Frka Frkica – Epizoda I / Drugi dio

 

Kad bi pjevao vješto bi Lela Jelena zamumljao u Lela proljećna. Nekad bi pjevao Lela voljena , nekad Lela mirisna, pa opet Lela prekrasna ili obijesna, prkosna ili prekrasna i na kraju Lela proljećna.

Žena misli da to njoj muž pjeva i oprost traži  za besane njene noći. Žensko je to sve će oprostiti  ljubavi radi. Lela  zna da to Mito njoj  pjeva i u nju nade  polaže. Žensko je to, za ljubav će samu sebe prevariti i neprijatelju predati .

Zaigralo mlado djevojačko srce, uzbibale se grudi, vatra joj obuhavatila tijelo, ruke, noge, prepone, grudi. Ona plamti, mozak vri, umiva s, kupa se,svako malo se ibricima škopi. Ništa ne pomaže, srce hoće da iskoči, al'mu bujne grudi preče. Moglo bi u njih stati još jedno srce kolike su.

Grdi svoga Mitu šta joj čini. Da , zove ga  Mito mili moj i ne stidi se. Ona zna da ga voli i hoće da je on njen i ona njegova. To što je oženjen ne bere brigu, ljubav je preša.

Mito rjeđe išao u meane, već se zadržavao kući i izležavao u voćnjaku ispred kuće. Uvijek bi potsećiju namjestio da gleda na Leposavine prozore.Ili njeno, sada već omiljeno mjesto u bašti; ljuljački ovješenoj na beharli trešnji.

Bjelina behara je naglašavala njenu djevičansku ljepotu i rumenilo. Kad god bi digla oči sudarila bi se blagim milovanje pogledom čovjeka kojeg tuga obuzima, i nijemo je moli i doziva pomozi mi janje moje neljubljeno.

Ode Hadži Stojan na pute hadžiluka, svetoj gori Atosu, ali do njega svakih pet šest godina stizo. Tako se popularno zvala šverc tura Vranje-Instambul, po potrebi i Damask.Te su ture  hadžiju obogatile. Ništa neobično, hadžije nikad nisu radile, već samo trgovale i čifluke imale.

Kada usud spletke čini ,sve podesi kako treba. Razboli ti on hadžijinicinu majku od Leskovac.Majci nema druge nego bolesnici ići, kčer jedinicu ostaviti da imanje vodi.

Potrefi se odmah po majčinu odlasku glavni sluga slomi nogu i morade se povući kući svojoj, podalje od hadžijinog imanja.Njegova žena i služavka hadžijina ,a Lepina dadilja ne htjede ići kući,ali je štićenica nagovori da se predomisli.Daže da je ženi red biti uz muža i pomoći mu da ozdravi.

Dadilja nevoljko ode,misli griješi,dali joj jedinicu na povjerenje.Ipak posluša je,jer je Lepa znala i tvrdoglava i umiljata biti.

Ostade uspaljeno djevoče u kući samo.Da kažemo jadna li joj majka,ne ide.Majka joj em hadžinica em bogata,a ponekad i đuvegiju ima.I kako takoj ženi reći jadna li joj majka.

Sve to Mito ko  nezainteresano pratio.Akšam pada,Mito ka meani.Prolazi pored hadžijine kuće.Lepa se natandarila na kapiju.Smijulji se i zaziva.

-Ti mori, u meanu komšija.

-Ja vala, ljepoto moja.

Zar nemaš mori  šta pametnije radit?

Imam i radiće se,al kasnije.

Kad mori  kasnije?

To kasnije samo što nije.

Zašto mori kasnije?

Da se komšiluk zavara.

Gdje ćeš mori  kasnije pametovati?

Ti ćeš prva saznati.

Šta ćeš mori kasnije raditi.

To ne znade,ali ćeš saznati.

Djevojku i strah neki obuzima i milina joj tijelom struji.

Samo što se mrak spusti na prozor sa baštenske strane neko lupa.Lepa u anteriji bijeloj kroz prozor gleda i ne vidi nikog.Mračno je.Prevari se Vesna na radost njenu i otvori prozor.Mito ko pantera uskoči kroz prozor i zatvara prozor,domaćina se igra.Tako se incjativa preuzima.

Joj šta to radiš pita ga Lepa Lela, drhti,sva se trese,nesvjest je hvata,zanosi se.

Mito je prihvata i nježno na krevete velike,nekorištene ,bračne stavlja. Miluje je po kosi i  i ono jedno jedino dugme anterije,povrh đardina otkopčava da se dijete zraka dohvati. Zabljesnu ga bjelina.

Mladost  se otvori ko oprugama izbačena.Mirisi se razasueše Mitu jadnog zgrabiše i na djevojačko tijelo povališe.Ona je budna nije obeznanjena,samo se pravi,taki je red,zna da njeno vrijeme  je došlo, vrijeme davanja i predavanja.

Predade se ona,predade se Mito,ko bujice potekoše poljubci i milovanja,uzlaženja i ulaženja,dodiri i prodori,mješa se cika i vriska,stenjanje i ječanje.Njoj grudi  plamte,hoće da se rapuknu.Stomak joj vri,ruke grčevito Mitu dragana stišču i pritežu,ona ga hoće,i joj ona ga hoće, joj jače hoće i joj daj mi ga Mito mili i joj,mamo mamice.

Vrišti Lela vrisak ne stišava,Mito ne popušta hoće da je raspoluti,ona to hoće,ona to želi joj Mito bekrijo.joj mili moj dobri Mito.

I joj jednom mamo,mamice i plače oj mamo mamice,klonu pa se grči i izvija i na Mitu se upinje i onada oboje krikove ispuštaju i grčevito se stiskaju,nježno miluju i ljube.

Ljubav je ponovo pobijedila.

Svi tako oni misle.

Da li usud drijema ili nešto sprema?

Sretna žena,ne više djevojčica i ljubavnik prvi,mili joj Mito pastuh,vješti jahač  njen još ne znaju.Ona se štrecnu vješti jahač i pastuh je podsjeti na četiri jahača apokalipse.Nije dobro.Novi nagoni se bude i sve se ponavlja,ovaj put žesšče i skladnije i misao o zlu se u podsvijesti gube.

Prođe petnaest dana ludila i sna,prođe petnaest dana jecanja i radosti u jednom trenu.Djevojčica posta nezasita žena što se daje i uzima,što hoće da se daje i da joj se da i upija sav nauk sa kojom se svaka iskon žene rađa.

Prvo dođe mama,mamica,tepa joj Lelo,Lepijko.Sve je nešto pogledava,misli nešto je brzo,u ovih petnaest dana sazrila i za udaju stasala. Za par dana i tajo,tajica dođe.Imanje veliko,mnogo praznih i namještenih zgrada ima.Potraja Mitina i Vesnina ljubav  još neko vrijeme.

Sudbina  se probudi iz duboko sna i onako sanjiva posla hadžiju da kćerku potraži, malo odocnila.Usud ga vodio ko  lutku na koncu i pravo u staru napuštenu magazu.Tih dana hadžija promukao, nije mogao ni zazivati,već je samo vrata magaze otvorio.

Ima šta viditi,bjelasa Vesna samo u čizmama i pomahnitalo jaše muško  što na velikom dušeku, na leđima leži.

Jaše i vrišti,vrišti i jaše dijete,raspomamljeno majku doziva. Gleda hadžija to kroćenje ,tu bestijalnost i vidi da mu kćerka ne kroti bilo koga,već onog pogana,ženskara Mitu bekriju.Odavno on sumnja da mu ženu povaljuje kad stigne i gdje god stigne.Taki im običaj u Vranju.Mladu za stara,mladog za staru.Kolo sreće.

On ne čuje šta i kako mu jedinca mila,njegova djevojčica mala,majku doziva.Krv mu u mozak takvom navalom sine da on na  meki dušek panu,iz očiju mu suze liju i njega starog obeznanjuju.Vidi kćer: babo joj bolan,na smrt leži,ali ne može se zautaviti sve silnije ,jaše i vrišti.Babu gleda i sve se završava: Joj,mamo mamice.

Zamalo,ali ne ote joj se babo babice,ne ide to u sve popularnijoj igri jal’ sedefastih,jal’ baršunastih,jal kadifli crvenih fesića.To ona pomislila babi treba pomoć,a ona ne može,jadnostavno joj  igra belenzuke oko cijelog tijela savila.A neka sila što je bode i probada svaki joj damar izbija i mozak na komade cepa,pa načisto pomahnitala.

Hadžija došo sebi sedmi dan.Joj ljudi srećnog li broja!?Oporavio se za slijedećih sedam dana.Joj ljudi sretnog li broja?Nikakvu đefu nije pravio ni podigao.Časti radi.Niko ništa saznao nije.

Za sedam dana Lelu u Atinu poslaše i za nekog Grka udaše.Veće prije Mito priliku ugrabio i obećo joj daće po nju doći.Nije pomoglo ni mamo,majčice. ni babo,babice,ni suze ni krici,ni jauci.Ode sa bogatim mirazom za Grčku.Niko je nikad više nije vidio.Ni otac ni mater.

Nekoliko godina kasnije jedan, muzika bosanske kapele po profesiji čovo ,na zbor svitski u Atinu odio.Grad lijep i bijel.Ljepota i bjelina ge omamile i on bez cilja luto gradom i uživao.Oko njega stranjski svijet nekim gribim govorom progovara,on ništa ne razumije.

Tek odjednom o akšamu iz bjelinu se iskra glasić milozvučni pa se njemu obrati.Tako mišljaše on.Bila to Lela Mitina i Mitu dozivala jer je svaku riječ razumio.On kajdu u ruke i poče da zapisuje,ne može stići potrefiti,a i ne vidi se.

Pjesma tužna,jecava i bolna .Završi se pjesma glas minu.Sve se utišalo.On sutra veče na isto mjeto u akšam dođe,glas se ponovi javi  i on prepisuj i zapisuj.Dođe on i treću noć zaredom,brzo pjesmu skonto pa zapita glas u tami ko je odakle je,začu samo:

Mite bekrije ljuba. Ču se krik i on osjeti da je nešto nasilu odvuče.Došao mjuzik sutra,ali glas tuge se ne pomalja.Dolazio još par dana ali miline i bola nema.Došlo vrime da se doma odi,pa on i odi.Ne zna šta će sa pjesmom,kad na radiju ču jedno djevojče što poji.

Dođe kompozitor do nje,a ono krhko ubavo djevojče sa milina tužnim glasom.Tako nasta Mito Bekrija.Kad je Frkina majka  prvi put čula ubavo djevojče da poje,pjesma joj život oslikala i na mah se u um ucrtala.Više nikad nije mogla da spije a da tu pjesmu ne zapoje.

Mito opet poče u meanu zalaziti,Jadnom,načuo  da je Stojan naručio katila iz latinluka i da ovaj za sedam dana dolazi u Vranje.Niko ne što zašto i kako.

Mito preko noći nesta sa porodicom.Greškom puti ga dovedoše u Sarajevo.Kupi neku straćaru na Pašinom brdu i nešto zemlje,povelik komad.Bolje bi prošo da je na tenane mogao prodati imanje u Vranju,ali mu se nešto plaho žurilo.

Nikad ga Vranjani ni čuše,niti vidješe,sve dok Frka za udaju nije prispjela,a Stojan umro.

Frka Frkica – I Epizoda

 

 

Često nam je padala na pamet . I Frkina tuga naše bartolomejske noći na Pašinom brdu.

Joj majko naša, joj sejo naša koliko nam  neodstaje  to čeljade. Kao da ti neko nogu iz koljena iščupa, pa ti je da . Ti hramaš i krivaš , dali ti drvenu ili plastičnu, ali jok niša ti ne može zamjeniti original od krvi i mesa.

Nikako da se navikneš da si pola čovjeka , a noga te  još uvijek boli i ti osjećaš njene damare i i njene nedohodane korake i pulsirajuću prazninu.. I nešto ti žao i noge i sebe, pa je na grudi privijaš, pa joj tepaš i snove svoje šapućeš. Ona ne odgovara, nadaš se da te čuje i da…

Joj majko moja mila, joj sejo draga. Kako vam  ispričati ovo što slijedi, a da nas srce ne prekine. Mora se polako od prvih početaka, da se uslovi za dramu i epilog stvore.

Lela Jela Jelena nije bila Vranjanka kako to možda ime kazuje.Bila je rođena Bistričanka. Sa njenih demirli penđera ili iz malene đul bašte je ponekad Deba zavijao na samostan sv.Ante. Ili bi se uvalio u pivaru da se ogrebe za koji hektolitar piva .

Direktor mu bio rođak; njihove majke u istoj mahali veš prale, prostirale i sušile.A šta su njih dvije voljele tračati.Nije bilo živog stvora na dunjaluku da ga nisu pretresle.Toliko su pretresale i olajavale da su su kamenčići na džadi sklanjali ispred njih,da ih slučajno ne bi zakačili i olajavali.

Frka Frkica nije bila ni ni Sarajka,ni Bosanska .Bila je Vranjanka.Što mu dođe isto. Skoro.

Imala je sedam godine kad otac Mito Radojčić doveo u Sarajevo. Kažu sedam sretan broj, nismo najsigurniji. Napravio neki veliki  belaj u Vranju.

Vranjani su časni, ali  vatreni i osvetoljubivi  ljudi,nema kod njih labavo.Mito morao bježati  namah i što brže i što dalje iz rodne varoši.

Zalutao u Sarajevo, mislio da u njemu Turci još vladaju, neinformisan bio neko mu bombu , onu dimnu ,uvalio.Prezime u Jahić promjenio, identitet familiji novi dao.Kosovski guslari ga krivo uputili.

Ne znamo što mu bi da ih sluša.Vranjani nisu ni guslari, ni mutikaše. Neki i jesu. Kako bilo da bilo u Sarajevu se nije loše našao. Sve što bi zaradio u me'anu bi propio. Drugara da u me'ane odiš , da s vinu i sa pesma noći provodiš ,u mahali je lako naći.

Majka Frkina Jela Jelena ,bila je jedan jedna od najlepših Lela u varoši . U Vranju najljepše djevojke sve odreda zvali Lelom , ko kontaju mnoga će muška glava zalelekati za njom. To mu se nekako često obistinilo.

Mitina Lela Jela Jelena  žalovala za svojom varoši i za Mitom bekrijom, svojim mužem.On pored nje a nema ga ko da je u  Tunguziji. Tugovala  i besane noći provodila i u pjesme vranjanske svoj bol i tugu pretakala i prigušivala.

Pjesme pjevala, jedva četvoro djece prehranjivala, tri kćeri i sina malog. Mito se zbog sina propio. Ti kćeri jednu za drugom dobio. Frka najmlađa bila.

Vako vam je to bilo.

Rodi se prva kćer Vasilija.  Mito pocrnio, ne izlazi iz kuće. Sram ga, on Mito bekrija, čuveni đuvegija i zagonđija  prvo pa, žensko .Sramota velika. Ne izlazi iz kuće.

Navalio on ponovo na ženu, ona obnoć jauče, vrišti, cvrkuće i mamu doziva. Joj,majo mamice.

Tada Jela Jelena  još nije čula za bosanski sevdah i onu pjesmu o crvenom fesiću. Jest što je istina istina, neće ona duše griješit, u Vranju muški birvaktile nosili fesova i žene prepričavale priče o crvenim fesovima.

Obdan pjevala  Mito Bekrijo  i muža Mitu izazivala. On joj uzvraća O  Lelo, Jelo Jelena ti si moje srce otela.Obnoć zna se,komšije jorgane i dušeke na glavu.Nije se moglo ni spavat ni disati.Pa i komšiluk jadni šta će, u takaraj se dao.

Te godine se natalitet i Vranju strahobalno povećao.Zbrinuli se komunisti za prinos u žitnicama. Postojalo pravilo trojno:Dobar takar,loš prinos,niža vlast na tandar kod više.

Srećom Miti takar išo od ruke i vrlo brzo Jela Jelena počela povračati.Svaki jetim zna da je to znak da se nešto zakuhalo.Begova čorba sigurno nije.

Evo ti za devet mjeseci druge ćere. Brena joj ime dali, ista mamo, znali su da će kršna biti. Nekad se neke stvari tek tako same od sebe znaju.

Mito pocrnio još više. Drugo i opet žensko, to je već prava pravcata bruka. On , Mito bekrija , meane i žemskinje rastura , a njemu se samo žemsko rađa. Pokunjio se i snuždio.

Ipak opet navalio na ženu ko tatar ili Bosančeros.Takari li takari.Tandara li tandara.Jela Jelena se falila kako Mito vodi ljubav ko  majstor Kama do sjutra.

Čula ona za to nešto,pa skontala ako Mito takari od jutra do sjutra ,onda je on svakako glavni od kama sjutre, jer mu slatka sedefasta kama uvijek sprema za sjutranja.

Njoj nije bitna ni kama sjutra ni kama raja nego ganjanje i jurnjava koje se rasteglo aman koliko treba vakta za iznuijeti porod. Ona obnoć, jauče, vrišti, cvrkuće i mamu  doziva. Obdan pjeva  ono što pjeva,najčešće od Vardara pa do Triglava i muža Mitu izaziva.I u komšiluku ta pjesma postala hit.

Vlast se opet zabrinula.Nisu uspjeli promjeniti pravilo trojno.

Mito uzvraća ženi  O Lelo Jelo Jelena ti si moje srce otela ,ali vidi se gubi poetiku.Nešto mu grlo promuklo a i prve ga sijede napale.

Ipak nije prestajao da kama sjutrira.Poslije devet mjeseci zazivanja mamica i uhkanja  stomak poče da buja.Mito u nadi , ali ko će čekat devet mjeseci da se rezultati rada provjere.

I vlast odahnula  u nadi  , valjda će moći spasiti ljetinu.

Pri kraju osmog mjeseca porod požurio i rodi se Miti bekriji  treća kćer. Bolešljiva  i slabašna ,samo što nije umrla.Četrdeset noći dijeto plakalo i nije se malešno dalo od skuta odvojiti.Neka gatara reče nisu to čista posla. Hoće dijete da se u utrobu vrati,ko da se plaši života i onoga što je čeka.

Majka joj se dugo Isusovoj majci Mariji molila.Nije joj htjela ime nadjevat dok ne vidi šta će biti.Jedva je malenu spasila.Dade joj ime Marija, ne po majci već po Isusovoj ljubeznici Mariji Magdaleni.

Mitu više nije briga. Djete ozdravilo i više nije njegov problem.Nije više ni crnio ni sjedio.Samo slegno ramenima;šta će tako mu suđeno.Tri ćere jedna za drugom ko partizanu u redu repetaša.Nije više pjevao, ni Lelu Jelu Jelenu zazivao.

Po akšamu pravo u meana.Okupo se i naprlito se Mito, iako subota nije bila.Gasa na kosu nabacio,zube prahom od ćeremide istrljo,nokte čakijom obrezo.U ćenifu otiši,brojno i zdravstveno stanje organa preslišio .Sve beo i negativno.Jedino je u medicini negativno pozitivno.To je on odavno skonto.

Jedno  ljeto,haman se bio oženi potkačio on neku pjevaljku na slamnatu ležaljku više puta.Poslije dan dva počelo ga dolje svrbjeti.Nisu čista posla misli Mito i kuka.Sreća Jela Jelena imal ono ženske stvari pa je nije tico.

Ode ti on kod veterinara,doktor bio na specijalizaciji.Veterinar porađo neku kobilu ,onog prote od Palestine ženu.Kaže mu stručnjak idi kod brice;on ti sve zna bolje od hećima.

Čim je došo i u  briječnicu on brici šapuće,taka i taka stvar i ja tako i tako,a sada nikako i nikako.Svrbi li svrbi,ne moš lijeka naći.

Njemu brico na glas pre punom briječnicom:

-Skidaj čakšire!

-Nemoj ,jadan ti,obruka me pred po kasabe.Đe ću skidat čakšire a žensko nigdje nema.

-Kad si mogo sa pjevaljku na slamnu ležaljku udatiri takaraljku, mereš vala i ovde junačinu pokazati.

Skinu Mito čakšire,samo što se nije presamitio od sramote.

Učini se Miti da ga brico nije ni pogledo,a već mu reče oblači se,sve je negativno.kako misliš negativno jadan sam ti ja.Ima li kakvog lijeka?

Negativno ti je ,Mito mori, jedino kod  dotura i brica pozitivno.

To mu kod dotura znači:Jel insan bolestan,negativno što znači zdrav.Jel insana strefila srčika ;pozitivno a to je negativna vijest.Strefio ga herc.Jel ženska nevina,negativno to znači da doktor laže i da je takario tu nevinu žensku.

Kad bricu pitaju jel koga danas zaklo;kada on kaže negativno znaći da nije.Ako kaže pozitivno odmah ide u pežun da se tamo pozitiva.Zato brice koliko god ljudi zaklali uvijek kažu negativno.

Reci mi brico mori šta mi je raditi.

Brico mu priđe i šapne:Idi  bre  kući pa se okupaj i presvuci pune ti čakšire slame.To te svrbi.A ono što misliš da te je zasvrbilo će se javiti za sedam dana, ako si bakszu.I od sada ,nadalje i ubuduće mani se slamnatih ležaljki ili se redovnije kupaj i presvlači.

Neka im,konta Mito, ko od njih tri kćeri ima? Lako je jednog ili dva sina roditi, kumst tri ćere zaredom potrefit. To se samo ljubavnicima rađa. Sve ljepše i pjevnije od drugih. I varoš mu zaista poče zaviditi, koliku je sreću iz sebe izbacivao. Naročito muktaši iz meanu , za iće i pojku sve bi aminovali. Iza leđa se  svi smijali njegovoj sramoti i nesreći.

Mito to zna i u sebi  podvikuje, neka neka, osvetiću se ja vama.

Kafana i kafanske rospije ga prigrlile i više ga ne pustiše. Opet se osilio, ne može žensko od njega živo ostati. Mnogo ga oko poprijeko gledalo, ali kad Mito mrko  pogleda u stranu se pogledi skretali.Tako se Mito svetio; povali jednu  žensku i na drugu pređe.

U komšije Hadži Stojana kćer jedinica stasala za djevojaštva, zamal za udaju. Zarosila se  i nabrekla ko vila pred tjeranje. Mitu rječi išle ko budalu novine i umio sa ženskinjama. Curetku nježnim govorom pamet zamutio.Lela proljeće su je zvali.

Zora sabah kad bi zarudila  bekrija bi od  meanu i drugari  doma odi  na prespavanac. Ponekad i ne bi. Riječ dvije danas. Zdravo! Zdravo zlato!

Ona se crveni i glavu sakriva. Dvije tri riječi sutra. Zdravo milo zlato.

Ona se crveni ali pogled ne sakriva. Pet šest riječi prekosutra. Jel'se moje milo zlato naspavalo.

Ona se ne crveni tek rupice joj igraju i prkosno glavu diže.

Rečenica zakosutra.Vidi Lele proljeća moga, zlata moga ,svaki bi je momak poželio. Dvije tri rečenice nakosutra. Jesi li mi se naspavala mila moja. Mogo bi se izgubiti u tvoji očima .Um mi se pomutio gdje bi mi… prolazi dalje,rečenicu ne završava.

Ona ne stiže da reaguje , on već u svojoj avliji.Na vratima ga Lela Jela Jelena uplakana čeka. Navadio se on, pa bi doveo kapelu i tjerao Lelu Jelu Jelenu da mu pjeva Dimitrije sine Mitre Ona bi pustila glas i tugu i bol zanemarene žene i u majčinu jadikovku  utkala.

On bi joj uplakane oči ljubio , a pogledom Lelu proljeće milovao. Tada bi on svoj promukli raskošni glas pustio i čeznuo za Lelom proljećnom. Pustio bi da bol vjetrom biva ponešen u susjedne bašće.

Žensko čeljade, i staro i mlado ne može odoljeti tugu i bolu. Takav im usud. Njihovo veliko saosjećajno srce ; predodređeno majčinstvu; želi da pomogne, ublaži, otkloni tugu.

Ženskijeh mnogo, a muški se u poso, meanu, švaleraj dali, žene zapostavljali. Pušta Mito bekrija sevdah po đul baštama i beharli sokacima. Sevdah će  i Mito i Mitinica kasnije upoznati i skontati : e’ je  Vranje krcato sevdahom, samo ga tako  ne zovu.

Mito igru privodio kraju. Konta vakat je, Vesna se rascjetala, treba je brati, dok to neko drugi ne učini. Svrabež joj iz očiju izbija.

Frka Frkica – V Epizoda ( III Dio )

 

Zvono na vratima…

 

Čudno.

Pred vratima nikoga nema.

Ulice opustjele. Liju one beskonačne,  hladne  septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo.

Obadvije  , ko najveće frajerke , pomislile , evo njega.

Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih,  uzbibnanih grudi i skuta mislit na nas.

 

Sada bi se najradije malo odmoritla  druženja sa Lucom i pošla doma. Ali ko će po ovom kijametu  , nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Ko ja sam usamljena i  treba mi društvo.

Lukav je ovi naš Dobri i brižan.

Zna da sam ja usamljena , da usamljenija  ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije. Zna das i dan danas patim za njim. Ali eto imali smo to što smo imali, pa nam se izmajklo, pa smo ponovo imali mnogo toga, ali nije nam suđeno bilo da život provedemo zajedno. A opet ni jednu noć ne zaspem da da se ne pomolim za njega, Toliko mi je ljubavi nježnosti darovao da ne mogu misliti da da je prava ljubav imalo drugačija.

Onog moža i ne računam.

Njega su mi uvalili , a da me nisu ni pitali.Morala sam poći za njega , da mi otac ne ubije mog Malog Princa, jedinu ljubav moju. Želio se svetiti. Sin moje majke nije i njegov sin. On je moj i maksumčetov polubrat. ja njega zovem maksmče iako je stariji tri godine od mene i veći deset , centi i teži deset kila i koji pride. Vidi razlika ista kao u njega i Luce. samo u kontra smjeru. Šta ćeš?

Tako sudbina pomiješa karte.  Ko da se zajebava sa nama.A opet ispada da je sve to radi ljubavi i  nas samih. A mi ljudi ko ljudi, pravimo izbore. Mislimo činimo to radi našeg dobra igriješimo.

Majka mi na samrti priznala , one godine kada je moj otac Mito , ubio moga brata.Svisnula načisto za sinom. Jedino dobro , ovom gradu, koje joj se desilo bilo je sa Dobričinim ocem.

Hude li sudbe. Valjda to tako biva. Ista krvca  se dopadne  i zavede istu krv. Nema bitno ako se pravi nered i tragedija. Ako tuge bude toliko da se više ne može podnijeti.

A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati prošli dani. Iako boli, sve bih ponovila.

 

Ova Malena kmezava ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.

Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava.

Jes moj, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša  od njega dese centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. Nisam je ljubomorna na nju. Imala sam svoje vrijeme. A oni su nekako , više par. Čisti  su ko malo jkoji par. Joj, mogu modliti kako izgleda kako je to kad oni vode ljubav. Nekako mi uvijek na pamet padnu labudovi . Nije bitno, bijeli ili crni. Njihova ljubav to je čista poetika. I epika.

Dobri  uvijek u nekom poslu.Traganju. Uvijek je ogio ne znano kamo i vraćao se umorniji i tužniji. Nikad nije pričao o tim lutanjima. Ali znam da su ga boljala.  kada bi se vratio sa , samo bi me zagrlio. Nježno , ali čvrsto, ako da se boji da ću mu pobjeći. I Osjećala bih titraje njegovog srca kao jecaje neke.

Kada bi zaspao , ponekad bih čula šapat, ali vrisak :

-Bože mili, ne može se to više podnijeti.

Mene bi neka duboka tuga safatala i tada bih mu poklonila život da sam mogla. Onda bi vodili ljubav, očajnički kao da nam je poslijednji put. Zapravo , kad bolje razmislim , mi smo uvijek tako vodili  ljubav.

Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.

Kaže:

-Moram…  morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.

-Kakvog dobra bona. Jebo te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čo'eka ćivota, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi , nisi normalna.

-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli ,  da bi sve zajedno  predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si.

On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajniča. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne , ili je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi volim te Malena. I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.

-Aha, kako ne.

Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao  Isus kome se zavjetovala.I prelijepa. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, i ona zna sve je u parovima. Neće izaći na dobro.

Kad je bila djevojčica izgubila je dragog , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.

A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama,  unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno , slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio.Skoro da je umro. A ona ,dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.

Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čedmošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.

Ona ko da mi čita misli, nastavlja.

-Mlađi je , mila moja, trianest godina od mene. Nemamo mi,  nikad nismo imali  budućnosti. Naša nada je došla slučajno. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu.Tada se to radilo kamenim sjekirama. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša. I za nju , po rođenju rekoše neće dugo . Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona nam poklonila  četiri  godine mamina duša jedina. Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo. Mislila sam odmah za njom . Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro optići, pa odugovlačim.

Priča žena,skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći ,.Obečao joj   večeras  do ponoći eto njega.

Skorom će ponoć mislim ja , pa je pitam:

 

– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.

-Jesam i nisam.Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana svgusta svake godine. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi  za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kao ću bona, milom djetetu uništiti život.

-Milo dijete , a  jedino si njega u životu imala.

-Desilo se Frkice draga.Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki.  Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek  nasmiješi i pa uozbilji i  kaže mi:ne boj se mila, ja sam ti sve grijehe oprostio. I Bog Milostivi će.

 

 

Frka Frkica – Peta epizoda II ( Dio)

 

 

Ali , Mila , ništa nije pomagalo . Savjest , čast je pisala rastanak.

Ljubav i  strast su vodili ljubav sa tobom.

Još žešće još silovitije.

Ti se nisi bunila mila, ti se se davala . Upijala me.

Nisi mi dala da se  odmaknem od tebe.

Stisla si me i i zagrlila jako, najžešće.

Utonuli smo ,mila,  u borbu  bez suvišnih pokreta.

Samo blago talasanje , zaronjeni duboko jedno u drugo.

Okovima strasti stegnuti za sva vremena. Od iskona do ove ove večeri.

I nazad do Ezela vremena.

Vrijeme je stalo mila. Zapravo nije postojalo. Izgubilo se u nama.

Ja i ti. I jecaji što tiho iz grudi , iz srca izbijaju.A tijela raspomamljeno vrište kao da će se rasplinuti i nestati.

To je ljubav . To se ljubav vodi. I kada se tijela napinju , propinju da bi se dala i uzela, što jače , što dublje vrisak tvoj mi um ledi. Ti si u agoniji , tijelo ti se grči i još žešće se pribija uz mene. Propinje i malaksava uz jecaj. Mili , moj…

 

Ja nisam uman. Ja ludim jer nešto nije u redu. Osjećam to. Ne sada , tijela naša govore da se ljubav desila. U bunilu završnih zagrljaja i ekstatičnih sudara  dva uzavrela tijela, u mojoj duši se javlja bol. Ogromna i nezamisliva.

 

Odjednom  u glavi  mi se dekor se mijenja,

dva labuda bijela  na jezeru

ljubav vode

tren

djelić sekunde prije nego se prosu

krik agonije koja vrhunac

nose

odjednom

niotkud ih poklopi stašni mrčni oblak

nestadoše u njemu

 

Iz tame se vrati Bijeli labud

Oblaci se raziđoše.

na obali ležaše Bijela  labuduca

Slomljeno srce nju je  izdalo

 

Labud tužno pogleda

mrtvu družicu

zatrepta krilima

pomiluje je kljunom

pa krilom

nježno

milosno

kao da ljubav vode

Niša ne pomaže

Ona  ga  ne čuje

Njegovi su snovi završeni

On mora dalje

sam

Život je to

 

Mila  snova nalik ovome  snu  je bilo previše i različiti su.Stalno mi se vrte u glavi.

Nekada mi se činilo da me voliš i uzvraćaš ljubav. Da smo slomili santu u tvome srcu.

A opet periodi bez groznice pozivali su me na čast.

Kasno je bilo mila. Ljubav se nenadano uvukla u moje djetinje ali krvavo srce.

Sada mi preostaje da se oprostim od tebe , jer se bojim ostati. Moj ostanak znači tvoju smrt.

Ne znam kada će to biti, ali moram bježati, jer ako nisam tu, mislim , neće ti se ništa desiti, i sve će biti u redu.

 

Obećavam ti da ću za neko vrijeme  pokušati da napišem  roman:

Krhka ruža, jedan san i jedna ljubav ( radni naziv).

Kada bude gotov , poslaću ti ga da znaš koliko sam te volio i da mi oprostiš bijeg moj.

 

Budi mi sretna mila.

Moje Molitve će uvijek biti uz tebe.

Hvala ti za divno druženje, uz cvijeće i svijeće, uz Bolero i Tokatu i fugu u d-molu

Molim te

Oprosti mi

Ako ti išta znači nisam htio da se to desi,

ali vjeruj nije mi žao.

Jednog dana , za vremena , možda popijemo kafu. Dužan sam ti. Spasila mi život.

A olakšala si mi.Jednom mi reče:

Nauči sebe da ostaviš sve ono… čijeg gubitka plašiš se.

 

Dobri

 

****

Ova haustorka opet razvalila plakati ko pivska cisterna.  Šta joj je sada. Opet je moram zagrliti , položiti na grudi, i ko malu bebu poljubiti u kosu i ninati je. Ja metar i žilet , as ona metar osamdeset. Nije fer.

 

Mene je samo Dobri ljuljao kao bebu. Jedno vrijeme.

Šta ću ja sada sa njom.

 

Dobri gdje si ti?

Trebaš nam.

 

Zvono na vratima…

 

Frka Frkica – Peta Epizoda ( I Dio)

 

Oval blondinka plače ko godina. Sve jauče.

-Mili moj, oprosti mi. Nisam znala. Nisam kriva, ljubavi. Nikad mi o svojoj boli ne pričaš. Samo me voliš i štediš. Kaži mi bona Frkice kako ću ga sada u oči pogledati?

-Isto ko i do sada. Zaljubljeno i sa ljubavlju. I samo ga voli. To njemu treba. Ljubav i ti. Ih , jesi se raspozdila ko neka junferica. Sve mi nešto šapuće da si prije njega b…

-Psst., tihho. Nemojmo o tome. Baš ste vi mahaluše raskopuše. Sve vas živo interesuje.

-Ma nije to. Hoću da znam sve o vama. On je bio moj,a nije mi suđen.Samo ste mi ga krale. Ne žalim se ja. Nisi ti kriva. Pogrešni i pravi tenuci i vrijeme.Gaj naspider još jednu. Što se stisla, ko…Dobro neću više. Ali nisam ti ja došla radi priče o Dijani. Ti me pitala. A i nije više jako tužan od kada je sa tobom. Sada je samo tužan. Onako ko maksumče za izgubljenim srce.

-Čekaj , me reći ćeš mi žašto dođe. Samo da donesem neko slatko. On me učio alkohol nije dobar bez kuvetli podloge.

Ode plava beštija. Ovo ljubomora progovara iz mene. A nisam ni ljubomorna. Skoro. Ako ga iko zaslužuje to smo nas dvije. Halal joj bio.

Evo je vrnula se. Nosi srebreni tabak. Baš takav sam ja željela čitav život. Na njemu rozaklija, ribizle, tulumba i hurmašice.

Pogledam je poprijeko:

-Jel, ti to mene malo u zdrav mozak dolmiš?

-Ne bona, nikako. Ali uvijek imam spremno za njega, sve ove kerefeke. Kaže on; nek ima može neko naići. Treba gostima ponude dati. A niko mi ne dolazi, osim tebe i Lele Jele Jelene. A i vas dvije urijetko. On nikad ne okušava. Kaže nekako mu srce ne da skrnaviti jednu  tužnu veče, jedan nedosanjani san.

-Nego bujrum. Kojim dobrom?

-Vidiš , Malena, nemoj se ljutiti na ovo Malena. On te tako zove i nikako drugačije. Jedno pismo njegovo mi nekako dopalo. Ma nije nekako. Onaj blesavi mojsije, pokupio pismo  u autu. Ispalo ovom našem, dok je bio u komi. Mislio ne bi bilo dobro da ga ti vidiš. Glupko.A tebi upućeno. Možda meni, ne znam. Ali meni nikako ne pristaje. A možda nije ni nama, nego Dijani ili svim ženama sa kojim je bio. A možda onoj nesrećnici što se bacila na njega.

Evo čitaj ga. Ja ga držala mjesecima.Znam ga napamet i plakala svih tih mjeseci. Željela sam da je pisano meni. A ne znam. Nikad nije bio u smrtnoj opasnosti, osim ono jednom , prvih dana boravka  kod tebe. Ono kada ga je ona hojdana htjela povući sa sobom.

Uze plavuša pismo. Jes lijepa i čedna . Pravo dijete. A starija od mene petnaest godina. Tako nekom Nebo da sve, a nekom vrlo malo.

Okreće pismo, pa ga obrće. Prinosi ga nosu i miriše. Znam osjetiće njegov miris i njegovo dječije srce. Baš su njih dvoje jedno za drugo. Dvije nevinosti se našle i gore od ljubavi i strasti.

 

Otvara kovetu. Osmijeh joj se razlijeva licem. Biće da je prepoznala okruglasta skoro dječija slova.

Ne stidi se. Čita naglas. Lijep joj glas. Pismen. Tako nježan i zavodljiv. Malo tužan. Budi damare.Oči joj iskre. Oči zaljubljene žene. Riječima poklanja dušu i ja se ježim. Osjećam da itzvire ljepota. Glas i riječi se sjedinile.

 

-Krhka ružo

 

Ljubavi moja

 

Izvukao sam se. Čini se. Smrtnost me upozorila da ja nemam mnogo vremena.

Jednom davno sebi sam dao četiri godine da naučim neke stvari i da čist  izađem pred ljubav svoju.Izgubio sam je.

Sada ih nemam. I zato ću pred tebe izaći malo uprljan , ali zato poslijednji put,

da bih se vremenom  oprao.

Reći ću nešto što nikako ne smijem, što će te naljutiti i zauvijek

odvojiti od mene.

Evo priznajem ti :  Volim te mila.

Volio sam te kao dijete, predivno ranjivo čedo, malo nesrećnu Krhku ružu. I djevojčicu slomljenog krila i ženu koja se budi.

Sanjah snove  u četrdeset osam sati koja su prijetila bivstvovanju mome.

U bunilu  spoznah da te volim ,kao  čarobnu ženu , kao ljubavnicu. Umirao sam i vodio   ljubav sa tobom. I ti mi uzvraćala.

Mnogo osjećaja ima zapretenih u čovjeku a da ih on i ne osjeti.

Tek ih grozničave snovi otkriju.

Meni se se nikad ne dešavaju napadaji panike.

Mislio sam da mi nije data.

Ali sada smo na neko vrijeme izgubili kontakt. Onih nesretnih dvanaest sati.

Čovjeku koji voli samoća  bolest nikako nije dobar drug.
On bez ljubavi ne može disati.

A moja  ljubav  prema tebi nije ljubav.

Ona je nešto što nije sa ovog svijeta.

Mnogo sam volio. Još voljeniji bio.

Nisam nikad osjetio tu vtoglavicu koja se nadvila nad nama,

koja se pretvara u pijavuicu tornada i usisava me.

Stanje neprestanene uzbuđenosti, htjenja da se dodiruje ,

čežnja da  se uranja , da se privija pretvara se u pasiju.

Pijavica, vrtlog me vuče, uvlači . Odjednom osjetih da sam sam.

Nema tebe da mi ruku daš , da se stisneš uz mene da me upiješ

da ti se dajem, odjednom osjetih prazninu koja hoće da me povuče sa sobom u bezdan,

koji nema veze sa nama , sa mojom  ljubavlju i mahnitanjem.
Da li sam na tren usnio, da li me san savladao , ne znam.

Postadoh svjestan , neće biti dobro ako se ne vratim.

Znam to je provalija iz koje nema povratka.

Bio sam svjestan , ako se ne trgnem nestadoh..

Trgnem se, i probudim se , ne iz sna , već iz delirijuma

u koji  nas je gurnula naša čarolija , moje  mahnitanje.

 

Sledih se mila .Sleđenog me znoj oblije.

Uvijek sam bio blag prema sebi. Nisam imao potrebe za strogoćom.

Par puta kad sam imao krivnju. Oprošteno mi je.

Ali neki , ne glas   urlik mi pogodu slušnice:

 

Šta to radiš idiote ,

Šra radiš tom djetetu skote jedan.

Znaš li da je tek punoljetsvo uzela.

Znaš li da u tim godinama riječi , pažnja, milovanja starijih gode.

Znaš li konju jedan da se hormon tada i ne mogu kotrolisati.

Nema opravdanja, punoljetna je,

Kad si izgubio čast , monstrume jedan.

Dijete zavodiš, kako te nije stid.

 

Zabolile su me te  riječi.

Nisu to bile misli mila.

To je bila glasna jeka ,

Koja mi još uvijek odzvanja u ušima.

Javi se ona panika kad čovjek ne zna šta bi sa sobom.

Da sjedi , leži, hoda, bježi iz kože izađe.

Nema se mira mila. Samo se rukom odmahuje

I ponavlja sram , sram , sram…

 

Nešto se slomilo u meni.

Zaplakao sam nad djetetom  kome sam danima,

Noćima  i još malo vremena mozak mutio, nažao učinio.

Činilo mi se mila kao da sam silovatelj.

Hladnokrvni i beskrupolozni.

Nije pomagalo pozivanje na ljubav.

Kakva te ljubav spopala starče jedan.

Znam starija godinicu od mene, ali nevinost tvoja me boli.

Ali zaplakao sam i nad sobom

Pitajući se zašto sad da mi ljubav dođe , da me ubija.

Zaplakao sa jer nisam htio da čarolija nestane. Htio sam te dozivati da mi dođeš,

da te uzmem odmah , bez pitanja. Onako sirovo , osvetnički za oproštaj.

 

Pomislio sam kako bih se osjećao da to mome još nerođenom djetetu neko čini.

Jeza je mila ta pomisao šta ti radim. Još veća šta mi želje nose.

 

A tebe nema da mi se javiš, da mi kažeš da ti ništa nažao ne činim

Da se igra , čarolija dvije dječije duše može nastaviti.

 

I sjedoh i u trenu napisah pismo koje u   napisah.

Nisam ništa mislio, samo sam pisao.

Riječi su ispadale kao sa pokretne trake.

Mislio sam ako stanem neću moći završtiti.

 

Oči joj pune suza i sreće. Suze pomišlja htio je napustiti. Sreća ipak ga preduhitrila. Ona junferica zavela ljubavnika, prije nego joj pobjegao. Dođe mi da je zagrlim i izljubi. Hajd ,zagrlim je i milujem po kosi , a ona plače li plače. Poljubci nisu za nas , žene od krvi i mesa, ljubavnice. Nismo tribadije , nalet ih bilo.

 

Frka Frkica – IV epizoda (III Dio)

 

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubičice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio.

Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu taj led kad nema više male božice. Ne  treba mu. Ni slučajno. Nek odi s njom, da ga ona čuva i miluje. A on? On će već osjetiti kada se  Dijana , njegova jedina ljubav,  bude  bude igrala sa njim.

Dječija posla, pomislio bi neko. Mnogo su vam pametni ovi odrasli.

A šta vi mislite šta se u devetogodišnjem uzmu dešava ,kada mu neko siluje i zakolje najdraže biće

na ovom dunjaluku

 

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo.

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar nije dirao. Sve se nadao miris njrgovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.

Nevinost dječija ne zna; mrtvi se ne vraćaju. U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umite.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

 

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.

 

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

 

Kupovali mu novu hranu, civarama je prevozili,a vodu u bačvama donosili.On bi odmah sve smazo i popio.

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta.

On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

 

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

 

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

 

No o tome drugi put. Sada napuštamo Maksumče da se do kraja i dobrano ispovraća i zaledi, da se u punom sjaju među grlicama i jahačima pojavi.

Kao autist bez damara.

 

 

 

 

 

 

 

 

Frka Frkica – Četvrta epizoda (II Dio)

 

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do njega dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , urlik nepoznati suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak s njim.

Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli. Srce mu se pretvara u mljeveni  tečni azot . Vazduha nema, klamfe mu po duši burgijaju i ne zna zašto, ali urliku se pridružuje, i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao, ali nije važno, on je pred Dijaninom kućom.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura.

Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično bubaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to.

Kroz noge trećem drotu se baca i klizi.

Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako mu na ruku kapa.

Ruku u usta stavlja i kuša ga. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer prstiće njene, na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo. Ali ovaj okus će pamtiti čitav život.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom.

Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Iz lijevog rubin krvava i desnog safir ledena.

Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš kao ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori.

 

Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu .

Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba.

 

Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se kovitla mahalama.

Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

 

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

 

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

molim sačuvaj mi ovog blentavoga

dobrog drugara smiješnoga i jedinoga

 

Nesuđenu ljubav moju

a blentavu ovcu tvoju

trbaće mu pomoć tvoja

iskrena ko ljubav moja

 

 

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena.

Satara , pala mesarska,  više nje blješti. Tijelo se ne vidi ,neko pažljiv bio pa ga u bijeli čaršav zavio.

Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo.

 

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna , mrtvozornici i grobari, svi su došli. Posao ne smije stati.  Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

 

A kome on sada pripada.

Tijelo mu sa živima. Duša sa grlicom odlijetjela.

 

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

 

Sahraniše Dijanu.

Frka Frkica – Četvrta epizoda ( I Dio )

 

Jok.  Dobri od desete neće da misli.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane , njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i pameti.

 

-Ih bona , sad skontam ona ista ti .Plava akoro platinasta, uvijek uredno zaglađena. Plave oči, nebo se u njima ogleda. Stasita , jest jest, veća od Dobrog deset centi bila. krakata, noge izvajane , haman tvoje. Da nija ovaj naš blento u tebi našao Dijanu.

 

Bile su to  one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati:

-Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.

A njemu milina oko srca:

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

A oni nisu ko druga djeca.Susreli se u drugom polugodištu četvrti tri razreda herojeve škole. Dobri taj dan doselio na Bjelave. Zavoljela se djeca , na mah, pri prvom dodiru , pri prvom pogledu. Čitav čas nisu skidali pogled jedno sa drugoga. Opominjala ih razredna. Ne pomaže. Oni se gledaju i ne prestaju.

Ispod klupe ruke im se našle i grčevito se stišću. Ljepota u očima, očaj u srcima. Ljubav i bol se po razredu prosula. Razredna otvorila prozor. Tuga se nadvila nad razred i ne može da diše. Okrenula leđa,  ramena joj drhte, suze , vidi se briše.  Nikad se veća ljubavi i tuga istovremeno nije zbila u toj školi.

 

Pustila ih. Ne gleda u njih. Ako i pogleda , prenerazi se. Oni se ne gledaju kao djeca. Oni se gledaju k'o žena i čo'ek, odrasli ljudi. Ta četiri i po mjeseca nisu mogli disati jedno bez drugog. Toliko su se voljeli da su ljubavnici postali. Istinski ljubavnici. Odmah od prvih dana.  Možda dječija podsvijest zna nešto što drugi ne znaju.

Cura i momak?

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa, ko hablečinu,  kad god poželi.Pa da se onda mirimo , ko ljubavnici poslije svađe.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama odsanjati.

Četiri mjeseca mahnitanbja i ludovanja je ubijeno u jednom trenu.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.

Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.

Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom…

 

-Ih bona, ti navrla pizdit’ , a ja nisam ni počela. Šta ti je, jesi li plačljivih hurmašica jutros jela.

-Nisam bona , nego me tuga safata kad god pomislim na tu tragediju.

-Štas'me onda pitala zašto je Dobri često tužan , kad je znaš.

-Ma znam je, malo si nadodala ono o ljubavništvu, ali kakve veze ima sa Dobrim. To je vezano za Debu.

-Dakav te Deba spopo.Imo je tada manje od sedam godina. Deba i Dijana se ni u snu nisu sreli. Dobri je bio Dijanina jedina  ljubav i ljubavnik.

-Pričaj mi o tome , kako su bili ljubavnici.

-Ne može to tako. Na preskok. Sve po redu , kako sam čitala. I ne pizdi. Ako me raspizdiš ništa od priče. Sjetiću se svoga, ono kako sam i ja rano !počela!. I nećemo nikad prestati.

 

A vako dalje ide…

Čudim se mene ništa ne boli i sve se nadam da će mi sada i tijelo i kosti samljeti. Ne ništa. Jok,bolan , ne da dušman lakoće. Tu samljevenu masu poli sa litar tečnog azota i u grudi mi sve to vrnu.

Bilo je to tako kao da ti dušu , onu auru, onaj balonćić mali , katil kliještima iz grla čupa pa na fakirski ležaj baca. Balonćić padne i puf nestane. Ali se duša vrati, malo veća od balončića. Ne znaju krvnici da je duša od Boga data, da čuva i štiti nevinost i čestitost njegove djece.

Zvijer krhku dušu svaki put vraća na ležaj od klamfi tkani. Duša se vraća još veća i jača. Kad neman vidje da joj ništa ne može, vrati je u moje grlo, pa je pogura malo niže. Ona se zaglavi ni dolje ni gore i samo prhnu ko grlica bijela ka nebu svome. Znam da će me gore kad mi stađun dođe čekati, da me pomiluje, da se izmirimo i sa mnom Dijanu traži.

Dijana je bila mala božica lova koja je mene. Maksumče upecala. Zvala me Mali princ. Ne znam zbog čega, ali meni se dopalo. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima i mahalama bjelavskim, dok je jurila za mnom, nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, moje misli bi hrlile njoj.

Dijete si bio, šta si mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Hitaju do hladanjaka na Mujaginoj bašti. Ili do šupe iza. Djeca iz mahale sebi napravili loge. Samo su dvojica imali klhučeve. Mojsije i Dobri.   Mahalska djeca  se  plaho  voljela igrati doktora.

Prije i poslije „igre „ njih dvoje bi se satima  dodirivali, mazili i milovali. Bez riječi, samo dodiri. Neki uzdah i duboko zagledanje u oči. Nekad bi zaplakali , gorku i duboko , a da nisu bili svjesni zbog čega plaču.Trebali su osjećati zanos i sreću a nisu. Neka ih tuga ščoli pa se stišću jedno uz drugo.

Dijanini zagrljaji su bili žešči i očajnički. On je to osjećao kao bol i još više se pribijao uz nju. Toliko su se pribijali jedno uz drugo da su morali voditi ljubav, da prodru jedno u drugo, da se stope, ne bi li se zagrijali i tugu otjerali. Nekad bi pomoglo. Tada bi od sreće jecali.

Poslije tih nebeskih dodira , njih dvoje uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na  susretanju i  poznavanja, zaklinjali na vjernost do groba. Jer oni su postali muž i žena. Neka neviđena sreća i tuga  ih vjenčali.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubčiće mu slala. On ukipljen i ponosan , kao pravi muž samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. A ne slute da djeca opasne vode talasaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti. I lutali ka hladnjaku ili šupi iza. Svaki dan. Osim nedelje.

Obiteljski ručak, Dijanina jedina obaveza.

Dobri bi u šupi,  na šiltetu , sprat iznad drvenog poda , očajnički stiskao mekoću ležaja, tražeći mirise male ljubavnice, koja danas neće doći.

 

Dijana i Dobri , duo De-De , znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par.  Ljubavnici. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

 

I zavisiće.

 

Frka Frkica – Epizoda III ( VI Dio)

 

 

Očiju punih suza zaputih se Dobrom.Bilo je rano poslijepodnje.Ljeto kao i uvijek. Što bi Dobri rekao, uvijek prelijepi avgust, u kojem se anđeli dodiruju. Poeta , misli mi probijaju suze.

Dvorišna vrata u njega uvijek otvorena. Kućna nikad , ako je on bio „sam“ kod kuće.

Pozvonim. Malo komešanja i eto ga otvara vrata:

-Odakle ti Malena. Vidi suza . Čemu suze Mila. Ko te povrijedio? Ko je ružio moje maleno. Ulazi u kuću , molim te. Budi mi gošća.

-Ti ,lažove jedan. Ti si me povrijedio.

-Povrijedio možda , ali šta sam ti slagao. Pričaj polako i obriši te suze. I Dobro mi došla.

Vadi maramicu iz đepa na strani srca otkopčane košulje , zakopčava je , okreće leđa , uvlači je u pantalone i izvinjava se:

-Oprosti nisam se stigao urediti. Znao sam da si ti. Nisam htio da čekaš ili pomisliš da ti ne želim otvoriti .

Jes, lažov i povrijedio me , ali je fin i miran, ko da se ništa nije desilo. Prokletinja šarmira i kad mi se duša kida.

-Obećo si mi da ćeš biti moj.

-Nisam mila. Obećao sam ti da ćemo se sresti. I sreli smo se. I biću tvoj , ali kada vrijeme bude za to. Moraš neke rane odbolovati.

Uto na vrata banu Hana. U bebi dolki , sva ustalasana  i uzbibana . Vidim nije više pizdunčica. Postala žena. Rasna i ljubomorna, oči joj pune bijesa i ljubomore. Upire prstom  na mene.

-Šta će ona ovdje?

-Hana, ti si vaspitana djevojčica. One nikad ne upuri prstima u goste. Frka je moja gošća. Došla me podsjetiti da imam nekih obaveza. Da sam nešto zaboravio. Zapravo jedan nesporazum za riješiti. Ti ćeš se sada obući, malo upristojiti. Izaći na vazduh jedan sat i smiriti. Pa se poslije vrati. Evo ti  ključe. Ja ću se vratiti večeras. Hranu sam ti spremuio jedi, ili me čakaj da zajedno uživamo. Ništa se ne brini. Sve će biti u  redu i ničim te neću povrijediti. Vjeruj mi.

-Ali ja neću…

On joj nježno stavlja prst na usta.

-Pst, tiho djevojčice. To je moja molba.

Ona se pokunji . Vidim ,vjeruje mu. Ode obuče se. Evo je . Gospodska pepito kombinacija i bijele baletanke. Besprijekorna elegancija . Vidi se gospodsko dijete. Poljubi ga u obraz. On je nježno pomilova po licu. Zagrli je, poljubi u kosu.

-Idi sad,  moja djevojčice.

Bilo je toliko nježnosti, blagosti u tom pokretu. I ljubavi, ali ne one prave ljubavi, iz duše. Osjetila sam to. To je bila neka pokroviteljska , razdragana, svježa  ljubav. Kao kad posjeduješ neku lutku, koja će se jednog dana zagubiti, jer ona mora svoje pute tražiti.

 

 

Ode ona.I on za njom,da je isprati.Kaže

-Izvini sa'ću ja.

Vrati se. Nosi poslužavnik. Sok od kajsija. Moj omiljeni. Hurmačicu i tulumbu. Grozd grožđa i ribizli. I Cigarete. Sedam in pedeset, moje. I Camel bez filtera i šveps. Začuđeno ga gledam.

-Preko dana nikad ne pijem. I ne pušim Gitanes . Prejake su da se obdan  puše. Kamel mi je po mjeri, ili Drina.

Otpakuje nam cigare, vadi po jednu. Obadvije u usta stavlja  i pripaljuje. Meni moju stavlje među moje usne. Uvlačimo dim i otpuhujemo istovremeno. Ja suzna , on sa blagošću u očima.

Uzima me za lijevu ruku, nježno je pomiluje i poljubi je , isto kao onaj prvi put.

-Reci mi Malena šta sam te ja to slagao.

I zagleda mi se u oči. Nježno , duboko , sa tugom.

 

Meni sjećanja naviru.

Ispred moje škole smo. On stranac, slučajni prolaznik je upravo  pripalio od mene. Ja zurim u njega, mislim neki anđeo mi se pričinjava.

„Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje uzdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlači se u moju dušu. Ja se crvenim i stid me je šta će tamo naći.

Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.

Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj suzi  , iz drugog oka ne dade da kane.

Reče mi :

-Oprosti mi  Mila.

Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Još jednom me pogleda , mnogo je suza u tim tužnim  očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.

 

Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.

 

Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave.“

 

Nije me ništa slagao . Obećao je da ćemo se sresti i sreli smo se. Ja sam umislila da ćemo biti

Ljubavnici, dvoje koje se vole.

Zacrvenim i pognem glavu. On mi sa tri prsta lijeve ruke podiže glavu, nježno ko da me svila dodirnula. Gleda me , prodire u mene i kaže:

-Bićemo mila , sve ćemo biti, ali ne sada. Kada dođe vrijeme. Samo malo oprezna budi. Oprosti, idem nam nešto spremiti za jelo. A i onoj malenoj. Dala si joj smiješan nadimak:

-Nije više takva. Podobrila se.

Kako neće, kontam ja. I ja bih se dvaput podobrila da sam na njenom  mjestu. Ih , da me hoćeš podobriti.

On se zagonetno smješka i pomiluje me po kosi. Osjetim i poljubac mi spušta.

-Dobrica si ti mila. Bićeš još bolja. Podobrićemo mi tebe.

Ode.

Crvenim se . Znam, ne znam kako , ali znam da mi je misli pročitao.

U meni još ljutnje i ljubomora ima. Nervozna sam. Gledam po sobi. Znam da je njegova.

Sve miriše na njega. Blagost i dobrota izbijaju iz zidova. Krevet njegov , skoro dječiju sređen i zategnut. Ugledam krajičak , centimetar neke knjige ispood jastuka.

-Joj ti ga oduljila kao  pop na samti  liturgiju. Može li to kraće Frka, ako Boga znaš?

-Što nisi prije rekla, ionako ne bih skratila. Sve se po redu mora. Moraš sve čuti. Jel ti  đuvegija ili ni pomozi rod?

-Joj , kakve ste vi mahaluše. . Priča vam ko hiljadu jedna noć. Bisere nižete , a nikad kraja.

-Ma bona ja te štedim. Hoću da te otupim da lakše podneseš ono što slijedi. Sa'će.

 

Polako podignem jastuk. Vidi se debela sveska, najdeblja što se mogla u ono doba kupiti.

Njegov rukopis. Slova obla, dječačka.Dnevnik sigurna sam. Naliv pero  zavučeno negdje u prvoj polovini knjige.

Jer to je bila prije knjiga nego dnevnik. Poslije sam je nalazila i krinmice je čitala. Sav sadržaj zapamtila.

Ali tog dana  naliv pero je bilo zakačeno na   stranici na kojoj je bio zapisan taj tekst. Voljela bih da ga nisam ni dotakla, a kamo li pročitala.

 

-I šta je pisalo.

-Polako ne žuri bona. Ima fras da te strefi. Daj naspi nam po je'nu. Ša'se stisla. Grlo mi suho.

I donesi bocu. Trebaće nam . Imaš ti kurvoazaijea na hladnom, garant. Za slučaj da oni lažov , ona mila lutalica naleti.

 

Ovako je pisalo:

 

 

 

 

 

Frka Frkica – Treća Epizoda ( V Dio)

V dio

 

Deba se okreće Mojsiju.

 

-Mojsije kako znaš kad crknem da mi  ni roštilj neće pomoći?

-Fino konju jedan i uduni. Šta vas je spopalo? Niko još nije kreno ni crkavati, ni riknjavati, ni krepati , a kamoli umirati.

– A što to kamoli umirati? To nije za nas , to je za normalne insane i hajvane.

Lenji nije mogo odoliti:

-To on na grlice misli?

Mojsije:

-Začepi i ti konju konjski, magarče jedan. Nemoj fačat ljepotice u vašu šuplju filozofiju.

Dobri ko sam za sebe.

-Neće Grlice umrijeti. Nikada. Ni jedna. One će se uznijeti i odlepršati.

Deba:

-A oklen ti to znaš?

Lenji:

-Jes vala , dobro Deba zbori.  Ti mu ko pametan.  Ljepote mime svijeta, samo zato što su naše?

 

Zagrmiše basovi. To je Mojsijev novi signal ;  manite se šuplje priče. Vidi filozofija bi se mogla vrtiti barem dva tri dana. I on zvizno, zna ono što oni ne znaj ,osim što Dobri sluti ali više nade nema. i skonto pričo ili pričo na isto mu dođe. Blentavi  ko blentavi  mahnitovi. Ne može ih čovjek pameti nadolmiti. Samo svoje pa svoje. Samo im buka može poremetiti tok misli, ako je imalo misli u njima preostalo.

 

Ovi Dobri ili je nekad bio autista, ili je posto  ili se sprema da postane autista. Nema druge , konta Deba. Samo ga celofan od srca ide. Što jest, jest.

 

-Dobri.  mog'li ja dobiti te cigare.

 

Lenji zakuka:

 

Nemoj Dobri molim te, znaš šta će on učiniti.

 

Znam, kaže on i dodaje kutiju Debi.

 

Ovaj uzima kutiju sa strahopoštovanjem. Zadivljeno gleda u nju pa joj tepa; pa celofan miluje, ciganku u kosu ljubi, tijelo nježno miluje , suze mu grunuše na oči. Plače Deba ko godina, kutiju cigara ž'tan na grudi privija.

 

Svi zanijemili. Čuj blesan plače. Ne m're to. Nije fer. Gdje si vidio da odrtina , osjetljiva ko hiljadugodišnji hrast,  mere zaplakat.

 

Može, misli Dobri i te kako može. Ona priča o crknut, riknut i krepat  bacila  Debu sedam  godina unazad,  kada je dijete bio i imao četranaest  godina. A i na Macu ga podsjećala.

 

Nije ba on bio konjina i fićfirić,  neotesan i grub da ne mre grublji biti. Jok, to se njemu srce sledilo, to njemu duša zamrla. To on  lijepo  krhko biće, onu svoju dušu veliku  u mali mozak, u hipofizu zakopao. Zakopao cementom  sarkofagirao i još pride bitumenom i ledom zalio.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Mace njegove, njegove male kanarinke. Voljeli se on i Maca. Prva ljubav i tako to. No to ću drugi put . Ima beternija, stravična priča. Samo je Luca i ja znamo. Pardon Luca znala. Ja joj pričala. Pitala me :

-Znaš li mila , zašto je Dobri tako često tužan.

-Ne smijem ti reći.

-Zašto?

-Nije mi on reko.

-Pa kako znaš?

-Znaš onu pizdunku, Hanu , Zlatinu rodicu.

-Znam , kakve veze ona ima sa tim.

-Ima , kako nema.

Dobro pričaj.

-Ništa ti ne znaš. Uvijek si naivna bila. Dobri je bio,  da prostiš, moja jedina ljubav. Uvijek,

Još od kada mi je prstiće poljubio. A onda nam se u Ašikovcu,  u Đardinu skršenih srdaca , upetljala ta Hana, nevinašce. Ma kakvo nevinašce, pizdunka , sto postotna. Upečila se ko da kolonjsku žubori. Mi joj kao ni do koljena nismo. Tu večer , po običaju bila fešta i u zraku se osjetilo da će Dobri biti moj. Jes kako ne!

Zlata ti zamolila Dobrog da Hani malo potkreše krila, da ne špija fešte i ne širi priče o zabranjenom voću. Kaže treba srediti zlobnu junfericu. A jes’ i zlobna , i junferica ,ali i prelijepa bila. Ima je šta vidjeti . I vako i nako. Zrela za branjue , da ne mre biti zrelija.

-Hej , ode ti daleko. Nije njegova tuga od neke pizdunčice , kako ti zoveš Zlatinu rodicu.

-I nije nego , je moja tuga počela od nje. Umjesto mene , Dobri ubro nju. Istu veče. Nismo znali. Kaže ide dijete otpratiti doma , ne može ići sama kući poslije ponoći. Đentlmen kontam ja , polutiho.

-Aha ,- smijuri se Zlata –  pravi, to mu u krvi.

Poslije sam čula da je Hana trebala danima ostati kod Zlate, ali je ostala danima i noćima kod Dobrog.

On je umjeto Zlate pazio na nju. Znaš moja Lucija , kako je on pažljiv. Svaka bi mu i srce i dušu dala.

I tijelo, dabome. I ukrase svoje, bez raz7mišljanja. Da ih on onako pažljiv pazi i pripazi.

Zlata mi reče, ispalo je bolje nego što je mislila. Kutarisala se  velikog belaja , i to kakvog beleaja. Hanu joj Dobri skino sa vrata , da ne gleda kako se ja baildišem sa Mojsijem. I njoj dobro , Hani mere bit da bidne , još bolje. Meni se namah upališe reflektori:

-To je Dobri odveo sebi kući.

-Ništa ti ja ne znam. Nisam svjedočila. Vidiš da moj Mojsije i ja , otkako su oni otišli ne izbivamo iz kuće. Zadeverali se , imamo nekog posla , po vas dan i obnoć..

Ne mere to tako,  jaučem . A ja šta je sa mnom Dobri?

Očiju punih suza zaputih se  kući Dobroga.