Iskre
Sjaj ljeta
Mirisno nebo
Cvijetno polje
Sunčev sjaj
Cvijetni san
Beharli dani
Lebdeće ruže
Dugo sam imao zaludno lice
Ali sada
Imam lice da budem voljen
imam lice da budem sretan
pB
vino prošlogodišnje
skoro izlapjelo
i tango istine
davno otplesani
dozovu
suzu
da licem plazi
a u njoj svjetlost
čitav univerzum ljubavi
blješti
stisak i okret
ona naslonjena srećom
uzbibanih damara
lebdi
na njegovim grudima
a cvile
volim te Jube
ali moram sad poći
bol me prigrlila
da ti slobodu vrnem
u smjernost se ne razumijem
Sutradan se sredim ko usplahirena djevojka pred prvi sastanak , obučem sebe i djecu u najbolju odjeću i uputim se u mahalu. Djeca ne ispuštaju iz ruku ogračke koje im je Dobri poklonio. Čitavo veče su se igrala , a i zaspala sa njima. Eh , taj Dobri . Uvijek je volio poklanjati i znao radovati one koje voli i one do kojih mu je stalo .
Znala sam tu ulicu , zapravo znala sam sve bjelavske mahale , još od vremena džuguma i raznošenja mlijeka. Bila je odmah iznad Dobričine ulice. Kada sam došla do zapisanog broja , kapija mi je bila dobro poznata. Uvijek mi se činila pomalo samotna i mistična. Nikad nije bilo nikakve kretnje iza zatvorenij zelenih vrata sa velikim zvekirom. Zidovi oko vrata i dvorišta su bili od trorednog ćerpića , bijelo bojenog i visoki .Vođena djetinjom radoznalošću uvijek sam zavirivala kroz ključaonicu i vidjela samo fragmente oblutaka i raznobojnog cvijeća u avliji.
Pred vratima zastadoh.Bila sam pomalo neodlučna i uznemirena Šta ako ne uspijem ući ? Šta ako me sirotica odbaci? No , ko da čuh dobro poznati umilni glas kako mi zbori:
-Ništa se ne boj. Samo zalupaj. Sve će biti u redu.
I bilo je.
Zalupah onim manjim zvekirom , koji metalno odjeknu niz ulicu gubeći se u Dobričinoj ulici , kucajući na prozor njegove sobe. Zavjesa na prozoru zatreperi. Izvjesno vrijeme potraja muk. Onda čuh kako se kučna vrata otvaraju. Neravnomjerni ,teški koraci ženske osobe u nanulama koje nabadaju i klepeću preko kaldrme, a zveket štapa im daje takt.
Čujem zveket ključeva , zvuk metala koji grebe bravu i vrata se polako otvaraju. Tek toliko da proviri prelijepa glavica. Ja se zabezeknuh. Da nisam znala ko sam i šta sam pomislila bih da sam susrela davno nestalu bliznakinja. Sve isto : i stas i rast , i vrana boja i dužina kose kose i bjelina lica i usne ko trešnja , bijeli zubi ko niska bisera, dvije rupice u obrazima .Jedino me umjesto mojih tamno smeđih očiju , ispitivački gleda blještavo , hipnotizirajuće,tirkizno zelenilo , čija je beskrajna dubina naglašavala samosvjesnot.
Zagleda se meni preko ramena, lijevo i desno i onda otovri vrata. Kao daje odahnula:
-Nije tu? Reci , brzo i ukratko šta ho'š!Nemam ja vremena čitav dan na kapiđiku zjale komšiluku prodavati.
-Čula sam da vam treba pomoć. Meni treba posao neće me niko sa djecom , a ja ih ne mogu ostaviti nikome.Mislim da možemo pomoći jedna drugoj.
-On te poslo i naučio šta ćeš reći.
-Jeste Dobri me poslo i rekao da vam treba opomoć . i Još je dodao ; samo govopri istinu i sve će biti u redu.
– A jel’ ti rekao da ti nemam čime platiti.
To mi nije rekao , ali je rekao da vam je dužan mnogo toga i da će me on plaćati, da vam se bar malo oduži.
-Lukav je on i pametan. Zna me dobro.Znala sam da će izvesti neku bravuru.Tebe mi je poslao, sa dvoje djece. Zna da sam slaba na djecu i nesreću. Da mi je poslao neku od onih njegovih šmizli i pizdunki, ne bih im ni otvorila. I nije on meni ništa dužan . Ili jeste? Ne znam – moram dobro razmisliti ko je kome dužan.
Otvori širom vrata :
-Upadajte , šta čekate.
Uđosmo. Djeca se bojažljivo gledaju , kao da se boje štapa. Ona ih veselo pogleda i baci štep skoro do trijema.
-Eto , nema više štapa. Nisam ja zla baka ili maćeha. Ja sam vam vaša nova prijateljica i družbenica vaše majke. Dođite da vas zagrlim i poljubim . Lijepi ste mi i čisti ko anđeli. Zovite me teta Grdelinka. Uh,teško ime .Ne, bolje je teta Lepa.
Djeca me sa nadom poledaše, ja klimnuh glavom . Oni ipak sa nekom malom strepnjom krenuše ka krasotici. Ona prvo zagrli dječaka , jer se vidjelo da se on kuraži i zaštitnički ide ispred sestre. Teta Lepa ga nježno primi za ruke i dugo ga gledala upijajući bistre dječije oči, kao da mu želi čitati sudbinu iz očiju.
– Bićeš ti jak dječak . I samosvjestan. -Poljubi ga u obraz.- Želim ti mnogo sreće.
-A ti ljepoto malena šta ti čekaš. Dođi da te gledam i poljubim te rumene obrašćiće.
Djeca kao da namah izgubiše strah , prihvatiše joj ruke , dječak lijevu , djevojčica desnu i zakoračiše u hladovinu trijema natkrivenim lozom. Posjede ih na klupu , ona sjede prekoputa njih u stolicu na ljuljanje Rukom pozva Frku Frkicu :
-Odmah počinješ s aposlom . Idi u kuhinju sa lijeve je strane hodnika , na stolu je limunada i neki slatkiši. Iznesi nam to i iznesi stolicu za tebe i pravi nam društvo. Kada su se djeca počastila , znatiželja ih povuče da razgledaju avliju , jer tako nešto nikada nisu vidjeli. Kao sva lijepo vaspitana djeca nisu pravili nikakve neugodnosti i zijane.Otkrivali su neki davno zaboravljeni svijet koji su ponekad u slikovnicama nazirala.
-Lijepa su ti djeca . prelijepa. I vrlo pristojna i vaspitana. Od tvoje djece nisam ništa drugo očekivala. A ti kako si ti? Kao da te zlo malo zaboravilo.
-Htjedoh da je upitam kako me zna i ko joj je pričao o meni. Ona se tužno nasmiješi:
-Marija , mogu li te tako zvati. Vidiš Magdalena , u mahali nema tajni. Samo treba dobro načuliti uši i na prava vrata pokucati. Ja sam jednom davno , više se ne sjećam kad , kako i zašto zabrljala sa Dobrim i vjerovatno ga dobro povrijedila. On mi nikad nije zamjerio, a ja mu upravo to zamjeram – njegovu velikodušnost i praštanje. I uvijek pratila s kim se druži i koja je sa njim. Nisam željela da ga neka opajdara zgrbi.Tako sam upoznala i tebe. I ne plaši se. Nikad mi on ni jedne riječi nije progovorio o bilo čemu što nema veze sa mnom. A mahala je i divna i sveznajuća . I čudna i poštena . I misaona i pomalo staromodna i stroga. Mora takva biti da bi opstala. A mahala nikad ne šuti , sve priča , samo je treba dobro i pažljivo slušati. I razabrati istinu između glasina i redova. Ništa loše nisam čula o tebi.
Nisam znala šta da joj kažem . Još uvijek sam veoma malo znala o njoj , a još nisam naučila da osluškujem mahalu. Vremenom uz Grdelinku sam naučila mnogo toga. Mnogo više nego sam znala. Čak nisam znala ni šta znači Grdelinka.Mislila sam da se ruga sama sebi . I jeste , ali na svoj pomalo iščašen način. Ljepota koja je u nerazumu poletjela, pa se nagrdila. Poslije sam pročlitala da je Grdelin dalmatinski naziv za pticu koja se u nas zove češljugar ili štiglić. I da je ptica prelijepih šarenih perki, divno izgleda i pjeva.
Prvog dana mi je rekla:
-Majka si , odmačica , a čujem da si radom stvorila raskošnu baštu.Ja sam sebe nagrdila i ne mogu skoro ništa raditi . Il me boli ili nemam snage za bilo šta. Kao što vidiš sve je zapušteno.Tvoja jedina briga je da to dovedeš u red. Sama ćeš odlučivati kako, koliko i kada ćeš raditi. Ja neću o tome razmišljati, niti imam volje da se petljam u to. Ako se ne plašiš da ću loše uticati na djecu , ja bi im pravila društvo i zabavljala kad ti budeš zauzeta.
Jedno vrijeme , primjetila sam , pomalo me podzrivo gledala , bojeći da nisam tu da je špijuniram. Tu sam bila čista . Niti bih to radila , niti mi je Dobri ikada upitao za bilo šta osim :
-Kako je ,kako su djeca i kako si ti i treba li ti novaca, dobrice moja?
Ni ona nije pitala za njega.Kad bolje razmislim oni su bili tabu tema jedno za drugo. A opet , osjećala sam da jedno o drugom znaju sve . I o prošlim i o sadašnjim , a sigurna sam i o budućim danima. Oni su rođeni u mahali. Živjeli mahalu , osjećali je i znali je osluškivati.
Jedinu asocijaciju koja se odnosila na Dobrog bi izgovorila kada je bila izuzetno tužna ili kada bi je tijelo i um boljeli:
-Eh Marija , Marija ! Obadvije smo uprskale.ono najljepše što nam se u životu desilo.
Tada bi okrenula lice zidu i zamolila me.
-Idi sad mila molim te. Umorna sam . Treba mi sna.
Bila je to istina , ali znala sam i da ne želi da vidim njene suze i očaj.
Crne si kose rasplela
pošla si
a nisi ih peplom posula
Grudi si otkrila
pošla si
a nisi ih krvlju orosila
Stegna si stiskala
pošla si
a nisi ih drugom dala
Nadom si se zaklela
pošla si
i meni si Krhku ružu darovala
Bolom si se okovala
pošla si
tebe jedinu su meni oteli
tijelo koje nosiš kroz predjele i vrijeme
njihovim je prstima kamen milovan
varka je svako Ja
što nadima prsa
i širi grudni koš
još uvijek si parče mermera
na kome se podatno ispružilo dlijeto
vaja te oko
pseće i čovječije
dodiruje i pustoši
pogrda i slava
kako se tanji stas
pred božjom kašljom
i kako raste podbradak
kraj niskog granja i vrapčijeg cvrkuta!
ogledalo koje čuvaš
i kačiš uz zid uz koji sustaješ
– spomen je na sen djetinji
okreni se
i malje već skida oštar brijač
pogled prijekoran, prijeteći prst
sa klicama prenosi te poljubac
ideš iz ruke u ruku
neokončan
iuz oka u oko se prelijevaš
terevenče dlanovi
bridi pod njima obraz –
kvaran iscjeljuje zub
majstori stari slijepci
graviraju svečano poslijednji zarez
uči se na tebi junoša
miluju i dahću
klešu tvoje jagodice
oblikuju psovku
urezuju plač
ne otiru jedni druge
ni voda ih ne umije sprati
ko varka – ikona
kroz vešare i šatre
klatiš se
i prolaziš
Danas je Utorak 12.Septembar / Rujan 2023. godine.
Kako nam se prisnilo, danas bi , ko rečemo biva , trebao nazočiti od 00 do 00 uri 255. dan ove smiješne godine.
Vi se čudite kako godina može biti smiješna , i mi bi da u noj ne persistiraju kreature poput D0dika,Izetbegovićs i Čovića ( i njihovi uvlakaća do za vrat) , koji nas svaki svjetovni dan nasmijavaju svojoj neinteligencijom i poganlucima.
A da šta će drugo pogan raditi , nego pogančiti i bogohuliti.
I još nam je smješnije to što hudi narod ćutke gleda kako ih bagra i fukara porobljava i bez po muke uz nacionalističke povike i laži u torove baš ko najgluplje hajvane , bez ikakvog otpora utjeruje. I što je još smješnije ne trebaju im ulari i oglavi iako im non stop rade o glavi.
Taki vam je naš narod. Naučio da ga zbijaju se čopor nalik amebama.
Amebe se razmnožavaju diobom stanica. Kad ameba dosegne određenu veličinu, dolazi do dijeljenja stanica i od jedne amebe nastanu dvije. U nepovoljnim uvjetima ameba se začahuri i živi tako dok ne nastupe povoljni uvjeti.
Nesreća za ljude je što mogu proživjeti vijek a da se ne steknu uslovi povoljni za život. Zato pažljivo sa restom od 110 dana.
Što bi rekle poete :
-Bolje biti ameba , nego insanski hajvan u nacionalističkom toru.
U prevodu:
– Čak i ameba misli svojom citoplazmom.