Jednog usnulog poslijepodneva

 

Jednog usnulog poslijepodneva dojedrio mi anđeo.

Tepah joj:

Mila djevojčice.

Ona se ljutila.

Meni je to bilo vrlo zavodljivo.

Mirisalo je na grijeh.

U  vatri svoje nevinosti bila je prelijepa.

A volim ljepotu.

Ne znam da li to ima veze , s tim što volim ženu, nebesku milosnicu.

Kada se prestala ljutiti ,

znao sam da se zaljubila i   više je nisam  zvao Mila jevojčice.

Postala je  Dama, šta god mu to značilo.

Nije da mi se  nimalo  nije sviđalo to njeno novo ime. Samo bez  prefiksa ili sufiksa, bilo je falično.

Nedovoljno da opiše njeno ozračje , samo njoj svojstveno , blještavo od nekih novih, tek otkrivenoih velova.

Mistična , raskošna, cvijetna, razigrana ,tajanstvena, puna nježnosti , dobrote i ljubavi.

Nadasve čedna. U potrazi za snovima…

Uvijek je odisala jednom uzvišenom bjelinom, nalik na svjetlost anđela.

Prozvah je Bijela dama.

I takva  , u čednosti i milini svojoj ,ostaće Mila  Djevojčica u mome srcu za čitav život.

Bookmark the permalink.

Komentariši