Fataljist




U dunjalučkim  danima dešavaju se čudne stvari . Dobre i loše. Vesele i tužne.

Mahalašima se manje više dešavaju mahalske stvari. Ne može ih čovjek ni protumačiti , ni prepisati, a kamo li pred dunjaluk bez tabirenja i objašnjenja natakariti.

Nije za javno mnijenje hjer vrijedi sintagma:

-Šta se u mahali zbije, ostaje u mahali.

Jes, zinite da vam pričamo šta se u mahali sinoć zbilo!

Ili koliko je njih i koje su to zavriskala :

-Joj, mamo mamice.

Onu o crvenom fesiću, vidimo, prokužili ste. ne ćemo vam reći koji je zakukao:

-Snijeg je opet voljena , oprosti mi.

Neki jado javlja dragoj da neće stići na toplu večeru jer su snijegovi zapadali veliki , a on prtine nema. E sad da li on tamo nešto razgrće , i kako razgrće nije nama da bilo koga potvaramo i da vam tajne odajemo.

Joj ljepote. Snijeg zapado , a on ne mere kući. A mora se nagdje sakrit od belaja. Svuda okolo veliki minusi zavladali .Nadamo se da je jadnik  u toplom i … da je zaronio ispiod ćebeta da ne zebe

Ma, ća vam imamo anlaisati ?  Svako se na ovom dunjaluku snalazi kako zna. Oni koji se ne snalaze il su levati ili bilmezi.

A mere biti da je moli da mu oprosti što će morat opet da se zbijaju. Normalno radi grijanja. A šta ste vi mislili? No , to vi vjerovatno ne biste odgonetnuli.Vjerovatno zato što ste fatalisti.

Zato smo  odlučili da vam ispričamo naš  susret sa jednim fatalistom koji neće da prizna da je bilo šta drugo. Ako bolje promislimo , možda je i ekološki nastrojen čovo , pa se kao i svi neuki stidi svoje sudbe.

Nama dosadno bilo, jer smo mimo bilo kakve logike dogovorili kont u  parku ispred predsjedništva. Nismo (bili još prokužili)  da tamo nema ni trena osjećaja i ljudskosti , već samo preraspodjela planova o otimačini narodskog blagostanja i vreća sa zlatom.Pride bježanije u trezor.

Čekajući jednu dotičnu,zadeverala nas dosada. Istinu znamo – vole žene kasniti pa to ti je. Ili moraju? Viša sila. Nikoje čudo.Ne mogu one tek tako među svijet. A svijet je vrlo muhanatan i čudan . Hiljadu falinki ženi će jendoj jedinoj ženi nači.naći.

Dakle bilo je to nekad u isti vakat kad smo dumali kako ćemo tu dotičnu doticat . neki  čojk , ispod je'nog drveta u tom dotičnom parku , u sred radnog vremena ,  sjeo na travu i naslonio se  da predahne. Bio malo umoran , pa  malo zalego da složi kosti.

Joj jeste vi njaka gluha krmad. Nije slago Kosti  jer nije pogan , već lego da se ispruži . Nešto sasvim najnormalnije , čemu svaki tankosava radni čovjek teži. Kosti mu malo škljocale, udovi ga morili, tanke platne liste ga na crnu zemljicu oborile. Čojk došo tobe:

-Ne mogu ga lopine ne platiti , koliko on more ne raditi.

Kako zalego namah zaspao, kako zasp'o tako obajene usnio. Taki ti je naš čovjek , ha zalegne on zaspe. I hrče .

Umjesto da kad zalegne…, ma ne mremo više uputstva dijeliti , šta je kome radit’ ili ne radit’. Al naš čovjek voli glasan biti. Ono u snu. Na javi manji od malog  makovog miša.

Nema nam svrhe objašnjavati. Ko zna zna, ko ne zna ,nikad neće naučiti. Nema veze o čemu baljezgamo. Mi svoje znanje znamo. Pitajte one  … ma , nije nas briga koju će te pitati.

I tako onaj , koji evidentno ne zna šta mu je raditi kad zalegne, sanja listove,  mnogo lišća kako pada. I pada, i pada al’ sve više  po njemu pada. Ni po jada što pada,  već se na njemu skuplja , pritišće ga i pride zatrpava. Tako hametice padajući sve više  i još više ga  zatrpava  i pretrpava opalo jesenje lišće I  guši ga  i jado nema vazduha. 

Nema veze što je lišće prelijepo i okupano svim nijansama boja zlata  i sutona. Od bižuternog, lažnog, malokaratnog, visokokaratnog ili čistog suhog zlata., a poneki je boje trule višnje ili boje brabonjka. Tako vam je sa lišćem koje opada. Vrlo je impresivno , ekspresivno i u neko doba gubi se od tonava nadrealizma  do apstrakcija.

Prolaznici vide čovjeka kao se grči i batrga , vazduha traži, k'o da ga neko mokrom krpom po glavi tuleha. Niko da mu priđe , da ga prodrma ili gluho bilo vazduhom nadolmi. Ono spasilački mu povrati dah.

Jok , niko. Svi bleje preda se ko zombiji koji kasne na ahiret . Ko da će im on pobjeći? Baš su ovi ljudi nedokazani. Ahiret , pa ahiret. A većina neće tamo  već u mnogo vrelije mjesto.

Tek Jedan naš, onaj od dobrih mahalaša mu priđe . Merhametli ga sjenkom zakloni ga da sunčanicu ne strefi , razgrne opalo jesenje lišće , prodrma ga , probudi i upita:

-Da li ste dobro?

-Dobro sam , nisi me trebo zbog tog buditi. Baš sam se naštelio da nekog bubnem metlom. A zašto ne bih bio dobro. Ja sam profesionalni  fataljist ,  kak bi reklja filjozofi.

– U redu je biti fatalist ,nisu filozofi što su nekad bili i ne treba im u današnje doba previše vjerovati.

– Ja fataljist,kak bi reklja filjozofi ,ništa tu nema loše. Mora se živjeti.  Puno je gladnih ustiju, a malo para za zejtin, sirke , ljeb i šećer.

-Dobro,  kako rečeš, nije to ni tako loše.

Tješi ga onaj od Dobrih.

-I  nije . Plaćaju me da ja fata ljistove.

Usta fataljist,  podiže plastičnu vreću  iz trave i šiljak polegnut ispod nje ,  i nastavi raditi svoj nezahvalni i slabo plaćeni ekološki posao. Vrijeme za pauzu je isteklo. Nije ni doručkovo. Oklen ti lova frajeru fataljistični kad     korumpirana pljačkaška  vlastela ne  da pučanstvo uravnoteži energetski bilans  odrvenjelog gastroenterološkog trakta.

Tako vam je to u svim vremenima . Kad vjekovna, bijedna i gladna fukara dođe gore. Nemaju vremena za hljeb , pa odma iz opanaka u lakovane cipele , a od kolača poparu i proju. Zaboravlja se:

-Poslije gore neizostavno i  uvijek dođe dolje.

Zakon relativiteta i difrakcije praznih umova i bijede duha..

Pisanija oliti štorija o Nadalini i Jelenan





Oni blintavi Mahalaši  in smotanin Dobri prikužili da je Nadalina
zapravi štorija o Jelenama i inim Šubićkama, Nemanjićkama in Bosančinina. Ja jidva da in virujen. 

A jopet , ča mu ga znan, jemadu oni takarli sriću , sa mnogin Nadalinan , Jelenan i Evinin kćerama su palili i gasili sviću.A u mraku, ehej - pst tiho da nas žbirovi  ne prokuže
 
Maksumče šuti. Zna da su u pravu ali ne da na Jelisavetu Jelu I (Nemanjić ) suprugu bosanskog bana Stjepana I. Kotromanića i njene nasljednice. Ovu Jelu je neko zvao i Elizabeta. Zašto , pojma nemamo.  
  
Natračke gledajući do Jele Jelisavete bilo šest Jelena:
  
-Jelena Jelka II ( Šubić) Roditelji su joj bili Juraj II Šubić i kneginja Jelena Lelka.  Lelka se volila lelati ,pa onda lelekati. Nažalost urijetko.jedino kad bi joj zet i njegova svita došli u posjetu.Zet ,Jelenin muže joj bio Vladislav Kotromanić, brat bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.
  
-Jelena III Nelipčić Hrvantinić Kotromanić ,  poznata kao Jelena Margareta Nelipčić Cetinska je bila splitska vojvotkinja kao supruga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te kasnije bosanska kraljica kao treća od tri supruge kralja Stjepana Ostoje.
  
-Jelena Jelica IV Ibre Morića ( i Mojsijeva)  
  
-Jelena Jela V Partiznaka Vitas
  
-Jelena Jelka VI Grbić ( Mahalaševa)
  
-Jela Lela Jelena VII (Hercina) 

Potonju je za dušu i lijepo gledanje nama u đardine nebo uvalilo. Valjda zbog tri imena.Herci se posrećilo , barem se tako činilo. A onda im se nije posrećilo. Zakon parova.

-Jelena Lela Jelena  Mitina ljuba 

Ovaj par smo radi Frke Frkice - Marije Magdalene ubacili u ovi zapis.Zaslužila je , mater i otac su joj.

Mnogo je tu jelena : A sve lipe , rosne , stamene iunatiželjne. Dopo im se bosanski grb. Ovako i nako im se dopo. ele nejse. Ne valja srkletiti prije nego svane.
 
  
Kako ćeš bolan levatima i lujkama dati da ti Jele grde i šta ti ja znam jošten tvrde i rade, i u tvrdo i umeko i u sridu?
  
Vala ćemo ih za ovo: u sridu na belaj izvući i mezetli takariti. Mogu oni biti sinji i bilo kakvi drugi pogančerski alkari, samo nek nam ne barkću Nadaline ,ni Jelenine sride nikako. To su naše grlice.
  
A ća vi mislit grete. Nimate se ća crvenit oli stidit,ne pitan vas o crven feskinu oliti o joj, nono nonice; već o pismi i hoće li Nadalinina torta ispasti meka i podatna ,ka ona bademli torta Indexa. Oni uvijek stavljaju dosta jaja. Valjda što ih vazada peterica bila, a pođeđe i šesterica .
  
Nadalina nam neće kazivat koliko jajinaca turi i pometen u svoju zdjelicu , kada ih jema mutin. A da je znala u butigi rolat jajinca - je. Ko prava pravcata frajlica iz čaršijske skaline. Porka miserija od ljepote. I jajinaca, ak ti gospe.
  
Sad moramo malo olajavati i Jelene.
  
Zbog Jelene Trojanske sve su Jelene na lošem glasu. Ona je rođaka, u nekom koljenu , našoj Nadalini. Ta Jelena čak nije bila ni Trojanska. Bila je spartanka , rođena žena spartanskog kralja Menelaja.
  
I to nije sve. Smatrana je najljepšom ženom onog doba.Moglo joj doći. Kćerka onog starog pohotnika Zevsa i prelijepe Lede. Ono Zevs se natandario u labuda, a Leda snena od ljubavi ni osjetila nije, dok takar ni pao.
  
Jelenu je njenim pristankom oteo Paris, sin trojanskog kralja, i tako započeo Trojanski rat.

Takve nam nesuvisle priče historija tandara. Ne mre to tako. jelena je i pitanju. Vako vam je to na priliku , a nekom i na neprililku bilo:

"Jel se Zevs pretvorio u labuda da bi takario Ledu? 

Jest!
  
 E sada vi nama recite zašto se Leda podala labudu?
  
Mi tvrdimo da je imala boljku:
  
-Lat.dg. svrbitis totalitaris. 
( Ovi plemeniti svrab nema nike veze sa Lat.Dg.Scabies i sličnim ,pu-pu-pu nalet ih bilo, pučkim boleščinama.)
  
Kad ovi, muškarcima blagorodni svrbitis, mlatne zensko čeljade u međunožje, nema joj nikog lijeka, osim takarli priče. Ujedeno on je genetski zarazan i po običaju prenosi se s koljena , odnosno sa međunožja ,na međunožje po ženskoj lozi.
  
E,  tu smo vas čekali  ‘tice hroničari.
  
Ledu je svrbitis tako dotako ,da joj malo Zevs bio. Kad se Zevs minimum dva puta operjanio i odletio na Olimp , njena boljka se nije smirila. Tek se svrabitis  koju bocu više nakozio .I šta će neugaslo žensko čeljeda , nego najvjernijem drugu , mužu Tandaraju dlećela po još. I još. I opet još. Homer , blećak , ga iz ljubomore zvao Tindarej.
  
Kako to obično  priroda našteli - za devet mjeseci Leda rodi i porodi četvoro djece. Mošze mislit sreće _ jendo za drugim. Demos ko svaki ko narod, uvijek sanja o nekoj ravnopravnosti i jednakosti. Djecu prepolovio, dvoje Zevsu prikanto, a  dvoje Tandaraju oliti po Homeru Tinderaju podmetnuo.
  
Tako se pagansko božanstvo i insan izjednačiše u partiji koja se igrala onu veče svrabitisa , odnosno labudanja i tandaranja. Suđaje , bez pravo zapreta sa bilo čije strane odrediše da je Jelena , grčka , spartanska i trojanska mutilica jaja, vjerovatno kćer onog pohoptnog pustahije Zevsa.
  
To je suđajama lako. Bace kovanu Bam marku uvis i mora ispasti ili tura ili jazija. Treće nema. Ali kod žena vam ništa nije sigurno. Kad se pravi torta, mnogo se tu jajinaca mješa. I u tvrdo i umeko. I što jes jes i u sridu. Posred nje najčešće i stalno. Sride mislimo. A ponekad kovanica ostane u zraku i Suđaje kažu neodlučno je. Ni tamto ni  vam te.

Žene najviše vole i navijaju da kovana marka pane krle. Ni tamo , ni vamo . I onda se mora isponove. Vi mislite kovanica bacit uvis. Ma jok boni. Baš ste nerazumni. Moraju se ponovo mutit jaja. Do pjene. I jopet i jopet dok se jaja kako treba i na zdovoljstvo Jelena ne izmute.
  
Jelenu , zasad Menelajevu, spotako majčin svrbitis istog momenta , onomad , kada je markantni i pošicni Paris prošeto perivojem i zaspo u hladu jasmina. O , ne potrefi se sa ibrikom u ruci Emina , već sa svrbitisom uspaljena Helena.

E,sada se vi , ko đoja pitate šta je to pošicni. Pitajte se i dalje; mi vam nemamo vremena objašnjavati. Priča ne smije stati.  Ko vam kriv ako ste neuki. Vjerovatno u svom nesuvislom životu niste upozmnali niti jednu Jelenu. Prokontajte i vidjećete da smo u pravu. A ako kojim slučajem nismo u pravu , onda ste imali srće što niste jedini koji ste upoznali tu vašu jedinu Jelenu . Baš je ovi krug sreće zapetljan .
  
U ono doba su bile obrnute uloge. Muškarci nosili minjake, a žene duge haljinke. Vi mislite da su tada u modi bile bokserice , parhetuše ili slipovke. Jok boni ba. Ni slučajno! Muški su hodali gologuzi ko konji bez minjaka. Pa im anamo oni, landaro ko bukagija ili oklagija na go'šnjem odmoru.
  
Daklen , zalego Paris u hladovinu i zaspo. Uaspo i sanja . Ne moremo vam reći šta je sanjo , nije nam Omer ništa iskanto. Paris zaspo a zvizdan pripeko. Bog te paganski maz'o , za opepelit, niđe hlada.

Jadna Helena , neuki bi rekli kuku li joj majka ,traži 'lada u perivoju da rashladi centifoliju. Jes ono, ona joj odavno procvjetala , pride procvitala i ima j šta viđet i mirisa i pride jošten i ... 

Parisu se slavuj nakokotio ko telefonska bandera. Kako tada nije bilo bandera, moramo se ispravit pa reći uspravio se ko Ajfelov toranj u Parisu (Koje li koincidencije? Aha, kako ne!). 

Onda skontasmo da ni Ajfel tada nije bio rođen, pa pomislimo digo se ko krivi toranj u Pizi. Ono uspravio se ,ali malo nahero. 

Ni krivog tornja tada nije bilo , pa se jopet moramo ispraviti. Dotužilo nam ovo ispravljanje jer već nam se javlja misao zašto se neuki  Homer razumije u krivu Drinu ko Mara Gatara u kriv anamo onaj.  

Ma uspravio se Parisov ponos ko svetionik sa Farosa. Joj koliki je, zinula Jelena bez imalo stida. Koliko nam čast dozvoljava zapisat , valjda pomislila na svetionik. Dakako.
  
Kako ni jedna Jelena ,osim Grbićke nikad ni bila stidna, ova grčka je vratila i spasila majčin obraz. Zajašila Parisa dok je spavao.Ili dok se pravio da spava? Ko će ga znati,ali mu na isto dođe. 

Jeleni se osladio trojanski svetionik i bjež u Troju da se češljugari. Od miline joj se svetionik stalno priviđao, oli što bi rekli nuklearni fizičari materijalizovao. Hejbet puta obdan se replicirao , a još hejbetli puta obnoć levitiro. Helena i Paris pomiješali sve rezone molekularne i rodne fizike..
  
I eto rata! Na bijari hak. Zbog čega? Zbog malo svrabeža.Moglo se to drugačije riješiti. Ono svrabež za svrabež , a rane uzvratiti ili oprostiti.
  
Ali jok!Oni hadum, a mere biti i peder, Menelaj digo đefu zbog ženinog svrabeža. Homer zapiso ,mi ga protumačili i zapis prenijeli.

I šta će Suđaje? Nisu imale izbora. Svakoj Ledi , Jeleni i njinim ćerama nanijetili svrabitis.

Na priliku isto vam tako bilo sa Jelisavetom Jelom II (Nemanjić ) i Jelenom Jelom (Šubić) Kotromanić.Kad se na dvorima jal Nemanjićkim ,jal Šubićkim pojaviše Stjepan i Vladisav Bosanski,
doleti guta češljugara i slavuje pod skute Jele I i Jele II, a potom i drugih Jelena..
  
Ostalo je istorija iliti povijest. Morale se udati i u Bosnu odlećeti , na stalno češljugarenje. Po Bosanski. Ka'no Mujo i Fata. Ili Mujo i carica Marija Terezija.Ili Mujo iElizabeta. Ne znamo koaj ali je neku evropsku krunu imala garant. 
  
Zbog toga obi , i ovi livi i ovi disni nam susidi svako malo potegnu pravo na Bosnu. Kontaju ako ste mogli takariti naše ćeri, morate nam dati , barem , polovinu vaše zemlje. 
  
Hajvani! 

Ma , ni Hajvani nisu , jer su hajvani pametniji. 
  
Dosad se u kraljevskim dvorima naslijeđivalo po muškoj lozi. Ako slučajno nema bijelih bubrega onda su jajnici na redu. Historija so'tim nema nik'e veze.A to što se kod susida legu mučci , nisu im ni žene ni bosanski grbovi , zlatni ljiljani krivi.
  
Mere bit da bidne da je i historija uplela prste u neka jelekanja i nadalinjanja pošljen,ali vam to zasigurno ne m'remo rijeti. Prvenstveno zato što smo đentle‘meni.

Uze ono naš Herco Lelu Jelu Jelenu, za ruku, pa međ skute i poče iz referena refrenat:
  
O Jelo Jelo Jelo Jelena
ti si moje srce ukrala.
  
A onda skonta , ne dam ja našu Jelu Lelu Jelenu.
  
Mlađi ne znaju za tu birvaktile pjesmu. Mere biti da je ne budu hotjeli anlaisati kako treba.
  
Okrenu se i pristavi  drugu isto lijepu i tužnu pjesmu o njihovim Jelenama , Nadalinama i onim drugim sa kojim se u djeliću sekunde mimoišli ili nisu. A ća vam ga mi znan.
  
Tobe Jarabi… 
 
 
 
 

Malrme – Strepnja

 

 

O zveri, ja neću večeras u tami
Da ti svladam telo, večno greha žudno,
Niti poljupcima u beskrajnoj čami
Da ti mrsim tužno masne kose bludno.

Teški san bez snova moje srce traži,
San koji će svako kajanje da zbriše,
San drag tebi posle tvojih crnih laži,
Tebi, što o smrti znaš od mrtvih više.

Jer, Blud rijuć ispod otmenosti moje,
Jalavošću svojom žigosa nas dvoje;
Al’ dok ti u grudma surovim ko kam

Srce je kog zločin ne vredja ni jedan,
Ja bežim, bled, videć les mrtvački ledan:
Bojim se umreću ako legnem sam.






												

Čudesni svijet životinja

 

*
Kroikodil i Gnu – poveznica – lovac i plijen

Krokodil i nilski konj bez poveznica – trpeljivost i rijeka.

Gnu i nilski konj – bez bliskih poveznica – biljožderi.

 

Lovac uhvati plijen.

Plijen se otima.

Pomoći nema.

Sa kopna porod i prijetelji gnuovi nijemo bleje i muče.

Pomažu im zebre.

Gnu tone sve više u vodu i čini se, kraj je sasvim izvjestan.

 

Ali Nebo šalje pomoć.

Možete zamisliti?

Više tonaši kao teško tonažna  tenkovsa konjica nasrću na krokodila.

 

Gnu je slobodan.

Ostaćće ćopav , ali živ.

Koliko dugo , zar je bitno?

Ovu bitku opstanka je izborio.

 

Ljepota Božijeg stvaranja i djelovanja,

ponekad nam je nedokučiva u svojim uzrocima i posljedicama.

 

												

Stađuni , stađuni naši i vrbopuc / Igrokaz  na dan 27.mart / ožujak

 

 

Jesenja fantazija


Jesenji opus I


Ah , to proljeće


Proljetni opus II


Svileno ljeto

Ljetni opus II


Zima


Zimski opus II

Lijep je, sunčani dan. Zima došla na svoje. Biće i kiše, u planinskim predjelima i snijega.Čini se, sve se pobrkalo.
Mi volimo sva godišnja doba i kada su ona u svom elementu.Ali mi naopaki kaki jesmo, nama sve jedno koji je vakat i zato ćemo malo lamantirati o birvaktile stađunima.
Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju ,a ljubičice nježnošću mirišu krajolike.
Jesen je da jabuke i kruške zriju. Nekada je bilo da njen dragi ide u armiju. A danas sve neki vehti , metiljavi momci. Nit iđu u armiju , nit drage imaju. Mobitel im druga , a kompjuter armija. Sve sami goli hadum , jumfer i anamo ona pogan. 

ToBirvaktile , povratak iz armije je – ehej , velika feršta. Očeličio momak i cura frca od radosti. Tada je zagarntovano bilo ; ha se delija  vrne  ,eto svadbe,eto željenih takarli dana. I opet u neku jesen. Jer jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I sve što uz svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.


Proljeća za buđenje života i sve je u cvijeću , beharima i mirisima. Sve oživi i sve se uzbiba. Sve miriše na ljubav. I mirisi donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka ! Ako nema boli znači nije se ni voljelo.

O ljetu se sanja, jer trava je narasla, miris pokošenog sijena je tu, da se u njemu valja , kupa u rosi , i  u suncu suze kriju. A ono sunce i valjanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insan.A kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.

A šta ste vi mislili? Sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboraviti i da nema poslijedica po glavi neopreznog dunjalučanina.. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle. Djeca su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.

A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. Pa kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta je raditi da se malo insan rahsladi. Igrati se malo kamarije. Znate ono , treba posteljinu na kamaru pa u seharu. A kamara ima raznih. Često zvukovnih i i uzdisajnih. Te dušeci, te šilteti , te svilene plahte, minderluci ,a napose i meki jastuci. Jer ako je zima, treba grijanje pojačati.Najlakše jastučenjem, a mere i dušečenjem. Kako je to zabavno , a i …

Lijepa nam ova godišnja doba, svako. A ljudi izvoljevaju.
Neko voli ovo , neko ono godišnje doba.
U nekima – u zemlju propadaju, neka mrze i najrađe bi da ih nije.
A ljubav gospodo?
A grijanje i valjanje?
Šta sa pupanjem i bibanjem?
Šta sa zrenjem i dubokim oranjem?
Vi bi i to da preskočite sa godišnjim dobom koji ne volite.
Mislimo da niste svjesni šta ne volite.

Što bi poete rekle:
Mnogo toga nije volio, pa je zaboravio vrbopuc.
U Prevodu:
Samo jednom se živi, a vrba svako malo puca.

I ,

takarli nam bili svi stađuni.


												

Ne da mi se budit

 

Računicu nas učile knjigovođe i prepisivači. Nema da se maši. Ništa drugo i ne znaju.Buljiti u medije i prepisivati šta se tamo zbiva. To im sva pamet i maštovitost.

 

Mi tako i tako.Nije da se falimo.

Nogatrans od šuplje priče.

Ma, bjaž’ ba od prepisivača i drvenih filozofa , i bijesnih vrtložnih pasa koji ganjaju buvu u svom repu  i koji sebe zovu popušlići .  

 

Joj , skoro da smo pametni. Tko da zna?

 

Šta bi bi, to već znate. A šta će biti – ne pitajte.

Ništa dobro!

Mislimo jednog dana kad dođe vakat.

Nama treba predevarat i ovaj dan , pa noć. I idući i tako redom.

A u tim danima nanijetili puno ljubavi i takara.

 

Joj , jeste vi naopaki. Svašta vam na um pada.

Mi govorimo o sekiraciji, takav vakat, takarli nekakav došo.

Vi mislili ; mi   onako po bosanski , koliko sati toliko … devera po glavi , jednog stanovnika.

 

Opet, mislimo treba se ponekad malo i odmoriti.

Ma ko frštulji odmor.  To je za besposlene i zaposlene.

 

Odmorićemo se tamo gdje se  insan nikad ne umara.

Ovdje se može na čas ohanuti, samo da bi se opet …, zaleglo.

Čuj molim te , odmor. Kaki je to način.

Proljeće cvate. Đardini vabe i mirisom magijaju ,  a tamo neki bi se odmora faćali.

Idite ,  boni ,  pa se liječite.

Hoćete da se čuvarica đardina i srca naših milih  razboli od našeg odmora.

A tijelo drhti, pusto se biba i doziva:

-Dođi Dragi uberi me.

 

Nije da se nema izbora.

Ali budaletinama ne moš dokazat.

Nama je  zaroniti u đardin ,  kao u ocean se baciti i mahnitati, jal slobodno, jal prsno , jal leđno, a mere i baterflaj ako nam neka primadona zapoje – tiho na uho. Nama je uvik tako , k'o budali u bazenu baklavica il’ k'o hudom  u ljepoti  rajskih đardina.

 

A oni nama nemojte zgriješiti.

Hadumi i jumferi. Neznalice totalitaris . Kada je ljubav bila grijeh.

 

Uranjajući u mirise i ljepote đardina ne bojimo se grijeha .

 

Što bi poete rekle:

Uranjajte , mili ,samo uranjajte.

U uranjanju je spas.

Normalno ko preživi prebibavanje.

Ponekad ne'mre tu milinu srce izdurat.

 

U prevodu:

Bibaj se , bibaj. Do sudnjeg dana se bibaj .

Milina je , ne da mi se  iz miline buditi.

 






												

IZ i Gatare / Igrokaz na dan 21 . Mart / Ožujak

Danas je utorak , 21. Mart / Ožujak ,   2023. godine.

Prohujali 80 / će prihajati 286 dana. Tope se tope, ali su dolazeći u debelom vođstvu.I neka tako treba.Dok je bonaca nek što sporije protiču.

Dan je lijep i vedar.

Prethodnih dana nas je zima uplašila. Pomislili smo da se vraća da isnježi svoje . Izgleda da je otišla , a možda je zavijanje   odgodila  za neki drugi put. Provešće ona svoje. Kad tad.

Na koji način i kada ?

Mi to ne znamo. Nismo gatare.

Pitajte one is takozvane islamske zajednice. Oni su tata mata za sve. Tako im na neuki um palo.  Sihre i fetve bacaju, bajaju i kiše dozivaju.  Ako se neko drzne da mimo njih misli žigošu i anatemišu. Obzirom da su sa hanefijama u talu, uskoro bi mogli da ubijaju.

No,  o tom potom. Ako nam  Jedini Bog udjeli Milosti svoje , moraćemo te samozvance  jopet protabiriti i muhure na djela  bricinog unuka, lažne diplome , njegovog poslužitelja i njihove slugane bacati .

Muhur sad pa sad. Pa opet muhur sad pa sad.

Ne bojte se , neće nam nestati muhura. Naši su jal od hrastovine , jal od tuča. A ti su pojaki i poteški.

Svi reaguju onako kako se to od njih očekuje.  I svi misle da elokventni, da pamet prosipaju i da su patrioti.

Ne, oni samo pokazuju da su glupa nacionalistička bagra i fukara. I ovi i oni.  Zamazuju oči i kupuju poene  kod gladnog naroda kojeg terorišu i pljačkaju.

Pučke krvopije.

A obično pučanstvo, konkretno onaj dio od papanluka i pogana , nije bitno, gornjeg ili donjeg, kliče :

– Tako je !

Vjerujte nam ,   dan je  i dalje lijep i vedar .

U dilemi smo, možda se do kraja dana odlučimo i kažemo:

-Oh, kakav krasan dan.

A  život teče dalje.

Što bi poete rekle:

-Eh, kad bi život bio tako sunčan kao ovaj dan.

U prevodu:

-Ne bojte se kad odite gore, tamo  vlada čisti  socijalizam : Svakom prema zasluzi.

Fataljist – Igrokaz 3.Marta / Ožujka

Danas je  Nedelja 3.Mart / Ožujak 2024.

Dani su se naštelili na 62  otfikarena  nasuprot 304 takarli dana koji vrebaju u zasjedi.

Danas smo poetski raspoloženi.

Pričaćemo vam jednu kratku štoriju o fatalisti.

Zapravo uvijek smo bili u dilemi da li su fatalisti ikad  razmišljali o ekologiji.

A kada insan  razmišlja , kažu to je filozofija ili bitak.

Glupaci. Pojma oni nemaju.

Čista filozofija je kada čovjek razmišlja o ničemu.

Pun mu mozak ničega.

Ma kakva filozofija?

Nirvana!

Da vidimo:

Fataljist  ili ekolog

Nekad , je'nom naki  čojk , ispod jednog drveta ,sjeo na travu naslonio se na drvo da predahne.

Malo umoran bio pa zalego.

Kako zalego  namah zaspao.

Kako zasp'o tako usnio.

Sanja listove , mnogo lišća kako pada , sve više  po njemu aterira , na njemu se skuplja , pa ga zasipa.

I sve više  i još više.

Zatrpava ga i pretrpava.

Guše ga , nema vazduha.

Prolaznici vide čovjeka kao se grči i batrga.

Jedan od dobrih ga prodrma:

-Da li ste dobro?

-Dobro sam , Ja fataljist, kak bi rekla filjozofi.

-U redu je biti fatalist,

nisu filozofi što su nekad bili,

ne treba im vjerovati.

-Ja fataljist,

kak bi rekla fillozofi,

ništa to loše.

-Dobro , kako ti  rečeš, – tješi Dobri – nije to ni tako loše.

-I nije , plaćaju me za to.

Usta fataljist , uzme šiljak polegnut u travi,

i nastavi raditi svoj ekološki posao

Što bi poete rekle:

-Bolje biti fataljist nego šuplji  filozof .

U prevodu:

-Kuku filozofima, pocijepali se u neumlju , haman – taman  dostatno za pržuna.

Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi Božić

 

 

 

Naš prijatelj Ivica Matić večeras slavi Božić

Veselo i toplo je u njegovom  domu.

Uvijek je bilo.

I večeras će biti.

Blagdan je.

Ktomu će dom  biti pun dobrih djevojčica, dječaka  i ljudi.

 

Dobrica  je  naš Ivica.

Velika.

I vrlo vrijedan čovjek. Ništa mu nije teško.

Za porodicu i prijatelje bi učinio sve.

I samo se sa sebi sličnim ljudima druži.

Možda će nas se sjetiti i nazdraviti nam za prošle dane.

I buduće.

 

Sretan je Ivica čovjek. Veoma sreta i zahvalan čovjek.

A nije   dobro krenuo njegov život.

Bio je dijete kada mu je umro otac.

Nije ga previše zapamtio , jer je radio  u tujini.

Tamo negdje daleko , trbuhom za kruhom morala je otići  i njegova majka , kada je ostala samohrana.

 

A Ivica?

Ne pitajte.

Ipak reći ćemo, iako ga boli , on to ne pominje.

 

Osta dijete kod rodbine, daleko od rodnog grada.

Nisu ni neka rodbina bili. Stranci ,komšije.

Rodbina je rodbina, a siroče je siroče.

Dijete je , odjednom,  samo .

Oca nema . Majku ima, ali je daleko.

Djetinjim sveznanjem zna da  otac se vratit neće

Za majku još ne sluti  da se  ni ona nikad vratiti neće .

Navraćaće jednom , ajd’ recimo dva puta godišnje.

I to je sve. Čitava desetljeća je tako . Imaš majku a nemaš je.

Šutiš , zube stišćeš i malo brže odrastaš.

 

O , da. 

Reklo bi se :

-Dobro se ona brine o njemu?

Sve on ima.

I igračaka više nego drugi.

I đeparac za dva-tri dječaka.

I novu vestu, pantalone i cipele.

Čak i sat.

Marvil ili darvil?

Obadva.

Jedan za jutanju  , drugi za onu laku noć suzu.

A obadva za bolne otkucaje djetinjeg srca , i pokuju suzu koja sama , nepozvana pobjegne.

 

Ne , ne plače on.

Nikada.

Samo suze same kanu.

Čiste i čestite kao kap rose,

Ii’ čedna  djetinja duša.

Nisu baš poslušne te dječije suze.

Zar ne , Ivice ?

Mnogo bole.

I slane su,

a tugom mirišu.

 

A milovanje po kosi?

A poljubac za laku noć?

A dobro jutro sine, da li si lijepo sanjao?

Toga nema.

Insan se na sve navikne.

Dijete malo teže.

I ne zaboravlja.

 

Lažemo!

Bude toga .

Dvije sedmice ljetnog ferja.

Ponekad za Božić.

Za uskrs  ,  već ne.

Dođe novčana uputnica.

A uputnicu još nisu naučili da pomiluje i poljubac da.

Da zagrli, nemoćna je.

Da je priglliš srcu.

Ne ide.

Srce se nikad ne navikne na novac.

 

Ima i mnogo želja i pozdrava.

Bude na kraju i ono:

-Budi dobar.

Dijete slegne ramenima i pomisli:

Neuk svijet.

Šta mi drugo preostaje!

Jedino je Mili Bog stalno sa mnom i on me uči svemu.

Onako nježno. Roditeljski.

 

Odrasli znaju samo savjete davati.

Budi poslušan.

A svako dijete se rodi takvo.

Sa Božjom milošću i dobrotom.

Odrasli ih stegama ili nocem kvare.

 

Ivicu nije imao ko da kvari.

Nažalost.

Ne sjeća se dobro dodira,milovanja i poljubaca u djetinjim danima.

Kasnije je odrastao,pa nije bilo zgodno.

Snova se sjeća. Svih.

Svi su vezani za majku ,  rjeđe za oca – premlad je umro;

za dodire, milovanja i poljupce. 

Za toplu riječ i utjehu.

Ti snovi najviše bole.

I ostaju urezani zauvijek, jer su neispunjeni.

 

Rekli smo naš Ivica je sretnik.

Sve je u parovima.

Usud uvijek plete mreže. Ali on samo izvršava ono što mu Nebo kaže.

Poslaše ga u naš grad.

Drugi i veći su bili bliži mjestu odrastanja.

Ali tako bi.

Dobro je ispalo za Ivicu.

Poslaše ga u Sarajevo da uči i postane čovjek.

 

A Ivica  je skoro postao  čovjek i prije nego što se ustoličio kao podstanar u našem gradu.

Grad i ljudi su mu u početku bili malo strani.

Barem neobični. Nekako su se složili.

Kasnije se navikao.

Usamljena , ostavljena djeca  se lako naviknu na sve.

Grad i Ivica su uticali jedan na drugoga.

Podjelili su suđenu im dobrotu i plemenitost.

Usamljeno dijete je postajalo ljudina.

Falili su mu oni nedosanjanei valeri.

faliće mu uvijek. I dan danas osjeća tu prazninu u sebi.

 

A onda je jedna grlica sletila u njegov zagrljaj.

U tom zagrljaju zatitraše  krvave grude žive , pune čežnje, ljubavi i snova.

Ne znamo,  ko kome nije dao mira i ko koga nije ni za tren puštao.

Šalimo se.

A opet tko da zna?

Samo zaljubljene grlice znaju tajne njihovih gnijezda.

Za sve treba dvoje.

Sve je u parovima . Ivica je našao svoj.

Ljubav im bila suđena.

I to je bilo zapisano i ništa više.

Jedina i prava ljubav za čitav život.

Imaju dvoje djece. Dvije prekrasne grlice.

 

I tast mu Eso Mrak ima dvije djevojčice.

Jednu je Ivici od srca darovao.

Eso nije Ivici bio samo tast.

Bio mu je najbolji prijatelj, kao drugi otac.

Par godina prije ode nam Eso Mrak.

Iznenada. Skoro nečujno.

A mogao se još malo družiti sa Ivicom i porodicom.

I nama.

Bilo je nekih dogovora,

rodna Bjelašnica , janje se vrti ,

miriše Bosna ponosna ,

lahorac slobodom diše ,

sjećanja o ljepoti bjelavskih mahala pamet mute i vabe.

Ali…

Usud.

 

I nedugo zatim i Esina životna saputnica,

prelijepa i nježna Aiša ode za svojim Esom.

Srce joj i pored punog doma nije moglo podnijeti samoću.

Samo je utihnulo.

 

Ivica i porodica su  tužni ali i veseli.

Ovaj i svi drugi Božići neće biti isti bez Ese i Aiše.

Biće praznine , nediostajanja,

ali …

mjesta za tugu u Ivičinom domu nema.

Gospod uvijek raduje dobre ljude.

Obradovao je  Ivičinu porodicu unučadima.

Sada ih je “nabro” već petoro , dvije djevojčice  i tri dječaka.

 Nora i Vedran.

Prije toga Vanja. Mila i Alek.

Prije svih , najstariji Vanja.

Bog je milostiv , zar ne Ivice.

 Rastu mašala, kao bokor prekrasnog poljskog cvijeća.

Vidi se – biće oni i lijepi i dobri.

Kao i svi u Ivičinom okruženju.

 

 

Mašalah Ivice. Bogat si čovjek.

Bog te blagoslovio iz obilja svoga.

 

Sretan i Blagoslovljen Božić hrabri i dostojanastveni Čovječe,

od srca.

Tebi i porodici.

 

Nećemo ti mnogo toga zaželjeti.

Samo  sreću.

 Zdravlje i još radosti i milosti

Daće Gospod Jeidni.

 

Djeca su Božija radost i blagodat.

Sa njima život ljepši i puniji.

Ljubav i snove si sam sebi  uz Božiju  Milost ispunio.

Ne treba ti ništa više.

 

Dopisano

Ivice,

Znamo , zasigurno znamo,

biće sa vama , vaš  i naš, Eso Mrak i tiha i mila žena mu Aiša.

Moraju. Ljudine su to.

Uvijek su znali gdje im je mjesto.

Kome pripadaju.

I sve vas neizmjerno  vole.

 

Ako osjetite lagano titraje u grudima ,

ježenje damara ,

mirisan dah u kosi,

nježnost u svjetlu božićne jelke ,

znajte da je to ljubav kojom vas  Aiša i Eso  grle i miluju.


















												

Zapis o Mak Dizdaru – Bosancu

 

 

Mehmedalija Mak Dizdar (Stolac, 17. listopada 1917. – Sarajevo, 14. srpnja 1971.)

 

  

Bosna zemlja Božije milosti sanja

Mjesečeva modra rijeka

 

Danas je dan Maka Dizdara.

Imao bi  njegovim rečnikom rečeno

okruglo sto plus godina

Imao bi ali nema

Ima ih mnogo više

Kao nasjtariji bosanski stećak

I još više

i još dublje

kao  Modra rijeka

To je tisuće ljeta i koji eon pride

 

Mi smo naopaki

Mi unaprijed računamo godine

kojima je Mak unazad kroz istoriju tragao za Bosnom.

 

U traganju za korijenima

ogradio  šedrvan kojim teče poezija

kristalna kao nevino srce pisca

***

 

Nećemo večeras pričati o Maku.

Pustičemo druge, one koji se dva puta godišnje susretnu sa imenom Maka Dizdara.

One koji su plaćeni i koji obilježavaju datume.

Zapisničari i prepisivači.

 

Mi sa Makom pričamo tokom čitave godine.

Moramo. Iste smo fele. Bosna nam je u srcu.

 

Ne ova ili ona Bosna.

 

Naša Bosna je zapisana velikim slovima  u knjizi Božije milosti.

**

Zapis o zemlji

 

Pitao tako jednoga, vrli pitac neki

A tko je ta, šta je ta da prostiš

Gdje li je ta, odakle je ta, kuda je ta bosna rekti

 

A zapitani odgovor njemu hitan tad da dade

Bosna da prostiš jedna zemlja imade

I posna i bosa, da postiš

I hladna i gladna

I ktomu još da prostiš – prkosna

 

**

 

Reći će vam neuki da je Mak Dizdar  tamo neki bošnjak.

A nije.

Rođen je kao  Bosanac , musliman i takav je umro.

Bosanac je što i dalje  o Bosni snije ,

Put Kamenih cvijetova ili Modre rijeke.

I svjedoči poput stećka.

U Bosni toj žive da prostiš

ti neki dobri, Bogu mili ljudi ;Bosanci.

 

Oni drugi i ne shvataju da su im imena  izmislili

i zapisali ljudi zli.

Zato im se um smara kao naopako smotani fišek košpica,

koji blećci ne mogu da prokuže.