Category Archives: Magazin

Kad se kroz luk blijede i varave duge
U oblaku raspe lijepi naš sanak,
Ne znam dal će plač tvoj biti brat blizanak
Moga plača i sin jedne iste tuge.

Ne znam kad nam skoro stigne gorki danak,
Hoće l’ naše boli ko dvije vjerne druge,
Noseći na licu istih suza pruge,
Doći jedna drugoj na utješni stanak.

Ranjenoj ljubavi, vele, da su puti
Bez povratka i da uvijek samo šuti,
dok ne zaboravi. – Ali ja bih htio

Da bi mi bar katkad došla mira puna,
I po mojoj rani dlan tvoj prošo tio
Kao jedna laka ruka od baršuna.

O, tebe se vrlo rijetko sjetim
I tvoja me sudbina ne draži,
Al’ mi duša kao da letim
Susret s tobom ponekad traži.

Tvoj crveni dom kao da me mami;
Crveni dom preko mutne vode,
Ali znam da u gorkoj osami
Ne smijem dotaći sunce ti slobode

Ne daj da se sa mojih usana
Čuju riječi koje ljubav mole,
Ni da budem stihom očarana –
Žudnje vječne da me pjesmom bole

Al’ budućnost molim tajno često
Kada noć se sjećanjem zaplavi,
Naslutim nam i susretanja mjesto –
Susret veći nego svi zaboravi.

Rubaije

21

Najbolje međ’ nama, što svud prvi biše

Sudbina i Vreme k’o grozd iscediše*.

Kad vrčeve svoje ispiše zaredom

odoše u miru – i nema ih više.

22

Gde igramo sada – drugi su igrali,

a cvetovi letnji i tada su cvali.

Moramo li i mi nestati pod zemljom

– da bi nekom drugom ovo mesto dali?

1.
Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
u tebi svoje prošle dane ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

2.
U casu, kad te zadivljeno gledam,
S ocima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom, vec sa srcem svojim.

3.
Ja s dragom zborim, koje više nema,
U tvom liku tražim crte njene,
U živim ustima – usta davno nijema.
U ocima ti – sjaj ugasle zjene.

Razbacajmo cvijeće, a vinom čaše napunimo,

svod nebeski rastvorimo, izgled novi nacrtajmo!

Ako hoće sila tuge, zaljubljenog krv da proli,

skupa ćemo saki i ja, doć’ da je iskorijenimo!

U pehar, rujnome vinu, ružine vode dolijmo,

u kadilo , lahoru mirisnom, šećera dodajmo!

Kad si pored lijepe rijeke, zasviraj nam nešto lijepo

da plešući zapjevamo, poskakujuć’ zaplešemo!

Lahore!, do nogu Uzvišenog, prah naš u nebesa vini,

Pa da tamo Gospodara dobrih ljudi pogledamo!

Netko samo razum hvali, netko veze besmislice,

dajte neka Sudac sudi, suđenja Mu ostavimo!

Vječni raj ako hoćeš, sa mnom u mejhanu pođi,

da od vrča tvoga, do Kevser vrela putujemo!

U Širazu ne pjevaju, lijepe pjesme ne poznaju,

dođi Hafize, na drugo se mjesto preselimo!

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.

Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.

Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,

razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,

promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!

Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,

mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.

Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.

Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.

Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

Ako život te obmane,

ne tuži, ne kazuj jad!

Primiri se tužan tad:

videćeš i bolje dane.

Ka budućem srce gre;

Sadanje je dosadilo..

Sve prolazi, sve je tren,

a što prođe biće milo..

Iz moga svijeta gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. A šta će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?

O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?

Šta možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?