Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

  Bosna je Zemlja Božije milosti

 

Svjetla na kraju puta   Jablan

Jablan                                                                                    Nježni krajolik

 

Svjetla na kraju puta  Rijeka blistava

Svjetlost na kraju puta                                                        Rijeka blistava

 

Dolina čednosti    Zaboravljena prošlost

Dolina čednosti                                                        Zaboravljena    prošlost

Potočić  Planina

Potočić                                                                                 Planina

 

Lomača   Dim

Lomača                                                                               Dim

 

Oprost  Krajolik strasti

Oprost                                                                               Krajolik strasti

 

Bleki – Srce u ruci

sanjam da sanjam

u tom drugom snu lebdim

vidim da sam dijete

držim srce u ruci

nudim ga nekome

znam da je moje

 

iako su mi grudi nevino čiste

pomislim čudno je

sretna a spretna ona

iz prvog sna

koja je sanjalicu iščupala

dok kap proljetne kiše

sapire krv sa njega živog

 

a ona crvena

a kakva će drugačija biti

za mir i slobodu

klizi na nevinu bjelinu

ruku krhke ruže

ah miline i tuge

 

gledajući suzu u oku njenom

zaboravih da lebdim

i sada padam sa darom u ruci

ni pomoći ni sjenke ni svjetla

nikoga nema da ga primi

 

Prever – Barbara

Svijet azura  Duša jecajpg  Ljubavno pismo

 

Barbara

 

Sjeti se Barbara

Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana

A ti si hodala nasmijana

Prokisla radosna očarana

Pod kišom

Sjeti se Barbara

Bez prestanka je kišilo nad Brestom

A ja sam te sreo u ulici Sijama

Smješila si se

I ja sam se smješio

Sjeti se Barbara

Ti koju nisam poznavao

Ti koja me nisi poznavala

Sjeti se

Sjeti se toga dana

Ne zaboravi

Neki čovjek je stajao u trijemu i

Viknuo tvoje ime

Barbara

A ti si po kiši k njemu potrčala

Radosna prokisla očarana

U njegov zagrljaj pala

Sjeti se toga Barbara

I ne ljuti se što ti govorim Ti

Ja kažem ti svima koje volim

Čak i onima koje sam jednom vidio

Ja kažem ti onima koji se vole

Čak i onima koje nisam upoznao.

Sjeti se Barbara

Ne zaboravi

Tu kišu mudru i sretnu

Na svome licu sretnom

Nad ovim gradom sretnim

Tu kišu iznad mora

Iznad arsenala

Tu kišu što je pala na brod iz Uesana

O Barbara

Rat je svinjarija velika

Što je sa sobom sada

Pod kišom kanonada ognja

Krvi i čelika

A onaj koji te je grlio

Zaljubljeno

Je li umro nestao ili još uvjek živi

O Barbara

Bez prestanka kiši nad Brestom

Jednako kao i tada

Ali to nije isto i sve je srušeno

To su korotne kiše, strašne i neutješne

To nije oluja više od ognja,

krvi i čelika

To su naprosto oblaci

Što kao pseta crkavaju

Kao pseta što nestaju

U mlazu vode nad Brestom

Da trunu negdje daleko

daleko, daleko od Bresta

Od koga ništa ne osta.

 

 

Žak Prever – Sjećanje

 

 

Ah, to proljeće

 

Jesenji beskraj

 

Ljubavna čarolija

 

Jesenja milina

 

 

04.02.1900.-Rođen francuski pisac Žak Anri Mari Prever, nazvan “pjesnik Pariza”. Počeo je pod uticajem nadrealista, ali je vremenom izgradio originalan izraz jednostavne i sažete forme. Njegovu poeziju karakterišu revolt, mladalački cinizam, ismijevanje autoriteta. Napisao je više poetskih scenarija, možda najljepših u francuskoj kinematografiji, za filmove režisera Marsela Karnea “Obala u magli”, “Hotel Sjever”, “Dan se rađa”, “LJubavnici iz Verone”, “Djeca raja”, “Vrata noći”. Djela: zbirke pjesama “Riječi”, “Veliki proljećni bal”, “Kiša i lijepo vrijeme”.

Prever je umro 11.04.1977.

Tako nam kroničari bilježe jednog od najvećih lirika dvadesetog vijeka i maga poezije uopšte.

Mi ga prozvali vjesnikom proljeća, jer malo ko je o ljubavi znao pisati tako jednostavno, pučanski, prirodno ,kao da je ona samo proljeće.

Mi ćemo dodati ješ par istinoljubivih rečenica o Preveru.

1925.godine Žak Prever se venčao sa prijateljicom iz detinjstva Simon Dijen. To je ona djevojčica Barbara, koju je morao pitati da li se sjeća kiša koje su neprekidno padale.

Od 1930, zajedno sa mlađim bratom, filmskim režiserom – Pjerom, radio je na realizaciji nekoliko filmova, kao glumac, asistent i scenarista. Tridesetih godina Prever je počeo da piše i za kabaree, kafe-teatre i avangardne pozorišne trupe: kraće drame, monologe, horske recitale i šansone.

Žao nam je što biografi nisu zapamtili više detalja o ženama njegovog života.Nije bitno da li su priče vesele ili tužne,one su dio njegovih sjećanja pretočenih u stihove i umjentost.

Jacqueline Laurent,mlada i prelijepa glumica i dražesna Claudy Carter, su mali predah do Janine Loris koju 1943. godine ženi , da bi se 1946. rodila se Mišel, kći Žaka i Žanine Prever.

Žene su žene kaže Prever.

One su takave kakve jesu,cvjetne,blistave,nježne,ljubomorne zaljubljene, sanjalice,mirisne,vesele,rasplakane,raskošne,ljubavnice ,majke,žene sa pločnika…

Šta se može, kroničari nisu ljudi sa damarima.Isto kao ni kritičari.Oni samo bilježe šture podatke i fabule.Da su kritičari bilo kakvi poznavaoci umjetnosti ,ne bi se bavili kritikom,radili bi umjetnost.

Kritičari će vam za Prevera reći da je nadrealista, egzistencijalista, realista,pa čak i futurista i kubista…zaboravljajući da se on svemu njihovom , pa i svima njima rugao.

Sa nepunih dvadeset godine je sve te pravce gurnuo u stranu,pride još i jednoliki aleksandrinac ili rimu,prezirući deklamatorskeske tenzije.

Nadrealiste će ismijati.

Egzistencijalistima i njihovom šupljoglavom papi Sartru će dati nogu.

Realiste će slati da mu kupuju cigarete.

Pikaso i Dali ga nisu zanimali, jer su se u ime avangardnosti isuviše udaljili od života ,ne prepoznavajući ga i karikaturalno se odnoseći prema njemu.Pikasu će pokloniti jabuku za doručak.

On je bio dobar,miran i tih čovjek,koji nije patio od glamura. Glamur se išao njemu pokloniti. Dolazili su sineasti da iskamče njegove riječi. Libreta za najpoetičnije francuske filmove tog doba je pisao upravo on, Žak Prever.

Nije imao ni sedamnaest godina kada su ga poslali da ubija.

Koga će ti, bolan ,poeta ubiti.Stajaće na pustopoljini,gledati metke kako mu pored lica,pored srca zuje ali , on , pucati neće. Njegovo oružje su riječi.Priznao je; ni jednog metka u ratu nije opalio. Remark koji je imao tek dvije godine više, mu ,sa druge strane ,nije uzvratio.Poeta da kidiše na poetu, na čovjeka?Ne ide to.

Vidjeće i zapamtiće Prever i Remark mnogo smrti.I pisati o njoj i beznađu koja poslije rata slijedi.Preziraće crkve i poretke ,streljaće rječju njihove glavešine i žbirove , na svakom koraku i ići dalje uspravne glave.

Zbog onih dobrih,običnih ljudi pričaće jednostavnim riječima o onome što su vidjeli,voljeli ili željeli vidjeti i voljeti.Rane su privremeno zacijelile i vrijeme je da pustimo Remarka da radi.Proza je obimnija i tu ima mnogo više posla.

Vrativši se iz rata Prever više nije bio dijete i nije mu bilo do pozerskih šupljanja nadrealista ,egzistencijalističkih ubleha, benignih dadaista i inih …ista.On će u pero smotati dah trenutka i prenijeti ga bojama koje istinitu poeziju boje.

Prever će okovati ljubav,poklanjati ružu za jedan dan,a tu ljubav,tako silnu,tako nježnu,tako očajnu, zauvijek. Neće se stidjeti da voli starice koje sa uvelim cvijećem čekaju pobjednike. On će vidjeti djecu da se vole stojeći,čekajući da bjele grudi postanu podatne, dok puževi idu na nečiji pogreb.

Odjednom počinju detalje Preverovih slika gurati u šansone. Mnogi kažu da se francuska šansona, zahvaljujući pitkosti Preverove poezije preporodila i procvjetala.

Pariz i Sena su bili Preverov život.

U Parizu su pločnici malo drugačiji. Tamo se djevojčice podaju za su,za koricu hljeba. Da li je već tada , na Pigalu , susretao trinaestogodišnju Pjaf? Možda su se u prolazu okrznuli. Ali on je već postajao bard kojeg su napuštale ratne more,a ona je tek za tri godine trebala da izgubi malenu Marselu i krenuti mukotrpnim putem muzike,poezije, ljubavi i bola.

Petnaestak godina kasnije Vrapčić će pjevati njegovo Uvelo lišće.I Iv Montan,Žilijet Greko,Barbara Strisend,Erik Klepton,Diana Kral i stotine njih , ali i nezaboravna Paula Cole.

Koliko je tu ,uz Senu, uglova,fenjera ,kaldrme,ptica i ljudi koji bezglavo srljaju. A bome se i ljube,i vole, i rade još mnogo više od toga. Mnogo više nego što on to može u svoje pjesme kanonizirati. Nije želio da čitaoce pretvori u voajere,već samo u ljubitelje istine, ljepote i ljubavi.

Nekad bi se ulijenio. Sjeo bi u neki bircuz,takve je kafe'e najviše volio, napose one u ulici Kanal sv.Martina,pijuckao i gledao golubice i golubove kako se takare i kako im perje leti.

Nije se stidio.Zašto bi?

On je pjesnik cvijeća,proljeća i ljubavi, ali i pariskog pločnika. Majstor jednostavnosti i trenutka.

Kao vrsni fotograf , zaledi sliku i pjeva o njoj. Na čitaocu je kako će i koliko će od te slike primiti u svoje bilo.

Uvijek će se zaboravljati da je on poeta kakvog Francuska nikad nije imala.

Bio je sretnik koji je preživio jedan rat. Zna preživjet će i drugi,ali neće prestajati da piše o živom pjesku, čeličnim grdiosijama ,jutarnjem doručku,jeseni ili lijepom vremenu mladosti.Malo je francuskih pjesnika potrošilo mastila i riječi kao Prever.

Neke od tih pjesnika volimo,neke podnosimo,a neke ne zarezujemo.Sve zavisi od raspoloženja.

Za Prevera vam ne treba raspoloženje.Treba vam minut slobodnog vremena.Taj minut će se pretvoriti u bujicu slika koje mogu trajati satima, a ostati u sjećanju čitav život.

Eto ,to vam je Prever koji će se narugati i smrti pevajući o lijepom životu,ali sasvim izvjesno, neće moći pobjeći od nje.

Ironija , umro je daleko od Pariza bez kojeg nije mogao disati.Ali ; kažu da je pročistio pluća i umro srećan udišući more Bretanje i vazduh djedova.

Lijepi život

Kada život završi igru

Smrt sve postavlja na svoje mjesto

Život se zabavlja čitavog trajanja

dok Smrt uređuje kuću

bez obzira na prašinu

koju sakriva pod prostiračem

Toliko ima lijepih stvari

koje ona zaboravlja.

Bleki – O rasuta Srca moja

 

Ponekad

nekako

se sve posloži

i ljubav i tuga

lijep sniježni dan

početkom proljeća

u iskri sjećanja

 

raspoloženje odiše elegijom

pa jesen je zar ne

onom umilnom

plemenitom

srce hoće da odleti za labudicama

ka nebu

 

znalo bi ono kamo

i pravac

ali mu se ne da

još mu vrijeme za let grlicama nije

 

ne pomaže mu ni violine

ni klavir

gitaru bi da sa sobom nosi

jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati

poželjelo se i njih i plesa

 

sjedim u kutku sobe

skupio se

ko upokojena papirna petodinarka

da dam prostora meštru od nježnosti i plesa

 

uzimam gitaru

onu čarobnu rubinovu

i prebirem prstima

 

znate

ja vam ne znam da sviram

ali ljubav i snovi mogu sve

 

odjednom se zvuci preliše u akorde

najdražeg tanga Duši mojoj

Tango za Evoru

i vidim

Srce moje

 

uzbinbano i krvavo

bojažljivo je

 

korak po korak

prilazi Grlici miloj

zar je važno kojoj

sve je ono voljelo

ispravka

voli voli voli…

 

prima je za ruku

ljubi je u obraz

publika nebeska je tu

zagrli i zastane

 

gleda u mene

ja se zastidim

stao sam

jer mi suze vlaže oči

ne vidim strune

 

uželio sam vas se mile moje

toliko mi nedostajete da me život boli

 

Srce mi šapuće

pusti sada tugu

vrijeme je za snove i ples

 

gitara zaplače

 

Srce se priljubi

uz obraz Grlice plavetne

i vali krenu

 

Crvena grudva je samo

Ljepoti u svili

koja leprša u njegovom naručju

 

začudo krvavi led poprima moj lik

inače nema taj običaj

možda misli

da će Ja konju

kome su noge postale stablo

ukorijenjeno u prošlosti

udahnuti lakoću kojom ono pleše

 

u uglu gitara više nije sama

ima tu jedna milozvučna violina

i hor anđeoskih Romkinja koji se glasa

 

sve ljubav

slavi slavi…

 

korak za korakom

okret i okret

i zastoj i stisak

kada u vazduhu dodir gori

slama

dvije i dvije ruke

lijeve i desne

noge su ljubavne čežnje korak

 

o Grlica je muzika

koja sve odjednom

kao labudica

želi želi…

obraz bjeličasti i razigrani

uz onaj ozbiljni tužni tužni…

 

bolje da sam ostao da sjedim

ne želim da me sada srce izda

neće neće

šapće Ona

ovaj ples moraš odsanjati

potom

sa svakom grlicom otplesati

uželjele se dodira tvojih

strasti

što sjećanja zvoje na nas nosi

 

i daj prestani mi lice rositi

nisi valjda pizdun postao

sve će ti se oprostiti

ljubav uvijek pobjeđuje

 

stišće me nježno

ljubavnički

sa onim neugaslim žarom

koji se nikad ne usteže

gori gori

korak za korakom…

okret za okretom…

zastoj i stisak

 

i sjedinjena Srca

dva

što se miluju

ljube

ruka u ruci ruci …

 

o rasuta Srca

moja moja…

Prever – Deca kad se vole

 

Deca kad se vole

ljube se stojeći

po kapijama noći

dok prolaznici ukazuju prstom na njih.

 

Ali decu kad se vole

Baš briga

da l’ ih ko vidi

jer tu su samo njihove senke

treperave u noći

koje izazivaju kod prolaznika

bes,

prezir,

smeh

i zavist.

 

Deca kad se vole

nisu ovde ni za koga.

Tada su dalje odavde

nego što je noć,

i mnogo dalje

nego što je dan.

Ona su

u zaslepljujućoj svetlosti

prve ljubavi.

Versna Parun – Za sve su kriva djetinjstva naša

 

 

Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predjela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.

 

Iznikli smo pokraj drumova

i s nama rastao je strah naš

od divljih kopita koja će nas pregaziti

i od kamena međašnih koji će razdvojiti

našu mladost.

 

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.

Dva netaknuta oka. I srce

u kojem se nije zaustavio jauk.

 

Svijet je u nas ulazio neskladno

i ranjavao naša čela

zveketom svojih ubojitih istina

i bukom zvijezda zakašnjelih.

 

Starimo. A bajke idu uz nas

kao stado za ognjem u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi.

Oteščale i tužne.

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

 Prozračni snovi

 

 

Svijet azura    Krhki đardin

Svijet azura                                                                              Krhki đardin

 

Blagorodni oblaci    Plavetni san

Blagorodni oblaci                                                                       Plavetni san

 

Tanani snovi    Lepršavi snovi

Tanani snovi                                                                        Lepršavi snovi