Bela Ahmadulina – BARTOLOMEJSKA NOĆ

 

 

Razmišljam, tren sav je u kišnoj ugodi:

A umah i stvarno, nadahnuća silom,

Čedo što – svjesno je razvraćeno bilo –

Krvoproliću se u blizini rodi.

 

Tu noć, kad sve žedne sazvao sveti je

Bartolomej na pir, bio je toliko

Slab plač onog što još, među vatre dvije,

Ne bje hugenotom, a ni katolikom.

 

Još ptiče, što jedva besmislice poje,

Još jare, što nema o hodanju znanja,

Preživje i prvi dah prisvojilo je,

Uzet od smaknutih, njihovog disanja.

 

Kako god, dadiljo, dijete njegova,

Čak cvjetnim mlijekom meda ako njega

Hranjaše, uredna i mala njegova

Krv čuvaće gutljaj kisika tuđega.

 

Ono je lakomo, još bi piti htjelo,

Ne zna organizam, još neprosvijećen,

Kako nezasito i slatko i vrelo

Kuša dah grkljana koji je presječen.

 

Naviklo da diše, ono krivo nije

Za te religije, daleka smaknuća,

I prima dim gusti koji pun krvi je

Kao svakodnevni dobitak za pluća.

 

Sjen ga ne znam čijeg ramena ušika,

U sjenci djetinjstva i zločina spije

Ugodno, no krvnik i žrtve krvnika

Jednako skrnave san djetinji slijep.

 

Kakvom, kad otvori oči – za vidjeti,

Sudbom isklijaće otrov u njem? Biće

Radošću ubijen? Ili umrijeti?

U koristoljubnom ropstvu pocrniće?

 

Na suvišak smrti svikli, zacijelo,

Grdite se, ljudi dobri, i borite,

Vi što njegujete djecu tako smjelo

Da se, pouzdano, djece ne bojite.

 

A ako dijete u snu s plačem krene,

Ne zabrinite se, kriva je sitnica:

Desni znaju biti malo zapaljene

Od vukodlakovih mlječnih sjekutića.

 

A ako, tičući kožu, što se osu

Mrazom jeze, nešto proviri iz grana –

Ne bojte se! Lišca sve djetinja to su,

U hladu zločina sva njegovana.

 

No u nesvjestici, rajskoj, može biti,

Taj plač u čast drugog izbora se čuje,

I vlastitu lomnost, a koju ne štiti

Ništa, svako malo grlo oplakuje

 

Grozom prekomjernom – u stih ne bi sjela –

Glazbom koju nećeš objasnit iz nota.

A uopšte uzev, kakva bagatela!

Trideset hiljada, svega, hugenota.

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši