Frka Frkica – XI Dio / Hiljadu pahulja bijelih / Drugi dio

Nismo se zastidjeli ,ni zacrvenili. Nemamo vremena za te neprijatnosti, koje izazivaju neiskrenost i prisustvo drugih.

Nastavi gdje je stala. 

Voz nadanja i snova  je propustila dok je žalovala sina. Dika njena, ponos maleni , samo je nepunih devet godina imao. Isti otac , moj  Mali Princ. Znao si to zar ne ,mili moj?

Ćutim . Neću da je prekidam . Znam koliko taj sin , to sjećanje boli.

Popelo se dijete na trešnju, mamile ga crvene bobe. Tepo im, tiho i blago. k'o malo djete djetetu. Radovao im se .Htio svoju nježnu djetinju ljubav sa njihovom slašću podijeliti i koju svojoj majci Mariji odnijeti.Da zna koliko je njen sin voli.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati. Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića, jal’  poviše Sedam šuma, jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete. Šta  zna dijete šta je manijak hordi zla. Tri druga sa njim pošla.Jedan dječak domac bio.

Ona ih gledala i umirala od straha. Popela se djeca, ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta, kad četnik, srbaljski monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine, konatala tamo nema minobacača.

Ni cvrknt nisu mogli pustit. Ni dahnuti.Jedno  Grruuhh i nema ih.

Ona samo zanijemila, ni suzu nije pustila. U led ,ma ne u led ,već u antartik i arktik se namah  pretvorila i do danas , do ovog se poljubca nije odledila.

Četvoro sičušne djece Majko mila. Četvoro malenih anđelčiča sejo mila, četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni.  Samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu , i ništa više, mili i ljubljeni moj.

Četnička neman, srpska pogan ih ubi. Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila :

– Bože Mili Jedini:, otkud toliko zla u ljudima. Nikome ta nevina djeca nisu ništa skrivila.

Ni pokupit ih,ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla. Znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca. Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.

Bivši muž i prije pio. U inostranstvu se par godina primirio ,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.

Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Ili možda nije. Mere bit da bidne da joj lakše biva kad sa mnom tragediju iznova podijeli. I moja je. Kako neće , mnijem ja .

I pričam joj , što nikad nikome nisam i neću.

Ukratko, našao sam joj se pri ruci poslije te tragedije.Kako ne bih.Ja sam jedino što je imala. Skoro čitav njen život.Mnoge tajne i grijesi su u nama umrli.Mahala ih se nije dokopala.

Ipak nije imala izbora.Morala se vratiti. Pizdunka, sada doktorica Hana joj nije dala izbora.Na dan pogibije Ise na nosilima joj je donjela Dobrog., Krvavog , izmrcvarenog , na samrti-

Ne zanjući za njen bol, reče joj:

-Evo ti ga.Neće u bolnicu, tamo bi krepo ko pas.Neće kući da umire djeci pred očima.Hoće tebe.Ne znam šta vam je.Kada ste u pogibelji jedno drugo spašavate.

Hana vidi Frka Frkica je ne čuje , ali vrišti i plače.Kada saznade da je netom koji sat prije njeno diojete, njenog mezimca Isu granata raznijela, bi joj janso Frkino stanje.

-Uh, jebote i jebote!Šta ću sad.

Prvi put u životu se psovkom pobuni Hana.No, razum , iskustvo , staloženost i hipokratova zakletva proradiše u njoj. Sredu Dobrog koliko je mogla.Prihvati se Marije Magdaleme.Okupa je, presvuče , i dade joj nešto za smirenje. Pošto je zaspala sredila je sve formalnosti oko sagrane dječaka.A nije se imalio šta sahraniti.Neka bezoblična kravava masa.Ne zna se čiji su djelići mesnatog tkiva sahranjeni u čijem grobu.

I pokazaće se – nije ro bila tenkocska granata sa Poljina. To je bila minobacačka granata 120 mm sa Mrkovića.

Hana je bila u nedoumici. Ima ona mnogo neodložnog posla.Na sve strane se ranjavaju , ginu i umiru.A opet ,tragovi mladosti su se uveliko ucrtali u njeno biće i odredili je. Ljubav,zahvalnost i domoljublje su je razdirali.Problem je rješila Frka frkica.Jednostavno i rezolutno kako to samo ona zna.

Kad se probudila iz višesatnog sna pogledala je oko sebe i zaprepašteno pogledal u Hanu.

-Šta ćeš ti ovde?

-Dovela sam ti Dobrog , na umoru jeHoće da umre na tvojim rukama.Nisma znala za…

Frka je pritisnula uši i ponovo počela da vrišti.a onda se na tren sabrala:

-Idi.Ti si svoje uradila.Sve je ostalo do Boga Ljubavi i Milosti.Mi žemo se izvući ;ili nećemo.Ti imaš prečeg posla.Grad Čednosti te treba.Molim te idi. Oprosti mi I hvala ti.Da nije kako jeste bila bi mi savršena druga.

Hani suze u očima.Nenadano, čvrsto zagrli Mariju Magdalenu.

-Oprosti ti meni!

Okrenu se i ode.Uspravno i ponosno.

MFrka Ostade sama.Da li je bila svjesna šta se dešava nikad nikome nije pričala.Mjesec dana nije sebi dolazila.Htjela je umrijeti.Nisam joj dao.Iako, “neizostavno” meit ,zadeverao sam je sobom.Ljubavlju i sjećanjima.I molitvama i zahvalnošću .Ona je sve rjeđe vrištala, a sve glasnije plakala. Oplakivala je i sina i mene.Sebe niej štedjela.Ona je rođenjem sina sebe prebolila.

Dva puta na dan me je kupala i nije me presvlačila.Pokrivala nas je laganim plahtama. Golo tijelo uz golo tijelo je najbolji lijek.Učile je meštrice tog znanja: Grdelinka, Luce i Hana.Dok ga je grijala da ne umre i dok je umirala za sinom zapade u košmar koji je vukao u ponor..Gubeći se osjeti olakšanje.

-Hvala ti Gospode Milostivi.

A onda joj zazvoni u podsvijesti:Ako odem ostavljam ga samog.Ostavljajući ga samog , osuđujem ga na smrt.Ubiću ga.Ubiću jedinu ljubav moga života.A to nije zaslužio.Prenu se .Iskoči iz bezdana i poče ga milovati i ljubiti.

-Šta ćemo sad mili moj.kako ćeš ti bez mene.Kako ću ja bez Ise i bez tebe.Bože mili pomozi nam!

Da li su molitva, toplota tijela i ljubav donijeli prevagu ili im se usud osmijehnuo nije znao.tTog trećeg dana Dobri je zaspao bez bunila.I ona je zaspala.Bila je na ivica snaga.U snu su se osjećali i dodirivali. Iscrpljenost, decenijska bliskost,potreba jedno za drugim,vjerovanje da su jedno, da su suđeni jedno drugom, bremenitost dodira i očaj su nadvladala svjest, stvarnost i možnost datog trena.

Probudili su se vodeći ljubav.Plakali su i vodili su ljubav.Činilo im se da umiru,ali nisu prestajali voditi ljubav. Dok vode ljubav vrijeme je stalo.Prizori trideset tri godine poznanstva i ljubavi se nižu.

On vidi izgubljenu, prelijepu,od svijeta odsječenu djevojčicu na zidu ispred škola.Prvi put je sreće , podsjeća ga na nekog i bliska mu toliko, da zna da mu niko nije niti će ikad biti bliska kao ona.On mora da zastane i da je upozna.

Ona vidi dva tužna,milostiva oka i jednu ruku lijevu, koja prima njenu ruku desnu i poljubac na srednji prst nježno utiskuje.Poljubac i blagost dodira joj govore da je to njena ljubav života.

Klize slike i vrijeme, a oni su uvijek u dodiru ,u čežnji , u nadi , a uvijek ih nešto razdvaja.Vjerni časti i česti gube jendo drugo ,a ništa ih ne može razdvojiti.

U momentu kad ih zahvata katarza i oni se klonulo grče jedno u drugom, obome im istovremeno u misli ulazi njen davni , košmarni san o Malom princu ,koji jeste Dobri i nije Dobri.

Presvisla od tuge i smaoće, jer se radi prevelike ljubavi odrekla dobrog Frka Frkica sanja jedan san.San koji ju je zaledio i kao zloslutni grč zahvatio njeno bilo i nije je nikad napuštao.San se zbiva u Ašikovcu , u đardinu skršenih srdaca . U tom snu njen Mali princ je zbunjen,dezorjentisan i sasvim sam. Toliko sam da se užas samoće mjerio kilotonama.Svuda oko njega i ispod nogu trnje, koje ga ranjava i on krvari.

On se ne obazira i igra igru rastanka. Sa ribizlima i rozaklijom.Dvadeset pet zrna grožđa ,dvadeset četiri zrna ribizli.Tri djevičanske ljubićice i bijeli svileni svileni šal nevinosti.I tri grlice , i mnogo grlica.I mnogo trešanja koje sa neba neprestano padaju.On poput autiste ne prestaje da ih slaže jednu po jednu,, kao da je to jedino važno.Krvareći sve više i više on doziva ili mu nebo šalje tri grlice.Druge trima bijelim djevićanskim ljubičicama.

I onda, niotkud dolijeće ogromna medicinska lopta i sve pretvara u crvenu , bljuzgavičastu masu.Na tren sve je krv i Mali princ i sve grlice nestaje. On je samo nijemi posmatrač .Njoj se srce slama, nestaje joj daha,jer u tom snu ona se ne može pomaknuti i on je ne vidi.

Dobri se vraća u pratnji prelijepe grlice,koja je njoj poznate, ali joj ipak ne prepoznaje ime.Sad je malo stariji i nijansu zaiteresovanji za ono što se zbiva izvan sna.On postaje svjesna da je vidi, da je čitavo vrijeme osjećao njeno prisustvo. Hoće da joj nešto kaže.

U tom momentu Dobri prekida njihov san i govori joj:

-I nemoj da bi se slučajno skršila ako meni nešto bude.

Potom se iscrpljen obeznanio.

Frka se na smrt uplaši.Neće valjda u jednom danu izgubiti oba svoja mala princa.Bol majke i bol voljene žene se mješala.Kako je mahala ponekad surova.Ne daje izbora:

-Mrtvi mrtvima , živi živima.

A kome ona ptipada?Šta sa mnom Gospode Milostivi?Kako pdojeliti srce na dva dijela?Za kim krenuti?Znam duša pripada Tebi , ali boli me toliko, da ne smijem ni pomisliti šta će biti sa njom ako pogrešno odlučim.

Prije nego zapade u kataleptično stanje, polusvjesno opraštajući se , poljubi Dobrog dugo i stratsveno, ušuška mu na grudi, stavi svoju krhku ručicu na njegovo srce.Učini joj se da se njišu na njenoj, trešnjinoj ljuljački.Nježni osmjeh joj preleti lice i zahvati je ništavilo.

Dva tijela , zadovoljena i opuštena,nepomično leže.Pred smiraj dana polako savladava ledena ukočenost.reko bi čovjek djeca su umorna legla i zaspala.Na licima im djetinji osmjeh. Sanjaju djevičanske ljubičice mirisne ljubavi.

Ništa .Ni zvuka ni pokreta.Dva djeteta spiju.Ili mriju?Pomoći nema.Sami su i niko im ne može pomoći.

Da li baš?

Dvije Grlice i jedna grdelina, prelijepe, nježne i prozračne sletiše im na grudi.Pogledi im blagi ali odlučni.Znaju šta im je raditi.Manja grlica kljunom dodiruju usne Dobrog.On ne reaguje.Velika grlica i Grdelinka to isto rade.nema pokreta.

Manja grlica je usplahirena.Grdelinka klimnu glavom velikoj grlici.Ona se primiče sljepočnici.Grdelinka otrki čaršav iprimače kljun niže koljena lijeve noge.I kao da im neko dade znak istovremeno iz sve snage kljucnuše Dobrog iz sve snage.Jednom , pa drugi put.

Mala grlica je zaprepaštena.Ne voli grubosti.Htjede da prosvjeduje , ali je zaustavi glas:

-Polako bone.To boli.Nisam vam ja ništa skrivio.

Dobri otvori oči,ugleda tri prelijepe ptičice u čijoj se ljepoti zaplela nevinost neba.Ne zna kako, alijoš uvijek djetinjim srcem sluti da su to Luce, Kosa i Krasotica.Nebo ih šalje da urede bar dio nereda zlih.Da se maglice ne stide i da njihov sjaj ne tamni.

Jedna za drugom ga poljubiše.Mariju Magdalenu krilcima nježno po srcu pomilovaše.Frki se ote uzdah.Pogledaše u Dobrog i radosno klimnuše glavom.Zalepršaše, napraviše krug ispred prozore, veselo mašući mu krilima i nestadoše put plaveti koja se počinje sa rubinom mjenjati.

Nije im se zahvaljivao. Znale su šta je u njegovom srcu.Koliko neizmejrne ljubavi u njemu obitava.On zna ,one su svoje učinile.Sve ostalo je na njemu. Nije gubio ni časa.

Iako malaksao, iako ga je nesvjestica povlačila na dušeke, iako ga je bol vukla bezdanu, iako se praznina širila pred njegovim očima – znao je da ne smije iznevjeriti Božiju milost,ni Ptičice malecke.Ni Isinu nevinost , ni vjernost Marije Magdalene . Ni svu onu prelijepu djecu što ih zbog čednosti njihove, neštedimice,svakog trena siluju, komadaju i ubijaju.

Ustao je i okupao se.Pred Marijinim krevetom akšam molitvu uputio Gospodu Jedinom.

Kadu toplom vodom napunio.Pjenušavu kupku napravi.Frku Frkicu na ruke primio.Na njegov dodir njenim tijelom prostruji drhtaj.Nije imala snage da ga zagrli.Ruke su joj beživotno visile.

Dobri je znao da nema puno vremena.Položio je u kadu. Pomisli:

-Bože moj Mudri , molim te podari ovom djetetu milost.Svoje grijehe je okajala.I ja sam sa njom griješio.Nije ljubav opravdanje, ali bježali smo od grijeha i nismo se usrećili.Vjeruj mi Bože najveći Oprosniče, u njoj nikad grijeha svjesnog nije bilo.Njena duša je od kristala . Čista je , prozirna i nevina kao kad se rodila.

Poslije te molbe došla mi je neka snaga. Javio se mir i znanje da će sve biti u redu.Koliko to u ovim očajanim vremenima može biti.Dugo sam je umivao, kvasio i zalijevao vodom.Ona nije imala snage, možda ni volje.Nekoliko je puta skliznula u kadu.Nisam je dao.Digao bih je i ponovo pokušavao da joj dam svježine.I povretim bar trun cirkulacije i snage.

Kada je počela pljuckati vodu, znao sam da je vrijeme da je odvedem da se odmori.Pažljivo i nježno sam je posušio. Srećom bilo je struje pa sam joj mogao fenirati kosu.Kako je bilo ratno vrijeme nisam očekivao neke mirisne kreme.A i ona nije bila njihov ljubiotelj.Njena koža je mirisala onim blagim , opijajućim mirisom bebice.I bio je dostatan.I njoji meni.

Ali presija silu ne moli.Obično, dpsta zagrijano ulje je sasvim dobro za masažu koja jača cirkulaciju i ozdravljuje.Život me uputio u tajne masaže.I masirao sam je..Od kose preko svih ljepota do nožnih prstiju.satima sam je masiroa,Ponopvo i ponovo.Kada bi joj koža postala glatka , bez čvorića ,sjajna i pucketava , a ona se počinjala uzbuđeno meškoljiti prestajao sam.Ogrnuo bih je lakom plahtom i legao pored nje.

Ona bi se okrenula meni lijevim bokom i tražila svojom desnom moju lijevu ruku.Držali bi se za ruke. Ona bi me ponekad grčevito stegla, da vidi da sam tu:Da me opomene da joj više ne bježim.Ponekad bi me poljubila.To je bio znak da joj pričam o ljubavi.O danima koje smo sanjali.O danima koji su nam ukradeni. O danima koje smo krali, a nismo smjeli .

Pričao sam joj i pričao. Volio je i volio.Molio se i molio.Predavao joj se i otimao je.Oba se davala i davala,Onda bi plakala i vrištala.

I tukla me, šakama po grudima.Nije me boljelo, jer ona niej željela da me boli.Bio je to očaj djeteta koje sada zna sve.Očaj žene koja zna da sve je tako moralo biti.I da niko nije kriv.I da smo oboje krivi.Krivi što smo se zavoljeli kao čista djeca i ostali djeca, koja čitav život traže put do ljubavi. A on im nije suđen.

Ne znam koliko je to dopiralo do nje.Ali se privijala uz mene i davala se.Poslije bi ,iscrpljena od bola i davanja ,na kratko usnula.Nisam se odnicao od nje.Kupka i masiranje. Kupka jutrom i večerom.Masiranje večerom.Tada bih je pokušao nahraniti i oprati.Nije se bunila.Između, čitavo vrijeme je uglavnom spavala.Osim kada bi vodili ljubav.

Kada bi joj se damar vratio, ponovo vi se pobunila.Krivnja majke što je nadživila djete je bila jača od života.Ponovo bi se gubila .Ludila i vrištala.Ja bih kleknuo kraj nje, uzeo joj desnu ruku i ljubio joj prstiće.I molio se bez prestanka.To bi je malosmirilo.

Bol i grijeh je izbacivala iz sebe.Ja sam ga preuzimao.Je bol njena je i moja. Njen grijeh je i moj.Bol je bol, a grijeh je grijeh.Bol je iskon.Grijeh je prolazan jer Bog Milostivi prašta.Ako se grijeh iz ljubavi rađa ,oprostiće se.

Da li se radi oprosta mora ispaštati i bol trpjeti nisam siguran. Da se u bolu ljubav ne može ugasiti – to znam.I postaje sve veća .I naraste toliko da se ne može disati i mora se drugom biću pokloniti.

Neko će se sigurno pitati kako mi nije smetalo da je gledam nagu, da je kupam, masiram i vodim ljubav.s njom u trenucima kada je bila u koroti i izgubljenosti?.

Nikad nisam imao dileme.Marija Magdalena i ja smo se poznavali četvrt vijeka.Voljeli se od prvog dana.Znali sve jedno o drugom.radi grijeha bježali jedno od drugog. Radi srca nismo mogli jedno bez drugog.

Žensko tijelo je svetište ljubavi.Ako se gleda sa ljubavlju, ako se dodiruje sa ljubavlju i ako se ljubav vodi sa ljubavlju , nagost i tjelesnost ženskog bića je čedna i uzvišena. U toj ljepoti i ljubavi nema ništa skaradno i neprimjereno. Bog Ljubavi će , nadam se oprostiti mogući grijeh.

Podavanje radi podavanja, nagost radi nagosti je nama dvoma bilo strano i nismo se stidjeli jedno drugog.

I još nešto , nisam preveliki čistunac , ali ni veliki griješnik. Ali ako je to jedini način da se spas život bilo koje žene, uvijek bih to učinio i preuzeo sav grijeh na sebe.

Nakon četrdeset dana davanja i uzimanja je došla sebi.I prvi put otvorila oči.Klečao sam pored nje i molio se.Osjetio sam njen pogled.Bio je to pogled anđela, nalik pogledima one tri ptičice malecke. Nježan , punn blagosti i neke snene radosti.

Otkrila je je plahtu i pozvala me sebi.Tri dana smo vodili ljubav.Bez mnogo riječi i okolišanja.Vratili smo se u doba kada smo djeca bila.Djeca koja hoće samo da se igraju i jure.I vole.I vode ljubav.

Ti dani nisu bili bunilo i bježanje od tuge i boli.Ni bježanje od stvarnosti.Ti dani su bili poklon našoj budućnosti koju nećemo imati.

Bili su to dani umiranja od ljepote i sreće .Podsjećanje da je tako moglo biti, da smo znali ono što nismo znali.Živjeti svaki tren onako kao srce želi.Duša će se pobrinuti da ostane čista.Bili su to dani praštanja i opraštanja.

Jedno jutro me iz dubokog sna probudi jasno određena konačnost u njenim prelijepim crnim očima. radost je sijala na njenom licu.U očima nije bilo suza ni tuge.Gledala me sa radošću i ljubavlju.

Pored kreveta , na peškunu od trešnjinog drveta bila je uredno složena nova , nikad obučena odjeća.Nisma trebao ni gledati. Odjeća koja je odredila dane moje mladosti. I pored njih uredno složen Lucin bijeli šal.

Uvukla se do mene naslonila mi se na grudi ,Uzela me za ruku i dugo je ljubila , na lice prislanjala i mirisala. Podigla se u sjedeći položaj i dugo me gledala.Meni je jeidno na um pala jedna upitna rečenica.:

-Znaš li koliko te volim i koliko sam te čitav život volio Malena moja?

-Znam mili moj. Isto koliko ja tebe.Uvijek sam to znala.Zato nam nikako nije išlo.Zato se moramo razdvojiti.Ti moraš ići svojoj djeci.Njima trebaš.Meni si dao sve što si mogao.

Ustali su.Bez riječi su se obukli.Ona brilijantvo svjetlucavu bijelu anteriju na golo tijelo. Ovaj put je tijelo bilo voljeno i ljubljeno i sasvim se uklopilo u raskoš čudesne haljine.

-Eh , Marija Magdalena ljubavi moja.Hvala ti na dobroti i nevinosti kojom me miluješ.

-Uh, Dobri jedini moj, ljubavi moja ,kako ćemo mi jedno bez drugog?

Uze me pod ruku, vodi me preko dvorišta do zelenih vrata sa starinskim zvekirom. Prije nego ih otvori zastaje.Propinnje se na prste. Dugo me ljubi.

-Oprosti mili,ne plačem ja.Suze same teku.

Ona se smješkala dok je vrata otvarala.Ja je još jednom poljubim.Dugo, čvrsto , zaljubljeno i ljubavnički.

Prelazim preko praga , lijevom rukom onom od srca, joj uzmem desnu ruku onu od ljubavi i poljubim je vrhove prstiju punim poljbpce.Poljupcem rastanka.

-Oprosti mi Marija.Sve će biti u redu.Ja sam još uvijek tu.Srešćemo se.

Nastavio sam hodati ne okrećući se.Znam da mi je mahala i djetinje poljubce slala. Stisla je usne i nije plakala. Jaka je ona žena. Mora biti .radi ljubavi svoje.

Slegnuo sam ramenima , Ne okrećući se digoh ruku u znak pozdrava.Tako to rade odrasli kad ostavljaju voljenu , a uplakanu ženu.Ona me podsjetila- sam odrastao čovjek i imam obaveze.

Polako krenuh niz ulicu. U meni praznina i teret godina.Ništa ne osjećam.Ni žal ni bol.Padaju mi na umtri,četiri misli.

-Niz brdo se sve kotrlja. Valja nama preko rijeke.I pad je let.Djetinja suza najviše boli.

Za rata nisam imao vremena da je posjetim. Morao sam za domovinu , za Bosnu svoju Zemlju Božije milosti, za Sarajevo Grad čednosti  život nuditi. Bilo mi je suđeno da preživim rat.

Poslije rata odrvenio .Godinama nisam ničega svjestan bio. Živ sam . Znam to , a ništa ne osjećam. Ljudi mi pričaju, ja ih ne čujem ili ne razumijem. Vrijeme ne osjećam. Stađune ne brojim. Steru me hridi , mraze me zime, kvase me kiše. Bije me žega , često i glad. Hrane ima , ali ne mogu jesti. Sve me boli , a ne mogu uprijeti prstom gdje. Ništa ne osjećam. Ništa nije stvarno. Sve je iluzija.  I košmarni snovi . Mnogo je mrtvih u njima. Mnogo eksplozija i nestalih.

 Ne sjećam se mnogo toga. Tek , tamu svuda vidim i slutim. Pođahkad poneku iskru ljepote uhvatim kada na Boga Mudrog i Silnog ,djecu i tebe Marija Magdalena mislim.A ne smijem ti prići.Kad god smi bili jedno sa drugim nesreću smo prizivali.Uglavnom.

Kažu doturi  neki PTSD te ko šejtan proganja. Još kažu ; kako ne bi . Roknut si više puta  nego to insansko  tijelo može podnijeti.

Roknut a živ. Misao i duša sa pobijenom djecom , tjelo među živima. Nikako da mi svane kome ja pripadam.

Kao i nju , sin i kćer me spasili. I nevina djetinja jubav njihova uz Božiju pomoć . Morao sam se životu vratiti radi djece . Šta bi oni bez tatka svog  na ovom svijetu? Bili bi siročići. A zar svijetu nije dovoljno siročića bez njih.

Bog Milosrdni me prosvijetlio . Još ti nije vakat. Moraš svjedočiti o svemu što znaš., Kad dođe vrijeme  znaćeš kako i o čemu.

Poslušah Ga. Morao sam se životu vratiti radi djece . I tebe Marija Mgadalena , milo dijete moje , milosti puna. Na kraju i radi sebe.

I vrato sam se . I pisao i pisao. Zapisivao i zapisivao.Slikao i slikao. Danima i noćima.I volio. Bože milostivi koliko si mi ljubavi darovao.

I Bogu se molio .

Ljubav tražio i nalazio. U Bogu Jedinom ,  djeci , u ženama, u sjećanju , u danu svagdašnjem  , u nebu , u noći budućoj , zvjezdama … i nalazio.

Joj Bože milostivi koliko je ljubavi u svakom tvom stvaranju.

I u tebi Marija , ženo čudesna. Uvijek si bila sa mnom i uz mene kad mi je bilo najteže. Bila si moja vjerna ljubav. Najveća . I najduže od svih.

-Uvijek sam te volio , Frka Frkice djetešce moje milo.

Ona mi mazno  obgrli ruku i stisnu se uz mene Znam da mnije :

-Tako malo treba za ljubav. Srce iskreno i vjera .

Osjetim da se sjedenje odužilo i da se sjena umora navlači na djetinje lice.

Ja je ispratih do kuće. Taksijem naravno. Ne bi se noge mogle popeti uz Bjelave sve da je u pitanju ona slatkica iz najljepših dana. Ratni aferimi. Spustiila se ona niže od Pašina brda. Odavno , od osamdesetih  u kućici u cvijeću , na našim Bjelavama živi. Mnoge se lijepe uspomene vežu za tu kučicu u cvijeću . I njene i moje. Gleda u moju kuću gdje mi majka samuje i za ocem vene.

Njoj drago što je pratim. Vidim milina joj srcem bije .

Ja po običaju sređen i uglađen, iako skoro  već đuturumim. Sav u bijelom. Ono da se složi  sa kosom koja počinje sijedilom da se šatira  . Ne mislim u svatove ići, jako je ljeto. Moć navike. Neki se u jesen žene, zna se koji, zbog plodova zemlje. Mi u proljeće ili rano ljeto. Snova i jubavi radi.

Jednom se u jesen sedamdeset i neke se  zaljubih … nije dobro prošlo. Jednom se početkom ljeta neke druge sedamdeset i neke oženih …još lošije prođoh. E vala zakleh se u stađune  :

-Neće više meni jeseni i ljeta navlakuše i sačekuše raditi.

I nisu. Nisam bio baš čovjek od riječi kad su ljepote vladale mojim prostorom. Ali sam oprezan bio. I evo sada , jako je ljeto i  vruće je . Gorim , a znam da nije od vremena.  

Ona me pozva na kafu . Rado pristajem, da se sa mađara sklonim. Znam zašto me zove.U meni nikad nisu stanovale nepodobne pomisli. Popismo kafu i još jednu. Mahom ćutimo i nježno se gledamo. Tek poneku zaustimo i shvatimo, da sve znamo i da je sada sve prošlo vrijeme. Ništa se ne da vratiti , ni ponoviti. Niti izbrisati.

Ponekad jedno drugom ruku nježno stisnemo i poljubimo Nismo previše tužni,više nostalgični. Čak nam je radovanje susreta malo topline u srca unijelo.

Ustajem, kasno je poslijepodne, brzo će ga akšam smijeniti. Krajnje je vrijeme da krenem. Jer pomalja se ono, naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona; znam to  ja. Kažem:

 -Vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  Ajd’,poslušam je. Sad će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

“Hiljadu pahulja bijelih.”

Bookmark the permalink.

Komentariši