Otvaranje Galerija Bosna zemlja Božije milosti

Na današnji dan 17.Jun / Lipanj 2017 .  17.30 h.

Tišina

18.01  h

Krenulo je.

Ulaze!

i ulaze

Lica posjetilaca slute na dobro, ili na hajr ,kako bi u mahali rekli

Specijalni gost – Milenko Braco Ćorović, poslijednji izdanak poznate sarajevske porodice Ćorović,

Doajen sarajevske Čaršije i Bečkog restorana.Ove godine , sa Božjom pomoću je  slavio 90 . (   Sudba  dodala još 7 godina . Nadamo se biće ih još.)

Sretno prijatelju.

Posebna gošća , posebna dama – Dr. Dunja Hodžić

Posebni gosti i dobri ljudi Zumra i Ivica Matić

Drage gošće : Azra Zećo,Aida Miletić i Mehriđana Jaganjac ( Slijeva na desno)
Zahvalnost za decenijsko poznanstvo.

Najljepši ljekarski konzilij : Dr Emina Hadžigrahić ,  mladenka Hadžimušović, mazalački jetim , sestra Nevzeta.

Mnogo sreće prelijepe dame.

Mladost i ljepota

U drugom planu divna a dama , jedna od prvih vlasnika slike iz Galerije.

Naše slike poručuju : Sretno, ima nas još.

Prijateljice i kume , Azra i Sanja.

Sretno i blagorodno.

Prelijepa mladost.

Mnogo sreće u ovim maglovitim vremenima.

Zaljubljena Vranićka.

Najljepše želje za prelijepu djevojčicu.

Buki sa snahom i Dr.Esad Šabanadžović sa suprugom

Šta reći, osim na mladima svijet ostaje.

Ćetiri Šabanadžovića i jedna snaha.

Mnogo sreće.

Ona i katalog Galerije !

Od silne ljepote mozak počinje da se  mota u fišek košpica.

Zadovoljstvo na licima .

Krivci slike? Vjerovatno, ali i  šarm , svjetlost i bjelina  Galerije,

urešene nedostajućim rukama nježnim.

Zadovljni i kao kupci i kao posjetioci?

Nadamo se , da će  opet navrnuti.

Ipak,

uz dužno poštovanje i izvinjenje;

najdraži gosti

Brat i Sestra

Mama i stariji sin

Otac i stariji sin

Mama i mlađi sin

Tata i mlađi sin

Sadik i Aida Šabanadžović sa bratićem i njegovom porodicom.

Na kraju balade!

Zadovoljan i umoran, a u očima tuga i nedostajanja.

U prosjeku:

Život je prelijep!

Amin Gospode

Pokušaj prekrajanja Bosne – Grbovnik,patrijarh Mojsije …

Grbovnik,patrijarh Mojsije, oni jašu gusle i na prangijama lete

 

Scenarij : Izrada  grbovnika bosanske vlastele

Njesto radnje: Kraljeva sutjeska

Likovi: mitroploit Mojsije i vikar Grgur Ilić 

Dodatak likova i radnji (mimo autorove volje) :Jahače i harmonikaša pozvo mitroplit Mojsije Putnik u besjedu o grbovima.Misli  takvo što bez konzilija ne smije proći.

Znate li da smo pisali o Grbovima bosanske vlatele?Jesmo!Ako niste čitali , žao nam je.Trebali ste,poučno je.

Mi sadržaj prethodnih epizoda ne prepričavamo. Nekad to nije ni bitno,kod nas skoro svaka epizoda (nastavak) fura sam za sebe.

Imali smo poučan nastavak prošle epizode ali nam ga neki ukrali u namjeri da ga falsifikuju,prekroje i proture javnosti da bi nas diskreditovali i u bulu uvalili.

Nismo mi naivni. Njihovog se uradka dokopali;mrven po Bosanski ugladili i

sada ga prije njih objavljujemo:

 Lažovi i krojači

Nema sumnje ili je gornji ili donji tekst fojničkog  grbovničkog svjedočenja  naknadno ubačen.A možda i nije.Mi skeptični kao što smo uvijek bili pomišljamo na ovaj scenarij:

Nije grbovnik nastao tek tako.Jok,nikako.

Prirodno,historijski,istorijski ili pak povijesnui tok mogućnosti nastajanja  grbovnika smo već isključili.

Na grbovima se radilo se svojski i zajednički.

Sastala se družba krojača,niko šivaće mašine nema.Sve sama sveštena lica,jal'su fratri jal’ su popovi.Hodža ovdje ni primirisat.Žao nam je.Ne zbog hodža,oni su svakako zaslužili prisustvo ili ne prisustvo.Sveštena i učena lica ne treba razdvajat.Žao nam nas samih.Dobro bi hodže  pasovali u ovoj priči,iako ne piju,koliko mi znamo,bar neki od njih.

Rahmetlija,nama dragi Hafiz Cico i ne baš drag hodža Amer Mujo Cero;oni nisu pili;to nikako.Oni su lokali.Nisu krivi,slušali Debu kad je rekao da je lokanje samo izvedenica od  Lokativa. Sedmi padež određuje destinaciju.Ako Lokativ tako kaže,a to je pismen iz gramatike,a ne iz birtije,čo'ek ga mora slušati i lokati. Đeš’ ba vjerovati Debi.Jednom hodži halal bilo,drugom kom si kom sa;kako mu bude određeno.Nažalost ništa o tim grbovima hodžama ne možemo priheftati.

A da prave svoje neke grbove, zastava i bule mimo bosanskog  svijeta,prave.Svako malo,pa opet  svako malo,nešto mjenjaju i prekrajaju. I još gore stvari čine .Neke stranjskije grbove,riječi i zastave ubacuju.

Grga i Mojsije nam grbove i zastave iz komšiluka donijeli.Ništa strašno da nas dvije rijeke i dva instrumenta ne dijele .Krvava Sava i krvava Drina.Ne zna se koja je krvavija.Samo je Drina , čini se češće krvavija bila.Bojili ih krvlju –  jal’ zakrvavljene ustaše , jal’ zakrvavljeni četnici;sve samo go fašista i monstrum.

Bilo je takmičenje ko će veći genocid napraviti.Igralo se na sportski i fer način na dva poluvremena,cifre milionske,zasluge nacističke.

Prvo poluvrijeme,ono četeres i neke dobili zapadne komšije,kamatozni bombaši kroatjanci, nešto malo veća razlika.

Drugo poluvrijeme ono devedeset i neke dobili četiri S srbalji isto nekom većom razlikom.Trenutno je rezultat nerješen.

Danas bi kladioničari rekli namješten rezultat.Kladioničari sve znaju.

Nezavisni i nepristrasni komentator predložio da se treći i odlučujuči susret zbije na ravnicama Slavonije i Vojvodine,negdje na po puta  između zvijeri.

Nema u finalu neriješeno.Kom obojci kom opanci,u njih toga ima na bacanje. Ovaj put fer bi se odigralo demokratski, bez treće strane. Novi svjetski poredak insistira na demokratiji.

A boj polje,hem široko,hem plodno,može namah upit svu krvcu i namah pođubrit plodne njive.Može se predhnuti,ne ko na Kosovu za dan završiti.Turci nefer igrali.Nema ono, završi se susret pa svako svojoj kući.Turci ostali pet i po de šest vijekova.Ovi nacisti dvadesetog vijeka misle isto.Neće moći,ove noćiZzakačili se za pogrešnog i po običaju popušili.

Organizovao bi komentator i medije novog svjetskog poretka,one druge genocidne sorte.Igralo bi se do konačnog pobjednika.Ako treba i produžetke.Gdje ćeš naći bolje a besplatnije đubrivoi domovinu učiniti uslugu.Rješili se đubriva i zemlja plodna.

Kažu za sve je krivo jahanje gusala i  let prangija.Dođe mu to ko neka dobra izvlakuša.Milioni mrtvih a ti kažeš krivo je neko ćemane: klavir, harmonika, harfa,balalajka,truba, saksofon,def,triangl,kasenjete, trzalica,instrumenata i pomagala hejbet..

Svi aplaudiraju,nije genocid,nije čovjek kriv,kriv je pojedinac koji svira ćemane,zanio se.Najviše vole negirati oni razrooki svinjoliki  degenerici, cvajtaši,pogančeri i njihova svojta.

E toga ima u izobilju.I coprnice vole da jašu i lete.

Uz prangije koje lete i gusle koje se jašu se lakše kolje.Ponese čovjeka muzika rodne zemlje srca i ne osjetiš ni napor ni umor.Vijekovima uvježbavali ljudi.Ne mogu se tek tako uzeti gusle i prangije i klati ljudi.Treba to orkestralno uvježbati.Vijekovi za to trebaju.

Nemojte slučajno biskupa i mitropolita,za nešto optuživati ili u fetve ili bule uvaljivat.Ni slučajno,to su male mace,nikome oni zlo ne bi učinili,samo su htjeli dijelove svoga naroda udomiti.Domoljibi su to.Nema  veze ako neke druge naroda za domoljublje treba istrijebiti.

Kuvalo se to još otprije.Zapisano je da je papa Grgur IX  Popušlić 1.234 god. organizovao inkvizicijsku klanicu na Bosnu.Po uspjehu pohoda su ga neki i prozvali.A možda i još zbog  nečega.Poslije skoro svaki papa krstaše na Bosnu slao.Njih nisu zvali popušlići.Dosadno je to.Tepali im na drugi način.

Tek ovaj novi papa Fanćesko odlučio se pozabavit tom sortom.Dajte mu roka,zaslužio je.

Neće uspjeti,garantujemo.To se zlo vijekovima od Pavleta i Savleta ukorijenjivalo.

Krojači grbovnika svjedoče da je srbalj Dušan silni 1350 upao u Bosnu.Pohod se razvukao kao nešto ljigavo,pa ga u narodu prozvali Dušan Slinići.Od jeda za godinu,dvije rikno.Na vrijeme,ovi njegovi i bez mora i ilira ostali. Sada nek vide kako je bilo Balaševiću.

Neka tako treba Vrijeme će pokazati hoće li ostati bez Sandžaka i Vojvodine.Još da se plodne ravnice i vrijedni ljudi uhavizaju,a hoće,takare ih.Nije kod njih ništa brat brata , ili sin oca zaklat.To ti je svako malo,sad pa sad.I eto ti Obrenovića pašaluka.Taj Obrenović kuma,pobratima na spavanju zaklo.Taka im vjera.

Napadalo se Bosnu i prije i poslije,nebrojeno puta,a svi napadači homoseksualci postadoše, svo do jednog ga popušiše.

Mi se raspričali samo što ne dođosmo da Kulina bana,onog što je takario kćerku srbaljskog Stefana Nemanje pa je morao oženiti.Još mnogi je bosanski ban,kralj,paša,beg ,aga ili prosto Bosanac takario kraljeve kćeri i žene.Nikad silovao.Časnom Bosanacu to nije u krvi.Što'š silovati kad možeš na meraku akšamlijski ašik ljubu dobiti.I još ti zahvalne budu.

Čitali ste Mujo se uvalio Kraljici Mariji Tereziji na dvoru bečkom.Koliko bosanaca širom evrope ima,a da nisu svjesni porijekla i ne pitaj. Tma i tmuša nepregledna.Dobar ovaj Mak koju god prozboriš eto ti njega ko muhur.

Dakle sastali se Grga i Mojsije.Bio nekakav loš vakat,a gori se spremo.Za ta dolazeća vremena trebalo pripravit fermane,edikte , bule, poslanice, crtanija i načrtanija da se unaprid zna komu š'a valja radit.Ništa se na priliku ne smi pripustit.Takvi su stađuni,da prostiš.

Sastali se krojači,kažemo,sve sveštena lica nijedan Bosanac.Jednog ovlastio sviti čale,a drugi pravo pravcato iz Beča došo,sam sebe poslaniso.Sastali se za veliki sto od trpeze za dvanaest do trinaest čeljadeta,onaj vikarski za vikanje sjeli.Za trpezu sjeli i rujno vino u butelje k'o pijanci  nasuli.Ono trinaesto mjesto zna se kome je nanijećeno.Pozivnicu zaboraviše odaslat.Ko poslijednji dođe,jal'ne dođe,taj je svakako nagraisao.

Nasuli i skoroj diobi Bosne nazdravili.Na čelu im  fra.Grga  i  Mojsije.

Gdje god okreneš a ono neki se Mojsije strefi.Ne zna čo'ek jal je čifut,jal je pravoslavac,čafir latinlučki ili musliman,a može biti i sam firavun ili beduin se nacrtao.I među njih se i dan danas Mojsiji metiljaju.

Znano je,od Mojsija biblijskog da su se svi Mojsije zafrkano duševili i ljutito izgledali.Ali časnost nisu nikad iznevjerili.Koliko se zna?Takva im čehra i usud.

Sastajali se oni još od ranije od 1780.god..Veliki je to pos'o skupit,iscrtat, retuširat,prilagodit,oku svome i papinom i ostalih ugodit.I vuci (zvjeri) siti i sve ovce ,k'o fol , na broju.

Yossamin – Jednon…nećeš me naći









Kad jednom otvoriš vrata

života

nećeš me nać

ispri njih

skupiću prazne sne

u jednu ruku

isfrižanu nutrinu

u drugu

i otpuzat do srušene kučice

ispod kavala





ugurat lice u smilje

i poljsko cviće

upijaću miris moga krša

i oću

zalivat ću ga suzon

a svakon

ponavljat

i ponavljati

ka molitvu,

da duši rane olakšan

“svaka tvoja rič

o ljubavi vječnoj

istina nek ti

bude i nek te

prati”





a ja ću

lizat rane svoje

u polju lavande

upalit komin

sist u ljuljačku

za dvoje

čvrsto stisnut ruke

pune obećanja

i ljuljat se

i ljuljat

ljuljat

do sutona

Frka Frkica – VIII Dio

Kosara Marija Magdalena

-Ih jesi neka! Kosara ti bila najbolja prijateljica , a ti zbrzala poslijednje trenutke koje je provela sa nama,ko da ih nije ni bilo?

-Nisam zbrzala. Još sam ljuta na nju, iako je prošlo četrnaest godina otkako nas je ostavila na cjedilu.Samo jedno puf i ode. Svoje brige je prebrinula. A nas ostavila da žalujemo i da se borimo za svaki dah života.Čim pomislim na nju plače mi se.A ako bih pričala o tim danima , možda se nikad više ne bih nasmijala. Ako ti se sjeća , slobodno ispričaj.Neću te ometati , ni suzu pustiti.

Ovako se Blažena Luce u osvit svoga smiraja sjećala poslijednjih dana Kosare Marije Magdalene, nadovezujući se na prvi dio priče Frke Frkice .

Oni jašu Mojsije harmoniku opet bacio,

Luca na sceni ,prvi put.

 Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke,dosta poslije Anterija ,ali mnogo prije noći Rozaklija

Noć je odlepršala tužna i zamišljena.Pomišlja da se više nikad  ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli muči ovaj dunjalok.Ne može se to više podnijeti.

 Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

 Sve šuti , niko ne spava ,samo se Deba pomalo glasa i drinca.Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu.On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima,a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje kao dijete prebolio.

  Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima,roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Mala guza mu ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga.Nit se može probuditi,niti spavat, niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko neki ušmrkani jado na hipi klupi.

Mojsija bačena hrmonika gurka da zasvira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu neke borbene pjesme poput Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „srceparajuće burleske“. Da se nastavi udarat od doksat sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio.

Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:

-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi čeka.

 U taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.

 Koliko je tu očaja bilo ,nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti nego sjesti i plakati.

 Ovdje neki veliki belaj ispo.Mojsije modar i krvav ko da ga deset papkara izgazalo ili šest milicajaca pameti dozivalo.Vidi se – Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je – srce ga nije strefilo.

 Hana Ana pogled sakriva i cmizdri.One je vabe, ali se pizdunka odmiče i tuguje.Žao njoj Frke ali više sebe.Zna izgubila je Dobrog.Možda ne ovog trena ili još koji dan .Previše je fin da ne bi oprostio.Sve će na svoja pleća natovariti i prtiti.Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih i to će biti kraj.

 Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje insana uticaja nikakvog nemaju. Smo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati.

Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar  dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom. Izlaze drotovi iz prednjih i krajnjih kola.Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge.Izlaze štikle za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze… nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati,al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga.

Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za pogled na te duge noge, umjesto misli ,labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat. Jazuk.Zlata ništa ne bi pitala već mi onako namah,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučak Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Heco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi  sakriva. Boji se ako nastavi gledati evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog.Ode jadni Herco za anđelima savim iznenada.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu.Kontaju prije će katedrala dvanest puta zatandarati nego noge iz auta izaći.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti, vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi.

To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje što se biserno biba i talasa i zlatnu ogrlicu sa  brilijantima  hvali. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta sa tačno sto lista oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi.

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se u središte  između savršenih školjki  postavio.

U školjkama ,u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno ,u desnoj resicu rubin kravavi nestašno trepere.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio ko sa džamijskig  ahtung megafona u sabah vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.

Tako sam ja Luce ujahala u njihove živote.

Kada sam upoznala djecu, život je postao tijesan i bijesan, samo sam zubima škrgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako.Uvijek sam znala šta hoću. K'o neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila.

Kad sam djecu bolje pogledala i prepoznala , neka mi milina,a i led srce zarobili. Kad sam ih na ljuljački, skršenih života , ugledala kako spiju, učinilo mi se da mriju.Ja se zaljubila u njih.

I tako , ja , ispred trešnje i ljuljačke koja se sama ljulja ,ukipljena i zagledana  u djecu što spiju ili mriju.Sablasan , a prelijep prizor. Djeca spiju, čini se da su mrtva. Svuda tišina , ni ptica, ni cvrčaka ni. Mravi iz mravinjaka proviruju, ali na izlaze. Samo od Bjelašnice , bolno zavijanje Sive vučice u tjeranju, daje znak da usamljenički  život boli.

Ljuljačka se njiše. Polako , ritmično ,da se maksumčad ne probudi.On je drži na krilu. Zagrlio je čvrsto , boji se da mu ne pobjegne. Ona se ušuškala međ’ njegove grudi. Tužni smješak joj na licu, samo jedna suza , iz desnog oka visi , nikako da slazi.
Crveno , izlazeće sunce se probija kroz trešnjine grane.Čini se crvene bobe zriju, a nema ih. U kosi im zrake svjetlucaju , oreole anđela prave. Velika je tuga na licima te usnule djece, a opet , čarobna su i prelijepa.

Prepoznah onog dječaka , što drži svoju djevojčicu u krilu. Par godina prije je mogao umrijeti u mom naručju. Dobrota i čast ga natjerala da čini preko mogućnosti. No, sada nećemo o tome.Kasnije kada dođe red.

I nju prepoznah.Naraslo dijete i pretvorilo se u labudicu.I u snu je tužna i drhti.Čini se nije prebolila izgubljeno djetinjstvo.

Ne dišem, duša me boli, srce lupa, hoće da iskoči i bježi. Ja mu ne dam , smirujem ga i zaljubljujem se.

Ona druga djeca su bila očajna i uplakana. U tom očaju, oni mene , kao neku vilu,spasiteljicu iz snova vidjeli.

Ne i Marija Magdalena i Dobro Dobri. Oni su spavali. Oni su ta djeca koja se ljuljaju i sniju umilne svijetove djevičanskih ljubičica.

Noć je minula.Sabah se probija. Hiljadu ezana tiho šapuću , da usnulu djecu ne probudi. Veliki bi to jazuk bio.

Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi ,pokušavao da objesni neki samo njemu znani paradoks.

Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da diram, ili da im pomoć pružim. Zaledila sam se. I zaplakala i suze isplakala. Krila sam ih sleđene , u duši svojoj, ali i ja sam se poput jermenke, mile vranjanke slomila.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški , koju smo, nekada davno, zajedno sanjali.No to nije bitno u ovoj priči o dvije blažene Marije Magdalene.

Ono jutro kada sam umarširala u njihov život sve sam rasčistila. Drotove otpustila. Onog jednog što je blenuo u kćer, a da pojma nije imao da se tako kasno po mahali smuca rprvog sam otkantala.

-Vodi je kući, šta čekaš?

Ostale sam sa onom drugom djecom na Bjelave uputila.Da ih razvezu , da im se ništa ne desi.

Kada su se svi razišli, Dobri je u kuću unio Frku, na bračni krevet položio. Ja je presvukla i ko malo janje pod plahte položila . Poljubila je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.

Ostadoh sama sa Dobrim.Izađosmo na verandu , da ne smetamo usnulo dijete. Zapravo , iako njihovo susretanje seže unazad više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije  riječi: :

-Dobar dan!

Nije počelo dobro.

  -Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija ,  čestita i prelijepa djevojčica.Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Gledam u njega , ne znam šta reći. Sve je objasnio , izvinio se. To je on, takvog ga se sjećam, brižnog i uljudnog,   a opet zaboljelo je.

Nešto sam malo osjetljivija od kada ih vidjeh na ljuljašci. Tako smo se Dodo i ja uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Tada bi usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čujem kako mi šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasanim se, trgnu se iz sjećanja i pogledam ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.A opet , ono što znam o njemu, a zna skoro sve, mi govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, i to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Kada umiru dobra bića imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio – legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih  najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo. Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli – šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te mitove o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.Tu su mahalske blentovije bili glavni akteri. Napasni ko jehovinjaci, mnogo bučniji , ali iskreniji. .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Pitam se ko od radi u miliciji?  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć i oprost. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni,molećivim licem i gestom koji kaže – stani , molim te ,ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije ! Ja sam svjedok.

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj, neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je Diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena , molim te , idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome Frka Frkica spava. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te,pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mazna maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me , molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u novu , ali navlas  istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći – tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica je ponovo oprasmo, Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu , ispod bokala , vrhom zataknuta cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Marija Magdalena Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi što hitnije javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu Milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . On je nutkao supicama i sokovima.Teško je gutala.Nije htjela jesti.Njegov molećivi pogled su je tjerali da ponešto proguta. Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je, prislonila bi se uz njega .Voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi  život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično bistra , živog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je.A osta u srcu svih nas , santa leda neprebolna .

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i  zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .Navesgda! A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje  , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara Marija Magdalena je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da, grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Marija Magdalena , Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.

Yossamin – Prija





Imam jednu priju

Neda se zove,

gori iza Klisa

prema Sinju i Rudi

di je polje veliko i plodno





Zoron ranon , sa prvin jutarnjin zvonon

sa crkve

i cvrkuton ptica,

moja se prija diže

jer vridne ruke

ne mogu mirovat,

Bogu pomoli i posla uvati,

ili u polju.

ili oko blaga,

ili kruve peć za pazar





nikad se prija ne žali,

bilo lito i žega,

ili zima mrazi,

uvik joj osmih na licu





pa kad se javi kroz smješak pita

” šta je s vama kako ste

jeste li svi dobro

kako si spavala”

i razvezemo priču biće

oko po ure u šali i

dnevnim događanjima





prije dvi tri godine

u žaru posla

prija slomi nogu





Pitan je ” kako je draga moja”

Veli ona

“dobro, fala Bogu proće i ovo

kako si ti”

A bilo ružno vrime

minjalo nakišu

bole zglobovi , trnu, gnjave

al diš kukat priji

Ona nogu lomi i jopet jon dobro





Rekupertala se prija , s ton nogon,

prošlo biće i godinu dana

kad jedno jutro

digla se prija ka i uvik

na uranku

oko blaga

spremat za pazar

a,

bila jaka zima i

sledila vodu

u priši

sklizne prija na komad leda

i opet slomi nogu

ovaj put drugu





E ljudi moji žene,

ko stina jaka

ma kad bolje promislin

kažen ja njoj

“Znaš šta

lani slomila jednu nogu

ove godine drugu,

fala Bogu sad si mirna

nemaš više nogu za lomit”

a prija se smije





poslali priju u toplice

nogu rehabilitirati,

na moru

A tu priču

O buvelu , šeširu i plivanju

ću ispričati drugi put…


												

Kristifor Kolumbo

Na dan 06.12.1492.godine Kristofer Kolumbo otkrio je ostrvo Hispanjola, sada podijeljeno između Haitija i Dominikanske Republike. Ova kontraverna ličnost,velikan svjetskog pomorstva i historije zaslužuje nekoliko riječi više od jutarnjeg osvrta na zbivanje na današnji dan.

Kristifor Kolumbo je rođen 3o oktobra 1451. god i Đenovi a umro 20.maja 1506. Godine u Valjadolidu.Usud mu je odredio da umjesto trgovca bude  moreplovac i istraživač.Otac mu je bio Nedeljko Kolumbo tkač i trgovac ,a Majka Suzana Ruža Fontane domačica.Ipak porodici je nedostajalo novaca i Kristifor u četrnaestoj godini prekida školovanje.tada je postao moreplovac i počinje da prodaje mape i karte,vrlo često lažne.

Dvadeset pet godina kao da nije postojao.Tada se javlja kao žrtva brodoloma u pomorskoj bitki kod obale Portugala.Četiri godine kasnije već je oženjen sa portugalskom plemkinjom Felipom Monsis Perestrelo i ima sina Dijega.

Osnevne karakteristike su bile tajanstvenost,ponos i blentava uvjerenost da Božanstvo upravlja njegovim životom.Nije prevbiše odgovarao varljivoj  slici koju  večina pučanstva ima  o španjolcima,portugalcima ili talijanima.Te tri zemlje vezuju za njegovo porijeklo.

Neki fra Bartolomeo de Las kasasa nam ostavio zapis o  Kolombovim osebujnostima:

Visokog tijela,višeg od prosečnog,lica dugog i moćnog,nos orlovski,oči plave,belog tena koji je išao ka upaljenoj crvenoj,brada i kosa,kada je bio momak,plavi,ali su mu zbog ranog rada brzo posrali sedi..

…Duhovit i veseo,dobar govornik,elokventan i uspešan u svojim poslovima.Imao je izgled poštovane osobe velike moći i autoritetima,i dostojan svake naklonosti.

Kolombo je bio krajnje marljiv prema Božanskoj časti,poštovao najstrožije postove,ispovjedao se i pričešćivao.“

Vjerovatno se pitate zašto opširnost kada je u uđbenicima srednjih škola predstavljen sa par rečenica.Jedna studija u SAD je pokazala da 75% učenika tri ispitane srednje škole nisu čule za Kolumba i da je neki  Ameriko de Sad otkrio ameriku,da bi ona po njemu dobila ime.

Znači jedan od najslavnijih ljudi nove ere sve više postaje anonimus.Tako se i španski dvor odnosio prema njemu.Iako je bio i gusar i pljačkaš,njegove „blesave“ ideje  su dovele do otkrivanja dva nova svijeta i barem jednog pola.

Sada se zna da su  Viknzi  prije njega redovno posjećivali „novi svijet“ ,ali njihova nepismenost je bila ograničavajući faktor u ostavljanju pisanih dokumenata.

Kolumbo je decenijama skupljao iskustvo moreplovca i  pisao  snove dostojne  „filozofima,astrolozima,mudracima i teolozima gradeći svoj svijet mašte“ koji mu je od Boga poslat. Sve to je uticalo na odluku  da kraticom ,preko zapadnih okeana  dođe do Indije,obećane zemlje.Na toj zamišljenoj ruti se najviše plašio Amazonki,čudesnih ratnica antike ,koje čuvaju Suljine ( Solomonov) zlatne planine i rudnike.

Ti silni fantazmi nalik Don Kihotskim i još huđim i luđim  donijeli su mu  naklonost španskog dvora,ali tek nakog šest godina upornog odbijanja.To mu je omogučilo  da četiri puta, u periodu od  1492. Do 1504. plovi ka zapadu i otkriva  Novi svijet.

Svojim otkrićima španskom dvoru je darovao teritoriju dva puta veću od Evrope.Zahvaljujući tome u španske riznice se slilo blaga odovljno da popuni trezore svih evropski dvorova.

Kruna ko svaka  kruna; nezahvalna ,pljačkaška,zezasita i krvoločna po svojoj vokaciji.

Najvećeg darodavca u povijsti Špani kralj je jednostavno zanemario.Iako je po ugovoru imao pravo na obeštećenje (desetina dobiti) koje bi ga uvrstilo među najbogatije španjolce Kolumbo je živio na marginama u bijedi i siromaštvu,napušten od žena, star i usamljen.

Nesuđeni admiral okeana  mora, viceguverner i guverner novootkrivenih teritoija je tek pred samu smrt izmolio neku šaku zlatnika da dostojanstveno umre,

Vjerujemo da je ispaštao  grijehe nasljednika.Otvorio je put selektivnim genocidima Evropljana nad domorocima novog svijeta,od Južnog do Sjevernog pola.

Kriv je da ne može krivlji biti.Njegove fiks ideje o Solomonovom Eldoradu .Gradi i planini od zlata su bila incijalna ideja kojom su se rukovodili konkvistadori,vatikanski  „misionari“ krvoločne ubice   i sav mogući religiozni i kriminalni šljam „kolijevke civilizacije“,Nemoguće je odrediti broj ubijenih domorodaca i  vrijednost  blaga blaga koje je opljačkano.

Na svom trećem putovanju Kolumbo je „otkrio“ da zemlja nije okrugla već da ima oblik kruške sa „bradavicom“ koja je najbliža nebu i da je tu zemaljski raj.Vrlo oštroumni zaključci.

Oštroumniji nego kod većine ljudi tog vremena.Tada je malo ko vjerovao da je zemlja okrugla.Vrijedilo je antičko ubjeđenje da je tzemlja ploča i da se ploveći može doći do kraja ploče,pasti i pogiunuti.To je Kristiforu bio najveći problem u poduhvatu.Naći dovoljan broj mornara.Iako je stalno bio na pragu amričkog kontinenta nikad nije kročio na njega.Većinu zemalja oko Sjeverene amerike je obišao i poklonio kraljici Izabeli Katoličkoj koja je umrla iste godine kada se on vratio sa četvrtog putovanja.

U Evropu je donio zlato. U novi svijet je posijao koleru i viruele. Nije baš pravedna trampa,ali to tako zaprisegnuti učenici Vatikanske inkvizicije rade.

Frka Frkica Dio VII

Frkin usud

Luce je molećivo insistirala da joj ispričam kako se desilo da smo Dobri i ja završili na ljuljašci u đardinu skršenih srdaca.A ja joj o tome nisam mogla pričati.Ne zbog mene i Dobrog. Mi nismo jedno drugom slomili srca.Ja sam tu veče isplakala svoju slomljenu mladost ćetirii godine prije.A Dobrom se srce kršilo mnogo prije mene.

Nisam joj mogla pričati jer je to veče očev nerazum slomio najtananije i najčednije biće u našim mahalama – Kosaru .O tom mi srce nije dalo da pričam.Ta dva događaja su se zbila isto veče i čim pomislim na to meni se plače i ja se raspizdim ko neka junferica koju je preskočio njen vakat.

Dogovorila sam se sa Lucom – ja ću o ljuljački, ona će o Kosari jer je vjerodostojniji svjedok.Ujedno ćemo to povezati u jednu cjelinu u ovoj tragikomediji.I zapravo – prvi put zvanično uvesti Luce na scenu.

O ljuljački se nema šta pričati. To veče je bio jedno od rijetkih nerazuma koji su proistekli iz druženju mahalaša. Uobičajeno je bilo slaviti ljubav.Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili najčešće nikad ,na kraju balade, nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se na dunjaku brusile , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.Oni nesretni vukli su praznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Ja sam bila od ovih prvih.Najmlađa , a prezrela tugom i bolom jer me je monstrum kao dijete obeščastio i unakazio za čitav život.I onda sam, godinama poslije, ušla među mahalaše. Zaljubila se u njih.Ali dijete , neiskusno i željno ljubavi, u nastojanju da se dopadne najačešće učini greške.Naizled nebitne, ali koje veoma konsekventno utiču na dalji slijed događanja.

Ja sam ih počinila više.Zaboravila sam sebe.Nisam se obazirala na bol.Dijete željno života , neiskusno i neupućeno nije znala osnovno pravilo Usuda:

-Budi dostojna Božije ljubavu, budi strpljiva i ne griješi !

Nisam bila strpljiva. Čekajući onu “lažovčinu” zaglavila sam sa Debom.On mi je najmanje trebao.Njega nije bila briga za bilo koga i on mi se najmanje sviđao do svih njih.Čak nisam ni znala da se “lažovčina” i mahalaši poznaju.Neznanje nikad nije opravdanje.

Vrlo brzo sam shvatila da sa Debom nemam ništa zajedničko.On vjerovatno nije bio toliko(?) bezosjećajna odrtina kakvim se predstavljao, ali se svim silama trudio da bude što siroviji i bezosjećajniji.Ponekad je bio i zabavan i humorističan , ali ponekad bez mjere i empatije.

Druženje s njim je dovelo da jedne noći valjanjem i trganjem poravnimo sve kadifice, ljubičice, karanfiliće i ruže u tri najljepše cvijetne bašte u mahalama. Jedna od njih je bila Mojsijeva. Deba je sa Mojsijem imao nikad izbalansiran ,odnosno neizvjesno neugodan odnos,na ivici tenzija.Ponekad se činilo da je to gluma.Uglavnom, jedva da su bili nešto više od dva mahalaša koje rođenje naštelilo jednog pored drugog.

U principu Mojsije je bio dobar insan , možda malo prestrog sudac.Mojsiju dirnuti u cvijeće je kao dirnuti u njegove dvije najveće ljubavi: harmoniku i vjernu ljubu Zlatu.

Kada smo mu uneredili cvijeće, nikom nije rekao ni jedne riječi.Ni Zlati. Mudro je šutio i pustio neko vrijeme dok sve nije prekrila nova trava i cvijeće zaborava.No, spremao je osvetu. Vrlo pakosnu osvetu, jer nerazum nosi nerazum.Ne može njemu niko njegove ljepote gaziti i trgati.

Zahvaljujući njegovom nagovoru za kaznu me je i Lenji trebao „pricrvljiti“. Ali ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti mnogo više duše i dobrote imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pokušao jednom , ali nije uspio  i nikad više nikoga na taj način prići ženskom čeljadetu.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče sam i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Ali ne zbog toga.Vile mi razum nosile. Joj mamo, mamice nisam znala koliko suza, krikova i bola nosim u skršenoj duši

Što bi reko Mojsije – za čitav jedan život se slamala .

Da,bilo to istu veče kad me Lenji pokušao pricvrljiti. Djevojčicu su malu nečasno pokušali prevariti oni kojima je najiskrenije vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika heknuti. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije neki hajvan već Deba , a Frka mu društvo pravila.

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ni ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  nam nije išlo od ruke, Leda u donjoj bazi, od monstrumovog čerečenja se nisam oslobodila Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje, jal valjanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdunčica  koja je postala žena i koja će te večri postati nesuvisla, pa samilosna žena.Meni čudo što nema Lele Jele Jelene i Zlate. Bez njih mi prazno i kiselo. Ali šta se može.I ovi su zaslužili dobar ugođaj.A i radi Dobrog sam se morala pokazati u najljepšem izdanju.Čak sam se htjela našminkati. Ali sam izgledala ko poslijednja profuknjača.

Poslije saznah , reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

Dobri ih izradio. Ne voli on da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo onu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica sa rukavima aba sakoi Kemo M. Minjake počela nositi.Jal suknjice , jal šorcike. Jes da joj stoje, ko bombona je, ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . Previše se ljepote otkriva, pa je i dosta vulgarno i pomalo dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno.Poslije te večeri se još više podobrila i pristojno se počela oblačiti.Dosta skupo, elegantno i atraktivno- Moglo joj se! Jednica u majke, kći sudije vrhovnog suda,buduća advokatica.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena  da se nosaju i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Mojsije , k'o slučajno potrefio akšamluk kod Frke Frkice u subotnji dan, u kojem je Zlata slavila bar micvu svoga sina.Normalno njemu i u čifutskoj zajednici kao svakom khufuru , oliti ćafiru nije nije priznato pravo na postojanje, odnosno dobio je tarabu za vjek vjekova.A on onizak kakav je bio, nikad nije volio tarabe preskakat.Osim ako mu je bila preša.Nije znano da li je štagod uz tarabe prislanjo.

Koliko Mojsiju ,Debi još više drago oko srca, što mu drugari kod ljube dolaze. Naložio da se iće i sve moguđe mezetluske đakonije spreme. Obavezno brizle i bijele bubrege. Normalno, u sufinansijskom su talu Mojsije, Lenji i Dobri. Ja sam sa povrćem, voćem, mliječnim proizvodima iz bašte i štale i maštom sofru začinila.Vizuelni ugođaj na visokom nivou. Vjerujem se da će se poistovjetiti sa nepčanim.

Zasjelo se vanka ,puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda.Na sreću nije bilo žalosnih vrba.Samo su nam još one trebale.

Međutom, nije se ni sofra iznijela ,kiša iznenada poče da sipi i oni se povukoše u kuću.Ha se povukoše, kiša prestade.Oni opet vanka, a kiša ih opet takari .I tako hejbet puta.Vide oni ne mogu se sa nebom naduravat ,pa zasjedoše u sobu do kužine.

Mnije Dobri ovo kišno kolebanje na zlo sluti.Nije kiša mađioničarski trik : sad je vidiš – sad je ne vidiš.Ovo nebo opomenu nekom šalje. Da se pripazi i pomogne insanu , najprije insanki u nevolji. One su te koje najčešće naj…grabuse.I ja se mrgodim.Neće mi valjda par kapi pokvariti ljepotu dobrodošlice i gostoprimstva.

Deba se, ko kakva muška jezikara ,uvijek hvalio da niko bolje i više od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje,tandaranje i taslačenje.

-Nabroj ta tvoja tatlačenje bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete dobijaš deset dinara.– to veče će iznebuha Mojsije Debi.

Poče poker licitacija

-Malo je to,može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije,dajem četiri banke.

Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be  petodinarka kazne.Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža.Ko najveći levat pruža ruku.Zaboravio  da se u blentavoj glavi uvijek opačina sprema,Znao je Deba uzvratiti.No, Mojsije će kontru uzvratit i to kako.

Debeli , po seljački hraknu u svoju ruku.Biljeg ko nov novcata  petodinarka, tutkalom premazana.Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci.Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade.Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog,kišu,maglu, pužev trag čak i na pominjanje paučine povraćao.Kažu kečine je u školi fasovo za svaku lekciju gdje se kišna gujavica ili svinja pominju.Nije on bio glup da ne mere lekciju naučiti.Od povraćanja ne bi lekciju ni pogledao.Deba obrisa ruku o stolnjak,ni briga ga za Mojsija i higijenu.K'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja-kaže Deba i namah počinje.

“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“

„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenife,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju,ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba da prostite.

„Još si živ,čuješ znači,lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš,može dalje i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gamti,amaliti,anabazirati,baildisati,baždariti…

-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.

Brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići.Da li se nekad promjeni?Zna se promjeniti i te kako,naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab.Da li se desi pa ti neka kaže:nisam dobro,boli me glava ili danas sam poremećena,nakrivo nasađena,nešto mi fali il’ nešto slično?Stalno se dešava.I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa i ima da te nema!Moraš bolan instrument u ruke uzet,mjeriti,podešavati i ukrivo,i upravo,i udesno i ulijevo, i gore i dole i u sridu,pa ponovo i do dvadeset ćetiri puta.A vidiš da opet neštima, a ti opet štimaj i štemaj.A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča,sam sebi pitanja i odgovore daje.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom kada se  ovi kači za astrologiju,mogo bi mu nešto loše izgatat.Srećom te večeri nije bilo Ome.Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije vrati.

-Pusti Debu neka nabraja a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat,molim te,ko hodža, ko rabin , ko svešteno lice za sadaku.Hem zna što zna,hem svaku Debinu fintu znai muhura,,hem ga uvijek brani.Ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit,idi Germanu pa se njemu moli.Nego idi svojim i mojim poslom,zovi Frku .Dobri,Deba i ja ćemo se riječima zabaviti. Ti i onako nemaš šta naučiti.Što si naučio naučio,dosta ti bilo i previše.Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti.Ova bivša niko tako nek sluša i nek uči.Mere joj zafaliti za nauk.

Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema ;iznebuha sluti Dobri, a slutim i ja,Donio mi Lenji na poklon lijep buket kadifica , karanfilića sa pwet i utkanih bijelih ruže iz Mojsijeve bašče.To me upozorilo da nešto nije u redu.Nikad Mojsije nije ubro cvijeće iz svojoe bašče.Ni Zlatiji. Ali ponešena užurbanošću večeri zaboravih na slutnju.

Ode Lenji Frku tražit,Mojsije dođe i obraća se Debi:

-Joj rahatluku,nigdje kraja nema.Od one večeri kad nestade onih prvih sto dvadeset basova,nešto me muči,ždere,evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo.Poslije mi bi žao hladnjaka,grehota onu divotu ogrebat.A tek đule i kadifice prežalit ne mogu.Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati.gdje će ti duša.Sve mi se bolan zgudumilo.Ne možeš distati, ni u halu ići.Hoće gore na usta pa neće,pa opet gore pa se vrati.I tako danima.Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe,samo on,dobri i Mojsije sjede.Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife,koji te ljudi spopali?Gdje  ti vidiš čo'eka,samo ti ja i Dobri ovdje sjedimo.Koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju,ko kurbana.Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze,radi posao,nastavi,malo uspori, a ti Dobri pazi ,malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop,ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri , kao ne zna zbog čega.Sve čisto,kristalno jesno,ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba,kupuje ga,debelo plaća.

„Šta je sad? -pita Deba,od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku ,capin je neki planinarski čekić.Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem,ali capin sa njima veze nikakve neme.“

Dobri nabraja riječi,gomila ih iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen.Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi carpin otvoren bio.Kako je Deba znao da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše.Pogledao,buljave oči zašiljio,pogled satima nije dizao.Čitao i čitao,i opet čitao,i opet i opet.Tačno dvadeset četiri puta.Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše.Sve napamet naučio.

Moijsije se smijuri a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura krije,koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako.O tom bi’ da imam škole diplomski dobar napiso:

“Capin može ko metal tvrd biti kad je od metala.Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta.Onda je capin malo metalan,malo gumenast,može mnogo čemu podlužiti.A neka je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast,polu metalan je.Taj capin odmah baci,drvo ne valja ,začas ga polomiti.Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave.Nisu svi planinari vješte drvodelje.Tada capini liče na topuzine ili tojage.I onaj metalni možeš baciti,ni on nije planinarski skoro ničemu ne može poslužiti,osim geolozima.A ako zapadne kiša može munja ili grom  strefiti.dakle ako si planinar ti ona gumeni ili tojagu primi i ka planinama i planinarkama hodi.I nema belaja.Samo frka,cika i vriska.

Jel capin planinski čekić,jeste.I sam,malo prije reče.Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko,i ubrdo i nizbrdo,i u ravan i u sridu,a moš’ ga zadhenut za uho,za pojas,ispod pojasa,na pantale,na haljinu,ispod haljine,čak i na leđa,ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.Pa kad stigneu na kotu ili logu možeš sasvim slobodno njime logirat.Pa kad se kući vraćaš,opet isto.Minimum dvadeset čertri puta za vikend.Ako se ženska prije piritanka bila,eto ti belaja,mora se i više.“

Deba mili! – zove Frka tiho,ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta  je,šta se dereš ? – dere se Deba,hem ga u ekspozeu prekida,hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

„Može,kakvo je to pitanje ,pusti me ,bona,idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se,a i kako do jedne riječi nije došo,ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran sto posto.

-Dvjesto posti i dvaput ako treba.

-Zatim jel’ capin čekić,jeste.Ima li dva kraja,ima.Jedan oštri i jedan tupi.Jel’ tupom stranom ekser zakucavaš,jest,zakucavaš.Kjolko ćeš bolan u životu zakucava to niko živi izbrojiti ne može.U Bosni se to sigurno ne može izbrojati.Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ,jes čeprkaš i odvaljuješ.A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.Nekiće drugi ćeprekat.Žao mi je ljudi,profulili bosanski grb pri rođenju.Neće im otac Bosne,majke ne smiju pisnut.I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.Jel capin veći od bosanskog grba,skoro da jest.Nije bitno bolan našta je nešto nalik,bitno je na šta on ukazuje,šta podrazumjeva,šta je pisac htio kazat.

A ti se k'o pametan praviš,riječima barataš,pa slušaj  i ovu enigmu:

Capin pet slova ima.dva parna plus dva i jedno neparno.Ono neparno izbaci,ova dva para šatro složi i šta ti ostane.

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet,ako ćemo pravo i lotos haremski,đula đulbašte,bagrem razigrani,jorgovan mirisni,boliglava vatrena,kadifica svilenkasta,ljubićica blažena,karanfil rumeni.

Ostade ti jaro onaj edefasti brežuljćić,lugasti bregić,cvijetni đardin,vlažna dolinica,dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada,ples bolero,muzika harmonike;svaka čast Mojsije lave;opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica,stidnica i opajdara,ali uvijek  jedna jedina,neponovljiva, anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta,može i jad,čemer i bol nostiti,može se i anamo ona zvati,al bez nje ti života ne m're biti.Ni u pravo ni u krivo.Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj samo kad pomislim na nju ja poludim,hoće mozak da mi pukne,duša da uzleti.Od silnog bola i želje neka milina,punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini.

Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoci.

Dobrom nešto šuveli.U kuhinji suđe zvecka, ali i zvuk nekog čudnog komešanje remeti kuhinjsku harmoniju.Duma Lenji se nešto predugo zadržao oko fijakera..

Kaže Hani;

–Idi vidi treba li šta pomoći .

Ona ne bi da ide , zinula u nabrajalicu.Uhvati je za ruku i čvrsto diže:

-Idi kad ti lijepo kažem.Molim te!

Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo,a nikad prema ženskoj sila nije.Ode ona,pa se vrati.

Ona sjedi mezu rezucka, on oko nje skakuće i pričaju.

-Idi na vrata i pripazi,ako nešto ne bude u redu samo migni.

Uvrijeđena šiparica ode.U odlasku brzo se okrenu i isplazi mu jezik.Uze malu šćemlijicu,ali pazi kako sjeda. Pristojnost ova dobi jedan poen.Što ti je čedno dijeta;asmješi se Dobri.

Do tog momenta sam osluškivala šta Deba melje i branila se od Lenjeg.Od onog može li zabiberiti ,je bezvoljno kidiso na mene.Te hoće da me dodirne, pa da me pomiriše,da se prisloni uz mene.Hoće da me zagrli i poljubac ukrade.

Meni se mozak zaledio.

Deba mu najbolji prijatelj.Ja mu djevojka najboljeg prijatelja.On ima djevojku koja se druži sa nama i dobra je sa mnom.On onako mlitav i pospan nikad nije pokazivao nikakvu agresivnost.Sada me sve više vraća u tri, ne, sad već četiri godine daleku prošlost kada me onaj…

U meni se panika javlja. Postajem robot.Sjednem na stolicu sa naslonom da bih ga udaljila.Ne mogu Debu zvati i sijati zlu krv mešu prijateljima.Ne mogu ni Dobrog zvati. Stid me šta će pomisliti.O Mojsiju nema govora.Shvatam ovo je njegova namještaljka. Kazna za cvijeće i Debine pređašnje aferime.U meni se četvorogodišnja bol vraća,povećava nosi sve neisplakane suze i jecaje.U vazduhu bol moja i suze trepere.

Hana više ne obraća pažnju na takarli nabrajalicu.Izbečila oči ko krofne, lice ko mak,rukom ispred lica maše ko lepezom.Dobri konta vruće je ,blizu je kuhinje.Zove je on,ona odamahuje,noge stišće ,ko stražu čuva.Odjednom sa šćemlije pade.

Poleti Dobri,preskoči preko nje uleće u kuhinju.Ima šta vidjeti.Lenji misionarski hoće da me pricrvlji .Vidi se nije  dobrovoljno.Ja Marija Magdalena , jednom silovano dijete ublijedila ko tek ispeglani čaršafi, branim se  i plačem.Silovito se branim, odgurujem ga, grebem po licu,stisnutih zuba, usne grizem  i čutim. Nigdje đuguma. Znam daleko je u kredencu.Lenji me obgrlio , ne mogu ga ni štosnuti.Pokušavam dohvatiti veliku tavu sa brizlama i bijelim bubrezima.

Dobri ni sekundu ne razmišlja.Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa mene.Ovaj pade među šerpe i lonce,viseći ormarić  pade i poklopi Lenjog. Bježim iza vrata , gačice dižem, namještam bijelu  anteriju , prilazim fijakeru , uzimam tiganj sa brizlama  i bijelim bubrezima, nebiberenim, koje cvrće i prosipam ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio. Rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.

Gledam Dobrog  u očima strah, bol i očaj očaj .On me ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije  je odbiti. U Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.

Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiho, da ja  ne čujem:

„Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj da nisi to učinio. Jasno! Ili ima da te nema. I ni jedne , o ovome ,ni da pomisliš, kamo li progovoriš;ili ima da te ni zuce, ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da  plaho ljutnje imam. A bilo bi ti bolje da te ne vidim kada se vratim.“

Lenji je bio deset centi viši od Dobrog , ali ovog momenta se toliko snuždio da se čini deset centi nižim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.

Nije on – Lenji mogao biti lenj  koliko će ga stid još više ulenjiti.Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost , tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši,grlo,nos i oči izbijao.Tada je imao sedamnaest godina, kao i Frka Frkica.Poslije je očvrsnuo;nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.

Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju,jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:

-Dobri moj ,ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo,Idi molim te Dobri;nevinosti ti moje.

Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže. On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa ovim plačom,jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja. Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrek mu zbijen.

Znam tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da ga djetinja duša kida.Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i ka bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla san za danom.

Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok boni. On je svoj bol  i svoje suze prigrlio i navikao se na njih.Njegove boli i suze  više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna  ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci što su bila i što će biti ubijana.

Sebe je posmatrao onako uzgred, kao neku kolateralnu štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih on ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati  Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !

More biti da bi zastidio moj bol , bol ove grlice mile i ona bi prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je  ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše,a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri me gleda u oči, ja se utapam u njih i odjednom ja sam Dobri.Gledam sebe njegovim očima.Ne znam kako, ali spojili smo se.Duše su nam se sjedinile. :

-Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

Dobri se ne sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.

Pomen nevinosti na jauk ,na histeriju me vodi. Dobri to zna, prilazi prilazi mi, zagrli me blago, zaštitnički. Polako me vodi u sobu, ne vidi  upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:

-Ako iko zna, ti znaš da je ubiti nevino dijete ka da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?

Prelazimo sobu; mi smo jedno čini se.Ne obraćamo pažnju na Hanu, Debu i Mojsija. Na verandi se na zid kuće naslanjamo. Vazduh je svjež i prozračan, mirisan.Kako ne bi bio?Ljeto je umilno.Noć je predivna, bagremi mirišu i cvatu , samo bulbul neki tuguje.

Dolje u daljini rasula se žmirkajuća  svjetla tisuću džamija  kao odraz  maglica što žmirkaju sa  neba. Dobri saginje glavu u vrh čela me ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja. Dašak vjetra mi kosu miluje , noć se zaštitnićki uvlači u nas dvoje. Povlađuje nam.

Gore se nebo priprema za nas dvoje. Nebo sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se  tuga nesmetano popenje do maglica i prospe rosu krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih maglice sjaje i žive.

Dobri ne želi da poremeti ovu  Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da je vrijeme da prošapće:

-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači maleno moje, sve će biti u redi.

To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bio vrišteća bol što ledi um; što snagu  tijelu  otima. Ja na drveni pod padam. Uvijam se i grčim ,kao da imam goropadicu.

I plačem.

A onda prolomi se krik djeteta kome razdiru utrobicu ;kome trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i o ledene gromade bucaju.

Grči se dijete vrišti i doziva:

-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila sve me boli. Dođi pomozi mi,boli me majko moja. Šta mi to radi. Ja sam samo dijete, hoće li iko da mi pomogne.

Dobri se nježno spusti pored nje.Leže i čvrsto je zagrli, sada su njih samo dvoje ranjive  djeca u fetalnom položaju On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru,čereče i kidaju.Djece kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.

Malena djevojčica kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači-Djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.

On je samo čvršće stisne  i još tiše  ponavlja:

-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj plači djevojčice mala.

Djevojčica ne prestaje vrištati. Odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i  tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastura, mali pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu  bol zadaje, srce na komade sjecka.

Dobri  se ne brani , samo joj šapće :

-Plači dijete, plači maleno moja djetešce, nebo te gleda i piše, samo dođi i plači djevojčice, ja sam tu.

No, čini se da ona nikad prestat neće.Samo vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da bije.

-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete što hoće da se svidi i da voli.

Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo autistički ponavlja i ponavlja:

-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači  se djetešce malo..

-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijati. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ  kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da  neku ljubav hoću ,snove hoću, bolero hoću. Sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu  lomite, u duboko blato me gurate.

I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačom vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala.Stiže do čaršije,tu krug oko Vječnice pravi pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.

Hana ćuti ,suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona  sama je,  koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo  luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da jeznala šta se dešava i da se podsvjesno Mariji svetila.

Lenji jeca i u zemlju gleda.Deba ništa ne anlaiše . Pita se šta je  mahnitulji  i kaže Mojsiju

-Dođeš mi milju i dosta kusura, ali meni mrsko računat , a i dosta milja.

Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski, ljudski i krvnički. Hek čelenkom u doksat. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se ko obeznanjeni derviši sam sa sebom psokom razgovara:

-Konji jedan , pas mater konjsku , ko si ti jebote da jedno dijete blatiš i ubijaš .Gdje ti je pamet odrtino morička bila?

I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.

I samo ponavlja o konju,  psu,materi i pameti nikad  ne došo. Šta će, starac ima dvadeset jednu godinu,te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala ; 

_Eej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.

Da zna Deba šta se desilo reko bi:

-E, eto joj ga sad. Hoće ona pjevati i belaj zazivati.

Mojsija kavonoz  boli, poplavio i vas otekao. On je  derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi i ode i još brže se vrati. Užurbano za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube.I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku i Dobrog pogledava. U Mojsijevim rukama se ponosno peči glancerka, safir plava harmonika od šest registara i jakako, sto dva'eset  basa.

Gdje nađe harmoniku od šest registra zamislio se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu.Kažu mu da je poslijednja u Evropi, pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju mogli bi joj toj ljepoti i jedinstvenosti ko Bosni nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.

Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu  ukočeni i kao uhabljeni meiti stoje i ni mukajet.Uši ih bole, ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se  nikad ne događa. Znaju  takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.

Djetešce neumorno vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On je samo u vrh čela ljubi i govori.

-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence..

Papaga'j načisto posto, nema druge neko od prisutnih zaključi i pita:

– Hoćel’  ta milja.

Svi stoje u sred bašte kao ukopani ,ko balegom okupani, slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:

– Hoćel’  ta milja.

Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Odlazi do trešnje uzima gitaru.Vraća se do djeteta nježno,sasvim lagano   djetinju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi. Nijemim pokretom on moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga.Izgleda s pravom.

Zatim se Mariji Magdaleni naklanja, ona prestaje da vrišti ne shvata šta mu to sve znači. Ne čini joj se da bajaco postaje on. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci? On ne zna da svira niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću.Intuitivno. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečinom svjetluca. Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je. A nije. Samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog  tugujućeg princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo vjeruje da je njemu  na tren darovana. On se spusti se na koljeno, neugodan položaj, prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj  i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže, znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se kao da otkucava treću uru. Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno zvonik Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , poteku tonovi,nejaki ko potoćić srca što krvari. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna  preko druge, da se u sred svakog akorda susretnu. Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski ,više nebeski plešu.

Čuda se večeras dešavaju. Ništa neobično. Večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima,u kojoj se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje pišu.Neke će biti uslišene.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen:

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavi

jastuk od snova.

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

u morno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih odagnati.

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij morno dijete je spij

u srce primam bol tvoj.

Milo moje je usnilo.

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

Uz umorne duge

o suzo iskrice tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

da ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba blate.

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi snivaju

Za ruke male se drže cjelove biju

Bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

I nježno i lagano umiru.

Harfe.

Pianissimo.

Srce moje spije.

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru

Orgulje.

Pianissimo Immpossibile

Dušo moja mrije

Ne dam je nek sa mojom snije.

Ljubav moja spije

Bešumno diše

Dok sniš u snove  ću ti doći

Sunčice moja malena.

Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Kad Dobri htjede da je spusti samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila. Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini

Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je lagana i krhka bila,na ruke je prima . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti.

On odlazi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja ,kad joj njih dvoje prilaze – on pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji,zagrli ga i čvrsto ga stišće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju.Isprekidano diše i uzdiše kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi .Misli – još uvijek miriše na bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše. Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju. On joj još uvije nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.

Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba: pita hoće li ta milja.

On ih nimalo ne  iznenađuje i razočarano kaže:

-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.

Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku,  stegnu je već stegnutim kaišićima;  prvo gornjim zakopčanim,  pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi  mokre krvave ruke. Harmonika poludjela, spengana a plače. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa hamalskim sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija  što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmu kaldrmu u dubinu. Više čuše nego osjetiše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih. Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo, dok pratila ih harmonična jeka crkvenih zvonika i svjetla tisuću minareta.To su jedini zvuci koje je harmonika za svog nerođenog života ispustila.

Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto, još uvijek mu čelo krv rosi. Sjeda,zlatu na koljena posjeda,  cigar pali, podiže alkoholeru vadi,otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo naglo podignu onu obrve desnu crvenu, iznad oka desnog krvavog. Netom iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:

-Evo ti milja, uughhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.

Yossamin – Molitva









Duga je noć,besana

Ona

se stisla u kantun,

u kući godi svića,

jedna

ovična žarulja,

vanka bisni oluja,

nevira okriće bore,

grane mlate o prozore

munje paraju nebo

i od groma podrhtava tlo





On

je negdi daleko,

na moru

a Ona ćuti

svaki udar vitra o brod

i diže ruke uvis,

nijemo moleći

zavite svoje,

hoteć

zaustaviti podivljale vale

i umirit more

za njega

Priča o tri Slobodana Kovačevića rođena u Gradu Čednosti

U Sarajevu, u vrijeme Indexa, su postojala i djelovala tri Slobodana Kovačevića.

Čisto sumnjam da je ijedan potomak Save Kovečevića. Drugačiji su bili. Ni skojevci ,ni komunisti, a ni nacionalisti.

Jedan je bio Slobodan Bodo A.Kovačević.Bio je član Indexa .Gitarista koji je gitari dao dušu i onda je  pokonio dunjaluku.O njemu ,se manje više, sve zna.

Jedan drugi Slobodan M. Kovačević je također muzičar, bio. Mlađi do onog prvog godinu dana; sa njim i Fadilom Redžićem u Lutalicama ritam gitaru tandaro. Svirao je i u Indexima II, ali kratko vrijeme. To je grupa koja je nastala od ostatka Indexa po dolasku Bode,Fadila i Davora u one prave Indexa. Slova A i M. su početna slova imena njhovih očeva i služila su da ih tekstualno razlikujemo, fizički su se razlikovali ali i jedan i drugi zgodni bili.Obojicu su povremeno zvali Slobama.

Bodo M.je poslije svirao u Pro artama od njihovo osnivanja. U Splitu je 1973.godine osnovao grupu More. Meri Cetinić, Doris Dragović, Oliver Dragojević mnogi drugi mu duguju zahvalnost za uspješne karijere.

Sada kao i mnogi drugi koji su napustili Dvor nema domovinu. Bavi se slikarstvom i pomalo muzikom.

Sarajevo pamti svoju dobru djecu.

Sarajevo je imalo i trećeg Slobodana Slobu Kovaćevića sina čuvenog sarajevskog ljekara, Doktora Kovačevića.

Nekim ljudima vrijeme oduzima ime. Tako smo vremenom zagubili ime doktora Kovačevića. Niko mu nije upamtio ime. Bio je, jednostavno, doktor Kovačević.

Slobodan Slobo Kovačević ,doktorov sin je bio dijete , pa dijete-čovjek, kojeg bi moderna nauka označila kao autistu. Za većinu nas bio je dijete -ljudina, koji je put šarenih leptira lebdio nekim stazama čudesnih svijetova samo njemu znanih.

U tim njegovim svijetovima je vladao sklad, mir i ljubav. Skoro uvijek je ;ne hodao, nego hodajući jurio, žurio i lepršao vitlajući neke, samu njemu znane mjehuriće i snove.

Imao je fantastičnu memoriju i diječiju filozofiju. Volio je da se igra i juri. Njegova oridnirajuća ulica je bila Nemanjina,poslije joj vraćeno ime od prije kraja II svjetskog rata; Čekaluša. To je ona ulica u kojoj se Kemal Monteno načekao Lidije,a Milić Vukašinović bubnjo na školskoj klupi i tabli,a kradljivac Brega Beštija đepario bjelosvjetske note.

Sigurno znamo da bi prste u usta stavljao kada bi Lidiju vidio. Bojao se njene ljepote sve dok je Kemo nije opjevao. Nikad novac nije htio uzeti. Davalo mu se. Ali ako bi mu neko sladoled kupio, prihvatio bi ga. Bio je malo,veliko dijete,ogromnog srca.

Uvijek ispeglan i čist u nekim sivim za deset cenata kraćim pantalonama, braon cipelama na pertlanje i plavo bijeloj karo košulji šetao se omiljenim kvartovima.

Spuštao se Slobodan preko Mejtaša, pored američkog konzulata do Katedrale i prve Gimnazije. Ljeti je umjesto košulje blistavu bijelu potkošulju nosio. Rjeđe je do Bašćaršije hodio.Nije volio velike gužve i nepoznata tujinska lica.

Tada bi se umorio i tramvajem se vratio do malog i velikog parka, do Alipašine džamije. Na ulazu u dvorište džamije bi se prekrstio, ušao i vode se napio.Tada bi opet krug tramvajem od Skenderije do Latinske čuprije pravio i na slatko čoše išao.

Tamo bi ga Davor ili neki drugi Dobri Sarajlija sladoledom počastio. Nije se micao sa mjesta,u hladovini zaklonjen od sunca, dok sladoled ne bi; ko dijete malo; sa kornentom polizao i smazo.

Poslije Njemanjine je najćešće špartao Koševo ulicom, Prije zvanom Kralja Tomiislava, do II Gimnazije i do dva parka mladosti iza nje. Od Higijenskog kroz Alipašinu (Đure Đakovića) i uz Gabelinu (Matija Gubec) nikad prolazio nije.

Tu su komunisti svoje vile krili,a ljudi ih se bojali,u tišini svašta o njima pričali.O nestajanju i otocima,priče do Slobe došle.Zato se on nikad iz Sarajeva maknuo se nije.Osim rijetko do mora,Suncegrad zidina  rivijere.

Dalje od Marin dvora nije išao , tu se za njega Grad završavao. Otac mu je govorio da mu treba pasoš za prelazak te granice između Dvora i predvorja. Pasoš nije imao, a i bojao se dalje ići jer je tamo bilo mnogo loših ljudi.

Znao je sve o dobrim ljudima Sarajeva. Njemu je to lako bilo. Imao je fotografsko pamćenje. Sa neumoljivom preciznošću je znao ko je dobar čovjek. Dobri ljudi su imali vremena i strpljenja za njegova pitanja, a bilo ih je mnogo. Bilo je to dovoljno pitanja da se sazna nečiji životopis i rodoslov. Pitanja nikad ponavljao nije.

Lica baš i nije dobro pamtio.Uvijek bi pri svakom novom susretu za ime i prezime pitao. Kad bi mu se odgovorilo on bi upitanog prepoznao i u tren bi mu životopis izdiktirao i ponekad i neku tajnu u životopis ubacio.
Često bi neku nepoznatu činjenicu ili novost tom nekom drugom o njemu samom znao ispričati.Bespogovorno tačno i na vrijeme ,bez greške je znao koji je dobar čovjek umro.Oni zli ga nisu interesovali.

Kako je dobivao i djelio informacije i kako se savršeno bez greške prema njima ophodio bila je nepoznanica za naše umove. Kada bi neko dobar umro bio bi jako tužan i zamišljen , ali plakao nije. Zapravo nikad ga niko nije vidio da plače , samo je osmijeh negovim licem zračio.

Loši ljudi nisu imali vremena za njega .Bili osorni i grubi prema njemu. Zli ljudi su ga tjerali i šikanirali. No, činilo se da je u to doba u je tih ljudi manje bilo,ali nije. Grad je bio manji i čvršči i zlo se dobro krilo.

Oni dobri su ga uvijek branili i znali kazniti one loše i zle Njihova ružna lica je pamtio i izbjegavao.A poslije i oni njega, jer su se bojali dobrih.

Godine su prolazile. Slobo je stario i postajao sporiji i fizički i umno. Sve rijeđe je biograf bio. One dobre sve je upoznao,novi nisu pristizali.Tako je gubio svježinu i bistrinu,

Onih lošiji i zli su nadirali sa svih strana iz svih mogućih vukojebina.

I Slobo dijete-ljudina nevinosti i dobra i Grad čednosti se prevarili. Grad i Dijete su mislili da je dobrota i ljubaznost su dovoljna odbrana od zla. I bili su u pravo,samo što će to morati krvlju i mnogom smrću platiti.

Kako sve ide u parovima morao se pojaviti onaj monstrum Slobodan Milošević koga posla genocidna SANU sorta oca nacije genocidnog uma Dobrica Cosić, da svu dobrotu ,slobodu i ljubav pokuša uništiti. U grad čednosti nikad sa svojim zlim koljačkim hordama nisu ušli.

da li je dovoljno reći da su  zvijeri i monstrumi debelo popušili Bosanski grb?

Slobodan Slobo Kovačević doktorov sin je živio nekoliko godina poslije rata.Ali to više nije bilo njegovo Sarajevo u kojem je on sve poznavao.Bilo je to neki porušeni grad, sa mnogo novih lica,stranaca koji su ga se plašili,a on se plašio njih.

Čutljivo je hodao ulicama,tiho se ugasio,presvisnuo.Tek tako. Odjednom samo smo primjetili da ga nema.Ili je nestao nešto malo prije rata,a njegov duh je  jurio ulicama svoga grada da ga čuva brani i sačuva.

Ništa to neobično ne bi bilo.Sa Slobom se nikad nije mogao poredak stvari sa sigurnošću znati. Imao je neku svoju nebesku šemu punu iznenađenja, onih ljudskih, prijateljski i vedrih.

Hvala ti za neizmjernu  dobrotu , milost i radovanja  koju si nam darovao :

Slobodane Slobo Kovačeviću ljudino ,doktora Kovačevića  sine.

Po završetku rata Slobodan Bodo A Kovačević se iz Praga vratio u Sarajevo. Svirao po bivšoj Jugi, u Sarajevu u tišini akvarele crtao.

Nikad nije mogao preboljeti što je na nagovor žena napustio Sarajevo i ostavio da ga neki od Indexa i Sarajevska raja brane.Kad su Indexi zvanično prestali da postoje nekako se povukao od svijeta, da bi jednog sunčanog dana,tri godine poslije,  2004.god. tiho, pretiho u drugi svijet za Jasnom,svojom prvom ljubavi otišao.

Slobodan Bodo M.Kovačević je 1992. iz Splita u Crnu Goru banuo.Ne znamo da li je mogao ili se nije htio vratiti u svoj rodni grad.Možda nije imao kome, a možda se užasavao viška krvi i smrti od kojih mnogi pobjegoše.

Iz Hrvatske je otišao valjda zbog okruženja, ne stađunskog. Stađun je isti i u Splitu i Heceg Novom. Biće da su ga protjerali, jer mu je trebalo trinaest godina da ponovo posjeti grad i ljude kojim je život ,ljubav i lijepu muziku dao.

Grad čednosti nikad ne zaboravlja svoju dobru djecu i zahvaljuje im na darovima.

Pobrojana trojka nisu svi dobri sarajevski Kovačevići.Ima ih još.

A ima i loših Kovačevića.To nisu sarajevski Kovačevići,oni su šljegli,pa su poslije odšljegli na okolna brda da ubijaju Grad ćednosti. Na čast im poganluk nhjihov.

Nebo sve gleda i pamti.

Alelujah.

Bleki – Takava vam je naša ljepot djevojka Modra rijeka

Takva vam je

ta naša

Ljepot

djevojka

zaista takva vam je

ta

Modra rijeka

da prostite

ko kristali duše njene

blistava od suza

istkana od vjernosti

prozirna od snova

lepršava

lagana od postojanja





I još jednom

takva vam je

ta

Milost

djevojka

a je Modrom rijekom tepam

na dlan duše moje

ko kapljica Neba

ko suzu Zvjezdica

od iskona Ezela

do srca moga teče

kroz šume mudrosti

ko kap kiša

svejtluca sjajem istine

stijenje razdvaja

dobrotom

mramorne gromade spaja

da bi meni mojoj duši hodila

nevinošću svojom

snenom

mene Maksuma zavodila

do oceana ljubavi

sa mnom hudim

obalama svojim brodila