Danas je Srijeda 4. Oktobar/listopad, godine 2021.
Nanizali smo nisku od 276. dana. Do kraja godine ostalo je još tri puta po trideset dana, minus jedan.
Što bi mi neuki mahalaši izračunali – još minus tri mjeseca ostalo, onima koju su ostali. Oni koji nisu,nemaju se čemu nadati. Mislimo dunjalučkim bitisanjima.
A gore? Kako kome?
Uh, misleći na neke, velike nas vrućine hvataju. Evo , u goloj smo vodi, a nismo se ni kupali ,ni tuširali, a ni mađar nas nije spuco.
Daklen , ostadoše tri niske brojanice, manje jedna perla. Dovoljno vremena da se čovjek moli za oprost grijehova.
Sa'će se naći neki pametnjakovići i reći nemamo se mi šta moliti.Nismo grešni.
Aha, nisu. Jok nikako.
Sve što se rodi grešno je , svaki čovjek bez izuzetka .
Ha se promili ,iz one što se promilio, grešan je. Da se nije promilio ne bi bio grešan. Ni jedan insan.
Zakon logike.
Zar nam praoci , na vrat na nos , zbog jedne jedine jabuke nisu izbačeni iz raja?
Jesu!
A kakva je ta jabuka.
Grešna bezbeli. Okrugla, rumena, blistava, uzbibana, sočna, slatka , ma ko smokviaca ili baklavica na priliku. Ovaj put ispade na nepriliku.
Mi opet skrajnusmo sa teme. Ne m'remo a da je ne pomenemo.
Jabuku, pitate vi.
Joj, kakva vas jabuka spopala. Pune bašče zrelih jabuka.Idite tamo pa ih gledite.
Zar nije jesen?
Jabuke i kruške zriju.
Mi vam, boni, moramo nju pomenuti. Rajsku pobjegulju.To predivno biće, ženu. Onu što nas je nagovorila na belaj.
Joj lijepa belaja ,majko mila. Baš nas od svih blentovija nađe.
Da nas hoće svaki dan po hejbet puta navraćati na belaj. Pregrmili bi mi to nekako. Kad smo zbog nje pregrmili raj ,sve ostalo je lako.
I sada oni nama neki čo'ek nije grešan. Aha. Ima jedan mjesec. E u tom mjesecu niko nije grešan. Čini nam se da se vabi Limburg.
Evo, ovi novokomponovani učenjaci i prepisivači nam počeli tupiti da su Božiji poslanici berzgrešni.
Zaboravljaju Isusa , Mariju Magdalenu i bacanje kamenja. Ne baci ni on kamen na tu krasoticu. Nećemo sada o teorijama i njihovom kasnijem druženju. Neki drugi put.
Neko je grešan više, neko manje. Iskrene molitve i kajanje pomažu da se insan očisti od grijeha. I navode nas na pravi put, da ne ponavljamo greške.
Ali čo'ek ko čoek , vazda naleti na neku jabuku pa jopet zgriješi. Neko i na smokvicu. A vole ljudi i drugo voće. kako ne bi. Ima tu i slasti i prijeke potrebe. Za vitaminima. I mineralima.A šta se vi mislili? Da se očistimo od grijeha. Ono klin se klinom izbija.
A opet, ljudi su lakomi na ovozemljska bogastva i blagodati. Ne znaju biti umjereni. Uvijek hoće još . Ne znaju da ih to još više udaljuju od Stvoritelja.
Oprosti će se jabukanje i voćarenje ( Možda?).
Ali oteti ono što je nanijećeno drugom Božijem biću?
Ako neko uzme to neko još, oteo je hljeb iz usta brata svoga. Iz usta malog , nemoćnog djeteta. A to je veliki grijeh.
A tek, o Bože Milostivi na kakave načine to čine?
Um da se sledi. Nebesa da se smotaju. I popadaju.
I pala bi i poklopila silnike da nije tih nevinih , gladnih i ugnjetanih. Radi njih je Milostivi najveći Oprosnik .A upravo ti što korice hljeba su željni, se najviše mole i vjeruju u Milost i Ljubav Gospodnju.
I daće im se .
I jednima i drugima. I na ovom i na onom svijetu. Svakom po zasluzi.
A tada joj i jao, kada se počne čitanje i prozivka.
Mnogima će biti gore nego kada se prozvao peti tri.
Biće gore nego Sodoma i Gomora. Biće gore nego Pokokatapetl.,ili potopi Nojinog ili Firaunovog naroda. To je bilo , tren ili dva. Bilo i skoro namah prošlo.
Ova prozivka i čitanje, stavljanje čina na tezulje i mjerenje činjenja i ne činjenja , nosi lakima vječno proklestvo. Ali džab džabe , jer oni i dalje ostaju lagani, prelagani na dobru.
Što bi poete rekli:
Kad tad.
U prevodu:
Vrlo jednostavna i efektna , skoro najminimalnija, prosta rečenica , Dvije riječi koje sve objašnjavaju.
Kad?
Zna se .
Tad!
Ne bi bili u koži Bogohulnika, licemjera i nevjernika.