Ta vaša mladost nasmijana, lijepa,
ta vaša sreća tiha,zamišljena
pogledi vaši onom tko vas gleda,
nepoznanje vaše sebe-
sve ono što ste,po čemu ste nalik
općem životu što vas zaboravlja
ljubavlju hrani onog tko vas ljubi
jer bivate ne misleći
na istu mladost što je vječno žalo
Kronosa,pravde nepravedna oca,
valima skrši,tek bijeli zvuk pjene
ostavljajuć u sjećanju.
Fernando Pessoa