l.
Još uvijek, u meni, živa je iz sna slika
Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika:
Na stotine sazvježđa u pomrčinu palo –
Zemaljsko i nebesko posve se smiješalo.
I ko Njemcu se onom javi naslut: iz skita
Promatram, al ne jedan grad nego svijet čitav.
I pamtim: niz bistričku ulicu, neznamkoju,
Svjetiljke krivovrate – visibabe u stroju:
Ko da je duša, od straha skroz budna, skroz trijezna,
Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan.
Tren potom osjetih kako, naježen, sav se kočim:
Grad je ledena voda u koju ću da skočim.
Ne gradom već prajezom ošinut bijah tmulom
Da sve pod nebom u lednu vodu se prometnulo.
Tren potom pojmio sam iz džigerice same:
Grad je toliko velik da nema mjesta za me!
Jer u moru tog svjetla – gdje naći konačište?
(Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bište).
I sam sebi se činim ilegalan ko koza
Dok slazim u samoću sa uskotračnog voza.
2.
Premalen u metežu, izgubljen usred buke –
Samo saobraćajci k meni su širili ruke.
Teško je, danas, reći šta mi je taj grad bio,
Gdje četvrt stoljeća sam u sobi prosjedio.
Isprva, sanatorij sa pogledom na more,
Gdje sam se liječio od svoje Crne Gore.
Od Crne Gore u kojoj duša je moja bila
Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila.
Raspamećeni dečko, sa ibeovskom grbom,
I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov,
Živio poluživot, u gradu polustranu.
Živio ko flauta. Ukoso i ustranu.
