina u ljudskim godinama) u momentu izdavanja povelje.
Zbog toga Bosni niko ne možete određivati nove datume rođenja i državnosti. Kulinova povelja nikako ne može biti rodni list BiH ili rodni list bosanske državnosti.
Kako nešto što dolazi četiri stotine godina iza rođenja , može biti njen rodni list po bilo kom osnovu.Oni što povelju krste danom rođenja neka uzmu kalkulator u ruku ili neka se vrate u školske klupe.Možda se nauče brojanju i opamete.
Nemojmo se igrati figurative. Časnost Bosne to ne dozvoljava.
Tako govore neznalice, neupućeni i zlonamjerni. Nije bitno iz kog razloga su donešena preuranjena i nelogična htijenja, ona nanose štetu Bosanskojm kontinuitetu, opstojnosti i državotvornosti.
Vjerovatno nije tako, ali čini se kao da neko hoće da ukrade četiri stotine godina bosanske državnosti ili četiri stotine godina opstojnosti i kontinuiteta Bosne. To ide u prilog negatorima Bosne i svega Bosanskog.
Povelja se figurativno može shvatiti kao ženidbeni dar ili miraz kojim ban Kulin u ime svoje potvrdio, ovjekovječo svoj i Bosnin status, zrelost i faktičko stanje. Ništa drugo.
Povelja , odnosno darodavac govori: eto mi smo snažna družina od karaktera koja samostalnio može određivati šta joj je raditi, čak i darove poklanjati. Ova poruka je upućena svima ; jer je dvadeset pet godina prije Bizantinac u krvi htio ugušiti i uništiti Bosnu.
Kao što nam historija priča i slavi: Bosna se ni tada niti ikad kasnije nije dala i poslije svakog krstaškog rata, krvi i boli , joj i uh jača i ljepša postajala.
Naš savjet je :
Ako hoćete da nešto pišete, provjerite i utvrdite činjenice i manite se bombastičnih naslova i tekstova radi skretanja pažnje,a koji u suštini ne korespondiraju sa istinom. I prije printanja u javnost još jednom pročitajte šta ste napisali i pokušajte osjetiti kako to pismene zvuči.
I još nešto!
Ne može se o povelji napisati pet-šest rečenica, naslikati povelju i reći eto to vam je povelja.
O Povelji se mogu tomovi knjiga pisati i opet bi se nešto propustilo. I naše pisanje je samo malecki pokušaj da se čitaocu približi dio priče o Povelje Kulina bana.
Povelja je mnogo značajnija i dalekosežnija sa stanovišta humanosti, psihologije, filozofije, poetika, religije i politike koje niko nije uspio da zapazi (?!) i svoje zapažanje prenese čitaocu.
Kako bi izbjegli sve nedounmice u otkrivanju novih, čudesnih dimenzija prenosimo vam tekst povelje u cijelosti:
” U ime oca, sina i svetog duha, Ja,bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i do vijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle god budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, sa pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sila, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi,koliko se može,bez ikakve zle misli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
/tu se povelja završava/ Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset deveti dan,(na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
/ova rečenica je lično svjedočenje banovog pisara/
Da vidimo o čemu povolja govori i što to daruje:
I.obećanje i darivanje prijateljstva, pravde i povjerenje, II.neograničena sloboda kretanja (gdje god žele kratati, gdje god koji hoće) III.nenapadanje (nema časnika sile) IV.jednakost i uzajamna korist (voljom poklon i davanje pomoći) V.miroljubivost (pravim povjerenje i pravim srcem bez ikakve zlobe)
Od dana pisanja povelje nas dijeli period od 826 godina. Čitava jedna epoha se poslije nje desila.
Zna se da je tekst Povelje prevod bosančice kojom je povelja pisana. Svaki prevodilac se maksimalno trudi da što vjernije prevede tekst kojim mu se nudi.
Povelja počinje i završava pominjanjem Stvoritelja. To svjedoči Kulinovoj iskrenoj i nepokolebljivoj vjeri i predanost Bogu Jedinom, Bogumilskom. To potvrđuje i povelja i banov život.
Neko će reći tako se pisalo u onim vremenima. Nađite bar jedno jedino pismo iz onih i potonjih vremena koje pišu tako rječito, humano i bezuslovno čestito nudi ono što povelja daruje i do kraja želi da ispoštuje.
Povelja odiše jednim visoko sofisticiranim stilom koji bi i danas bio vrlo efektan, aktuelan i moderan i nadasve poetičan. Riječi su vjerodostojne, milozvučane , blagonaklone i prijateljske. Upućuju na nepatvorenu dobrotu čovjeka koji poveljom poklanja najveće darove ljudskosti.
Upravo tako!
Kulin ban ne piše povelju radi odobravanja i političkih poena. Oni mu ne trebaju. On je već silni Ban koji ima najsnažniju podršku; Boga Silnoga. On povelju ,iz dna srca i duše; bezuslovno poklanaja Dubrovniku i Dubrovčanima koji su mnogo slabiji od Bosne.
Povelja je obligaciona, ekonomska ,politička i najprije humana darovnica.
Povelja je i filozofska poruka Vatikanu i cijelom svijetu,dalje prste od Bosne.
Povelja ukazuje na čestitost i dubokoumnu ljudskost Njega, Kulina. To nije moglo biti drugačije. Ban je dijete Bosne. Bosna je Zemlja Božje Milosti. Kome Stvoritelj daruje svoju milost i svjetlost taj može sjati samo ljubavlju, dobrotom, iskrenošću i zanosnom snenošču.
Riječ je o povelji Kulina bana od 29.09.1198.godine.
Kulin vladar Bosne valikodušno i bezuslovno nudi i poklanja suživot, toleranciju, pravdu i mir susjednboj državi i njenim građanima. Posredno svakom dobronamjernom čovjeku. To je bjanko akreditacija. punomoć i otvoreni kredit Dubrovniku i dubrovčanima.
Ne, nismo previdjeli jedan jedini uslov, samo se čekalo da se stekne okolnost za njegovo isticanje:
– svi vi Dubrovčani (i drugi tujini op.a.) možete doći ali sa ” pravim povjerenjem i pravim srcem,bez ikakve zlobe ” .
Ban ne traži mnogo, samo jedna iskreno Božansko pravo : Ljubi bližnjeg svoga.
To se dešava u dvanaestom vijeku, ranim ljetima srednjeg vijeka. Takvih primjera tada nije bilo; neče ih biti ni kasnije, do današnjih dana.
Ban se nije obazirao na to što su njegovi crkveni dostojanstvenici djedovske Hiže iz Mila vatikanske tvorevine zvali đavoljim crkvama. Oni nisu izmislili ništa novo. Jovan evanđelista u svojim otkrovenjima proročanski vidi Rim kao zvijer bludnicu.
Nije se obazirao što je Dubrovnik od prvih dana Bosanske opstojnosti bio uključen u široku frontu krstaških ratova protiv Bosne koju je osnovao Vatikan.
Svoju veličinu i vjerovanje u Boga i ljudsku dobrotu , Bosna i Kulin ban pokazuju slijedeći Božji nauk:
– Ako te neko progoni ti milostiv prema njemu budi.
– učenje Isusa Hrista:
-Udari li te ko po tvome desnom obrazu, ti mu i drugi okreni (Mat 5.39) –
– ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone (Matej 5.44)
Vatikan je krstašku frontu uvukao sve Bosanske susjede: Mlečane, Dubrovnik, Hrvatsku, Ugarsku, Srbiju, Zetu (Crnu Goru) i Bizantiju. Istorija je pokazala da Bosna nikad nije prestajala biti meta tih krstaških ratova, samo se fronta učlanjenih krstaša proširila matematičkom progresijom.
Još za Kulinovog života; papa Inoćentije IV je ozvaničio inkviziciju i pokrenuo krstaške i inkvizicijske ratove protiv prvo protiv Bosne ,potom i Francuske. Dubrovčani i ostali susjedi Bosne su kao i uvijek bili na strani Vatikana i zdušno ga pomagali, i silom i materijalno.
Dakle inkvizicija i krstaški ratovi su vatikanski i dubrovački odgovor na humanost i toleranciju Bosne i njenog bana Kulina.
Inoćentijem IV, Vatikanom je skrojena zlohuda sreća koja Bosnu prati kroz čitav srednji vjek i kasnije kroz novi vijek do ratova 1992.-1995. Te huškačke igre da prestanu. Vidite zakulisane radnje po vikipedijjama i sredstvima informisanja javnog mnijenja ” novog svjetskog poretka “.
Poretka koji ljudi od uma jednostavnio karakterišu kao novi imperijalni sistem globalnog porobljavanja i tlake.</br></br>
Moramo ponoviti da je značaj povelje Kulina bana drugačiji i višeslojniji ,nego što se to misli. Povelja ima poetičniju, savremeniju i humaniju dimenziju ljubavi i prijateljstva , nego što to sikstinski oci mogu zamisliti i prihvatiti.
Povelja Kulina bana predstavlja prvi zabilježeni javni, jednostrani , bezuslovni diplomatski poziv jedne zemlje, Bosne za mir, suživot i toleranciju među državama koje imaju različite poglede na svijet, religiju i koje pripadaju ratličitim etničkim grupama.
772.godine poslije datuma objelodanenja povelje tzv. pokret nesvrstavanja plagira ideje Kulina Bana.
Osnivač nesvrstanosti J.B.Tito je volio Bosnu zbog njene tegobne prošlosti i iskrenosti. Kada bi se umorio, dolazio je da se odmori u snenoj ljepoti i blaženosti. Uvijek se protivio njenoj podjeli kojoj su neprestano težili fašistički i nacistički elementi u Hrvatskoj i Srbiji; četnici i ustaše.
Broz je jedan od faktora koji su spriječili rastakanje i destrukciju Bosne.
Ti zvjerinji gladni fićfirići , šljam ljudskosti i pogančeri , krojači ”novog bosanskog poretka” zboravljaju, bosansku opstojnost.Bolje rečeni svjesno metu pod tepih i hoće da mažu oči gladnog naroda kojeg porobljavaju i pljačkaju.
To im ne može poći za rukom. Historija,istorija i povijest se jasno određuje prema svakom. Pravedno i istinito. A nebo sudi.Pravedan je to sudac.
Mi se samo trudimo da ponešto od toga objelodanimo.
Tito je, kao poznavalac istoriju Bosne bio je upoznat sa Poveljom Kulina bana. Bilo mu je jednostavno preslikati preformanse povelje u osnove pet principa pokreta nesvrstanih.
Pokret nesvrstanih nije opstao, pokloni iz Povelje se još nude. Nesvrstanost je uništila fašistička-arijevska zvijer.
Citiramo pet osnovnih principa pokreta nesvrstanih:
1.uzajamno poštivanje teritorijalnog suveriteta i integriteta 2.uzajamno nenapadanje 3.uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove 4.jednakost i uzajamna korist 5.miroljubiva koegzistencija
Vas ćemo zamoliti da uporedite stavke od I.-V. Povelje Kulina Bana i stavke 1-5 osnovnih principa nesvrstanih.
Mi nećemo komentarisati jer:
To je ona naša Bosna i Bosanski čovjek o kojem pokušavamo da pišemo, branimo i zle ruke koje se prema njima pružaju pokušavamo da žigošemo i odstranimo. Prošlosti radi i još neizvjesnije budućnosti.
Uvijek nam je velika pomoć pomisao da je Bosna Zemlja Božje Milosti i da je povelju pisao Veliki Bosanac Kulin ban.
U svrhu poboljšanja nepodnošljive stvarnosti i poremećenog mira u svijetu predlažemo Odboru za dodjelu Nobelovih nagrada da hitno i bezuslovno dodijeli Nobelovu nagradu za mir Povelji Kulinu bana ; svijetu darovanu od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.
Povelja Kulina bana je Dar koji još uvijek persistira, samo ga treba ubrati.
Čista poetika je ta pismen ta Povelja da prostiš. Kameni spavač,govor stečaka je to. Puno je tu simbola i skrivenih značenja. Ne može ih ljudski um odjeraded proniknuti.
Kulin Ban na pladnju nudi Bosnu njenim krvnicima i bludnicama Vatikanu i Dubrovniku i ostalom svijetu.
Za uzvrat Vatikan i Dubrovnik i zle horde fronta Bosni na pladnju daruju krstaške ratove. Na isti način kao što je Irod Antipa Salomi i njenoj majci Herodijadi darovao glavu Jovana Krstitelja.
Jedna žrtvovana svetost je previše za nebo i zato je Bosna pošteđena i spaseno.
826 godina opstojnosti, kontinuiteta i koegzistentnosti Povelje Kulina bana na principma bezuslovnog poklanjanja prijateljstva, pravde, povjerenje, neograničene slobode kratanja, nenapadanja, jednakosti, uzajamne koristi i miroljubivosti su najbolja moguća preporuka za sve miroljubive nagrade i počasti svijeta.
826 godina poruka mira i ljubavi koje neće prestati da se glasaju, mole, nude i daruju dok je vijeka i svijeta.
Povelji , Kulinu i Bosni podarena Božja milost jer je njen usud zapisan (Mat.5.):
4.Blaženi oni koji žaluju; oni će biti utješeni! 5.Blaženi krotki; oni će baštiniti zemlju! 6.Blaženi gladni i žedni pravednosti; oni će biti nasićeni! 7.Blaženi milosrdni;oni će milosrđe zadobiti! 8.Blaženi koji su čistog srca;oni će Boga gledati! 9.Blaženi mirotvorci;oni će biti nazvani sinovima Božjim! 1o.Blaženi progonjeni zbog pravednosti;njihovo je kraljevstvo nebesko.!
Ne, nismo izmislili da su Bosna i njen narod Zemlja i djeca Božje milosti!
Toj svetosti poklonjene su riječi Jevanđenje po Mateju. I ostala tri jevanđelja o Bosni, Kulinu banu i narodu Bosanskom potvrđuju tu svetost. I Jovanova apokalipsa 11.1.i 2. . Stari zavjet i Kur'an isto sveto slovo o Bosni kazuju. Nećemo nabrajati milosti i riječi što su Bosni date i darovane. Za to bi nam trebala nova sveta knjiga, a nama nije data ovlast to činiti.
Kada bi sabrali učinke svih dosadašnjih dobitnika Nobelove nagrade za mir vidjeli bi da se oni ne mogu uporediti sa učinkom Povelje Kulina bana. Iz ove bezlične hrpe moramo, hitno i neizostavno , sa dužnim poštovanjem zbog svetosti, izuzeti čestitu i voljenu majku bolesnih, gladnih i potlačenih, blaženu Mariju Tereziju.
Iz istih razloga tražima od Ujedinjene nacije da donesu rezoluciju koja bi bila obavezujuća za sve njene članice. Tekst rezolicije bi glasio:
-Pozivaju se sve članice UN;bez izuzetaka i protekcionizma; zaraćene i nezaraćene, da svoje međusobne odnose obavezno grade na principima povelje Kulina bana od 29.8.1189.godine.
Ujedinjene nacije bi trebale 29.08. proglasiti : danom suosjećanja i molitve za Jovana Krstitelja i danom slavljenja Povelje Kulina bana.
Nas su uvijek učili da časni ljudi slave dane posvećene Božijoj milosti.
A ima i onih koji slave nastanak bezbožnih dana i bogohuljenja – krvavih pokolja , silovanja , raseljavanja , umu neshvatljivih zlodjela počinjenih u ime pripadnosti jednom narodu.
Da li se ljudi koji slave četiri godine masovnih ubijanja,klanja , genocida , silovanja , protjerivanja , rušenja Božijih hramova mogu nazvati ljudima?
Da li njihova zemlja poškropljena krvlju stotinama hiljada mrtvih , uvijenih, silovanih i prognanih ima pravo na slavlje ili na postanje – pitanje je sad?
Niko ne zna svoj usud .
Još manje se može dokučiti Božiji naum.
Predani i pravovjerni se uzdaju u Milost i Ljubav Boga Jedinog ,Pravednog.
Šta očekuju oni koji su Bogu sailnome okrenuli leđa?
Ovo nebo nad nama, puno je milosti ,Bosni Zemlji Božije milosti , Sarajevu Gradu čednosti i Modroj rijeki snene mladosti.
Plavetnilom zadivljujuće milosti okupana je zemlja naša. To je boja čudoređa i sna. Bog milostivi je tom ljepotom daravao svoju Bosnu zemlju Božije milosti. U Bosni sniju dobri ljudi ,Bogu mili i Sarajevo Grad čednosti i čudesne Modre rijeke.
Bosna je ova, i snena i čista i posna, i rosna i divna i mila. Svu djecu dobrog srca ona voli, i svoju i tuđu. Mnogo nježnosti i ljepote u toj Zemlji i Gradu imade. Tu muzika,Modra rijeka snena i ljubav sve je. Htjeli bi ih dijeliti i pružati ruke svima.
Bosna je zemlja boli i tuge; i mnogo, previše nestajanja. Žao nam, njene darove mnogi ne žele da prime. Život i smrt, ljubav i ne ljubav, radost i tuga, nježnost i nerazumnost su neumitnosti što preplitanjem vode na putanje zvijezda i maglica, od kojih Univerzum nove svijetove gradi.
Ovdje su uklesane priče, zapisi i pismeni o tim ljepotama i ljubavima koje u Bosni i Sarajevu vriju. Ima i onih drugih priča koje su tužne i ne baš lijepe ,ali u mislima stoje. Iskrene su i istinite u svojoj čestitosti i vapaju.
Svakodnevno je, preko radioamatera informirao javnost o stradanju Srebrenice.
Posljednji put, Nino se javio 10. jula 1995, moleći očajnički da se pomogne Srebrenici. Niko nije pomogao.
Ujedinjeni narodi predali su zaštićenu zonu u ruke Genocidnoj tvorevini tzv.republici srpskoj i monstruma Ratka Mladića Ubijeno je više od 8.000 staraca, muškaraca i dječaka.
Njegova majka Hajra prisjeća se da je posljednji put sina vidjela 11. jula. Rekao joj je, „Mama, ti i babo idite u Potočare, a ja ću s prijateljima preko šume do Tuzle“. Nakon toga, niko više nije vidio Ninu.
Posmrtni ostaci Nine Ćatića još uvijek nisu pronađeni.
