Autor
Hajro Šabanadžović
Iskričvao – VI
Trešnja u cvijetnjaku Spomenka M.
Poslijednji tango moje plaveti Balerina sa mašnom u kosi
Behar raduo mirise Đardinske suze
Bjelave blues Radost
Prozračni snovi Povjerenje
Život Moje čežnje Tišina i sni
Boje Tišine i sni Moja tišina sni
Svijet dvaju duša Trešnje a poljubci tvoji
1
Srce boli, muči utrnulost snena
Moje čulo ko da kukute sam pio,
Il iskapih mutan opoj, prije trena
Kada sam u Letin zatvor uronio:
To ne zbog zavisti na tvoj udes srećan,
Već što me presrećnim čini sreća tvoja –
Kad ti, lakokrila Drijado drveća,
U nekom melodičnom spletu
Zelenila bukvi, i sjenki bez broja,
Lako, punim grlom, pjevaš pjesmu ljetu.
2
O da gutljaj berbe, što u dubinama
Zemlje hlađena je dugo, i što daje
Okus Flore, selske zeleni, pjesama
Provansalskih, plesa, veselja pod sjajem
Sunčanim, da pehar, toplog juga što je
Pun, sa hipokrenskim* rumenilom pravim,
S bisernim mjehurjem što iskri uz sami
Rub i usta purpurne boje,
Ispijem i svijet, nevidiljv, ostavim
I s tobom u šumskoj da nestanem tami.
3
Nestanem, iščilim, posve zaboravim
To što ti u lišću nikad nećeš znati:
Klonulost, groznicu, brigu što se javi
Tu gdje jedan drugog slušamo stenjati,
Gdje kljenut sijede, zadnje vlasi hude
Trese, mladi blijede, ko avet se tanje
I mru, i gdje misliš – da pun tuge budeš,
Očaja s okom od olova,
Gdje oko Ljepote brzo gubi sjanje,
Za njim tek do sjutra čezne ljubav nova.
4
Bježi! jer tebi će donijet me sila
Ne s panterama Bahove kočije
Nego poezije nevidljiva krila,
Premda tupi mozak smeta i koči je.
Već sam s tobom! Noć je blaga, i na tronu
Možda je Kraljica Luna, i sve njene
Zvjezdane je vile okružile, ali
Tu nećeš nać svjetlost, sem onu
Kojom, s neba, lahor mrakove zelene,
Krivudavih staza mahovinu, zali.
5
Ne mogu cvijeće vidjet pod nogama,
Ni kakav blag tamjan lebdi oko granja,
Ali svu slast slutim, sred mirisnih tama,
Koju u to doba godišnje poklanja
Mjesec travi, česti, i gloga bijelog
Grmu, divljoj voćki, šipku pastoralnom,
Ljubicama čija svenuća su laka,
Prvome čedu maja zrelog:
Mošus-ruži, s rosnim vinom, zujnom stalno
Stjecištu kukaca za ljetnjih sumraka.
6
Ja u tami slušam; i često bjeh prije
Napola zaljubljen u smrt-olakšanje,
I imenom nježnim u mnogoj pjesmi je
Zvah da uzme u zrak mirno mi disanje;
Sad više no ikad čini se da mrenje
Raskoš je: u ponoć izdahnuti lišen
Svih bolova, dok se sve u tvojoj duši
Izliva s takvim ushićenjem!
Još bih ti pjevao, no zalud mi uši –
Bus postaše za tvoj rekvijem uzvišen.
7
Za smrt se, besmrtna Ptico, ti ne rodi!
Nema naraštaja gladnih da te guše;
I glas što ga slušam, dok ova noć hodi,
U stara vremena car i luda čuše:
Možda taj poj k srcu tužnom put napravi
Rutinom, kad čežnjom za domom morena,
Stajaše, sred tuđeg žita, u suzama;
Taj što čarna okna zatravi,
U pjeni pogubnih mora otvorena,
U izgubljenim vilinskim zemljama.
8
Napušten! ko zvono već je sama riječ:
Otrgnu od tebe i sebi me vrati.
Zbogom! Mašta tako, kakav glas je bije,
Vilenjače varljiv, ne može varati.
Zbogom! Tužna himna gine svrh livada
Blizih, nad potokom tihim, uz bregove
Strme, put susjednih dolinskih dubrava
Duboko se zagnjuri sada:
Je li to vizija, il san budan? Ove
Glazbe je nestalo: – bdim li ili spavam?
Razmišljam
Kako da te oslovim
Gospođice…
Jednom neznano prije
nekog vremena
dok je obitavao na zemlji
Mali Princ reče svojoj Ruži jedinoj
Mila
ne mogu te ubrati
boljelo bi te
a ti poklanjam
dušu svoju
kroz ljubav
u riječima
Hvala Ti
molim Te
Ti oprosti mi
Afroditine čarolije
Otmjenost đardina
Srebrena mjesečina nad Modro zelenom rijekom
Djelić krajolika otrgnutog iz snova
Snovi o ženi
Krhka ruža
Modra rijeka
Grad čednosti
Bosna zemlja Božije milosti
Akšam, umilno vrijeme kada dan više nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se te boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.
Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.
I uvijek , neizostavno, smo pomišljali na Sergeja Aleksandrovića Jesenjina.
Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.
Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.
Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.
Mahalski rečeno: sad pa sad.
Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene i domovinu.
Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.
Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio. Imao je još mnogo ljubavi u sebi, za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.
Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.
I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.
E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za ljubav, dok ona traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.
Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali
Neka oprostićemo.
I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.
Boli nas,manje druženja manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.
Svi ste nam oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.
Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.
Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.
“Tih godina smo mi sve voljeli
a tako malo su voljeli nas.”
Ipak shvatili smo grešku ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):
Tih godina smo mi sve voljeli
a Bogami su i one voljele nas.
U ime ljubavi tvoje, Dankanove , Ane Snjegine i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:
Akšam polako pada
u srcima našim nada
ljubav i radost se budi
a muziku snovima sudi.
Tako vam je Mile moje.
Bez vas života nije nikada bilo.
A noćas …
A noćas ako ona sluša
nek ćuti bol …
Hvala ti Gospode
ovaj dan
nije kao svaki
lijep je
i sasvim tužan
puno boli
sunce krije
ne znam
valjda
tako treba biti
ali mila plavet
što
Tišinu i sne
mi nosi
bdije
sa mnom
znam
biće bolje
i sve nešto mislim
Hvala Gospode
što mi srce
ljepotom darivaš
3.oktobra 1895.godine rodio se Sergej Aleksandrović Jesenjin.Da je kojim slučajem živ imao bi hejbet godina.Recimo 128., a Isidora Dankan okruglo 146.Kaži dohakalo im ono gdje su najtanji.Vrat.
I još nam kažu – godine čine razliku.
Aha!
U glavama neukih , koji život vlastiti ne znaju proživjeti. A o drugim životima brige brinu.
Tim,suhim i sažetim riječima, prosto priširene rečenice , istrghnutim iz hronike prepisivača, smo ispratili pjesnika u rubrici na današnji dan. Malo smo se trudili izbjeći stereotipe,pa nešto preinačili i dodali.
Onda se sjetismo da Jesenjin jedan od navjećih poeta svjetske poezije i da zaslužuje više od hronološke zabilješke.Izvukosmo iz naše sehare neke zabilješke,upotpunismo ih činjenicama i evo ih pred vama.
Kažu da smo neki naopaki,pomalo lujke i luke, ali i skeptični ljudi.
Skoro nikad ne počinjemo iz početka,nego sa kraja ili bar iz sredine.
Ili pričamo okolo kere pa na mala vrata.
Imamo dobar razlog.
O drugima sudima po sebi. A to nikako nije dobro.
Kada nešto čitamo,ako nam početak bude dosadan,mi to batalimo.
Po zakonu poetike i tragike u srednjem dijelu se stvar zakuhava i na kraju manje ili više urnebesno okončava.
Pred kraj života Jesenjin se nekako ubrazo.Poezija je bljeskala iz svake pore njegovog tijela.Stihovi su letjeli. Poeta se bojao da mu koji stih ne promakne ili pobjegne.
„Ne mogu ih zaustaviti;oni su kao navijeni stroj.“
Njegovo vično pero ih je ipak moglo kontrolisati i popisati.
Na Kavkazu ljeta 1984. izbacio je sve što mu je pritiskalo dušu.Iz dubine duše je izronila Ana Snjegina krasotica,ne jedna,ne dvije , već više grlica njegove mladosti.
Autobiografska ispovjest,mladalačke opijenosti snježnog daha.Ljubav i čežnja pretočena u testament dešavanja u pjesnikovom o rodnom krajoliku 1918. godine.
Koliko je taj čovjek ljubavi imao.Koliko je zanosa u sve unosio.On se davao i davao.Od srca davao.Nije znao drugačije.
Mnogo je to davanja.
Da li ga je to iscrpilo?
Većina u Sneguljici prepoznaje Lidiju Kašinu, majki dvoje djece, starijoj od Jesenjina devet godina.
Zar je to ljubavi bitno.Ona je bila aristokrat,spahinica ,on seljak .
Nemoguća kombinacija.Pa šta?
Zrela žena unosi u dušu golobradog seljačića , nemir,nadu,putenost i glad za ljubavlju.
To je sasvim dovoljno da poteče vrelo najiskrenijih i najljepših ljubavnih stihova ovog dunjaluka.
Kada Jesenjin pjeva Ani Snjeginoj ,on joj daje lik Ane Sardanovske svoje prve ljubavi.Ona se pojavila iznenada.Nenajavljena banula u sjećanja,u taj san, ta „djevojka u bijelom“,dok je gledao prostranu baštu, koja se bojila mirisima procvalog jorgovana i klepetavim trošnim vratima:.
“Nekad sam kraj tih vratnica dvojni’
ima šesnaest godina, pre…
i devojka je – drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: “Ne!.”
Revolucija guta svoje sinove,ali i ljubavi.Nema u njoj nimalu mjesta za osjećanja.
Lidija mora da ode.Sreća ostala je živa i povela djecu na mrski zapad u London.
Tu su još i sestra i majka.
U mladosti ,on je nesretan jer:
K'tomu u snu neko veče
dobri Serjoža nam reče:
„Tih godina smo mi sve voljeli
a tako malo su voljeli nas.“
il’ nešto slično
baš o nama lično
Oh- my Lord
Oh- my Lord
U poemi su konkretni muških likovi izostali,samo neka bezoblična masa, družbaja djelatnika revolucije.
U Jesenjinovoj poeziji konkretne likove imaju revolucija, žene, ljubav, ruska prostranstva i damari.
Serjoža nije imao mnogo vremena za ljubavnu poetiku.On je ljubav je živio.A riječi poklanjao ljubavnici,sovjetskoj i revoluciji.Zato je njegov opus ljubavne poezije malo tanji.Ali je toliko ubjedljiv i uznosit da ostvaruje ono što je malo kome uspijevalo.
Čovjek je imao damare i dert.
Usadile mu ga žene.On nije mogao disati bez žena.Avanture i žene.
I brak sa Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao ćerku Tatjanu i sina Konstantina.
No,ko će sputati poetu kjoji juri pravu ljubav i snove.
1921.-je u Jesenjinov svijet silovito banula Dankanova.
Isidora .Mistična plesačica.Velovi orijenta su strasnu Irkinju i raskalašnu Amerikanku pretvarali u Orijentalku.Sirtaki je činio Grkinjom.Daire su je učinile Jermenkom.Kastanjete španskom cigankom.
Tako su je prikazivali.Malo ko pominje užasni,nemjerljivi bol kojim je bila okovana.
Njena sedmogodišnja kćer i četvorogodišnji sin su se udavili u Seni. Istog dana, istog trena,hladna bujica im je pomogla da se uznersu.
Rodila je još jedno djete , ali je beba umrla neposredno posle rođenja.
Nikada se nije oporavila od gubitka dece.
“Liječila” se ljubavnicima, koji su bili samo uvertira za životnu ljubav sa Jesenjinom.
Hroničari bilježe samno ples,ljubavnike i šal koji se omotao oko labuđeg vrata,dvije godine po Jesenjinovoj smrti.
On je začaran, gledao u nju kao u čudo,proviđenje. Strast kojom je oblikovala ples,pokret koji je dočaravao maglice,velovi koje su nosili anđeli,dodatno ga je sluđivala.Nije imao izbora.Beznadežno se zaljubio.
Jesenjin je Isidoru učinio Rabinuškom i Kalinom. Ona njega anđelom i đavolom.Sagorjevali su i poput feniksa se rađali.Bio je to vrijeme strasti,kada se sve preokrenuli.Ruska stepa je to.Ona ponekad izluđuje i nosi u neke druge dimenzije.
Lutali su Podmoskovljem u prozračne lejtne vječeri ,kada se zvijezde spuštaju i miluju zaljubljenu djecu.Svi zaljubljeni su djeca.
Otkravilo se Isidorino srce i ona koja je „rođena za ljubav“ ,shvata da “najveća stvar u životu je – ljubav”.
Ona je imala 44 ,on 26 godina.Pa šta?Jedno punoljetstvo razlike i nije neki takarli vakat.
Ljubav ne zna računati,pa zato je nije briga za godine.
Mi smo ubjeđeni,mi čvrsto vjerujemo da je revolucija dala zapret toj ljubavi i oni se dvije godine kasnije rastaju.
Godinu dana poslije skršene ljubavi ,on je već malo umoran i odlazi majci na selo.
Budan sniva okosnicu poeme i njene najljepše stranice .Magličasti susret sa Lidijom Kašinom , u čednom liku Ane Snjegine. Na nježnim prtinama starih zanosa,leluja veče i to dira njihove duše…
Ti Jesenjinovi stihovi, nadahnuti Nebeskom milošću, su najljepši u njegovoj nevelikoj ljubavnoj lirici.Teško da se mogu pronaći slični.
Mladalačka uzdrhtalost pred novo viđenje voljene žene,gubitak daha ,zamagljen pogled, radost njihovih bestežinskih sjećanja, lepršaju papirom.
Bolne ispovijesti o neveselim životnim putevima sjetni su i pomalo bole.
Njeni prekori što on propada tako rano
“za vaše pijane skandale,
cela zemlja to gotovo zna”
bole manje nego njegovo suosjećanje da joj je revolucija uzela gotovo sve što je imala.
U steže se da joj kaže i njega.Mi znamo da se podrazumjeva.
Njihov rastanak je čežnja i zov daleke ljubavi kad je ;
“dodirivao i rukavice i šal njen…” i kada je njegovo srce pjevalo.
Zbog toga se on predomislio i zajključuje:
„Tih godina smo voljeli sve
a Bogami su i one voljele nas“
1925.-revolucija Jesenjina ženi sa Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja.Revolucija želi potonmstvo velikana pisane riječi.
Čini se da je za Jesenjina sve kasno.Ali vrelo poezije ne presušuje,već se pojačava.
U to vrijeme ga liječe od alkoholizma.Lijekovi ,lijekovi Staljina i Staljinove „revolucije“.On se sve manje sviđa revoluciji.On je sada za nju pijanica,skitnica i probisvejt.
Njegova životna ljubavnica ga sve više vara.Izgubila je čednost kojom je on obasuo.
„Revolucija“ ga sve više stišće.
On je u zamci.Nema izlaza.Nema bijega.Sva vrata su zatvorena.
U ponoć izmeću 27. i 28. Decembra izvršio je trostruko samoubistvo; presijecanjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev parnog grijanja.Četvrto samoubistvo,prerezan grkljan su nadležni prešutjeli iz „pijeteta“ prema pjesniku revolucije.
U smrti je bio nedosljedan.Nije ponio šibicu da napravi vatromet.
To bi bilo poetičnije.
Tri samoubistva,jedno prešućeno i nimalo poetska.
Prilog za doktorat sa mnogo nesuvislosti.
Mnogo je to temeljitog posla za jednog „mentalno oboljelog“ i „pijanicu“.Garantujemo da mu je „revolucija“ pomogla, malo više nego što treba,da se preseli tamo odakle joj neće riječima kvariti harmoniju.
Poslijednja pjesma je u nedostatku tinte ispisana venskom krvlju:
“Do viđenja
Do viđenja, dragi, do viđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?
Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije –
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.”
Nažalost svi su ga prijatelji izdali i oblatili.
„Morali su“ ,majka revolucija naložila.
Mi ga nikad ne bi izdali.
Nas su učili žena je da se ljubi .
Domovina i prijetelji se ne izdaju.
Umro je ( nestali su ga ) 28.Decembra / Prosinca 1925. , haman je zakoračio preko tridesete godine.
Nejakim rukama mamismo
ptice na tlo
ali otkud danas zaprijetiše
davni grijesi
slutnjom nepogode
zna li grom šta čini
dok korak nam presijecaži pogled u nigdinu uprt
siječe plamen maš?
skončati put
nije mudra kazna!
na ovu bezumnost
mašit će se žezla
i zavitlat bijesnožvišnji gromovnik:
zloće putem potjerati
na put prisiliti!
liže vatra staze razastrte
nema ptica
nad glavama kruga niotkud
u razroka sveca na raskršću
prerušen grom
Hajde, ljubi me, ma i kradom,
Sve do krvi, de, da grcam.
Ne slaže se s voljom hladnom
Vreli nemir moga srca.
Prevrnute čaše, redom,
Sred veselih nisu za nas.
Jer, znaj draga, samo jednom
Na zemlji se živi danas!
Gledaj mirno, kao u dan,
S maglom sivom pogled združi –
Mesec, kao žuti gavran,
Iznad zemlje sada kruži.
Hajde ljubi – hoću tako.
Trula je sad moja sreća.
Gledaj tog što kruži kako
I smrt moju već oseća.
Malaksava snaga pusta!
Umirem – već korak gubim!
Sve do kraja draga usta
Eh, hteo bih ja da ljubim.
I san plavi nek me sretne,
Smutnje moje nek prohuje,
U šapatu trešnje cvetne
„Ja sam tvoja“ – nek se čuje.
I nek čaša piće sveto
Prospe preko dana sivih –
Pij i pevaj, mila: eto,
Jedanput se samo živi!
Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne cita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaca pomoc.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajuci si svaki dan ista ogranicenja,onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usudjuje odjenuti u novu boju,
onaj koji ne prica sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u ocima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreci svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si nece dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta…….
Živi danas, ucini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
Danas je utorak , 3. oktobar/listopad, ljeta 2023.
Nanizali smo nisku od 275. dana. Do kraja godine ostalo je još 90 dana.
Ravno tri niske brojanice. Dovoljno vremena da se čovjek posveti molitvi. A mi napišemo:
Slovo o molitvi
Molitva je ona jedina obaveznost koju trebamo raditi svakog dana.
Neizostavno i bez razmišljanja.
Ljudi su neuki i griješe.
Misle da je molitva izmišljena da se klanjaju Bogu Jedinom.
A nije tako.
Milostivom nije do toga da mu se ljudi klanjaju reda radi ili zato što im je to rečeno.
On je molitvu izmislio radi ljudi i njihove dobrobiti.
Vrijeme posvećeno molitvi je najduhovnije i najplemenitije u ljudskom životu.
Sama pomisao na Stvoritelja odaganava sve strahove i neprijatna osjećanja.
Vrijeme molitve je vrijeme odsustva zla u ljudskoj duši.
Ona postaje čistija i uzvišenija.
Dostojna svoga Gospoda i njegovom nauka.
Duboka molitva, u osami, daleko od prisustva bilo kakvih posrednika , čine čovjeka primječivijim za Milost i Ljubav Božiju.
Obuhvaćena uzvišenim osjećanjima ljudska duša razmišlja o neizmjernosti Božije dobrote, strpljivosti i oprostu. I uvijek zanijemi od veličanstvenosti Božijeg stvaranja.
Tada se javlja težnja da se učini sve što je u čoviječijoj moći, da se isprave greške i grešnost svede na minimum. Da se dobrota , razumjevanje i oprost podari svijetu. Da se čini dobro i sije ljubav i milost. Da se oprosti sestri ili bratu koji greše.
Rekoše,:
Ljudski je griješiti, Božanski je praštati. I uzvišeno.
Jer život je jako kratak. Često prekratak. Ljudi su smrtniji nego to misle. A nose teška bremena na svojim leđima. Molitva im pomaže da bar neko vrijeme budu ljudi.
No čovjek je satkan od žurbe. Ili nema vremena za molitvu ili vrlo brzo zaboravi njene blagodati. ( Naći će te da su žene postojanije i predanije molitvi.)
Zato je učestalost molitve jako poželjna. Više se vremena posvećuje okrenutosti dobroti i milosti , uzvišenim stvarima. Manje je vremena za zlo i smutnje. A molitva i milodarja koje ona nosi su jako potrebni u ovim nestalnim i surovim vremenima. U vremenima kada čovjek sve manje zna i osjeća drugog čovjeka.
Zato vas molimo , zaviriti u svoje duše, pronađite preostala zrnca ljepote , okrenite se Nebu i zamolite Boga Jedinog za oprost.
Oprosti će vam se grijesi vaši , da bi vi drugima Božjom milošću mogli da oprostiti.
Hvaljen je Gospod , za vijek vjekova.
Amin.
Alelujah.