Autor
Hajro Šabanadžović
Tango zvani čežnja Plavetno svitanje
Zelena raskoš Izmaglica i most
Užas Tisuću velova a jedna žena
Tirkizna mjesečina Jedan život
Idilični đardin Scijetlo i iskričavo
Zeleno stablo Ona u vrtlogu proljeća
Svitanje nad visovima Modrozeleni krajolik
Proljeće kao krhkost Zelena piramida
Oči uvijek traže svjetlost
U tamnoj sobi
traže svjetlost svijeće
U noći na modrom nebu
gledaju u mjesec
Ako slučajno neki oblak
svojom sjenom mjesec zakloni
Tad male tačke u oku svoj sjaj
hoće da povežu
sa sjajem neke zvijezde
Gdje god da se nađu
srce i misao čeznu
da im kroz putanje
struji svjetlost
tiše
i još tiše
srce moje
molim te
ne brani
zaljubljenim snovima
muziku duše moje
usnuloj ljepoti da prenesu
Dženis Lin Džoplin (engl. Janis Lyn Joplin, Port Artur, 19. januar 1943 — Los Anđeles, 4. oktobar 1970)
Dženis je bila nikad prevaziđena američka rok i bluz pevačica, tekstopisac i muzički aranžer.
Ono što je ona poklonila muzici , pogotovu roku , malo je muzičara uspjelo to učiniti.
Sa pravom je mnogi smatraju prvom damom svjetskog rok i bluz izraza.
Mi se pridružujemo tim mišljenjima , uz dodatak da čisto sumnjamo da će se takav, glas, senzibilitet i
osjećaj za muziku , tekst i životnu interpretaciju ikada više ponoviti.
Hvala joj .
Počivala u miru do nekih boljih vremena.
Akšam polako pada
u srcima našim
nada
ljubav i radost se budi
a muziku snovima sudi.
Tako vam je Mile moje.
Bez vas života nije nikada bilo.
A noćas …
A noćas
u ponoć
ako ona sluša
nek ćuti bol …
Odjednom udar,moćnih krila šum,
nad njom,zbunjenom,neko je žudi
kanđe o bedra , a o vratu kljun
strasno stišće nemoćne joj grudi
Plašljivim prstom kako otjerati
S bedara slabih teret što se daje?
Kako kroz bijeli vihor da ne shvati
bilo tuđeg srca otkucaja.
U tom drhtanju začet je rat, stenje
u padu,oganj,smrt Agamemnonova,
Što otkri joj ta strast,ta žudnja,ta sila,
da li je postala stjecište i izvor
surovosti,nježnosti i snova
uvećan za svaki novi zamah krila
Danas je Srijeda 4. Oktobar/listopad, godine 2021.
Nanizali smo nisku od 276. dana. Do kraja godine ostalo je još tri puta po trideset dana, minus jedan.
Što bi mi neuki mahalaši izračunali – još minus tri mjeseca ostalo, onima koju su ostali. Oni koji nisu,nemaju se čemu nadati. Mislimo dunjalučkim bitisanjima.
A gore? Kako kome?
Uh, misleći na neke, velike nas vrućine hvataju. Evo , u goloj smo vodi, a nismo se ni kupali ,ni tuširali, a ni mađar nas nije spuco.
Daklen , ostadoše tri niske brojanice, manje jedna perla. Dovoljno vremena da se čovjek moli za oprost grijehova.
Sa'će se naći neki pametnjakovići i reći nemamo se mi šta moliti.Nismo grešni.
Aha, nisu. Jok nikako.
Sve što se rodi grešno je , svaki čovjek bez izuzetka .
Ha se promili ,iz one što se promilio, grešan je. Da se nije promilio ne bi bio grešan. Ni jedan insan.
Zakon logike.
Zar nam praoci , na vrat na nos , zbog jedne jedine jabuke nisu izbačeni iz raja?
Jesu!
A kakva je ta jabuka.
Grešna bezbeli. Okrugla, rumena, blistava, uzbibana, sočna, slatka , ma ko smokviaca ili baklavica na priliku. Ovaj put ispade na nepriliku.
Mi opet skrajnusmo sa teme. Ne m'remo a da je ne pomenemo.
Jabuku, pitate vi.
Joj, kakva vas jabuka spopala. Pune bašče zrelih jabuka.Idite tamo pa ih gledite.
Zar nije jesen?
Jabuke i kruške zriju.
Mi vam, boni, moramo nju pomenuti. Rajsku pobjegulju.To predivno biće, ženu. Onu što nas je nagovorila na belaj.
Joj lijepa belaja ,majko mila. Baš nas od svih blentovija nađe.
Da nas hoće svaki dan po hejbet puta navraćati na belaj. Pregrmili bi mi to nekako. Kad smo zbog nje pregrmili raj ,sve ostalo je lako.
I sada oni nama neki čo'ek nije grešan. Aha. Ima jedan mjesec. E u tom mjesecu niko nije grešan. Čini nam se da se vabi Limburg.
Evo, ovi novokomponovani učenjaci i prepisivači nam počeli tupiti da su Božiji poslanici berzgrešni.
Zaboravljaju Isusa , Mariju Magdalenu i bacanje kamenja. Ne baci ni on kamen na tu krasoticu. Nećemo sada o teorijama i njihovom kasnijem druženju. Neki drugi put.
Neko je grešan više, neko manje. Iskrene molitve i kajanje pomažu da se insan očisti od grijeha. I navode nas na pravi put, da ne ponavljamo greške.
Ali čo'ek ko čoek , vazda naleti na neku jabuku pa jopet zgriješi. Neko i na smokvicu. A vole ljudi i drugo voće. kako ne bi. Ima tu i slasti i prijeke potrebe. Za vitaminima. I mineralima.A šta se vi mislili? Da se očistimo od grijeha. Ono klin se klinom izbija.
A opet, ljudi su lakomi na ovozemljska bogastva i blagodati. Ne znaju biti umjereni. Uvijek hoće još . Ne znaju da ih to još više udaljuju od Stvoritelja.
Oprosti će se jabukanje i voćarenje ( Možda?).
Ali oteti ono što je nanijećeno drugom Božijem biću?
Ako neko uzme to neko još, oteo je hljeb iz usta brata svoga. Iz usta malog , nemoćnog djeteta. A to je veliki grijeh.
A tek, o Bože Milostivi na kakave načine to čine?
Um da se sledi. Nebesa da se smotaju. I popadaju.
I pala bi i poklopila silnike da nije tih nevinih , gladnih i ugnjetanih. Radi njih je Milostivi najveći Oprosnik .A upravo ti što korice hljeba su željni, se najviše mole i vjeruju u Milost i Ljubav Gospodnju.
I daće im se .
I jednima i drugima. I na ovom i na onom svijetu. Svakom po zasluzi.
A tada joj i jao, kada se počne čitanje i prozivka.
Mnogima će biti gore nego kada se prozvao peti tri.
Biće gore nego Sodoma i Gomora. Biće gore nego Pokokatapetl.,ili potopi Nojinog ili Firaunovog naroda. To je bilo , tren ili dva. Bilo i skoro namah prošlo.
Ova prozivka i čitanje, stavljanje čina na tezulje i mjerenje činjenja i ne činjenja , nosi lakima vječno proklestvo. Ali džab džabe , jer oni i dalje ostaju lagani, prelagani na dobru.
Što bi poete rekli:
Kad tad.
U prevodu:
Vrlo jednostavna i efektna , skoro najminimalnija, prosta rečenica , Dvije riječi koje sve objašnjavaju.
Kad?
Zna se .
Tad!
Ne bi bili u koži Bogohulnika, licemjera i nevjernika.
In memoriam Margita Magi Stefanović i Janis Joplin
Memento vivere
Nisam te zaboravio, mila.
Još uvek , malo sam ljut na tebe,
tek toliko da stišam tugu.
Bila si malo neobazriva.
Mislila si da ljubav može sve.
E , nekad je mogla,
ali više ne.
Sada je previše tuge smrti bolesti
i sve se dešava jako brzo.
Nećemo reći mogla si.
Da si mogla ne bi ovo pisali.
Nećemo reći ni žao nam.
Znamo da si našla smiraj.
Takav ti usud.
A za čim žaliti.
Živjela si kako si voljela.
Dok si mogla.
Bila si hrabra i ponosna.
Pokušala si sve što si mogla.
Ali bila si sama.
Na kraju.
Sve tvoje ljubavi su otišle prije tebe.
Kasno su te našli jer tako si htjela.
Znala si
tvoje vrijeme da odeš došlo je
****
Poklonio sam ti jednu bajku. Znam da si je čitala. Ali meni je lakše kada je ponovo čitam , jer me manje boli, odlazak tvoj ili rastanak naš.
Grlice umiru pjevajući
Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.
Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.
Pomislili smo da je ovaj dio dana kao stvoren za za rekvijum i alelujah.
Blagi je dan. jedna od grlica je tog dana rođena. Sretni smo,ali i tužni.
Sretni je je toplina doma sjećanja ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.
Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sve sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah. Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta. Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti. Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima. Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .
Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.
Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.
Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati razmjere raseljavanja.
Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.
Slušamo je i slušamo , za ovih skoro pet decenija jedne i trideset godina druge nikad nam se nije učinila drugačijom. Samo je nježnija i snenija postajala.
Svakom novom poslušanom pjesmom i muzikom uvodi nas u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek je bila naš vodič u te predivne svjetove što ih samo čarobna muzika može pružiti.
Mi smo nju i njene nebeske darove od srca prihvatali. Napustila nas je prerano ta lijepa, nježna grlica mala.
Jednom, umorna legla je da spije i zaspala i zaboravila da se probudi. Zaspala i odlepršala u neki ljepši svijet.
Otišlja je jer je pomislila da je darovala sve što je imala pokloniti.
Jedna druga grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična joj se decenijama kasnije pridružila.U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.
Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih, već dalekih vremena.
Kniga se zvala : Ptice umiru pjevajući.
Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.
Prema jednoj aboridžanskoj legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.
Ona ima perje duginih boja i izgled grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.
Glas koji pusti je nešto najljepše što se može čuti na ovom dunjaluku.
Nagovještaj krajnjih sahata maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.
Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi život.
Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.
Kada dođe do samrtnog dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.
U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.
Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.
Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.
Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.
Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.
Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.
Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.
Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.
Takve su majke.
Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.
Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.
Pojem nam poručuje ;
Ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog.
Nažalost niko osim neba nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.
Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.
Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme; ogrubio i u zlo se uputio.
Ljepote pjesme čini da žrtva malene i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.
Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.
Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.
Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.
I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.
Autor
Hajro Šabanadžović
Čekajući razvedravanje Toplo i nježno
Svijetlo i iskričavo Zeleno stablo
Ona u vrtklogu proljeća Svitanje nad visovima
Autor
Hajro Šabanadžović
Tango zvani čežnja Plavetno svitanje
Zelena raskoš Pitoma nježnost
Izmaglica i most Ruža i snovi