Aleksa Šantić – Čežnja





Gdje ste?… Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo… Sve spava…
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava…

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene… Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana…
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo… Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim…
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.

Desanka Maksimović – Ne boj se mila,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina

Valjeva, 16.maja / svibnja 1898. – Beograd. 11. februara /veljače 1993.

„Da mi je sada šesnaest godina,činila bih sve opet onako kako sam činila kada sam bila gimnazijalka u Valjevu.Dugo sam hodala po šumi i to pred veče,kad je u njoj sasvim tiho. Iako sam društvena,samoća mi je i danas draža od razgovora sa ljudima.Volela bih opet onako, kao kad sam pisala pjesmu Strepnja.Opet bi mi bilo draže čekanje ljubavi nego njeno ispunjenje.Opet bih čitala u isto vreme tako oprečne priče kao što su,recimo,Tolstoj i Ipolit Ten.Opet bih se zanosila crtanjem i matematikom,opet bi mi bile bliže stvarne nauke od onih koje su u mojoj mladosti bile gotovo kao priča.Opet bih voljela iste pesnike ili bolje reći gotovo sve pesnike: u svakom od njih bih zacela našla malo sebe i opet bih u časopisu  posle pesme pročitala kritike,a onda tek ostalu prozu.Opet bih više videla i ono što je prošlo i ono što će biti od onoga što se u danom času zbiva.Opet bih sanjala (oprostite ovo nije prekor kome i aluzija) o bratstvu Južnih Slavena!“

Desanka je bila od onih krhkih bića, kojima Svjetlost još u detinjstvu udahne Ljubav i Milost .To je dar koji se nikad ne prekida.

Bila je udata,ali njena životna družica bila je poezija.Njene pjesme, njena dječica.Ona se uronila u poeziju i bila poezija.Od mladalačkih dana do smrti je osluškivala i bilježila govor svoga srca.Koliko srce ,toliko ljepote u pjesmama.

Srce djevojčice i starice ne kuca isto,reći će neuki.

Desankina poezija govori  da godine nisu bitne,da sva vremena iste snove nose.Ponekad se osjeti  mala razlika,da srce malo sporuije kuca,jer umorno je.Trebalo je ljudima odaslati toliko  iskrica i snova o ljubavi , a vremena za to ljudi nemaju.

„Prva ozbiljna „ Desankina pesma bila je o zalasku sunca:

Sunce odlazi,a sve,i ljudi i priroda, pružaju prema njemu ruke i dovikuju-nemoj otići,ostani…

Vrlo brzo će doći  Strepnje i Ja sam lovac srca svoga rodenog.

I tada će se roditi naša mila pjesnikinja , uvijek djevojčica,koja će nježno,poput grlice lepršati ovim dunjalukom sijući ono što je čovjeku urođeno od iskona.

Dijete nam poručuje;bez Svjetlosti nema života   i moli zapitajte se šta učiniti da Svjetlost   uvijek bude tu i da se ne zaprlja.

Imala 14 samo godina kada je počela i nikad više nije prestajala pjevati o Svjetlosti.Jer Svjetlost je neizmjerna Milost i savršena Ljubav.

Naše su riječi šture i neubjedljive.Zato ćemo pustiti poetesi da sama o svojim srcem  snije i za nas pjeva.

Obratiće se Zapadu i reći:

Vi, doista, imate

nekoliko miliona Hristovih kipova,

na svakog čoveka po jednoga,

imaju ga drumovi i polja, apsane i škole;

a kod nas, kad ljudi veruju u Boga,

u sebi ga nose. ( Balkanac)

 

Svjetlost to je san i ljubav u srcu svakog djeteta i djevojčice:

 

Dopusti, majko, da zoru

dočekam u vrtu s njim.

On peva: da zajedno ćemo

do zvezda se peti;

Da, ako mene ne dadne mu Bog,

mora umreti. (Djevojačka molba)

 

Svjetlost je u ljepoti i ljubavi prirode:

 

Zavole zumbul lepi

juče, kad zora svanu

i sunce poljubi cveće, šume i poljanu

i na njoj rosnu travu,

ljubičicu plavu

zavole zumbul lepi. ( Jedna smrt)

 

Bila je optimist i kada ,  u smrti  , Svjetlost traži i ljubavi poručuje:

Ako prva odem, javiću ti

javiću ti šta biva kad se brat i sestra

i mati i prijatelj polako raziđu

i pljusak se kroz rastresitu humku sruči,

i treba li se bojati pauka savesti

i šta on među crvima i stonogama znači. ( A i tebe molim)

 

I smrt je samo puta ka  Svjetlosti:

 

Nekada si, kao dete, koračao niz brvno,

preko ponora sveg u tamnoj, vlažnoj česti,

ne gledajući u dno pod sobom crno.

Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti. ( Ne boj se)

 

Mila tebi će uvijek biti samo šesnaest godina jer ti si mladost zamolila:

 

Ali ja te neću nikad pustiti.

Oko srca svoga postaviću stražu

jedne ljubavi što mene voleće;

U vrtu svome zasadiću proleće;

sve mirise slatke zarobiću

što bregom nihaju leti;

 

Mladost ti je u srce urezala Strepnju:

Strepnja

 

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka

da volim i želim oka tvoja dva.

Jer sreća je lepa samo dok se čeka,

dok od sebe samo nagoveštaj da.

 

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži

ova slatka strepnja, čekanje i stra’.

Sve je mnogo lepše donde dok se traži,

o čemu se samo tek po slutnji zna.

 

Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?

Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;

izdaleka samo divimo se svemu.

Ne, nek’ mi ne priđu oka tvoja dva.

 

A Svjetlost je vidjela sve tvoje ode o njoj,Milosti i Ljubavi… i pamti:

 

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

 

I zato  ne boj se mila i vjeruj nam,tebi će uvijek biti samo šesnaest godina:

Dođi da ti vidim lice,

ispod belih grana da stojimo,

da po livadama travu milujemo,

da vrbe lomimo,

da se smejemo, da se smejemo,

da zvezde brojimo,

da ćutimo nemo. (Šesnaest godina)

 

Ne boj se mila tvoja Svjetlost je sada sa tobom i zato:

 

Pomiluj Bože, one koji su žedni proleća,

iščezli kao osmeh tih

meñu zvezdane svetove.

Pomisli, Bože, na njih

u čas kad prosipaš cvetove

povrh kutova svih. (Pomiluj Bože)

 

Oliver Dragojević – Skalinada / Liric – Song

Flaša Oblaci i plavet Ah, to mirisno cvijeće

Mirno spavaj dušo moja
noć je ‘ladna zvizda tvoja
sjaja nima
na sto vrata ja san kuca
tople riči, mrvu srca
nigdi nima

Pismo mala reci svima
moj je život pusta stina
mira nima
miljun pasi ja san proša
sad se pitan di san doša
sriće nima

Ref.
Skalinada, skalinada
tu se penje, tu se pada
to je sudba, to je nada
skalinada
skalinada, skalinada
svaki korak, jedna skala
svaka skala, jedna nada
skalinada

Skalinada
(4x)

Sudbo moja ‘ol ne vidiš
na toj stazi di me vodiš
sunca nima
u đardinu od života
još mi samo pisma osta
cvića nima

Kad zajeca mandolina
sve ću skončat cašon vina
nek me nima
kraj fontane sklopit oči
ona tudju sricu toči
moje nima

Ref.

Skalinada
(4x)


												

Ljuljanje i munjenost / Igrokaz na dan 16. Maj / Svibanj

Danas je Subota 16.  Maj  / Svibanj 2026. godine.

Ovako   dani  jedan drugom okrenuli leđa:

135 dan   otišlo pajkiti u  blisku vječnost, napriliku do dogodine.

230 preostalih se ninaju. Neki se jako  počeli ninati, a nekima se već manta. Logično . Što si bliže osi vrtnje  , to lakše propadaš. A ono kamo i gdje , to je stvar izbora; činjenje i ne činjenje.

Čudno,  nešto mislimo ,   zašto djecu ljuljaju , ako im se od toga nesvijesti. To je vrlo kompleksna ,  te jako čudna stvar. Roditelji svjesno bandače rođenu djecu.  Da miruju i da im ne smetaju . I misle , svima potaman. Djeca pajke, a oni se tkare ili rade to što rade.

E  . pa , nije potaman. djeca lako ostanu  obandačena i munjena  za čitav život. A možda  i oni sami budu natakareni.

A možda je to dobro. Jer ako nisi bar malo munjen i zbunjen , život nema smisla , i vrlo je tegoban, da  ne kažemo krvoločan. Tako da se nije  jednostavno odlučiti:

Ili imati takaren život ili biti munjen i pomelo takariti. Normalno ne život. Ko je vidio da se prostači i takari život. Tada se obično zaglavinja.

Pitate : gdje se zaglavinja?

Najčešće je to vrlo bolno i vrelo mjesto. Gdje su insanski roštilji poredani jedni do drugoga, u beskonačnim  redovima i po zasluzi. Ravnoteža u smislu igre bez granica i parova.

Ravnoteža u igri bez granica , podrazumjeva  vječni ostanak na insanskoj roštiljadi.

Ravnoteža u parovima nije ništa skromnija. Kako si sijo na zemlji , upari se sa onim na nebu.

Što bi poete rekli:

-Ljuljali te ne ljuljali, riknjava se sprema.

U prevodu:

-Bolje riknuti nabeban i  naljuljan , nego kao ubleha , pogan  i fukara natakaren .

Yiossamin – Mora si bit

bijah dijete veselo, razigrano
krvlju išarano......


neshvaćanjima smireno

čekano....


tragom, 
tvoga traga 
poslano....


reslo u međuprostoru
sna i zbilje...
vučeno magnetom
tamo ...
kud  spaja se, san i stvarnost
ljubav slomljenim prstima,  ticat  može...


tuga, 
dušu razbija  
...kamenom udara, tupo 
muklo.....uporno...


ideš, umornim korakom
vukući kar s konjem,
punim vrijeska....


jer


didovi su ima maslinu, vinograd, 
razbijeni gvozdeni toč....
...ruzinave ruke, didova
zidale su kameni san
utisnut u  kantu luga 
stavljenu na dnu skala...




uvik, 
znala san, postojiš...


...miljon tužnih godina
strpanih u kutiju
mašte....


mora si bit


Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

Autor

Hajto Šabanadžović

Pretežno zelene nijanse

Maline i kupine u grmlju zelenom  Đardin i more

Maline i kupine u polju zelenom                                           Đardin i more

Evergrin Srce  Evergrin brežuljak

Evergrin srce                                                           Evergrin brežuljk

Zeleni krajolik  Zelena zbrkanost

Zeleni krajolik                                                                                 Zelena zbrkanost

Galerija Bosna zemlja Božije milosti u 14 02

Autor

Hajro Šabanadžović

 

Krajolik jezero - detalji  Plavetna oda ljiljanima od zlata

Krajolik jezero – detalji                                                         Plavetna oda ljiljanima od zlata

 

Čarolija Modre rijele  Zabranjeni đardin

Čarolija Modre rijeke                                                                     Zabranjeni đardin

 

Razigrani krajolik   Zlatni pehar prirodi

Razigrani krajolik                                                    Zlatni pehar prirodi

 

 

Bosna zemlja Božije milosti Galerija u 13 01

Autor

Hajro Šabanadžović

  Neupoznata milina                                                                         Neupoznata milina

Plava nježnost Proplanak pretežno žut

Plava nježnost                                                                                  Proplanak pretežno žut

Razmišljajući o tebi  Đardin skršenih srdaca

Razmišljajući o tebi                                                         Đardin skršenih srdaca





Gete – Jutarnja tužaljka

 

O, nestašna i draga djevojko,
Kaži meni, što sam ti skrivio
Da me stavljaš na muke goleme,
Da zadanu riječ svoju kršiš?

Sinoć si mi prijazno stiskala
Ruke, milo šaputala riječi:
Da, doći ću, sigurno ću doći,
Predjutro, u tvoju sobu, dragi.

Pritvorena ostadoše vrata,
Kada dobro preispitah šarke,
Sav radostan što nisu škripale.

Kakva li je noć čekanja prošla!
Bdijah brojeć svaku četvrt sata;
Ako i zaspah na koji trenutak
Srce osta budno bez prestanka,
Budilo me iz lakog drijemeža.

Kako tada blagoslivah tmine
Koje tako mirno sve zastiru.
Veselih se sveopćoj tišini.
U tišini slušah, prisluškujuć,
Neće li se koji glas pokrenut.

«Da su njene misli kao moje,
Da osjeća kao što ja ćutim,
Ne bi ona do jutra čekala,
Već bi došla ovoga trenutka.»

Ako mačka skoči na tavanu,
Ako miš u uglu zašušketa,
Makne li se bilo što u kući,
Ponadam se da tvoj korak čujem,
Uvijek mislim da tvoj stupaj čujem .

ležao sam tako dugo, dugo,
Pa već i dan zače da se rudi,
Stade žamor na četiri strane.

«Jesu l’ njena vrata? Da su moja!»
Podnimljen, u krevetu svom sjedim,
Gledam vrata poluosvijetljena,
Neće li se ipak pomaknuti.
Oba krila stoje pritvorena,
Mirno vise na tihim šarkama.

A dan posta svjetliji i veći.
Čuh već škripu vrata susjedovih
Koji žuri zaslužit nadnicu;
Čuh uskoro zatim štropot kola.
Već se i vrata grada otvoriše:
Raste metež nemirnoga sajma.

U kući je odlaz i dolazak
Uza stube i niz njih, katkada
Škrinu vrata, koraci zatutnje;
A ja kao od lijepog života
Još ne mogu rastat se od nade.

Najzad, kada omrznulo sunce
Obasja mi prozore, zidove,
Skočih i požurih prema vrtu
Da svoj topli dah, prepun čeznuća,
Pomiješam sa svježim zrakom jutra,
Da u vrtu možda sretnem tebe.
Ali tebe nema u sjenici,
Ni u starom drvoredu lipa.