Ljudska je duša
slična vodi,
silazi s neba
nebu se penje,
pa opet dolje
zemlji mora
u vjecnoj smjeni.
Pljusne li s visoke
uspravne hridi
bistri mlaz,
stroši se ljupko
oblaka valom
do na glatku hrid,
prihvaćen lako
velom zaleprša
i zažubori
put dubina.
Iskri li greben
u susret slapu,
zapjenušan gnjevno
s kamena na kamen
u ponor,
u koritu ravnom
klizi kroz livada pute,
a u jezeru glatkom
napajaju lice
sve zvezde.
Talasu je vetar
Najljupkiji dragan
vjetar s dna komeša
pjenušave vale.
O, ljudska dušo
nalik li si vodi?!
O,sudbo ljudska,
nalik li si vjetru?!
pB