Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do malene kučice u cvijeću u kojoj ljubav stoluje.
Pred vratima plavim i ispranim Frka u rubin anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.
Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku Mariju zamjenio.Gledam je .Bijaše dijete kada je zadnji put vidjeh. Znao sam da će na majku ličiti. Malo je krupnije , valjda je nedavno rodila. Drago joj što je se sjećam i uvodi prosjedog zbunjenika u kuću.
A tamo, odar boli i tuge.
Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji bijeloj , onoj istoj skoro sinoćnjoj , plavičastim safirima optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu, žeđ za životom, nevinost neugaslu sa sobom, na nebo nosi.
Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.
Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i samo mene čeka da na pute kreće. Smiješi se.
Piano!
I u smrti – ljubav i muzika sve je.
To dijete moje Mala Velika Frka Frkica je usnula.
Kraljica vrišteće boli , čini se sni.
O Frko, Frkice , Marijo ljubljena , otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.
Čuti dijete. Ne progovara. Neispavana od čekanja mene neuviđavnog, umorila se, pa spije .
Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.
Kapi kiše po penđerima liju i pjesmu nose:
-Ti si mi bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj….
Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.
Znam , sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.
Kćer kaže :
-Ma'ma bi htjela i poljubac nježni koji sve znači.
Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da se zbude. Glupava mladost ili dušmani neki zli, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.
Zastidi me ova mlada žena, načisto.
Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke Frkice ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše na sto iznijela.
Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.
Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga doli nas troje. Žami , persira me .Zaboravilo dijete da joj je čika dobri napravio kavez za grdelinku.
Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Otac ga tamo povukao.Nije bio doma već pet godina.
Majka joj znala da ću , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju sa njom se oproštam na njen način. Nema vrdanja.
Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio. Bjehu to dani ljubavi , dosanjanih snova i grijeha. I pride , za rastanak ,ona nestavrna veče bjeline i oproštaja .Veče milovanja , iza zatvorenih vrata i hiljadu pahulja bijelih.
Ode Frkina kćer u drugu odaju.
Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu no ma'mo mame pokupila.
Primičem sto odru blještavom i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu prinosim usnama i ljubim je.Prinosim čelu i opet usnama , i opet čelu i usnama.
I čitam joj.
Izgubi se pojam o vremenu.Ponekad mi se čini da me njena ruka stisne kad je nešto u srce bolno dotakne. Ja bi je u lice pogledao. Ali ona miruje . Tišinom miruje i smiješi se.
Predah pravim, hoću da joj ljepotu upijam . Znam joj svaku nevidljivu pjegicu na licu. Svaku otpalu trepavicu . Sve nevidljive dlačice što se iza osmjeha kriju.Čak i sada vidim nejasne obrise onih bora koje se nikad neće roditi.
Cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. ;mnijem , dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I piće bacila. Samo joj kafa ostala. U praznu ispijenu šolju gledala ,Okretala je, iz navike u njoj znamenje tražila.. A mene nema pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.
Kurvoazije sipam i cokćem.
Čašu odlažem i Mariju čudorednu gledam.
Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji nešto sprema, a tuga ga mori.
Joj,Frko Frkice,ljubavi moja gdje si sad?
Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada su anterije bile sve .
Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. A kako li su Mariji , ljepoti mojoj pristajale..Imala je instikt proročice . Nepogrešivo je znala kada sam umoran , utučen od boli i skitanja.
Tada bi Jeli Leli Jeleni prišla i nešto joj šapnula. Zlate se pomalo ustručavala. Plašila se ozbiljnosti njenih godina. Jela Lela Jelena bi s eozarila i šapat Zlati prenijela . Ova bi zagrlila Frku Frkicu i sve tri bi ušel u kuću.
U kuću bi ušle tri prelijepe insanke , iz kuće bi izašla tri nestvarna anđela , tri nebeske hurije , u anterijama različitih boja.
Mojsije i Herco bi se baildisali . To njihove ljube za njihove duše ples nebeskih hurija spremaju. Harnmonika bi zatitrala. Tarabuk bi se tupom tišinom oglasio. Krneta bi zajaukala, gitara bi zacvilila.
Furije bi se rukama dotakle ,šalove u vis bacile i muzika bi krenula.Lagano , iz daljine , kao da se javlja iz dubine duše .
Ruke bi treperile , pogled se ka nebu uzdisao , velovi bi lebdjeli, praćeni bolerom , koji je i valcer , i tango , ali nešto novo. Mahalski bolni sevdah sa ciganskim zovom duše.
Frka Frkica je bila mlađa . Njen ples je bio malo drugačiji , življi i radostan , pa postajao sporiji i tužniji.; Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.
Zlata je iskustvom srednjoškolske prvakinje u trbušnom plesu Mojsiju mozak ko kanapu u čvor vezala. On bi dušu u harmoniku izlijevao , a zlata je to srcem i plesom uzvraćala.
Jela lela Jelena bi do Herce odlutala nježno se uvijala ne radeći nagle pokrete skutima i grudima da ga hercika ne bi heknula.
Frka Frkica je bila mlađa i najljepša od tri hurije. Njen ples je bio malo drugačiji , vođen usudom Koštanine čežnje i tuge . Bio je to ples jermenke , haremske čengije , koju su od dragog oteli i u harem zatvorili.
Svi su znali , to ona svom Dobrom pleše. Na njegovom licu traži dopadanje i nježnost kao refleksiju njenih pokreta.
Ja bih je netremice gledao ,u časnom čekanju da godine njene zrelost za ljubav sustignu i tane o bolu skrivao , da dijete ne uplašim.
Usporen ritam se polako pojačavao , hurije su lepršale. Muzikanti su glavu gubili, instrumenti su plakali , jecali , cvilili. Ali život je prelijep . On neće tugu rastanaka , hoće ljubav , hoće radost dodira .
Anterije lebde , žene ih ne stišću , raskoš ponekad bljesne. Muzika već divlja skoro da izmiče kontroli , a onda naglo prestaje.Prvo ukipi gitara .Za njom krneta tiho pisne i utihne.Harmonika ostaje bez basova i samo vjetar šimi. Tarabuk samo tri lagana zvuka dijeli:
Tam …Lela Jela Jelena do skuta Herčinih liježe.
tam … Zlata se pored Mojsija Gnijezdi.
tam…. Frka Frkica koljena Dobrog grli.
On bi je u kosu ljubi i skrivao milsi:
-Eh Marijo ,ženo vječna gdje se se gube naša proljeća sretnaa.
Tišina. Mirišu zvijezde.Srca su puna ljepote i ljubavi.
Oni mahalaši istinu znaju :
„Život je prelijep.“