Pred ponoćna Galerija Bosna zemlja Božije milosti

 

Zaleđeni fragmenti II

 

San  Oblaci

San                                                                                            Oblaci

Ona tuguje   Samoća

Ona tuguje                                                                          Samoća

 

Bol Đardin ljubavi

Bol                                                                                        Đardin ljubavi

 

Snaga ljubavi  Ljetna ljubav

Snaga ljubavi                                                                             Ljetna ljubav

 

Muzika stara  Zaljubljenost

Muzika stara                                                                       Zaljubljenost

 

Zaboravljena prošlost  Rijeka blistava

Zaboravljena prošlost                                                Rijeka blistava 1

 

Proljeće u oblacima  Vali luduju

Proljeće u oblacima                                                          Vali luduju

 

Usamljena duša  Blistava modra rijeka

Usamljena duša                                                                         Blistava Modra rijeka

 

Bleki – Svila, mahagoni i led u grudima

Lijepo je ispraćati ljude

malo je sjetno

ponkad tužno

ali oni se jednog dana vraćaju

ili mogu vratiti

 

šta sa ljudima

koji nemaju koga ispratiti

koji nisu imali prilike da nekog isprate

jer te su samo nestali

a ih nisu pitali

 

šta sa ljudima

koji su voljene ispratili

davno još

u svili i mahagoniju

i ledom u grudima

 

šta sa ljudima

koji su jedno dijete dali spaliti

samo da nemaju otići na grob

jer bole djetinje četiri godine

i još više one neizigrane

 

ne vozim auto

ne treba mi

pješke mogu stići do svakog groba

a svaki od njih je dušu grada

ne oni koji ga napuštaju

 

Danas je dugo očekivana subota

Danas je dugo očekivana Subota   Olakšali smo vam posao.Vi sada možete sve ostalo izračunati.

A zašto je ovo dugo očekivana subota, a nekima i nije.

Dugo očekivana je je subota uvijek  dugo očekivana, još od farizeja i saduceja, a neki kažu i od

Nefertite.

Oklen nam naumpade baš ona, nejljepša do svih Evinih kćerki. Možda zato što je radila šta joj i

kako joj ćeif.

I nikad nije propuštala ni jednu surbotu.Kažu znala je subotu protegnuti na nekoliko dana.

E sada se neuki pitaju , a što će joj to.

Mi se ne pitamo.Naslijedili smo njene hromozome. pa nam subotom zvone poput alarma ne

uzavrelom kuhalu.

A kada se oni uzburkaju , i nama surbota traje heftu dana.Joj lipote , prelipe i uzbibane šjore i šjorine

naše.

Znamo da da nemate ništa protiv od fešte koja traje čitav tjedan. A voljele bi da imate Nefertitinu ,

ili baremLisistratinu moć, pa da se hefta obrne barem na  jedan stađun. E to tek bila fešta od feštanja a

bome isvašta nešto u okviru tih dionizijevih večernjih zavrzlama.

 

Što bi poete rekle:

Ne bi se znalo  ni ono lud zbunjen…

 

U prevodu:

– Subota je najdraži dan svim dunjalučanima, čak i ako napokon prosijava.

 

A ovi prepisivači nam na vrh današnjih takara , valjda iz osvete , natandartili Nerona rođenog , čak 15. decembra:

Kažu jedne subote 37. g. računate po Hristu , rođen je rimski car Lukije Domicije Ahenobarbus, poznat kao Klaudije Kajsar Avgust Germanik Neron, ili samo Neron.

Jedan od najizopačenijih,najomraženijih i najpoznatijih i vladara u rimskoj istoriji.U njegovom slučaju količina zla je proporcionalna slavi. Na prijesto ga je 54. godine  dovela majka Julija Agripina Mlađa,zvana Trovačica.

Da bi njen sin miljenik došao na prijesto prethodno je otrovala cara Klaudija Prvog Tiberija, čija je bila četvrta žena.

Klaudije vam je onaj ,ko fol mutavi car u filmskoj seriji Ja,Klaudije. Ženio se četiri puta. Valjda mu život dosadio pa se  ženio  dok nije dobio ženu koja će ga otrovati.

Njegov posinak Neron je radio čuda. Vladajući despotski, ubio je mnoge ugledne Rimljane i konfiskovao im imovinu. Pogubio je čak i majku i vaspitača, filozofa Lukija Seneku.

Prepričavaju da je sa sestrom imao dijete koje je živo izvadio iz utrobe.Normalno jadna žena nije preživjela. Sestrina smrt ga je slomila.

Tada je došao na ideju da zapali Rim kako bi dobio inspiraciju da napiše pjesmu “Rim u požaru” . Izgorilo je poreko pola   Rima i rimljani su se pobunile. On se  68. ubio prestravljen pobunom pretorijanske garde i erupcijom narodnog nezadovoljstva.

Eto zašto nekim subota nije baš najugodnija.Zahvaljujući Neronu , u podsvjesti im strah od nardoskog nezadovoljstva.

Indexi – Sanjam / Song – Lyrics

 

Sanjam

 

Sanjam da te opet slusam kako dises

kako dises dok savija se trava

da me dira tvoja kosa plava

tvoja kosa na mom licu draga

 

Sanjam da se opet volimo u klasju

u tom klasju sto lezi tu pod nama

i da luta tvoja ruka vrela

tvoja ruka preko moga tijela

 

Ref. 2x

Samo jedan zivot imam

i ludo ga bacam

jer zavoljeh jednu zenu

zenu koju sanjam

 

Samo jedan zivot imam

koji nisam htio

jer zavoljeh jednu zenu

koju nisam smio

 

Sanjam da ti kazem

vrati mi se draga

ako treba pobjegni od svega

jer je zivot samo ovaj jedan

nema nista, nista izvan njega

 

Ref. 2x

 

Samo jedan zivot imam

i ludo ga bacam

jer zavoleh jednu zenu

zenu koju sanjam

samo jedan zivot imam

koji nisam htio

 

Jer zavoljeh jednu zenu

zenu koju sanjam

(2x)

 

Aleksa Šantić – Pomen

Noć milosti i sna

 

 

Aleksa Šantić (27. maj 1868. Mostar – 2. februar 1924. Mostar, Bosna i Hercegovina) je bio uz Mak Dizdara najveći i najproduktivniji  bosanskohercegovački pjesnik. Povezao je svojim djelom idejne i pjesničke težnje književne tradicije i nove epohe modernizma, kojoj je pripadao. Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku pjesama 1891. godine.

To su relevantni podaci  sa kojima će se svi složiti.Ostale biografske crtice o životu pjesnika Alekse Šantića će se razlikovati od biografa do biografa,od kritičara do kritičara,simpatizera ili nesimpatizera.

Svi će pričati o Šantiću,svi će se trpati u mit o Šantiću , bez obzira da li su njihove riječi istinite,iskrene i ljudske,ili su samo proizvod nekih ličnih animoziteta i kompleksa,ili naloga dnevne politike. Neki će pokušati da doktoriraju na Šantiću,ali ga neće moći istjerati iz Bosne,kao što je to vehta Razija Lagumđija učinila Meši Selimoviću.

Nas ne interesuju tračevi i rekla kazala.Ne interesuje nas ni „pamet novijeg doba“.Ponajmanje našu pažnju zavređuje političko blaćenje ili glorifikacija lika Alekse Šantića.

Nas interesuje Aleksa Šantić pjesnik i ostavština koju je dao.Bogata je to kula.U toj kuli ima po nešto za svakog iskrenog zaljubljenika u poetiku i ljepotu,  u Mostar i Bosnu.Svako razmišljanje mimo toga je  toboparalitička glupost.

Da,označiće Aleksu maloumnikom,autistom i mjesečarem, koji ne može da zapamti rečenicu ili ne može da završi osnovne škole.

Gospodo vi koji ste školovani i takve mu pogrde darujete ,napišite bar jednu jedinu pjesmu ,koja bi  kao Šantićeva poezija nostila miris đula,šadrvana i ljubavi kojom vaskolika Bosna odiše.

Gospodo vi koji u svakoj riječi dlaku tražite ,pogledajte da se  u vašem oku nije sajkrila  šuma od koje ne vidite ljepotu probeharale alice,šum Neretve, miris Bosanskog neba i nevinosti.

Gospodo,vi koji nacionalizam u svakoj riječi tražite,zavirite u svoja srca i pogledajte koliko otrova u njimu kola.

Reći će da su ga srpski savremenici pogradno zvali Aljo, a to je  zbog njegovog kosmopolitizma i htjenjima zajedništva.Neki neuki zubati ljudi će mu pripisivati ncionalizam,koji oni u srcu poput ljute guje gaje.

Nama ne smeta ako neko kaže da je srbin,hrvat ili bošnjak.To je njihovo pravo. Dopustite vi nama da nudemo Bosanci.

Gospodo zavirite u leksikone poezije i provjerite koji je balknaski pjesnik bio plodniji i rječitiji od Alekse Šantića.

Samo jedan ga je prevazišao dubinom riječi,a to je Mak Dizdar. Ali Mak je tragalac za za korjenima i iskonom.

Šantić to nije. Šantić je pripadao epohi kada Bosna nije bila Bosanska. Tragovi Turaka su bili još snažni.Austrougare nije interesovala Bosna i njen narod , već samo demonstracija sile – velesile.

Šantić je bio Bosanac pravoslavac ,koga su svim silama nastojali da uvuku u ralje srpskog nacuionalizma.Za to su bili zaduženi Garašaninovi velikosrbi Jovan Dućić i Svetozar Ćorović. Oni su svojim nacionalističkim kandžama za grkljan ščepali nervička Šantića ,ali on se nije dao.

On je želio biti samo Bosanski pravoslavac i ništa više. Od dvojca je i krenula sva priča o Šantićevim „ umnim“ ispadima . Zloba i ljubomora, na poetu koji je pisao tako lako i onako kako to oni nisu umjeli.Oni su bili ograničeni,zaslijepljeni i koristoljubljivi.Dučić je mrzio ljepote žena i ljudi  i mirise  Mostara, koje Šantić iz svoje duše prelijevao u svoju poeziju. Ćorovićeva djela Stojan Mutikaša i Zulumćar su autobiografska.Šantić je   je pjevao o ljubavi,svijetu u kojem se svjetlost neba ogleda u ljepoti žene i krajolika mostarskog.

Šantić se uvijek  zaljubljivao u žene. U muslimanku, u katolkinju,  u pravoslavku i u sve žene i djevojčice svijeta. Svaka žena je djevojčica i svaka djevojčica je žena.Oni koji ne poznaju ljubav i žene ,ne mogu to ni spoznati, ni prepoznati.Njihove prljave misli ih vode pedofiliji.

Koliko je samo ljubavi u njegovim pjesmama.Koliko dunjalučkih ljepota ostavljeno kao testament naraštajima koji slijede.

Mi nikad ne letimo za razmišljanjima: šta je pjesni htio da kaže , već za onim šta je kazao. A kod Alekse Šantića ima mnogo toga rečenog.Mnogo je tu ljubavi i ljepote. Da, tu  u njegovim pjesmama obitavaju žene od krvi i mesa,koje vole samo one koje njihove srce hoće. On se ne stidi priznati odbacivanja.

Dobro, bila su to patrijahalna vremena, u kome đule i jorgovani bijeli nisu smjeli svoju ljubav tek tako poklanjati.Ako vidite prelijepu dvanaestogodišnju djevojčicu, vi znate da će ona , koliko sutra, postati prekrasna žena.Ona neće smjeti da vas voli.Ako ste poeta vi će te napisati pjesmu o toj nedostižnoj ljepoti, jer ona to zaslužuje.

A u Mostaru je svaka pristojnija porodica imala  šadrvan i nemojmo mu zamjeriti ,ako je ponekda zastao da se napije hladne vode i nauživa mirisa đula i behara, baci pogled na neko uzdrhtalo djevojče, iako to nije smio.

Šantiće je odrastao,njegov  Mostar se mjenjao ,ljudi su odlazili i nestajali.Neke nove rugobe su se spuštale na kaldrmu , noseći na prtinama svojih opanaka  prange i gusle.

Bilo je sve teže biti Bosanac.Bosanske pravoslavce,muslimane i katolike su silom, mitom, strahom i mržnjom htjeli da pretvore u nešto, čega  u Bosni nikad nije bilo.Sudarivši se sa zlom mnogi su bježali na istok, dosta njih na Zapad.

Šantića jer to boljelo i on je ostajao usamljenik.Vremena njegovih ljubavi su prošla.Žar     polako gasne. Ostaje prostor samo za sjećanje i elegije. Sve je manje svjetlosti ,a sve više socijalne zebnje  u njegovoj poeziji.

On ne kaže ostajte ovdje srbine,bošnjače ili hrvatu.On to pjeva dobrom čovjeku Bosancu, koji napušta svoju milu zemlju ,majku Bosnu. Aleksa Šantić nikada nije bježao od svoje Bosne i svoga Mostara.

Svjetlucava modrina Neretve je zarobila njegovu dušu i um. Otuda u njegovim stihovima lebdi poneki narodni zvuk.Otrgnuo je od zaborava neke riječi narodnog pjesnika, ubacio ih u svoje stihove i vjenčao ih sa vječnošću.

 

Anka Tomlinović mu je srce poklonila.Nisu mu dali da je voli.

On je svoju dušu darovao Zorki Šolini.Kaćiperka ju je prezrela.

Mlađahna Emina Sofić  je prekasno rođena pa je njena ljepota bila dostatna samo za divljenje i poeziju.

Tri žene,tri paralele koje se sjeku u beskonačnosti. Tri je neparan broj i znamo da ne može biti sretan,jer harmonija leži u parovima.Nesretni Šantić nikako da nađe svoj par.

Ipak to su tri ljubavi na kojima pjesnik može graditi svoje svijetove poetike i ljubavne lirike.

 

Šantić-I opet mi duša sve o tebi sanja

 

I opet mi duša sve o tebi sanja,

I kida se srce i za tobom gine,

A nevjera tvoja daleko se sklanja,

Kao tamni oblak kad sa neba mine.

 

I opet si meni čista, sjajna, vedra,

Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,

Pa bih opet tebi panuo na njedra

I gledô ti oči što se slatko smiju.

 

Tako vita jela koju munja zgodi

Još u nebo gleda i života čeka,

I ne misli: nebo da oblake vodi

Iz kojih ce nova zagrmiti jeka…

 

JEDNA SUZA

Aleksa Šantić

 

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te. —

U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,

Gdje bereš krupne raspukle granate.

 

Mila, kô zlatno nebo pošlje tuče,

U tihu hladu stare kruške one,

Sjede ti djeca i zadaću uče.

 

Nad šedrvanom leptiri se gone

I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,

Rasipaju se, dok polako tone

 

Jesenje sunce…I, kô sa visina

Olovni oblak po duši mi pade,

Najcrnji pokrov bola i gorčina.

 

I kobna misô moriti me stade:

Što moja nisi, i što smiraj dana

Ne nosi meni zvijezde, no jade?

 

Što moje bašte ostaše bez grana

I slatka ploda, što rađa i zrije

Na vatri sunca?… Gdje su jorgovana

 

Vijenci plavi?… Gdi je kletva, gdi je?…

Vaj, vjetar huji… a ja mislim na te,

I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate.

Aleksa Šantić – Ne vjeruj

 

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime

 

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

 

Dođi, čekaću te! U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

 

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za riječi ne zna;

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše!

 

Miss zeničkog pržuna ili Tajna Vojislava Šešelja

 

Iz Arhiva

****

Basna  o misici zeničko pržuna – birvaktile

***

Svakog trena nas obasipaju nekim misicama.

A mi imamo svoju Basnu : Mis zeničkog pržuna .

Birvaktile pisali što o njoj  mislimo i svijetu kliknuli.

No, te su vam slike i misice zahvalne za gledanje , pa su mnogi lakomi na njihove obline i slike ,  k'o papak na omot čokolade . Uzima vam seljak čokoladu , omot sjajni srebreni u rukama drži i divi se , ono što ga podsjeća na nus produkt vlastitih crijeva baca , potom ,  sam se sebi guslama junači.

Svako malo nam se desi neka mis.

Ovo nije priča o tim misicama . One su savim uredu .I na okus i na opip.

Bar se tako pričinjava.

Ima jedna odavno  zaboravljena misica.

Ona biša prva Mis gospojica najvišeg zeničkog andergaund zatvorskog miljea .

Ona nas svako malo nasmije.

Eto , kanda,onomad  planirao da dođe u Sarajevo.

Padamo i valjamo se od šege. Čuj zenička papalica nama da dođe. Samo nas nasmijavati do suza može i ništa više.

Dolazak u Sarajevo uvek najvaljuju kreatura koju je život izmetio i obarabatio,  a istorija urnisala.

U pitanju je Nebo Grada čednosti.

Ima mnogo takvih spodoba kojima Sarajevo dođe k'o neki sveti gral ili barem vatikanski kalež . Hoće ljudi malo publiciteta i mladosti da se prisjete . Valja im mrijeti i dušom se rastajati.

To je privid . Oni navraćaju da se onako rakomorni , boleštinama duha svoga izgriženi , napiju vode ljekovite Modre rijeke, nadišu vazduha Bosne zemlje Božije milosti  i udahnu malo svježine i svetosti Grada Čednosti..

Vazduh i voda ovog podneblja , bremenitog od nevinosti , su čisti , bogati ozonom i ljekoviti .

Umilni, Milostivi i Praštajući.

Kontaju akrepi da će im se bar malo produžiti boravak i povratak međ  smrad vlastitog izmeta.

Ne ide to tako , gusle , kosovski i mišarski boj što ga još  vojuju , ih krivo uputio.

Bosna i Sarajevo daruju svoje blagodati samo dobrim  ljudima , i iskrenim pokajnicima i pokojnicima .

Vi se začudiste što pominjemo vama nepoznatu prvu gospojicu , mis najvisočijeg zeničkog zatvorskog   miljea ,  i pitate se ko je ona ,  i čemu sad  to.

Polako, sve po redu i – po zakonu ; bolan . Ovdje u ovoj priči , kao i u svakoj drugoj zakon ljudskosti je osnov i mjerilo svega .

Htjeli smo kontaktirati Vesnu Mrdežu Tunić za autorizaciju ovog teksta . Nismo je uspjeli dobiti. Sada joj se skrušeno izvinjevamo na par rečenica koje slijede , koje nemaju nikakve veze sa njenim profilom i CV.

Neke se riječi moraju izreći . Ove imaju veze sa djelićem njenog života koji je ona naprasno , svojevoljno , hitno abortirala i izbrisala.

Na vrijeme i u pravi čas . Gdje si vidio živjeti sa muškinjem koje nije muškinja i koja se pretvara da je vojvoda i junačina , a u stvari time svoju utabanu  debelnjaču , gospojicu svoju i pederluk u kukavičluku skriva .

Sve je počelo latentnom ljubavlju i ljubomorom . Misica i vrckasti Brano uvijek skupa , u duetu lizali usrane guzice BH , komunističkih krvopija i glavanja . Grebali se za neljudskost . Izgleda da je većina toga pripala  gospojici . Iako je veći dio govana pripao gospojici , a možda upravo zbog toga što je i više smrdjela , postaviše onog vrckastog za prvu damu omlatine , odnosno SKOJA.

Da ste tada mogli gledati  , vidjeli bi šta je ljubomora , huka i bijes . Obnevidje i pomahnita gospojica skroz naskroz . Prolaja i gore i dolje . Sistemi to uvijek lako riješavaju . Nekoliko godina bolovanja i pržun.

Šteta što su par godina prije ukinuli Goli otok . Gospojica ne bi postala gospojica i manje bijede i zla na ovom svijetu . Upitno je da li bi se uopšte vrnula . Sigurno ne bi. Tamo nije bilo pederluka da se njime bolest i ljubomora liječi . Tamo su za to , macole kamenolomske radile . Tako bi i danas trebali ; za takve kao što je misica.

Dakle , poslaše oni oženjenog čo'eka u zatvor i on namah postade gospojica . Gdje ćeš ba lajavog i oženjenog pervertita i latentnog pedera , poslati međ’ uspaljene robijaše . Robijaši prepoznaše odbačeno čeljade , zaljubljenika u vrckavo muško , koje ga izradi i stolicu mu željenu ugrabi . Potom je sve bilo u ushićenom i uspaljenom strpljenju i čekanju.

Ne kreću ni robijaši tako bez reda i nasumično . Imaju oni kodexe neke svoje iščašene časti , znanje i metode .  Ako si čist nema diranja, ako si pogan : ee’ evo ti još poganluka , pa ga na guzici tegari.

Nisu dugo čekali . Prolajala gospojica namah . Kako neće , glad djedovska joj žvalje razvalila , ne može da ih skupi , a guzica od toliko muškinja načisto zinula i pomahnitala .

Eto ti kupleraja u Zeničkom kaznenopopravnom domu . Ne prođe ni hefta dana ustoličiše onog ; što nikad nije bio ni čovjek, ni muško ; u prvu mis kazamata . Više nije bilo govora da bude gospojica. To su bile prave orgije . Redovi se , na jednu plaho sretnu misicu , stvarali.

Vlast morala intervenisati . Bruka u javnost procurila i morali smirivati strasti .

Čula za orgijanja u kazamatu gospojicina žena i odmah joj nogu dala . To joj nikad oprošteno nije . Sporedni uzrok rakomornih rana.

Gospojici svako malo mjesec dana samice i odmora odrede . Ne može se ergela pobješnjelih pogančera što čeprkaju po vrckavim guzicama i debelim crijevima bivšeg SKOJ-evca tek tako smiriti . Šest samica po mjesec dana u dvadeset dva mjeseca ; što je mnogo mnogo je . Dva mjeseca svakodnevnog saginjenja po safun i kad ga ni na kilometar ne m'reš vidjeti , pa mjesec samice.

Nekad to nije bila samica već plastična hirurgija , trebalo je ponekad gospojicin guzni trakt malo zašiti i dotjerati odnosno plastificirati . Tako mu i lice uijek bilo . Kao od kaučuka ili još crnje , od ebonita . Za pržuna dušu dalo.

Ipak i pored svih mjera predostrožnosti naruši se gospojicino zdravlje i vlast prvu gospođicu zeničkih robijaša otkanta i u drugo , prihvatljivije , odredište premjesti.

Tako je prva mis postala bivša i lentu joj uzeše.

Tek tada je gospođa poludjela i nikad više nije sebi došla . Više nije gospojica , ti su dani prošli, debelnjača joj , ko ćenifska badža , na žvalje se prislonila.

Nova sredina , novi život , misli se ,  pržun odradio svoje . Joj , sretna li im majka ; žvaljama i ćenifari , nešto ne da mira . Oženi se ona ,  paravan perfekt , ali joj se sladio pržun.

Sve što gospođa radi jeste samo da se dohvati apsa . Laje i laje ko crv na buba švabino govno . Svako malo pa u bajbok . Ali nije više gospođica i skoro niko je ne mari . Bajata vele a i sumnjaju nešto tuhne , čini se rak joj debelnjaču zahvatio . Gdje ćeš ba se poganiti u debelom crijevu rakomornog čovjeka . Tek poneki smunto je potkačio . Nedovoljno takara i slave.

No i klima se u novoj svedini pvomjenila . Pojaviše se tamo, silna bruka pevvevtita  ( pervetita – nekad prevodilac poželjan) i seksualnih konvevtita , sve goli šupak , mentalni bolesnik,krkan , grmalj , srbalj , pogančer i pederčina . Novmalno , tako normalno i SANU sistemu dosljedno , među prve dame načevtanije/načrtanija  izabvaše/izabraše  bivšu mis zeničkih dana , gospojica za tveću/treću  pvatilju/pratilju .

Možda se po tepanju pogodili ko je ? Onaj drug doživotnii sarajevski skojevac kojeg mamica ; profesorica jezika ; nije nikad  naučila govoriti , sigurno nije.

Tada u u zvjerinjem SANU  brlogu nastaše prave orgije , zeničke su tek seksanje puževa golaća . Sve sama sila misica , gospojica i gospođa . Bilo je i dosta haduma .

Deba bi reko govančerskih pederčina i koljača . Međutim mi smo kreditibilni i držimo se tih kodeksa , natakarimo  mater kodexarima , da proste proste matere njihove .

Zenički robijaši kakvi takvi , bijahu ljudima nalik , koliko to robijaš može biti . Jednom robijaš , uvijek robijaš . Isto kao , jednom koljač , uvijek  koljač .

Imali smo mi  jednog  sa Ade ciganlije , babo ga zvali . Mog'o bi svjedočiti svemu ovome , da nije preseljen u neki drugi pržun .

U gospođinom novom koljačkom i pogančerskom društvu sve neki jad i bijeda i bijeda jada . Samoubica broj jedan , nasukani ko nož broj dva , gospođa broj tri . Onaj istrošeni starački curetak od pera , iza njihovih leđa čeprka i u potaje im radi . Tako se organizuje i obrađuje genocidna pozadina.

I poče prava žurkata na akrepiti i zvjerinja , žurkata na pet vjekova takarenih i pride jedan vijek tandarenih izobličenih kreatura i guslarskih gospođa i kučki.

U tim klaoničkim orgijama najlošije prođe nevinost i snenost.

Ipak po pederskoj navadi popušiše ga i po pržunima ponovo deveraju i zadnjice nude . Džab-džabe im , nikog drugog sem srbinja i kroatja tamo nema . Stražarima se gade , ne žele sa genocidnim poganima rabote imati.

Zenička gospojica je , to zasigurno znamo , to je njen prepoznatljiv stil , na bivšoj Merdež – Šešelj , sada Tunić vikipediji ( odio više slika za Vesnu Mrdež ) , natandarila slike kobiljih ustiju koje podsjećaju zubatu vaginu, a u stvari njegov0-njenu izrešetanu stražnjicu.

Šta će gospođa (bivša gospojica ) nego se svetiti i u svemu ; svoju PAT-ovima dum-dum izrešetanu , vlastitu raginu rakomornu guzicu vidjeti i svijetu na očevid natandarit.

Sada se pitate kakva je ovo basna, nigdje hajvana.

Mi vam odgovaramo, svaka priča u kojem nema čovjeka oliti rjeti insana je basna.

A konjska ili gospođicina  debelnjača vam nije dovoljno hajvanska?

A gdje ćeš hajvana poganiti sa ovim pederskim zvjerinjem  , haškim osuđenikom na rakomornom odsustvu Vojislavom Šešeljom.

Na ovaj način mi klikćemo basne. Pozdrav lipi naši.

 

/P.S./

/Porodica Šešelj potiče iz Donje Hercegovine , iz sela Mareva Ljut u Popovom Polju, nadomak sela Zavala .  Vojislav Šešelj je rođen 1954. godine , u siromašnoj porodici , odrastao  u barakama , stare željezničke stanice u Sarajevu .

Osnovnu školu je završio u eksperimentalnom odeljenju . Eksperimentalna odeljenja su uvijek mirisala na škole za osobe sa umanjenim prsihofizičkim soposobnostima . U Mjedenici mjesta za Voju Šešelja nije bilo . Tada nisu primali slične imbecile i retarde u tu školu.

 

Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 15 03

 

 

 

Rijeka rastanka   Rastanak

Rijeka rastanka                                                                                         Rastanak

 

Ljubav i rastanak   Samoća i rastanak

Ljubav i rastanak                                                                                  Samoća i rastanak

 

Snježni đardin  Uzdrhtalost

Snježni đardin                                                                           Uzdrhtalost