Valjeva, 16.maja / svibnja 1898. – Beograd. 11. februara /veljače 1993.
„Da mi je sada šesnaest godina,činila bih sve opet onako kako sam činila kada sam bila gimnazijalka u Valjevu.Dugo sam hodala po šumi i to pred veče,kad je u njoj sasvim tiho. Iako sam društvena,samoća mi je i danas draža od razgovora sa ljudima.Volela bih opet onako, kao kad sam pisala pjesmu Strepnja.Opet bi mi bilo draže čekanje ljubavi nego njeno ispunjenje.Opet bih čitala u isto vreme tako oprečne priče kao što su,recimo,Tolstoj i Ipolit Ten.Opet bih se zanosila crtanjem i matematikom,opet bi mi bile bliže stvarne nauke od onih koje su u mojoj mladosti bile gotovo kao priča.Opet bih voljela iste pesnike ili bolje reći gotovo sve pesnike: u svakom od njih bih zacela našla malo sebe i opet bih u časopisu posle pesme pročitala kritike,a onda tek ostalu prozu.Opet bih više videla i ono što je prošlo i ono što će biti od onoga što se u danom času zbiva.Opet bih sanjala (oprostite ovo nije prekor kome i aluzija) o bratstvu Južnih Slavena!“
Desanka je bila od onih krhkih bića, kojima Svjetlost još u detinjstvu udahne Ljubav i Milost .To je dar koji se nikad ne prekida.
Bila je udata,ali njena životna družica bila je poezija.Njene pjesme, njena dječica.Ona se uronila u poeziju i bila poezija.Od mladalačkih dana do smrti je osluškivala i bilježila govor svoga srca.Koliko srce ,toliko ljepote u pjesmama.
Srce djevojčice i starice ne kuca isto,reći će neuki.
Desankina poezija govori da godine nisu bitne,da sva vremena iste snove nose.Ponekad se osjeti mala razlika,da srce malo sporuije kuca,jer umorno je.Trebalo je ljudima odaslati toliko iskrica i snova o ljubavi , a vremena za to ljudi nemaju.
„Prva ozbiljna „ Desankina pesma bila je o zalasku sunca:
Sunce odlazi,a sve,i ljudi i priroda, pružaju prema njemu ruke i dovikuju-nemoj otići,ostani…
Vrlo brzo će doći Strepnje i Ja sam lovac srca svoga rodenog.
I tada će se roditi naša mila pjesnikinja , uvijek djevojčica,koja će nježno,poput grlice lepršati ovim dunjalukom sijući ono što je čovjeku urođeno od iskona.
Dijete nam poručuje;bez Svjetlosti nema života i moli zapitajte se šta učiniti da Svjetlost uvijek bude tu i da se ne zaprlja.
Imala 14 samo godina kada je počela i nikad više nije prestajala pjevati o Svjetlosti.Jer Svjetlost je neizmjerna Milost i savršena Ljubav.
Naše su riječi šture i neubjedljive.Zato ćemo pustiti poetesi da sama o svojim srcem snije i za nas pjeva.
Obratiće se Zapadu i reći:
Vi, doista, imate
nekoliko miliona Hristovih kipova,
na svakog čoveka po jednoga,
imaju ga drumovi i polja, apsane i škole;
a kod nas, kad ljudi veruju u Boga,
u sebi ga nose. ( Balkanac)
Svjetlost to je san i ljubav u srcu svakog djeteta i djevojčice:
Dopusti, majko, da zoru
dočekam u vrtu s njim.
On peva: da zajedno ćemo
do zvezda se peti;
Da, ako mene ne dadne mu Bog,
mora umreti. (Djevojačka molba)
Svjetlost je u ljepoti i ljubavi prirode:
Zavole zumbul lepi
juče, kad zora svanu
i sunce poljubi cveće, šume i poljanu
i na njoj rosnu travu,
ljubičicu plavu
zavole zumbul lepi. ( Jedna smrt)
Bila je optimist i kada , u smrti , Svjetlost traži i ljubavi poručuje:
Ako prva odem, javiću ti
javiću ti šta biva kad se brat i sestra
i mati i prijatelj polako raziđu
i pljusak se kroz rastresitu humku sruči,
i treba li se bojati pauka savesti
i šta on među crvima i stonogama znači. ( A i tebe molim)
I smrt je samo puta ka Svjetlosti:
Nekada si, kao dete, koračao niz brvno,
preko ponora sveg u tamnoj, vlažnoj česti,
ne gledajući u dno pod sobom crno.
Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti. ( Ne boj se)
Mila tebi će uvijek biti samo šesnaest godina jer ti si mladost zamolila:
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postaviću stražu
jedne ljubavi što mene voleće;
U vrtu svome zasadiću proleće;
sve mirise slatke zarobiću
što bregom nihaju leti;
Mladost ti je u srce urezala Strepnju:
Strepnja
Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra’.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek’ mi ne priđu oka tvoja dva.
A Svjetlost je vidjela sve tvoje ode o njoj,Milosti i Ljubavi… i pamti:
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.
I zato ne boj se mila i vjeruj nam,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina:
Dođi da ti vidim lice,
ispod belih grana da stojimo,
da po livadama travu milujemo,
da vrbe lomimo,
da se smejemo, da se smejemo,
da zvezde brojimo,
da ćutimo nemo. (Šesnaest godina)
Ne boj se mila tvoja Svjetlost je sada sa tobom i zato:
Pomiluj Bože, one koji su žedni proleća,
iščezli kao osmeh tih
meñu zvezdane svetove.
Pomisli, Bože, na njih
u čas kad prosipaš cvetove
povrh kutova svih. (Pomiluj Bože)
