Zvona odavno zvone,
devojka plače,
brojanice izbacuju suze.
Nasilno,
nasilno,
u manastir sudba nju odvede zla,
gdje nema ni nada, a nema ni sna.
Bilo mi srca,
nemirno kuca,
i bije, i bije, i bije.
Odredila,
naredila
mi sudba da ljubav mu otmem dok sja
i ostavim dragu – ko da se to da!
Smrtnost i vječnost,
kraj i taj život,
i dragoj i srcu ni truna.
U srcu
i dragoj
patnja zri, jer kvasi ih bolova splet:
Jer hoće sreću, jer žele svijet.
pB