Danas je srijeda 3.jun/lipanj 2025. godine. Neuki misle , dan ko dan , jedna sasvim običan utorak . A nije tako . Ni slučajno. Danas je poseban dan , Jedna suncem okupana subota . Kao i svaki , nemjerljivi dan vašeg prelijepog života . Radujete se , jer …
U okviru svake subote uvaljuju nam matematiku. Nismo baš ludi , a ni pošicni za tom naukom . Imamo preča posla. Recimo mijesiti.
Nako , iz čista mira nam bubnu: 153. dana , cirka ba fajrontisala.
Mi u belaju , treba nam skontati koliko dana do kraja godine , na priliku i nekom nepriliku , treba da se ispertla.
Kanafa sa čvorovima na sušenju, abakusu pukao softer , ruke nam zaposlene , u tijestu. Ako znate šta je to?
Ako ne znate ko vam kriv. Propuštate život.
Onda se sjetismo da smo išli u više razrede osnovne , čak i u četiri razreda srednje . Sa promjenjivim uspjehom , ali uvijek sa rukama u tijestu .
Ah, ta prelijepa slobodna i romantičarska vremena , u kojima nam se ruke nisu micala iz tijesta. To gradivo nam išlo od ruke , a bome i od drugih ekstremiteta i čula. Tada nije bila oskudica germe. Jok. A nije nam ni trebala . Sve mjere se svodile na banku germe. Tijesto pod našim rukama se najbolje dizalo i spuštalo . Ma ,pihtijalo i bibalo ko svako tijesto okupano i obljubljeno povjetarcima , ali i orkanima ljubavi.
Eh , bilo je to vrijeme ruža.
Eto , valjda vam to bude dovoljno da prokužite šta znači “ruke u tijestu”.
Dakle po jednostavnoj računici kojoj su nas učili u školi, da je 2 plus dva jednako 4 , i da je 4 minus dva jednako dva, sasvim lako izračunasmo da je do kraja godine ostalo nadolazećih predivnih 212 dana. Što bi jedan znalac ljudske duše poetski objasnio :
Dva plus dva jednako pet , ah kako to divno zvuči.
Mi dodajemo , tako se sumornoj sadašnjici dodaje metafizički oreol irealne onostranosti.
Kad je već tako , danima se mora malo umiljavati. Tak’ su ljudi , uvlače se jedni drugima za siću ili nizašta. Tek da budu zapaženi . Kao moraju pokazati svoju nemoć i bijedu , jer su dani najveći lovci na ljude i beskompromisni sakupljači skalpova.
Ne pitajte , nas kako znamo, ali svake godine sve više ljudi, svakog dana riknjava. ‘vako ili ‘nako. Iz ovog ili onog razloga. Ako ne rikne ,onda krepa ili crkne . A ako ni to nije prihvatljivo onda mandrkne ili odavriječi . Ma ima hejbet načina na koji insan mere zaboraviti disati. More po izboru , a nekad i ne može . Zli silnici i pogan svakon trena , iz čista mira i pasjaluka , nestaju i povređuju nevine insane , ne razmišljajući da i njih čeka ista sudba . A onda jao i kuku im se .
Nema popusta nikome.Koga vakat zacrta , taj je zacrtan za sva vremena. Sa danima nema cile mile.
A ni sa prošlošću, ako su podaci vjerodostojni, jer ljudi su skloni ispravkama, pogotovu pobjednici i zločinci
Što bi poete rekle :
-I tako dan za danom sa rukama u tijestu . Pavlovjjev refleks čuda čini , a bome i ljepota uzbibanog tijesta .
U prevodu :
-Zašto tijesto ne bi kvasalo , talasalo se , nadolazilo i bilo uzbibano, čvrsto a meko, podatno a ukusno , na dodir i na radost svih čula i … emocija ?
Međutim prošla vremena nas opominju , pažljivo sa radovanjem i talasanjame.
