Ana Ahmatova – Grčih ruke

 

Grčih ruke  pod tamnim velom …

”Od čega si danas bleda, od čega?”

– Zato što sam tugom neugaslom

Do pijanstva opijala njega.

 

Pamtim.Povukao  se tada

Iskrivivši usta najbolnije.

Ne taknuvši drvo balustrada

Letjela sam za njim do kapije.

 

Zadihana viknuh: ”Šala sve je.

Ako odeš – ode život moj.”

Jezivo, a kao da se smije,

Reče mi: ”Na promaji ne stoj”

 

Sneni Lotus – jedno atipično (?) razmišljanje

 

…A na drugoj strani u mahali i đardinima život. Ah nekada…A bome i sada .Razmišljanje jednog Snenog Lotusa ,  nagog i mirisnog , uzavrelog i putenog.

zadovoljnog i kao uvijek podatnog , sveježeg  i poluglasnog , poslije jecaja i plesa ljubavi ,

volim život…..i živim ga
dan po dan….ali volim noć
tu se osjecam živom…noć je moje vreme…


ali kako budes dalje odmicao vidjeces i sam…..sve manje je snenog lotosa
moj  Mali Princ?
to je neko …..ko je jedini uspio da skine sve velove….neko ko me cuva…i moja sreca je bit njegovog postojanja
tango je suptilan…senzualan….u tom spoju….dvoje privuceni kao suprotne strane polova….zadrzani u vremenu bez osjecaja postojanja….vantjelesno bitisanje….gde dusa..odredjuje pokrete a srce ritam….
ne mogu biti toliko prozaična…..tango….nije lose..
a ja……nalazim senzualnost u sirtakiju

ali ono sto me vise dotice je muzika….nju osjecam
dodir bez dozivljaja melodije za mene je nula……
bolero….je vrh…ne znam kako ga vecina dozivljava ali ja na neki drugaciji nacin
suprotstavljam ga patetici  romantike……
bolero je samo jedna scena…..dvije osobe spojene srcem dusom tijelom….u fizickom kontaktu…u dodiru,,,
ritam  odredjuje muzika……bolero je savrsen….

 

****

Nećemo ništa dodati.

Hvala .

Aldijana Kajtazović – Drvo

 

 

Uzdiglo se do neba.

Mutnim okom me čudno gleda.

Milion ruku njegovih u nebo dira.

Šara po oblacima

Pjesmu milu.

Pogled uprt ka visinama.

 

Šta to želi, šta to moli?!

 

Čak i noću oči su mu otvorene.

Ali, misli d aje bolje od mene

Jer ja imam samo dvije ruke.

Ponekad sjaj mjeseca osvijetli

Njegovo naborano lice,

Skoro ne diše.

 

Ne znam…

 

Zašto toliko širi ruke,

Opet će iamti pune dlanove dukata?!

Neka i dalje drži svoj čvrsti stav.

Neka i dalje gleda u nebo plavo,

Jer ipak je ono samo drvo

 

Možda…

Gwendolyn Brooks – Kad zaboraviš nedjelju: ljubavna priča

– A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,

A naročito kad zaboraviš nedjelju

Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;

I ništa ne moram da radim, i sretna sam, ne znam zasto…

I da ponedjeljak nikada ne dođe!
Kad to zaboraviš, kažem,
I kako si psovao ako bi netko zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce kad bi zvonio telefon,
I kako smo napokon krenuli na nedjeljni ručak;
To jest, kroz dnevnu sobu do stola zamrljanog tintom
Na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom,
I salata, raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladom.
Kažem, kad to zaboraviš
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se savili jedno u drugo…

Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me posve zaboravio.

Vahan Tekeyan – Zemlja prašine

Malena. Minijaturna, a ipak zahtjevaš
potresima svojih kanjona i litica s golemim
spazmama kao da si sam centar svijeta
i magnet koji privlači i puni sva mora.

Tako mala. Kutak. Čak ni kutak.
Razbacane točke, prosute i zasipajuće linije
palih zidina, zidova kojima maštajući iscrtavaš
palaču jednom podignutu iz ove hrpe prašine.

Kako možeš sanjariti o staroj arhitekturi
danas kada se svaka struktura prokapa
kako bi dala mjesta novim oblicima?

Svaki te potres može zauvijek izbrisati i
nijedno oko neće ni trepnuti. Briga samo tvoja. Ali nada
– diže se poput sunca.
Prikupljaj se. Prašina se pretače u kamen.

Paul Eluard – Volim te

Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim

Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama.

Marina Cvetajeva – Marina

 

 

 

Neko je od kamena, neko od gline,

ja srebrnim sjajem plenim!

Ja sam od izdaje, ja sam Marina,

ja sam varljiva morska pena.

 

Za one od gline, za one od mesa –

i sanduk, i kamen nad grobom…

Sred mora sam krštena, i trajem, jesam,

a večno u letu se drobim.

 

Samovolja moja će probiti svuda,

i mreže i srce svako.

Ukroti de, čik, ove kovrdže luda,

načini me zemljanim prahom.

 

Nov talas – i vaskrsnem ja, razbijena

o kolena vaša gorska!

Pa – živela pena – ta vesela pena –

ta visoka pena morska.