Tatjana Lukić – Strah – od leptirice

 

zime si prolepršala

u zidu zatvorena

 

nedirana tvojim zvjerkanjem

znala sam mjesta za slobodan kret

 

skučenog leta

mora da si svih minulih časova

smišljala iznenadni izlazak iz zida

i potonje slijetanje

 

nije ni mene zavelo kruženje

kojim ispunjah klijet

 

znam d a je zazvonilo za povlečenje hladnoće

za koji čas izleći češ se

pripravna

 

i prozore i sve dveri

raskririla sam širom

za dugo izbivanje pripravila sve

 

korakni samo iz zida izmili

ni krila neće stići rašitiri

već ću ti pobeći

Genocid totalitaris globalitis / Igrokaz na dan 9.Maja / Lipnja

Danas je Subota  9.  Jun / Lipanj 2017. godine, ako je vjerovati Hrišćanima.

A dani se podijelili ko rahmetlije  i to 159 umotanih u kovčege    i pokopane u prošlosti , a 206  se

priprema za iste svečanosti, zakovrnutih očiju.

Čudno,  kontamo mi ,   dani su tako mirni  i svečani kada odlaze na vječne pute.

Nemojte da vas zavaraju. Povuku oni svakog dana milione insanskih hajvana sa sobom.

 

No nismo zaboravili onu dilemu:

Da li vjerovati krstjadnima?

Mnogi im vjerovali pa nagrabusili do balčaka.

Od Amerika do Oceanije.

A meremo i nabrojati po tabijatu i redosljedu.

Ništa nas ne košta, a i veće se zlo viđe ne mere napraviti.

‘Vako na prliku, ko neki kratki referat:

Prije su se neke zemlje zvale – Zemlje čednih crvenih ljudi.

Sada tih ljudi manje više nema.

Potamanili ih u totalitetu.

A preinačili im i imena prostornog okoliša u kojem su crvenokošci bilo nepoželjni.

Sada se to zove Sjeverna Amerika, gdje se smjestila u ovom momentu   naj-vamje-veća terositička i

naj-vamje-genocidnija   svjetska sila -Sjedinjene Američke Države.

Zatim niže , bar nam na Atlasu tako stoji , Španci bili malkice mlosrdniji i ostavili neke od Crvenih

vragova (jer su bili nehrišćani nearijevske boje), pa je to postalo Južna Amerika.

Evropa i Afrika , Azija i Australija su imale male popuste.

Tamo se ne dešavaju totalni genocidi,već općeniti.

Valjda nismo ništa izostavili.

Polove i Inuite nismo zbrajali.Tamo je krstašima hladno.Ali kada se ukrzne pokolj naprave.

Što bi poete rekle:

Ko ne vjeruje u krst riknjava garantus.

U prevodu :

-Genocid totalitaris globalitis.

Miroslav Antić – Dosadna pesma

 

Toliko mi je dosadno

da ne znam šta ću.

 

Kad izlazim iz škole

nakrivim kapu na levo oko

i pobijem se sa trojicom

bar da me vide devojčice.

 

Devojčice su smešna stvorenja

dugonoge,

okrugle,

pegave ili kratkovide,

mnogo lažu i ogovaraju

i pišu ljubavna pisma

koja mi stave pod klupu.

 

Meni je sve to dosadno.

 

Ipak pročitam pisma,

najlepše reči prepišem

– ako mi nekad zatreba,

a od onog što ostane

napravim papirne lađe,

napravim ptice,

slanike,

žabe,

 

 

Anton Gustav Matoš – Utjeha Kose

 

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

na visokom odru, u agoniji svijeća,

gotov da ti predam život kao žrtvu.

 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

sumnjajući da su tamne oči jasne

odakle mi nekad bolji život sjao.

 

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

sve što očajanjem htjedoh da oživim

u slijepoj stravi i u strasti muke,

 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

samo kosa tvoja još je bila živa,

pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Prever – Šumovi noći

 

Vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

A ja se šetam i budim u noći

Vidim sjenke čujem krike

Čudne krike

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

To neko pseto urla na smrt

To neka mačka mjauče na ljubav

Neka pijanica izgubila se u nekom

prolazu

Neka luda na svom krovu svira u gitaru

 

Čujem takođe i smijeh neke djevojke

Koja da bi zadovoljila  svoga gosta

Pretvara se da je vesela zadovoljena

I na postelju se zavaljuje urlajući

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

Ali odjednom gosta hvata strah

I u noći on urla kao kod zubara

Ali postaje  je još strašnije

Kada se ispod ispod kreveta pojavljuje čovjek

I sasvim lagano približava njemu

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

I gost koluta očima u noći

Siroti čovjek koga drugi čovjek ubija

Zbog beznačajnog problemčića novca

Nesretne male sume novca

Možda četiri pet ili šest stotina franaka

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

I gost prevrće očima u noći

A sutra će njegova porodica biti u crnini

I sve će biti gotovo

 

A vi spavate na oba uha

Kako se to obično kaže

 

 

 

Emili Dikinson – Pjesme 101

 

 

101

 

Hoće li zbilja doći „Zora“?

Zar takvo nešto ko Dan ima?

Bih li ga vidjela s planina

Da visinom sam – ista s njima?

Ima li perje kao Ptica?

Ima li noge ko Lopoči?

Jer li rođen u krajevima

Koje mi nisu vidjele oči?

O Učenjače! O Mornaru!

O Mudrače sa neba, kaži!

Gdje da maleni Hodočasnik

Mjesto s imenom „Zora“ traži?

 

 

 

 

Desanka Maksimović – Sreća

Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu
dan mi je kad njegove se oči vrate
i noć kad ponovo od mene odu.

Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njegove jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njime
i kad nam srca biju ritmom plača.

Nije mi žao što će života vode
odneti i kaplju moga življenja;
sad neka mladost i sve neka ode;
on je stao kraj mene pun divljenja

 

Hafiz – VELIKODUŠNOST

 

 

Daj da ti pročitam iz knjige kreposti

Glavu o praštanju i plemenitosti:

 

Ko te bez milosti u srce udari,

Kao štedar rudnik zlatom ga obdari!

 

Nemoj biti tvrđi od stabla s’ zasenom

Pospi plodom onog ko gađa kamenom!

 

Od školjke nauči plemenitost pravu:

Sipa biser onom ko jpj seče glavu!

Tatjana Lukić – Prvo lice

 

nećeš me od tijela odvratiti

te drgosti koju htjede nagrditi negrljenjem

od koje si ruje u svoje skute sklanjao

 

ne pominji tmice plodne nesanice

pred kojima putenost ima uzmicati

 

misliš da ću tebi povjerovati

tvom nehaju za sve što mili

podno lomna isposničkog trona

 

pljuckaj dalje svoje srdžbe sam

 

ljuljuškaj se majčin sine

u tom krilu što si spravi

od suza za sisom i toplim poprsjem

-skloništem od opasnog daška

 

nije me briga napreži se

možda ćeš si poljubac odista

u snu utisnuti

samuj sam!

 

ako nećeš nimfe da namami na te

i na tvoja drška zarivanja u se

mini mimo mene

rasplini se kao moran san