jedna ljubav je sasvim dovoljna
da bol tugu i jad svoj okamenim
pretvorim u pjesme ljubavne
koje rasipam pred pamukovom crkvom
nedaleko od staklene đamije
tren bliže od plišane sinagoge
u kojima odavna ne stanuje ni djelić neba
pored kojih neka nova djeca sviraju gitaru i violinu
ali im nedostaju riječi jer mladi su
srca tek treba da se natope suzama
moji stihovi klize u panici
bježe od mene jer sam dosadan
uvijek o ljubavi pjevam
one bi malo herojstva i krvi
neprimjetno se ušuljaju i pomiješaju
sa šest žica i deset prstiju
i još deset prstiju i jednom violinom
ona ima samo četiri žice
i jedno gizdalo što gudi
a nježnije cvili
no gitara je prim
i diriguje djevojčici u bijelom
sa cvijetnim lancima u očima
i srcem kojeg drži na dlanu
nudeći ga prolaznicima dok pjeva moje riječi
vrati mi tvoje srce mili
evo ja svoje poklanjam
ljudi okreću glavu i prolaze
zgroženi su
scena je malo nervirajuća
a oni nemaju vremena za ljubav
srce je još živo i krvavo
malo teže diše jer umorno je
kao da mu nedostaje vazduha
ali nada još uvijek struji
sa krvlju koja otiče
u kasice za dobrovoljni prilog
bogomolja koje više nemaju smisla
vrati mi se mili
bijela haljina je orošena purpurom