Bosne zemlje Božije milosti – Pred ponoćna Galerija / Iza maglica

 Nebeska čarolija

 

 

Maglice    Noć punog mjeseca

Maglice                                                                                Noć punog mjeseca

Zimzelen    Purpurno nebo

Zimzelen                                                                           Purpurno nebo

 

Grad čednosti sanja    vizija

Grad čednosti sanja                                                         Vizija

 

 

Cvijetna mahglica                                                            Boja u snu

 

 

Tirkizni đardin sa violetnim sjajem                                Snovi i nade

 

 

 

Iza maglica

 

Maglice usred kape nebeske

su zasjele na svoja mjesta

joj mati moja koliko boja

vidim kožu kako mi treperi

nikako da ih se nagledam

moram smiriti srce da ne poludi

i danju ih sanjam

ne bojeći se noći punog mjeseca

dok u zimzelenu titraju kreature čudne

ma ne

nemoj se plašiti

radosno srce moje

to su samo sjene

purpurnog neba

što miluje moj Grad čednosti

koji sa mnom tišinu snova spije

molitva je dušu čvorom  smotala

malo dalje

imenom  zviježđa

vizije naše

Neko milostivo prima

 

 

 

Filip Larkin – Poezija odlazaka

Ponekad čuješ iz pete ruke
Kao neki epitaf:
Napustio je sve
I prosto zbrisao,
I uvek taj glas kao da je
Siguran da ti odobravaš
Taj smeo, pročišćujući,
Jednostavan korak.
I oni su u pravu, mislim
Svi mi mrzimo dom
i to što moramo tu biti:
Prvi se grozim svoje sobe,
njene posebno probrane starudije,
Tih dobrih knjiga,
postelje te dobre,
I svog života u savršenom redu,
Tako kad čujem da kažu:
Prekinuo je s čitavim društvom,
To me preplavi i uzbudi,
Kao: Ona je raskopčala haljinu,
Ili: Evo ti, gade:
Mogu valjda i ja,
kad on je mogao?
I to mi pomaže
da ostanem i dalje razborit i vredan.
Ali, još danas bih otišao,
Da, šepurio se na putu
što ga orah zasipa,
Na pramcu negde čučao
Čekinjav i dobar, kada ne bi
Toliko izveštačen bio
Takav promišljen korak unazad
da se stvori cilj:
Knjige, porcelan,
jedan život
Sramno besprekoran.

Tose Proeski- Nesanica

 

 

zagubljena-cednost  iluzija-u-snu  suma-radosri-i-ljubavi

Na srcu mi lezi jedna stara rana

koja nece iz njedara nigdje

pa se srce pita moje

bez nje zivjeti kako li je, kako li je

 

Ref.

Idi, idi nesanice da ne vidim tvoje lice

da mi zora bol ne stvara

idi, pusti me da je odsanjam

 

Na srcu mi lezi jedna stara rana

daj opusti srce je moli

a rekla je da ga dugo nece boljeti

ali boli, ali boli

 

Idi, idi nesanice da ne vidim tvoje lice

da mi zora bol ne stvara

idi, pusti me da je odsanjam

 

Ref.

Ja ljublju vas  navsegda

 

 

Sanjar

 

Njena ljubav je kao modrozelena rijeka

 

Ljetna ljubav

 

Uzburkano podvečerje

 

 

Muzika stara

 

Kad me tuga strefi u srebreno čelo

sjetim se tihih podmoskovskih večeri

jednog davnog zaljubljenog ljeta

kada osviti i sutoni bjehu jedno

blagorodni nijemi svjedoci

očaja bez mnogo riječi

 

znadoh tada reći samo

djevuška ja ljublju vas

i dala mi da je ljubim

u trošnoj izbi bez sna

pored tihe rijeke

smijala se srcem

dizala obrve tugom

uzvraćala nadom

navsegda

 

uh munjom ode to

neizbrisivo i djetinje

ja ljublju vas i navsegda

i evo čitav život poslije

još uvijek šume

u duši mojoj

i djevuška i rijeka

kao muzika

kao ljubav

kao eho

prelijepog života

pored tihe rijeke

u podmoskovlju

u nezaboravu

u riječima

ja ljublju vas

navsegda

Crno – Tinejđerske reminiscencije – Crno i crveno po Stendalu

Crveno i crno po Stendalu

 

O čemu god počnete pričati ili bilo šta raditi morate se neizostavno sudariti sa crnim.

Mi smo mladi i nas srce vuče ka osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.

Ne mogu se  naše misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi.

Ali moramo ili ne bi bili objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretnom sa pravim životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos crvenog i Crnog.

 

Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima   svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo Francuza Anrija Bel Stendala.

 

Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko kaže da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.

Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema netjakinoj  zemlji.

 

I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi.

Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na umjetnosti. Ona mu pomaže da sreću promovira za sam cilj života.

Ipak malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.

Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.

 

Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto vraćeni Burboni. Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu presudno je plemićko porijeklo.

Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh.

Sorel ispravno procenjuje sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu i priznanju u društvu.

Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- z. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog načelnika Renala.

Ali za Sorela Crnilo djetinjstva postaje crvenilo mladosti, prva ljubav.

 

Strah da će ga prihvatiti kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja  vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za romansom.

Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. On je zadovoljio svoje neiskustvo, ali  „strah“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta tu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište. Zapravo, zasitio se i Gospođa Renal mu stoji na putu ambicija.  No, njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti licemjernu svećeničku sredinu i on prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel je žongler koji se dobro snalazi u svim prilikama, pa i u aristokratskom pariškom društvu.

 

Njegov uspjeh je mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika. On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova  krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak dao je pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.

 

Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati.

Crveno postaje crno.

 

Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.

Crno postaje još crnje.

 

Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.

Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice i grižnje savjesti.

U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.

Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.

Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.

Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.

 

Čovjek je rođen u beznađu. Crno.

No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.

Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i iskusi punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno.

Ali čovjek hoće više. Hoće da leti. I poleti. Još crvenije.

Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice.

Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.

Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.

Roman je zasnovan na istinitoj priči. U toj priči je nesretnog junaka posjetila Svjetlost

I on se zdušno molio za oporost grešne duše.

Toše Proeski – Još uvijek sanjam da smo zajedno / Song – Lyrics

      

 

Od kad te nema..ne mogu budan biti..

Jer sve sto zelim..u tome budes i ti..

Pa budan sanjam da snovi duze traju…

U svakoj prici ti si mi na kraju…

 

Ti si pocetak i kraj..

Ti si tama i sjaj..

Svaku mi nadu dijelis po pola..

Dajes mi mrvice sa svoga stola..

I znam…bez tebe ostat cu sam..

 

Jos uvijek sanjam da smo zajedno..

‘Ko nekad davno ti i ja…

Al’ jutro svaki put mi pokvari tu slatku prevaru iz sna..

Jos uvjiek sanjam da smo zajedno…

I da je sve ‘ko prvi put…

Al’ jutro nosi golu istinu…da sve je bilo uzalud..

 

Od kad te nema..

Nema ni pola mene…

Jer sve u meni od tog dana vene…

Pa budan sanjam da snovi duze traju…

U svakoj prici samo ti si mi na kraju…

 

Ti si pocetak i kraj..

Ti si tama i sjaj..

Svaku mi nadu dijelis po pola..

Dajes mi mrvice sa svoga stola..

I znam…bez tebe ostat cu sam..

 

Jos uvijek sanjam da smo zajedno..

‘Ko nekad davno ti i ja…

Al’ jutro svaki put mi pokvari tu slatku prevaru iz sna..

Jos uvjiek sanjam da smo zajedno…

I da je sve ‘ko prvi put…

Al’ jutro nosi golu istinu…da sve je bilo uzalud….

In memoriam – Toše Proeski


 

In memoriam –  Toše Proeski. 25 January 1981 – 16 October 2007)

 

Kažu ,da je živ imao bi 38 godina.

A eto , življi je nego oni koji to kažu.

Oni  ,neuki , ne znaju šta bi rekli. Hvataju se hladnih činjenica.

 

Toše i danas priča o ljubavi.

Svaki dan u nečijem domu jedno djevojačko srce zatreperi slušajući Tošin milozvučni glas.

Da, pjevajući on ljubav slavi.

 

Eo deset godina nije među nama.

Njemu je tamo gore dobro.

Vjerujemo da je među anđelima.

Imao je dobru dušu i glas bulbula koji je pjevao o ljubavi.

I bolu.

Nije ga upoznao ali ga je  srcem osjećao , a glasompoklanjao.

I svi misle  Toše je veoma dobro pjevao„Anđeoskim“ glasom.

I jeste .

Toliko je dobro pjevao da se nebu svidio.

 

Od 2002. godine je bio vrlo prisutan na svim prostorima  Jugoslavije.

Nije bilo barijera,jezičkih, nacionalnih , rasnih ili bilo kakvih drugih granica.

Muzika je opet spajale one ,čiji su izrodi ubili majku Jugoslaviju,

brišući nepostojeće razlike u zlim umovima.

 

Ali malo ko se  sjeća da je 2003. godine dobio humanitarnu nagradu Majke Tereze,

za svoje brojne humanitarne nastupe i akcije.

Bio je UNICEF-ov ambasador dobre volje i pomagao je djeci.

Njegova pjesma This world, snimljena 2004. postala je UNICEF-ova himna.

 

Od prvog nastupa i Ave Marija , do pogibije pjesmom i likom  gradio je mostove prijateljstva ,mira i humanizma.

Poginuo je 16.Okrobra 2007. godine u saobraćajnoj nesreći na autocesti A3 Zagreb – Lipovac.

 

Slava mu.

 

 

 

Karolina & Origjanski ~ Ptico malecka / Song -Lyrics

 

 

Ќе ви кажам два-три збора

Така беше ко сто мора

Една зима – ѕивра ладна

Тој ко птица дојде гладна

Немав ништо да му дадам

Жолта дуња, бело грозје

Немав зборој да го лажам

Морав само да му кажам

 

Бегај од мене, птицо малечка

Бегај навреме не сум за тебе

Како река сум

Река без вода

Како мајка сум

Мајка без рода

Како песна сум

Песна без зборови

За тебе сѐ уште неиспеана

 

Не знам зошто

Не знам кога

За нас двајца нема Бога

Беше гром од ведро небо

Цел ден мислам јас на него

Немав ништо да му дадам

Освен малку горка тага

Немав зборој да го лажам

Морав само да му кажам

 

Бегај од мене, птицо малечка

Бегај навреме не сум за тебе

Јас сум ангел знај

Ангел без крила

Модро небо сум

Небо без птица

Само жена сум

Жена без љубов

е несреќна жена

 

Ти бегај, бегај од мене

 

Бегај од мене, птицо малечка

Бегај навреме не сум за тебе

Бегај од мене, птицо малечка

Бегај навреме не сум за тебе

Бегај од мене, птицо малечка

 

Toše Proeski – глас за сите времиња

 

 

»Ljubav, tolerancija i to da svoj život živimo kao da ćemo živjeti milijun godina, to nas činu ljudima».

Misao koja je  bila moto jednog divnog bića, ostaće kao uspomena i savjet generacijama što dolaze

I sjećanje na jednog vrsnog mladog čovjeka ,čiji se život iznenada ugasio..

Slavuj  anđeoskog glasa  , koji je pjesmom i plemenitošću spajao prostore prelijepe nam majke

Jugoslavije,je na današnji dan 16. Oktobra / Listopada 2007. prije 11 godina iznenada utihnuo.

 

Toše Proeski!

 

Šta reći a da o njemu nije rečeno ili bar manje poznate činjenice?

 

Toše je bio veoma jednostavan i dobar  čovjek, ponosan na svoje korjene.

Porijeklom je bio Cincar. U njegov glas,nemire i traganja kao da se uvukao lutalička kob i majstorluk

predaka.

Želio je vratiti staro porodično prezime.

Zvao bi se Toše Proja Proeski.

Prerana smrt ga je omela u planovima.

Ostala je velika praznina u muzičkom svijetu , koju još uvijek  niko nije popunio.

Izgubila se i  humana poveznica koja je spajala  ove prostore.

 

Kažu – zvali su ga “makedonskim Pavarottijem” i “makedonskim Oliverom.

Vrlo neuko , nestručno i blijedo.

Toše je bio Toše Proseski , sasvim dovoljno za nezaborav.

 

 

Život ide dalje, ali ostaje neprolazna pjesma meštra veoma senzibilnog  glasa,

i ostavština mnogobrojnih i prelijepših kajdi, zapisanih u duhu i dahu iskona ovog podneblja.

 

Sretan bio , gdje god sada bio ubavi mladiću.