Daily Archives: 23. Decembra 2022.

A sada

hajdemo konačno

sada

pođimo jasno

u  onaj

hod nevidovni

konačno

sada

tamo

tu je  u torbi

hljeb i

kamen

tu je nož

i srce

hajdemo

pođimo tamo

gdje ne znamo sjećanjem

da ikada smo

i ičim bili

odakle smo tamo

zaista odavno

u sebe ovakve došli

u sebe ovakve

kakvi se nismo

ni skrili

ni snili

na duboko oranje bez pluga

i žitku sjetvu

tamo gdje je već uzorano

ono što nikad

orano nije

gdje je već posijano

bez sijača tamo

hajdemo

tamo gdje plodovi vise

ispod same ruke

i žetva nije samo

u rukama žrtvenika

pođimo onamo

gdje grobovi su

dovoljno romantični

i stravični

dovoljno

bez motike uvijek

iskopani za nas

tamo gdje se ne licitira

(  u ušima zuji još mi

glas onog roga one trube

dumbara još odjek doboša onog

među bubnjićima brda

lijepo je svježe još

na plakatima

a spikeri su ostali

ono što su bili

revnosni na dužnosti

i za svaku pohvalu )

Nikog se nije bojao,

ničeg se nije plašio,

ali jednog jutra,

jednog lepog jutra

učini mu se da je video nešto,

al’ reče sebi: “Verovatno ništa.”

I imao je pravo

tako kako je on shvatio stvari

to i nije bilo ništa,

ali tog jutra,

tog istog jutra

učini mu se da je nekog čuo,

otvori vrata

i zatvori ih rekavši: “Niko.”

I imao je pravo

tako kako je on shvatao stvari

nije ni bilo nikog

ali ga odjednom uhvati strah

i razumede da je sam

ali ipak nije baš sasvim sam,

i tek tada vide:

Niko i Ništa stoje ispred njega.

Jedan car je zamislio da izgradi veliki grad. Da bi to ostvario, naredio je da se sakupe svi zidari i stolari koji su živjeli u njegovoj zemlji. Među njima je bio mladi zidar koji je morao da ide da gradi grad, dan posle svoje svadbe.

Grad su gradili dvanaest godina. Kada su se završili svi radovi majstore su počeli da otpuštaju kući, nagrađujući ih prije toga za dugotrajan rad.

Svakome graditelju su nudili po izboru ili novac ili tri mudra savjeta. Ali, ni jedan majstor nije želio da umjesto novca dobije mudre savjete. Onda je došao red na tog zidara kojeg su odmah posle svadbe primorali na rad. On je razmislio i odgovorio da želi da čuje tri mudra savjeta.

Tada car reče:

“Evo ti prvi savjet: Nikad ne stavljaj svoj prtljag na konja slučajnog saputnika!

Drugi: nikad ne noćivaj u kući u kojoj je žena stara, a muž mlad, ili star muž a mlada žena.

Treći: sjeti se da je na noktu tvog prsta napisano “uzdrži se”! ”

Zatim mu je car dao tri kolača od ječmenog brašna i rekao da ih ne nacinje, dok ne pređe svoj kućni prag. Posle toga je zidar, zajedno sa dva druga krenuo na put.

Jednom u žarko podne putnike je sustigao konjanik:

“Hej, prijatelji!” javio im se on. “Dajte da vam pomognem!Stavite svoj prtljag na mog konja.”

Oba saputnika našeg zidara dali su jahaču svoj prtljag, zidar nije dao. Konjanik je jahao polako, jahao i odjednom je pustio konja u galop i odjahao, noseći sa sobom odjeću i novac oba majstora. Tada je zidar pomislio: ” Ovo mi je koristila prva zapovijest moji saputnici su sve izgubili, a kod mene je sve netaknuto. ”

Došla je noć, putnici su se zaustavili u jednom selu. Vidjevši da je gospodarica kuće, gdje je odlučeno da prenoće mlada, a muž iako je bogat je star, naš zidar je ustao i otišao da spava u drugu kuću. Mlada žena je sačekala dok su svi zaspali, izbola svog muža i počela da viče da su ga gosti ubili. Okupili su se razjareni seljaci i ubili oba majstora. ” Evo i druga zapovijest mi je koristila. ” pomislio je zidar i uputio se dalje na put.

Rodnoj kući ga je dovela sudbina uoči praznika. Zidar uspori hod i čuje razgovor. Pričaju dva glasa: ženski i muški. “Prokletstvo!” pomislio je. “Dok sam ja dvanaest godina radio, ispostavilo se, da moja žena ima Ijubavnika!”

Odmah je zgrabio svoju pušku i počeo da cilja na prozor. U tom trenutku pogled mu je pao na nokat prsta koji je bio na obaraču, i on se sjeti uzdržanosti. Tada je primorao sebe da malo oslušne, ponovo je čuo iste glasove.

“Mama, kada će se vrati moj otac?” pitao je mladi glas.

“Uskoro, sine, uskoro! Car je već otpustio majstore i tvoj otac može stići svaki dan. ” odgovorio je glas zidareve žene.

” Evo mene!” radosno je viknuo zidar, ulazeći u sobu. Žena mu se bacila oko vrata, slijedeći nju u naručje mu se bacio i sin.

Kada je žena došla sebi od radosti, počela da razgovara sa mužem: “Vjerovatno si gladan. ” i počela je raditi da bi stavila hranu na sto, ali zidar ju je zaustavio i rekao: “Čekaj, imam tri kolača, darovao mi ih je car. ”

Razlomili su oni kolač, i iz njega je ispalo pet stotina zlatnika. Isto toliko su našli i u drugom, i u trećem kolaču.