Sedamnaest već leta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al’ kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.
Izreka, da se dlaka prije ćudi
menja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.
O jao, kad će onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljela
iz dugih muka i ognja se selim?
Hoću li ikad vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidet baš koliko želim?