Dotične godine / Igrokaz 18.Septemar/Rujan

Danas je subota 22.Septembar/Rujan dotične 2018. godine.

Lijep zvuči ovaj narodski  izraz dotična.Znači voli se doticati.Dodiruje nas.Ili mi nju dodirujemo.

A svašta se može doticati i desiti u doticanju .Pitajte dotične ako ,po običaju nemate veze s vezom.A nemate pšojma jer ne mislite.Vama su zabranili,naredili,platili sadakom da ne mislite.I u nemislenju zapadne vas vaša dotična godine.Šteta.A molgi ste živjeti život dostojan čovjeka.

Sve dotične godine su prelijepe , ali imaju jednu kvalitetnu ,po ljudima pogubnu manu. 365 dana ,pride jedan svake četvre godine doticanja.U svakom danu zakantnao hejbet imena koji morjau ići sa tim danima.Kažu zapisano im.

A ljudi ne vole ići tamo gdje im zapisano je rnisu činili šta treba, ili su nečinili šta ne treba.A i ti je zapisano.Časni pisari svaku riječ, svaki mig zapisuju.I imaju specijalnu vagu ,koja to činjenje i nečinjenje  prevedno mjeri.

I Džab-džabe  , opominjani ili neopominjani insani sami sebi vatrene ogrtače kroje.

 

Bleki – Samo jednu Krhku ružu sanjam

 

 

Visoke temperature

groznica

haluscinacije

nema ih

u snove se pretvorile

i pitanje

Maksumče krhko

šta radiš to

šta radiš tu

međ rajskim mirisima

milion ruža

milon grlica

oko tebe leprša

snima uranja

u ljepotu oceana

zar ti ža ni

mladosti što lebdi

u život kročiš

svojim riječima

a smaraš

umoran sam

ali pjesnik

slikar valera

još riječi

nježnih slika ima

želi

jednu pjesmu

jednu sliku

pokloniti milinom i snom

ljepoti mlađanoj

bezuslovno

tek

za sjećanje

i jedno sjetno

adio mila

Luj Aragon – Pjesma napuštenog ogledala

 

 

O gdje si ti što se u meni krećeš
Ti što u meni lik tvoj tek pljusne
I pokret ti ruke ko hoćeš il’ nećeš
Da staviš ruž na svoje usne
O gdje si ti radosti što me stalno prati
Tvoj prolaz ko da se u meni njiše
Kraljice moja sa kosom paprati
Sa očima tvojim boje kiše
Kao što zemlja proljeće čeka
Vrebam kad ćes prominut u času
Žudno te čekam ko voda neka
Zamah vesla po svom talasu
U mome ramu tamnom i dubokom
Nudim ti sve moje poglede skriven
Približi mi se progutaj me okom
Zakrili i moju sjenku i mene
Pregazi me kao vojske moćne
Zauzmi moja brda i dolove
I moje misli i snove noćne
Parkove cvetne i moje dvorove
Otkrij mi kako ti obrazi rude
Ko zločin neki il urota
Bolje no usne koje se nude
Il narod kad je usred komplota
Kao u zavjesi u barustinama
po tragu neke barske ptice
Bori se s onim što je u nama
Ono što si bila utri nemilice
Povrati se licem u moje lice
I nek tvoje oči moje oči love
Vrati mi čar neba i izmaglice
Povrati mi vid i snove

 

Ljermontov – Nad obasjanom stepom

 

Ja volim lance plavih gora

kad, poput južnih meteora,

crvena, sjaja mutnog puna,

isplovi iza njih i luna,

carica misli svih poeta,

najlepši biser ovog sveta

kojim se neba svetlog šare

oblaka i sam sebe vara:

Mesecu mesta dugo ne da

na nebu koje s tugom gleda…

No i taj pozni zračak pada.

Mesec je visok. Dva-tri mlada

oblačka sjate se kraj njega …

Jedina odeća od svega

kojom se okititi smelo

njegovo mutno bledo čelo.

 

Ko ne zna za te noći lepe

u gorskom klancu, il’ sred stepe?!

 

Pri takvoj luni i ja jednom

jurih na konju žustrom, vrednom,

dolinom plavom, vedar, bujan,

sam, na slobodi – ko oluja;

Mutni je mesec i na mene,

na konjsku grivu, sapi, stene,

Aco Šopov – U očima sinjarki

 

 

Ostavite me ovdje dobri moji prijatelji

da sam tražio ne bih pronašao ovo mjesto

koje otkrih slučajno.

Ostavite me ovdje među ovim kamenjem

još jendim kamenom da dogradim Kuću robova

Zvuk tam-tama da me prenese preko rijeke Gambije

i Konga.

 

a gore prkeo Nigera do zemlje dogana;

mlade sinjarke pjesmom d ame uspavljuju

i uspavan da sanjam mladost neprolaznu.

U plavima  očima crnoputih sinjarki

da sviće plavetnilo moje otadžbine.

 

A kada tam-tam domami ivernaž

pjesma kiša da bude pjesma sveopćeg rađanja

A ja – kamen podignut na Kuću robova

i ošamućen od visine,

da uronim u tu pjesmu i nestanem od miline.

Vladimir Majakovski – Volim

Brodovi –
i oni u luke se sliše.
Vozovi – na stanicu teraju i oni.
A mene ka tebi nešto tim više –
jer volim –
vuče i goni.
Puškinov vitez u podrum se skriva,
cicija u svome novcu da uživa.
Tako ti se vraćam
ja, draga, predano
Moje je to srce,
s divljenjem ga gledam.
i gar
sa sebe spira, brije se i mije.
Tako i ja,
tebi vraćajući se,
zar
ne odlazim kući,
zar nije?!
Konačnoj se vraćamo meti.
Smrtne zemaljsko naručje veže
Tako
tek što rastanemo se
ja i ti,
nepokolebljivo ti
težim.

 

Tatjana Lukić – Šta šutim

 

 

 

(Zbirka – Šta šutim

Spomen na djetinjstvo)

 

I

 

neko je sliku prelio

šakom hladne vode

 

otekle su duge

šaren-laža licitar

i vrtuljci

 

nije se vodi dalo samo

glavu ludog mitra skitnice

 

rijetki časi straha

mrtvom vlati pokojom na sliku preneseni

u nju su se slili

 

širi se platnom naginje i klati

rascjetala glava  mitrova

 

hoće li ga sveg prekriti

hoće li se oteti

i iznova pohoditi

prva strepnja djetinja.