Kad se kroz luk blijede i varave duge
U oblaku raspe lijepi naš sanak,
Ne znam dal će plač tvoj biti brat blizanak
Moga plača i sin jedne iste tuge.
Ne znam kad nam skoro stigne gorki danak,
Hoće l’ naše boli ko dvije vjerne druge,
Noseći na licu istih suza pruge,
Doći jedna drugoj na utješni stanak.
Ranjenoj ljubavi, vele, da su puti
Bez povratka i da uvijek samo šuti,
dok ne zaboravi. – Ali ja bih htio
Da bi mi bar katkad došla mira puna,
I po mojoj rani dlan tvoj prošo tio
Kao jedna laka ruka od baršuna.