Dvadeset ljubavnih pjesama, 1924
8
Ko bijela pčela opita medom, zujiš u mojoj duši
i zavijaš u laganim spiralama dima.
Ja sam očajnik, riječ sam bez odjeka,
onaj što sve je izgubio i što je imao sve.
Posljednji vezu, u tebi škripi moja posljednja čežnja.
Ti si posljednja ruža moga pustog polja.
O šutljivko moja!
Sklopi duboke oči, tamo se noć trza.
Ah, razodijeni tijelo drhtava kipa.
Imaš duboke oči u kojima noć širi
svoje cvjetne ruke i ružične skute.
Grudi ti naliče na dva bijela puža.
Leptir sjene dođe da zaspi sred trbuha tvoga.
O šutljivko moja!
Evo samoće u kojoj nisi prisutna.
Kiši. Vjetar morski tjera izgubljene galebove.
Mokrim ulicama bosonoga voda hoda.
Kao oboljelo, lišće se tuži na stablo.
Pčelo bijela, odsutna, još zujiš u mojoj duši.
Oživljuješ u vremenu, šutljiva i krotka.
O šutljivko moja!