Frka Frkica / Osma epizoda – Treći dio

Nastalo je neko neodređeno stanje nalik hibarnaciji. Ništa se nije dešavalo. Svako se povukao u sebe. Mito je popravio ljuljačku. Sjeo na nju i ljuljao se čitavu veče. U polusnu mu se činilo da je na ljuljački dvanaestogodišnja Frka Frkica . Obučena u bijelu čipkanu haljinu do koljena , heklane dokoljenice i lakovane crne cipelice .  Ružičasta leptir mašnica zadjevena u vranoj kosi blješti na mjesecu

Marija njegova najmlađa kćer je vesela i razigrana. Stalno mu govori:

-Tatko moj , jače . Još jače. Hoću da dostignem zvjezdice , moje sestrice.. 

On je ljulja i ljulja  , srce mu nikad nije bilo ispunjenom tolikim ponosom i radošču.Njegova malena kćerkica nije više tužna i šutljiva. Igra se sa svojim tatkom i uživa.I usred te čarolije u umu mu se vrati vrijeme na babine i on u svom pijanstvu , iz podsvijest razabra potisnute kumove riječi :

-Moja si , niko mi te neće uzeti.

Sve se složi na svoje mjesto.Čudan je ovaj život. Treba čovjek da popravi godinama neljuljanu ljuljačku  , da mu bolno srce vrati vremena kada je trebao ljuljati i voljeti kćeri ,da ga zabole prazna nedešena vremena , da čuje glas u umu i osvjesti se.

Ah Mito , Mito oholi jadniče. Čitav si život sprcao u praznoću mehane. Nisi vidio koliko je nevine i iskrene ljubavi u tvom domu i oko tebe bilo.Samo je cvijeće tvoje čekalo da se osvijestiš , da ih miluješ , mirišeš i voliš.

Kleknu na koljena , nalakti ruke na ljuljačku , pruži ih prema nebu , i lagano njišući se poče da se moli:

-Oče moj , koji jesi na nebesi , pomiluj.

Oprosti mi moje grijehe prošle i buduće,

Jer veliki sam grešnih.

Podari milost mojoj ženi , ćerama i potomstvu.

Amin

Odjednom osjeti neku lakoću u srcu. Ne zna da li mu je oprošteno : čak debelo sumnja. Ali um mu je poslije godina jasno pokazao šta treba činiti. Znao je da navlači novi grijeh , ali nije imao izbora. Jedino tako će njegova najmlađa kćer imati mira.

Isplakao se kao da se od života oprašta  i na ljuljački dočekao zoru. Frki otišao , izljubio je  , oproštaj zamolio i dobio. Njoj već svejedno bilo. Samo je u srcu zebnju nosila , šta će Mito slijedeće učiniti.Mnije , u svakom slučaju neće na dobro izaći.

Sina od  trinaest godina  bez riječi odmah u auto ubacio i pravac u Vranje , kod kuma  monstruma.

Prijatelj se plaho obradovao , mislio Mito mu porod domu vraća.Janjad se  okrenula.Vas komšiluk, pola Vranja pozvao, da mu ponovo  drugara čuvenog Mitu bekriju vide. Slavlje ko za vjenčanje ili babine prvorođenog unuka  priredio .Mito sina stalno po kosi gladi i ništa ne progovara. Tek kada su janjad gotova bila i meso se na astale iznjelo, pita kumšin  Mitu kojim dobrom , da li mu se djeca vraćaju.

Mito mu pred svima jasno i glasno odgovara:

-Nije dobro prijatelju, nas su uvjek časti i poštenju učili.  U tradiciji nauk iz svete knjige nastao : život za život. Ti đubre jedno nevjerničko i zločinačko , uze život moje kćeri dok je djetešce bila. Red je da uzmem ja tvoj.

To izreče pred okupljenim, sada već izvjesno , smrtnuim svatovima. Revolver iz pojasa vadi i svih šest metaka , jedan za drugim : taaka, taka, taka, taka, taka i taaka mu u tijelo zakuca. Bez hitnje , staloženo i bolesno precizno . Tri međ prepone ,  tri u grudi. Naizmjenično, jedan dole, jedan gore,i tako šest puta.

Ljevor za pas stavlja , za ruku sina uzima i ka autu ide. Niko ništa ne govori, niko ih ne zaustavlja . Svi znaju, i mlado i staro ,što se mora mora se.Život za život. Žali Bože onog djetinjeg.

Ušo Mito u auto i nazad za Bosnu. Nije se Mito milicije bojao. Imao plan u svojoj ludoj,  alkoholom poremećenoj glavurdi. Vozio da Leskovac, preko Niš do Čačak i Užice od Tita. Došao do Višegrada do Mosta Starine od Mehmed paše Sokolovića. Sjetio se sna onog jutra unukovih babina.

To je to . Nema ništa izvan onog što čovjek živi i sanja. Poslije šta bude – bude. I nekako mu žao Frke  frkice . Opet će nju najviše povrijediti.Zapravo ona je odgojila ovo milo štence pored njega. Toliko ga je voljela da je i njega Mali Princ zvala. No on izbora nema . Gdje on tu i ovo dijete . Taka im sudbina.

Otvorio prozore, puko most Mehmed paše Sokolovića , ravan ko aerodromska pista. On obrza 60,70,80 i viče:

-Paša, evo ,unuka ti vodim,

Sin ga gleda začušeno mnije tatko malo poludio. Djeca sve znaju i kad ništa ne znaju.

Ništa se ti ne brini, poručuje mu otac.9o,100 više ne može skrenuti sve i da hoće.Vidi dijete da neće stati. A uporedo sa autom prelijepi anđeo sa kosom u ruci juri. Djećak je oduševljen njegovom ljepotom i vještinom. Nasmješi mu se i mahnu.

Anđeo nema kud. Sakri kosu pod plašt . I Anđeo se nasmješi i djetetu otpozdravlja. Žao mu djeteta . Prelijepo je i nevino.Možda ga baš zato vodi sa sobom. Nije njegovo da razmišlja. Poslije će ga u nekom skrivenom kutku isplakati. Ali sad mora posao raditi . Tako mu grah pao. Nema izuzetaka.samo tako se harmonija stvara i odrŽava.

Mito sada već vrišti:

-Evo paša roda tvoga.

Nema kajanja ,. Sve i da hoće sada više ništa ne može učiniti.Uz strahovit udar , zveket  i lom završiše među stjenama. Poslije su Mitu u komadima vadili.

Dijete su iznijeli i na travu zelenu položili. Bijela košulja, plave samtane pantalone, leptir traka plišana, crne cipele i svjetlo plave čarape, sve kao ispod čekića.Savršeno. Ni kapi krvi na djetetu, ni na djetetovam licu. Samo mu se lijepa , usnula glavica na lahkom  povjetarcu  malo klati.

Reko bi čovjek ništa mu nije. To neodrasli Princ mali, umoran legao i spije, svoju nesrećnu sestricu Frku Frkicu snije. Hoće nad njom da bdije.Zna, trebaće joj pomoć svih anđela.

Bookmark the permalink.

Komentariši